REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj PR-7446/2020-64
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv I-tuženika Ustanova za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473 i II-tuženika Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403, oboje zastupani po punomoćniku Dejanu Vukomanoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. travnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja JL, odvjetničke vježbenice i punomoćnika I. i II. tuženika ML, odvjetnika, **.**.2026.
p r e s u d i o j e
I./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:
"Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita odluka I-tuženika Ustanova za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473, o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu br. 25/17 tužitelju ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 24.06.2020., te da ista ne proizvodi nikakve pravne učinke.
Nalaže se I-tuženiku Ustanova za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473 da vrati tužitelja ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na poslove koje je obavljao sukladno otkazanom Ugovoru o radu br. 25/17 i popratnim Aneksima do navršene 65 godine života i 15 godina mirovinskog staža, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.
Nalaže se I-tuženiku Ustanova za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473 da nadoknadi tužitelju ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.
Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita odluka II-tuženika Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403, o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu br. 1034/16 tužitelju ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], od dana 01.07.2020., te da ista ne proizvodi nikakve pravne učinke.
Nalaže se II-tuženiku Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403 da vrati tužitelja ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na poslove koje je obavljao sukladno otkazanom Ugovoru o radu br.1034/16 i popratnim Aneksima do navršene 65 godine života i 15 godina mirovinskog staža, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.
Nalaže se II-tuženiku Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403 da nadoknadi tužitelju ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."
II./ Nalaže se tužitelju ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da I-tuženiku Ustanova za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473 naknadi parnični trošak u iznosu od 893,75 eura i II-tuženiku Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403 parnični trošak u iznosu od 893,75 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s II. tuženikom sklopio Ugovor o radu br. 1034/16 za radno mjesto savjetnik-voditelj projekta dana 02.02.2016. te je od tada u kontinuiranom radnom odnosu na nepuno radno vrijeme kod II. tuženika. Ugovorne strane su nekoliko puta mijenjale odredbe ugovora o radu između ostalog Aneksom ugovora o radu dana 28.09.2018. te Aneksom ugovora o radu dana 31.12.2018. Nadalje, tužitelj je s I. tuženikom sklopio Ugovor o radu br. 25/17 za radno mjesto savjetnik-voditelj projekta dana 01.02.2017. te je od tada u kontinuiranom radnom odnosu na nepuno radno vrijeme i kod I. tuženika te su ugovorne strane nekoliko puta mijenjale odredbe ugovora o radu pa tako i Aneksom od 28.09.2018. te Aneksom od 31.12.2018. Oni imaju istog osnivača: Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o., u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403. Uz navedeni Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o., suosnivač I. tuženog je II. tuženi. Oba tuženika posluju na istoj fizičkoj adresi (Ulica grada Vukovara 68), a čak dijele i zajedničku internetsku stranicu (poveznica: http://www.zirs.hr/povijest-i-organizacija) na kojoj je navedeno: «U nastupu na tržištu ustanova (za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište) je usko povezano za svojim osnivačem ZIRS d.o.o.». Tužitelj je s oba društva (tuženika) sklopio Ugovore o radu za isto radno mjesto (savjetnik-voditelj projekta), potpisivao je Anekse svojih Ugovora o radu na isti dan, te je tekst i sadržaj tih Aneksa također bio jedinstven. Navedeno se ponovilo i prilikom otkazivanja Ugovora o radu, naime oba tuženika uručila su (na isti dan; 17.07.2020.) tužitelju poslovno uvjetovani otkaz Ugovora o radu koji je sadržajno identičan, štoviše oba otkaza zajedno, poslana su tužitelju u jednoj te istoj kuverti. Iz prednjeg proizlazi da je ispunjen uvjet da se jednom tužbom tuži više osoba, sukladno odredbi čl. 196 Zakona o parničnom postupku. Otkaz I i II tuženika sadržajno je identičan te je tužitelj oba zaprimio dana 17.07.2020. (u istoj kuverti). Protiv zaprimljenih poslovno uvjetovanih otkaza, tužitelj je pravodobno izjavio zahtjev za zaštitu pravu na koju niti I tuženi niti II tuženi nisu odgovorili, iako su ga (prema informacijama dostupnim na stranicama Hrvatske pošte) zaprimili dana 03.08.2020. Dakle tužitelju se otkazuju ugovori o radu za radno mjesto savjetnik - voditelj projekta iz poslovno uvjetovanih uvjeta, s paušalnim obrazloženjem da je zbog korona virusa došlo do smanjenja prihoda i obima poslova, te da je posljedično prestala potreba za radom tužitelja. Pritom se ne obrazlaže koje je poslove obavljao tužitelj, na kojim je projektima radio, koji su projekti ukinuti, ako jesu zašto, te da li uopće kod tuženika (I i II) postoje projekti koji se izvode. Obzirom da poslodavac uopće nije naveo niti objasnio koji su to poslovi prestali postojati nije uopće dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje. Osim izostanka objašnjenja i opravdanosti razloga za otkazivanje, tuženik I i II nisu u svojim otkazima obrazložili kako su prim ijenili socijalne kriteriji prilikom odluke o otkazu radu tužitelju već su samo nabrojali/prepisali zakonske kriterije. Naime u odlukama o otkazu nije navedeno koje su radnici uzeti u obzir i usporedbu prilikom odlučivanja o otkazivanju te kako i zašto je došlo do odluke da se ugovori o radu otkažu baš tužitelju. Uz sve navedeno, tužitelj se u vrijeme otkazivanja ugovora o radu nalazio na bolovanju radi ozljede na radu te je otkazivanje za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tijekom liječenja od ozljede na radu strogo zabranjeno, sukladno odredbi čl. 38 Zakona o radu. Obzirom na prednje, vidljivo je da su I i II tuženik počinili brojne prekršaje kao poslodavci, da su zlorabili svoj položaj jače strane u radnom odnosu te će tužitelj radi istoga pokrenuti daljnje postupke. Međutim vezano za sam postupak otkazivanja ugovora o radu tužitelju, I i II tuženik koji je predmet ove parnice, također su vidljivi brojni propusti I i II tuženog te su njihovi otkazi ugovora o radu tužitelju nedopušteni i nezakoniti i ne bi smjeli proizvoditi pravne učinke. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom preciz8iranim u podnesku predanom na ročištu 12.12.2023. zahtijeva da sud utvrdi da su otkazi I. i II. tuženika od 20.7.2020. nedopušteni i nezakoniti te ne proizvode pravne učinke te da I. i II. tuženik vrate tužitelja na poslove koje je obavljao sukladno otkazanom Ugovoru o radu i popratnim Aneksima do navršene 65 godine života i 15 godina mirovinskog staža, uz naknadu parničnog troška.
2. I-tuženik Ustanova za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi iz tužbe su u potpunosti neosnovani. Točno je da je tužitelj sa I -tuženikom sklopio Ugovor o radu br. 25/17 za radno mjesto savjetnik-voditelj projekta dana 01.02.2017. godine te je od tada u kontinuiranom radnom odnosu na nepuno radno vrijeme kod I-tuženika. Međutim, nejasan je navod tužitelja iz tužbe da I -tuženi na zahtjev tužitelja nije istome dostavio sve sklopljene ugovore koji se odnose na radni odnos tužitelja kod I-tuženika. Naime, sklopljeni ugovori o radu, kao i aneksi istog su dvostrani pravni poslovi te se u svakom od njih izričito navodi u koliko su primjeraka sklopljeni i tko zadržava koliko primjeraka. Iz predmetnog Ugovora o radu, kao i aneksa jasno je vidljivo da je jedan primjerak uvijek uručen tužitelju kao zaposleniku. Obrazloženje Odluke o otkazu, suprotno navodima tužitelja, nije paušalno već konkretizirano. I-tuženik je tužitelju redovito otkazao Ugovor o radu br. 25/17 sklopljen 01. veljače 2017. godine (Aneks Ugovora o radu od 28. rujna 2018.g. i Aneks Ugovora o radu od 31. prosinca 2018.g.), zbog gospodarsko organizacijskih razloga i to Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu koju Odluku je tužitelj primio dana 17. srpnja 2020. godine. U obrazloženju Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu navedeno je da temeljem Ugovora o radu sklopljenog s poslodavcem dana 01. veljače 2017. godine, te Aneksa Ugovora o radu od 28. rujna 2018.g. i Aneksa Ugovora o radu od 31. prosinca 2018.g., radnik ČL obavlja poslove savjetnik – voditelj projekta. Dalje se u Odluci o otkazu navodi da je kao posljedica epidemije virusa Covid- 19 u Republici Hrvatskoj došlo do smanjen ja prihoda i smanjenja obima poslova kod I-tuženika te kao posljedica toga do prestanka potrebe za obavljanjem poslova koje obavlja radnik, te u cilju učinkovitijeg poslovanja i smanjenja troškova poslodavac radniku više nije u mogućnosti osigurati obavljanje poslova na kojima je do sada radio. Stoga Odluka o otkazu nije neobrazložena, neopravdana i paušalna kako to neosnovano tvrdi tužitelj, već je u potpunosti donesena u skladu sa odredbama Zakona o radu. Odlukom o otkazu I-tuženik je, sukladno Zakonu o radu, utvrdio i pripadajuću otpremninu na koju tužitelj ima pravo. Vezano uz primjenu socijalnih kriterija prilikom otkazivanja, za koje tužitelj tvrdi da nisu obrazloženi, ističe da članak 115. stavak 2. Zakona o radu propisuje da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, dok stavak 3. propisuje da se odredbe stavka 2. članak 115. ne primjenjuju na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od dvadeset radnika. I tuženik zapošljava manje od dvadeset radnika pa stoga pri otkazivanju nije dužan primijeniti odredbu članka 115. stavak 2. Zakona o radu. Vezano uz Obrazloženje Odluke o otkazu u kojoj se navodi da je kao posljedica epidemije virusa Covid-19 u Republici Hrvatskoj došlo do smanjenja prihoda i smanjenja obima poslova kod I-tuženika te kao posljedica toga do prestanka potrebe za obavljanjem poslova koje obavlja radnik, napominje da je I-tuženik u tri mjeseca prije otkazivanja, a upravo kao posljedica globalne epidemije, imao pad prometa u odnosu na prethodnu 2019. godinu od čak 83,65 % kao i drastično smanjenje obima određenih poslova ili prekida određenih poslova i projekata koje obavlja I-tuženik, te koje je sukladno Ugovoru o radu trebao obavljati tužitelj. Stoga I-tuženik više nije bio u mogućnosti tužitelju osigurati obavljanje poslova na kojima je radio. Vezano uz navod da se tužitelj u vrijeme otkazivanja nalazio na bolovanju radi ozljede na radu ističe da je to potpuno netočno. Tužitelj se nalazio na bolovanju, ali ne radi ozljede na radu. Naime, Rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 09. srpnja 2020.g. i od 10. srpnja 2020. godine ozljede pretrpljene dana 19.10.2017.g. i dana 22.02.2019.g. tužitelju nisu priznate ozljedama na radu te mu se ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu. Predmetna rješenja prvostupanjskog tijela potvrđena su rješenjima Direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 30. listopada 2020. godine i 05. studenog 2020. godine. Opreza radi, I-tuženik osporava da mu je tužitelj u roku od 15 dana uputio Zahtjev za zaštitu prava. Naime, iz potvrde pošte koju je priložio tužitelj uz tužbu proizlazi da je Zahtjev za zaštitu prava upućen Zavodu za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o., a nije vidljivo tko je zaprimio predmetni Zahtjev. Zahtjev za zaštitu prava je zakonski uvje t prije podnošenja tužbe sukladno članku 133. Zakona o radu. Sukladno članku 133. stavak 3. Zakona o radu, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška I-tuženiku.
3. II-tuženik Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o. u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi iz tužbe su u potpunosti neosnovani. Točno je da je tužitelj sa II -tuženikom sklopio Ugovor o radu br. 1034/16 za radno mjesto savjetnik-voditelj projekta dana 02.02.2016. godine te je od tada u kontinuiranom radnom odnosu na nepuno radno vrijeme kod II-tuženika. Nejasan je navod tužitelja da II-tuženi na zahtjev tužitelja nije istome dostavio sve sklopljene ugovore koji se odnose na radni odnos tužitelja kod II- tuženika. Svi sklopljeni ugovori o radu, kao i aneksi istog sklopljeni su u 3 primjeraka od kojih je jedan primjerak uvijek uručen tužitelju kao zaposleniku. Uostalom, Ugovor o radu i anekse ugovora o radu upravo je tužitelj dostavio uz tužbu te na pripremnom ročištu pa ostaje nejasno što točno II-tuženik nije dostavio tužitelju. Obrazloženje Odluke o otkazu, suprotno navodima tužitelja, nije paušalno već konkretizirano. II- tuženik je tužitelju redovito otkazao Ugovor o radu br. 1034/16 sklopljen 02. veljače 2016. godine zbog gospodarsko organizacijskih razloga i to Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu koju Odluku je tužitelj osobno preuzeo dana 17. srpnja 2020. godine. Navedeno jasno proizlazi iz str. 2 Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu gdje je tužitelj osobno potpisao preuzimanje Odluke o otkazu i upisao datum primitka 17.7.2020.g. U Odluci o otkazu navodi se da je kao posljedica epidemije virusa Covid-19 u Republici Hrvatskoj došlo do smanjenja prihoda i smanjenja obima poslova kod II-tuženika te kao posljedica toga do prestanka potrebe za obavljanjem poslova koje obavlja radnik, te u cilju učinkovitijeg poslovanja i smanjenja troškova poslodavac radniku više nije u mogućnosti osigurati obavljanje poslova na kojima je do sada radio. Iz navedenog proizlazi da Odluka o otkazu nije neobrazložena, neopravdana i paušalna kako to neosnovano tvrdi tužitelj, već je u potpunosti donesena u skladu sa odredbama Zakona o radu. Odlukom o otkazu II-tuženik je, sukladno Zakonu o radu, utvrdio i pripadajuću otpremninu na koju tužitelj ima pravo. Vezano uz primjenu socijalnih kriterija prilikom otkazivanja, za koje tužitelj tvrdi da nisu obrazloženi, ističe se da članak 115. stavak 2. Zakona o radu propisuje da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, o čemu je II-tuženik vodio računa pri odlučivanju o otkazu. Vezano uz Obrazloženje Odluke o otkazu u kojoj se navodi da je kao posljedica epidemije virusa Covid-19 u Republici Hrvatskoj došlo do smanjenja prihoda i smanjenja obima poslova kod II-tuženika te kao posljedica toga do prestanka potrebe za obavljanjem poslova koje obavlja radnik, napominje se da je II-tuženik u tri mjeseca prije otkazivanja, a upravo kao posljedica globalne epidemije, imao nominalno iskazani pad prometa u odnosu na prethodnu 2019. godinu od čak 56,82 % (dok je realni pad znatno veći) kao i drastično smanjenje obima određenih poslova ili prekida određenih poslova i projekata koje obavlja II-tuženik, te koje je sukladno Ugovoru o radu trebao obavljati tužitelj. Stoga II-tuženik više nije bio u mogućnosti tužitelju osigurati obavljanje poslova na kojima je radio. Vezano uz navod da se tužitelj u vrijeme otkazivanja nalazio na bolovanju radi ozljede na radu ističe se da je to potpuno netočno. Tužitelj se nalazio na bolovanju, ali ne radi ozljede na radu. Naime, Rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 09. srpnja 2020.g. i od 10. srpnja 2020. godine ozljede pretrpljene dana 19.10.2017.g. i dana 22.02.2019.g. tužitelju nisu priznate ozljedama na radu te mu se ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu. Predmetna rješenja prvostupanjskog tijela potvrđena su rješenjima Direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 30. listopada 2020. i 05. studenog 2020. te Rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Zagreb od 31.05.2022. Iz liječničke dokumentacije koja prileži predmetima koji su se vodili pred HZZO-om u svezi priznavanja ozljede na radu razvidno je da je povremeni gubitak vida kod tužitelja počeo nekoliko godina prije predmetnog događaja iz 2017. godine, da tužitelj nije koristio propisanu terapiju za glaukom, da se radi o osobi s kroničnim bolestima oka itd., te da nije niti pregledan niti liječen radi navodne traume glave koju navodi u prijavi o ozljedi na radu, niti je trauma uzrok bilo kakvih vidnih poremećaja kod tužitelja, te da (od prije poznata) bolest oka nije nikakvim faktorima vezana uz navodne ozljede od dana 19.10.2017.g. i 22.02.2019.g. Iz navedenog je razvidno da uzrok bolovanja tužitelja nije ozljeda na radu pa stoga nema mjesta primjeni članka 38 Zakona o radu. S druge strane, budući da se tužitelj u vrijeme Odluke o otkazu nalazio na bolovanju, odnosno da je bio privremeno nesposoban za rad te se još uvijek nalazi na bolovanju, sukladno članku 121. stavak 3. Zakona o radu tužitelju otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad pa II-tuženik nije tužitelja niti odjavio sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Također, tužitelj navodi da tuženi nisu tužitelja oslobodili dolaska na rad za vrijeme otkaznog roka, međutim navedeno nije obveza poslodavca sukladno Zakonu o radu. Slijedom navedenog, razvidno je da je II-tuženik postupao i postupa u cijelosti sukladno odredbama Zakona o radu, da nije počinio nikakav prekršaj (kako to neosnovano tvrdi tužitelj), niti propust, niti da je zlorabio svoj položaj jače strane u radnom odnosu. II-tuženik ne spori činjenicu da je u trenutku donošenja Odluke o otkazu II-tuženik imao više od 20 zaposlenih te je upravo iz tog razloga II - tuženik, sukladno članku 115. stavak 2. Zakona o radu, vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a što je i navedeno u obrazloženju Odluke o otkazu. Ispis telefonskog imenika koji je tužitelj dostavio nije popis zaposlenih radnika II-tuženika u tom trenutku već popis kontakata pa se tako na popisu nalazi i osobe koji nisu više zaposlenici budući da predmetni popis nije ažuriran. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška II-tuženiku.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o radu od 2.2.2016. (list 5-6, 204-205 i 217-218 spisa), Anekse ugovora o radu od 28.9.2018., 31.12.2018., 28.9.2018. i 31.12.2018. (list 7-10 spisa), izvatke iz sudskog registra (list 11-15, 41-45 spisa), Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu II. tuženika od 1.7.2020. (list 16-17 spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 29.7.2020. s prilogom i potvrdom o primitku (list 18-24 spisa), Potvrdu HZMO-a od 7.12.2020. (list 52 spisa), Knjigu izlaznih računa I. tuženika (list 53-57 i 288-339 spisa), Rješenja HZZO-a od 30.10.2020., 5.11.2020., 5.11.2020. (list 58-65 spisa), Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu I. tuženika od 24.6.2020.,, potvrdu HZMO, ugovor o radu od 2.2.2016., omot pošiljke, povratnicu, i potvrdu o primitku (list 105-126 spisa), telefonski imenik (list 127-128 spisa), Knjigu izlaznih računa II. tuženika (list 138-171 spisa), Rješenja HZZO-a (list 172-185 spisa), Nalaz, mišljenje i ocjena HZZO-a (list 186-188 spisa), Anekse ugovora o radu od 31.12.2018., 28.9.2018., 30.4.2018., 31.10.2017., 28.7.2017., 27.4.2017. i 3.11.2016., 2.5.2016. (list 193-200 i 213, 215 spisa), Odluku I. tuženika od 4.4.2016. (list 201 spisa), Ugovor o djelu od 17.2.2016. (list 202-203 spisa), Odluku o stimulaciji od 11.12.2017. (list 209 spisa), Dopis – plaća tužitelja (list 214 spisa), Rješenja HZMO-a od 26.10.2022. i 25.1.2023. (list 221-227 spisa), obavijest o donesenom nalazu i mišljenju od 13.1.2023. (list 228 spisa), Potvrdu HZMO-a od 21.2.2023. (list 231 spisa), Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad od 8.9.2023. (list 244 spisa), Prijavu o prestanku osiguranja HZMO-a (list 245-246 spisa), presudu Upravnog suda u Zagrebu Us1-2394/2025 od 4.11.2025., te ostalu dokumentaciju u spisu. Saslušan je tužitelj i zz II tuženika ČLB (list 253-255 spisa), te svjedoci UL, OL i NL (list 273-275 spisa) i LL i TL (list 280-282 spisa).
5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
6. Punomoćnici stranaka su na ročištu 14. travnja 2026. (kao i na nekoliko ranijih ročišta) suglasno izjavili (nakon što je sud odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka BL kao nepotreban) da nemaju daljnjih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu pa je sud uz suglasnost stranaka zaključio glavnu raspravu.
7. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz dokumentacije u spisu:
- da je tužitelj bio zaposlen kod I-tuženika Ustanova za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište temeljem Ugovora o radu od 01.02.2017. i pripadajućih Aneksa ugovora o radu na nepuno radno vrijeme na radnom mjestu savjetnik-voditelj projekta, time što je najprije imao ugovor o radu na određeno vrijeme, a zatim na neodređeno vrijeme,
- da je tužitelj bio zaposlen kod II-tuženika Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o. temeljem Ugovora o radu 02.02.2016. i pripadajućih Aneksa ugovora o radu na nepuno radno vrijeme na radnom mjestu savjetnik-voditelj projekta, time što je najprije imao ugovor o radu na određeno vrijeme, a zatim na neodređeno vrijeme,
- da su I. i II. tuženik tužitelju otkazali navedene ugovore o radu sa pripadajućim aneksima ugovora o radu Odlukama o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od (I-tuženik) 24.6.2020. i (II-tuženik) 1.7.2020. sa identičnim razlozima.
8. Sud je izvršio uvid u Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu I. tuženika od 24.6.2020. i II. tuženika od 1.7.2020. (list 111.114 spisa) iz kojih proizlazi da je I. tuženik Ustanova za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište tužitelju otkazao Ugovor o radu br. 25/17 od 1.2.2017. (Aneks Ugovora o radu od 28.9.2018. i Aneks Ugovora o radu od 31.12.2018.) zbog gospodarsko organizacijskih razloga, te da je II. tuženik Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o. tužitelju otkazao Ugovor o radu br. 1034/16 od 2.2.2016. (Aneks Ugovora o radu od 28.9.2018. i Aneks Ugovora o radu od 31.12.2018.) zbog gospodarsko organizacijskih razloga. U obrazloženju navedenih Odluka se navodi da tužitelj obavlja poslove savjetnika – voditelja projekta temeljem Ugovora o radu i Aneksa Ugovora o radu. Dalje se navodi da kao posljedica epidemije virusa Covid-19 u RH, je došlo do smanjenja prihoda i smanjenja obima poslova kod poslodavca, te kao posljedica toga do prestanka potrebe za obavljanjem poslova koje obavlja tužitelj. Stoga u cilju učinkovitijeg poslovanja i smanjenja troškova poslodavac (I. i II. tuženik) tužitelju više nije u mogućnosti osigurati obavljanje poslova na kojima je do sada radio.
9. Iz pobijanih odluka o otkazu, kao i iz navoda tužitelja proizlazi da je tužitelj navedene odluke osobno preuzeo dana 17.7.2020. Iz iskaza tužitelja i iz dokumentacije u spisu proizlazi da je (obje) pobijane odluke o otkazu zaprimio putem pošte u jednoj kuverti koju je i dostavio u spis (list 122 spisa) te je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava protiv pobijanih odluka o otkazu od 29.7.2020. u kojima su naslovljeni I. i II. tuženik (list 18 i 21 spisa) također u jednoj kuverti, te je dostavio potvrdu o primitku (list 22-23 spisa) iz koje proizlazi da je dostava izvršena I. i II. tuženiku na istoj adresi (time što je naziv I-tuženika samo djelomično naveden) preporučenom pošiljkom na pošti dana 29.7.2020. Na navedene zahtjeve za zaštitu prava tuženici nisu odgovorili pa je tužitelj podnio predmetnu tužbu dana 28.8.2020. čime je postupio u rokovima iz čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu, dalje: ZR (Narodne novine broj: 93/14, 151/22). Kako ni zz tuženika ni saslušani svjedoci (radnici I. i II. tuženika) nisu točno znali na koji način su tužitelju uručeni pobijani otkazi i da li je tužitelj protiv istih podnio zahtjev za zaštitu prava i na koji način, a niti su tuženici dostavili i predložili druge dokaze na te okolnosti, to je sud prihvatio iskaz tužitelja u navedenom dijelu koji je suglasan s dokumentacijom u spisu.
10. Tužitelj je izjavio da je radio kod I. i II. tuženika te je imao ugovor o radu za radno mjesto voditelj projekta, te je za iste držao i predavanja. Zadobio je ozljedu na radu dana 20.2.2019., te je provedena istraga na njegovo traženje pola godine kasn ije, te je bio na bolovanju, te je zbog te ozljede dobio otkaz od strane I. i II. tuženika protiv kojih je podnio zahtjev za zaštitu prava, te je bio na bolovanju do rujna 2023. kada je ponovo dobio otkaz od I. i II. tuženika. U rujnu 2023. je otišao u sta rosnu mirovinu. Navodi da je obavljao poslove na projektu zaštita na radu, te je obučavao kadrove na tom području. Također, obavljao je posao na gradilištu i to u Holandiji i Njemačkoj tijekom 2016. i 2017., te u Grubišnom polju od 2017. do 2019. Uz te pos love istovremeno je odlazio sa gradilišta i imao predavanja u Dubrovniku za Vodoopskrbu i odvodnju, a to je bilo početkom 2019. Ima kanadski certifikat za 3 područja i to za dizalice, za zatvoreni prostor i za rad na visini. Tijekom korone su nuđena njegova predavanja, a ne zna točno da li su i kada održavana jer je od 1.3.2019. pa nadalje do mirovine bio na bolovanju. Poslovi tuženika se i dalje obavljaju. Ne sjeća se da li je u rujnu 2023. dobio odluku o otkazu, te se ne sjeća točno telefonskog razgovora, ali mu je rečeno u smislu da mu doktorica više ne može produžiti bolovanje u rujnu 2023. pa da će dobiti otkaz. Tijekom bolovanja je dobivao naknadu za bolovanje i to oko 70% prihoda. Vezano za ozljedu na radu, dobio je odbijajuće prvostupanjsko rješenje HZZO-a, te se taj postupak i dalje vodi. Njegova predavanja tijekom korone su nudili tuženici. Pobijane otkaze je dobio zajedno u jednoj koverti. Kada je primio otkaze, oba otkaza je potpisao kao dokaz da ih je primio na znanje te ih je zajedno sa zahtjevom za zaštitu prava poslao poslodavcu i to I i II tuženiku, odnosno sve je poslao u jednoj koverti ali je naznačio oba tuženika na kovertu, te je to poslao poštom. Nikada nije došao kod tuženika osobno u prostor i osobno potpisao pobijane otkaze.
11. Zakonski zastupnik I. i II. tuženika ČLB je izjavio da je on bio zakonski zastupnik i I. i II. tuženika i u vrijeme otkaza. Kada je počela korona, stupila je na snagu odluka o zabrani okupljanja, a time i zabrana održavanja nastave, te je to utjecalo na poslovanje tuženika tako da je tijekom 3 mjeseca kod I tuženika došlo do pada prihoda od oko 84%, a kod II tuženika do pada prihoda od preko 55%, te u slučaju da nisu dobili poticaje Vlade, zapravo bi bankrotirali. Uslijed takve situacije, nekoliko radnika je dobilo otkaze, a među njima i tužitelj. Tužitelju je uručen otkaz oba tuženika što je on potpisao, ali ne zna točno da li je iste primio poštom ili osobno, te je tužitelj podnio prigovor na otkaz II tuženika, a ne zna da li je podnio prigovor i na otkaz I tuženika. Tužitelj je cijelo vrijeme bio na bolovanju, te kada je navršio 65 godina života, otišao je u starosnu mirovinu. Zbog bolovanja, tužitelju niti nije počeo teći otkazni rok. Ozljeda na radu tužitelju nikada nije priznata od strane državnih tijela. Tužitelj je počeo raditi kod II tuženika negdje 2016., a kod I tuženika nešto kasnije. Tijekom korone i mjera nisu mogli imati nastavu i predavanja, te je to dopušteno tek od kolovoza 2020., ali na način da su u učionici za npr. 40 osoba mogli primiti samo 20 osoba, a firme su zapravo izbjegavale slati ljude na takva predavanja. Također država je u to vrijeme produžila da dokumenti u određenim znanjima vrijede dulje zbog korone, tako da i zbog toga ljudi nisu dolazili na predavanja. II tuženik je tužitelja slao na školovanje u Kanadu gdje je dobio određene certifikate, a takve certifikate nitko drugi kod tuženika nema. Cijelo vrijeme dok je tužitelj bio zaposlen kod tuženika, tuženici su nudili tužiteljeva predavanja, ali takve edukacije nisu provođene i nije bilo polaznika za iste. Nakon otkaza tužitelju od kolovoza 2020. su ponovno mogli imati predavanja, ali u manjem opsegu, te je i općenito bio manji obujam poslovanja, pa su zbog toga odlučili da pojedinim radnicima otkažu ugovor o radu. Tužitelj je prvenstveno svoju plaću zarađivao na projektima, te su to bili projekti sa inozemnim firmama, a od 2020. godine takvih projekata više nije bilo, a za koje bi tužitelj bio specijalist. Tijekom cijelog zaposlenja tužitelja kod tuženika, bilo je oko 10-tak njegovih predavanja. Kod otkazivanja su najprije otkazali onim radnicima koji su bili na određeno vrijeme, a zatim su gledali radnike na neodređeno vrijeme i to najprije oni koji više nisu imali projekata, te su gledali socijalno stanje radnika i činjenicu kada je radnik kod tuženika zaposlen, jer su prije otkazivali onima koji su zadnji došli. I tužen ik je u vrijeme otkaza imao 10- tak zaposlenih. Tužitelju je otkazan ugovor zbog korone i financijske situacije, a imali su sreće da su tu financijsku situaciju preživjeli.
12. Svjedok TL je izjavio da je bio ravnatelj I-tuženika od 2002. do srpnja 2020., te su tužitelju dali otkaz, a isti su dali i nekim drugim radnicima, jer je tada bila korona, te su imali pad prometa 80%, država je zabranila predavanja tj. okupljanje. Nakon toga je otišao u mirovinu i radi 1 sat kod I-tuženika kao prokurista. Navodi da ih je korona zatekla, te nisu bili pripremljeni za održavanje predavanja online, pa ista nisu imali. U vrijeme otkaza, tužitelj je bio na bolovanju, a tužitelj je p reuzeo otkaz I- tuženika i nije protestirao. Navodi da on osobno nije uručio otkaz tužitelju, jer to inače ne radi, te se ne sjeća na koji način mu je uručen. Tužitelj je osim predavanja kod I - tuženika, obavljao poslove kod II-tuženika, te je tamo bio koordinator zaštite na radu na gradilištu u Grubišnom polju, a to je bilo negdje 2018., 2019. Nije mu poznato da bi tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava protiv otkaza I-tuženika.
13. Svjedok UL je izjavio da je ZIRS, za koju tvrtku zapravo ne zna točno ime i ne zna da li je to zavod ili ustanova, sklopio ugovor sa Akuo Enegry Med ili Energostatik d.o.o., prema kojem je tražena usluga od ZIRS-a vezano za zaštitu na radu, te je ZIRS poslao tužitelja kod njih na gradilište, te je tužitelj tamo dolazio svaki dan negdje od 2017. pa do puštanja elektrane u svibnju 2019. radi davanja usluge zaštite na radu odnosno obavljao je sve poslove inženjera zaštite na radu, pa je tako radio procjenu rizika i edukaciju radnika. Navodi da je u to vrijeme on tamo bio voditelj gradilišta.
14. Svjedok LL je izjavio da je tijekom 2017. godine surađivao sa tuženikom odnosno sa tužiteljem koji je bio službenik za zaštitu na radu, a on je bio u firmi Akuo energy. Tužitelj je kao osoba za zaštitu na radu provodio mjere zaštite na radu, te je tako radio plan zaštite na radu, plan evakuacije, obuku radnika i slično, te je to bilo negdje od travnja 2017. do kraja 2018. godine. Tužitelj nije držao predavanja. Nakon tužitelja nisu uzimali nikakvu zamjenu jer je gradilište bilo gotovo.
15. Svjedokinja OL je izjavila da radi kod II tuženika (Zavod) kao administrativni referent te ne zna da je tužitelj otišao u starosnu mirovinu kada je za to ispunio uvjete, te nema saznanja o tome da je on dobio otkaz, nema saznanja o tome da je kod II tuženika došla neka pošta tužitelja ili njegov zahtjev za zaštitu prava. Poznato joj je da je tužitelj bio na dugotrajnom bolovanju. Ne sjeća se detalja koji su bili 2020. godine u vrijeme kovida.
16. Svjedokinja NL je izjavila da je radila kod II tuženika (Zavod) do kraja listopada 2020. do isteka otkaznog roka, te je radila u računovodstvu, ali je obavljala kadrovske poslove, te je dobila poslovno uvjetovani otkaz negdje u kolovozu 2020., te je i tužitelj negdje u to vrijeme dobio otkaz, a tada je on bio na bolovanju, te ne zna zbog čega je tužitelj dobio otkaz, te ona nije pisala te odluke o otkazu. Tužitelj je nešto poslao, neku žalbu na odluku o otkazu.
17. Sud je prihvatio kao istinit iskaz tužitelja u dijelu da je bio zaposlen kod I. i II. tuženika te je obavljao poslove na projektu zaštita na radu, obučavao je kadrove na tom području, te je obavljao posao na gradilištu i to u Holandiji i Njemačkoj tijekom 2016. i 2017 godine., te u Grubišnom polju od 2017. do 2019. godine, da ima određene certifikate, da je imao predavanja u Dubrovniku za Vodoopskrbu i odvodnju početkom 2019. godine, da su tijekom korone nuđena njegova predavanja, te da se poslovi tuženika i dalje obavljaju. Također, sud je prihvatio iskaz tužitelja u dijelu koji se odnosi na dostave otkaza i slanja zahtjeva za zaštitu prava, kako je to naprijed navedeno, budući je suglasan sa materijalnim dokazima u spisu.
18. Sud je prihvatio iskaz zz tuženika ČLB i svjedoka TL budući su jasni i logični te su međusobno suglasni, a suglasni su i sa materijalnim dokazima u spisu. Tako je iz istih utvrđeno da kada je počela korona, stupila je na snagu odluka o zabrani okupljanja, a time i zabrana održavanja nastave i predavanja kod tuženika, te je to utjecalo na poslovanje I. i II. tuženika tako da je tijekom 3 mjeseca 2020. kod I-tuženika došlo do pada prihoda od oko 84%, a kod II - tuženika do pada prihoda od preko 55%, te u slučaju da nisu dobili poticaje Vlade RH, zapravo bi bankrotirali. Uslijed takve situacije, nekoliko radnika je dobilo otkaze, a među njima i tužitelj te je tužitelju otkazan ugovor zbog korone i financijske situacije. Naime, tijekom korone i mjera, nisu mogli imati nastavu i predavanja, te je to dopušteno tek od kolovoza 2020., ali u manjem opsegu, na način da su u učionici za npr. 40 osoba mogli primiti samo 20 osoba, a firme su zapravo izbjegavale slati ljude na takva predavanja, te je država u to vrijeme produžila da dokumenti u određenim znanjima vrijede dulje zbog korone, tako da i zbog toga ljudi nisu dolazili na predavanja, te je i općenito bio manji obujam poslovanja, pa su zbog toga odlučili da pojedinim radnicima otkažu ugovor o radu. Cijelo vrijeme tijekom korone dok je tužitelj bio zaposlen kod tuženika, tuženici su nudili tužiteljeva predavanja, ali takve edukacije nisu provođene i nije bilo polaznika za iste. Tužitelj je prvenstveno svoju plaću zarađivao na projektima, te su to bili projekti sa inozemnim firmama, ali od 2020. godine takvih projekata više nije bilo, a za koje bi tužitelj bio specijalist. Tijekom cijelog zaposlenja tužitelja kod tuženika, bilo je oko 10-tak njegovih predavanja. Kod otkazivanja su najprije otkazali onim radnicima koji su bili na određeno vrijeme, a zatim su gledali radnike na neodređeno vrijeme i to najprije oni koji više nisu imali projekata, te su prije otkazivali onima koji su zadnji došli. Tužitelj je osim predavanja kod I-tuženika, obavljao poslove kod II-tuženika gdje je bio koordinator zaštite na radu na gradilištu u Grubišnom polju, a to je bilo negdje 2018., 2019. godine.
19. Iz iskaza svjedoka UL i LL koje je sud u bitnom prihvatio kao istinite, proizlazi da su oni odnosno njihove firme surađivale sa tuženicima (ali ne znaju da li sa I. ili II. tuženikom) te je tužitelj kao zaposlenik I. i II. tuženika negdje od 2017. godine pa do puštanja elektrane u svibnju 2019. godine dolazio na gradilište, voditelj kojega je bio UL, te je davao usluge zaštite na radu, radio je procjenu rizika i vršio edukaciju radnika, te je od travnja 2017. do kraja 2018. godine kada je gradilište zatvoreno, LL odnosno njegovoj firmi davao usluge zaštite na radu, radio je plan zaštite na radu, plan evakuacije, obuku radnika i slično ali im nije držao predavanja.
20. Sud nije posebno cijenio iskaze svjedoka OL i NL budući iste nisu imale saznanja o odlučnim činjenicama.
21. Sud je odbio kao nepotreban prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka BL kojeg je tužitelj predložio na okolnost poslova koje je tužitelj obavljao. Naime, kako je tužitelj (na ročištu 19.11.20124.) naveo da je sa ovim svjedokom surađivao na gradilištu Grubišino polje od travnja 2017. do ožujka 2019. te nakon toga sa istim više nije surađivao, niti obavljao poslove, to ovaj sud smatra da je saslušanje ovog svjedoka nepotrebno jer isti nema saznanja o činjenicama koje su odlučne u ovom predmetu, a u ovom predmetu je relevantno razdoblje od početka kovid krize tj. od početka 2020. godine).
22. Iz Knjige izlaznih računa proizlazi da je I-tuženik Ustanova za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište imao promet u razdoblju od 20.3.2020.do 20.6.2020. 132.673,31 kn, a u razdoblju od 20.3.2019. do 20.6.2019. 842.062,68 kn, pa osnovano I-tuženik navodi da je u tri mjeseca prije otkazivanja, kao posljedica globalne epidemije, imao pad prometa u odnosu na prethodnu 2019. godinu od čak 83,65 % 23. Iz Knjige izlaznih računa proizlazi da je II-tuženik Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o. imao promet u razdoblju od 20.3.2020. – 20.6.2020. 1.115.583,04 kn, a u razdoblju od 20.3.2019. do 20.6.2019. 2.492.806,11 kn pa osnovano II-tuženik navodi da je u tri mjeseca prije otkazivanja, kao posljedica globalne epidemije, imao pad prometa u odnosu na prethodnu 2019. godinu od čak 56,82 %.
24. Ovaj sud smatra da je općepoznata činjenica da je uslijed epidemije virusa Covid-19 došlo do poteškoća u poslovanju i pada prihoda brojnih tvrtki u RH i u svijetu. Isto tako, i kod I. i II. tuženika je došlo do smanjenja prihoda i smanjenja obima poslova. Naime, kada je počela korona, stupila je na snagu odluka o zabrani okupljanja, a time i zabrana održavanja nastave i predavanja, pa tijekom korone i mjera tuženici nisu mogli imati nastavu i predavanja, te je to dopušteno tek od kolovoza 2020., ali u manjem opsegu, na način da su u učionici za npr. 40 osoba mogli primiti samo 20 osoba, a firme su zapravo izbjegavale slati ljude na takva predavanja, te je država u to vrijeme produžila da dokumenti u određenim znanjima (pa tako i u pogledu zaštite na radu) vrijede dulje zbog korone, tako da i zbog toga ljudi nisu dolazili na predavanja, te je i općenito bio manji obujam poslovanja tuženika. Također, od 2020. godine tuženici više nisu imali projekte na kojima je tužitelj prije radio, jer iz provedenih dokaza proizlazi da su projekti na kojima je tužitelj radio bili od 2017. do svibnja 2019. (u Holandiji i Njemačkoj tijekom 2016. i 2017 godine., te u Grubišnom polju od 2017. do svibnja 2019.) Sve to je utjecalo na poslovanje I. i II. tuženika tako da je tijekom 3 mjeseca 2020. godine kod I-tuženika došlo do pada prihoda od oko 84%, a kod II - tuženika do pada prihoda od oko 56%, te u slučaju da nisu dobili poticaje Vlade, zapravo bi bankrotirali.
25. Prema čl. 115. st. 1. točka 1. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).
26. Ocjenom izvedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio:
- da je tužitelj bio zaposlen kod I. i II. tuženika na radnom mjestu savjetnik – voditelj projekta,
- da je tužitelj radio u nepunom radnom vremenu kod oba tuženika , i to sukladno sklopljenim aneksima ugovora o radu od 28.9.2018. kod I-tuženika 35 sati tjedno, a kod II-tuženika 5 sati tjedno.
- da su poslovi tužitelja bili obučavanje kadrova na području zaštite na radu, predavanja, te rad na projektima,
- da je tužitelj obavljao poslove obučavanja kadrova na području zaštite na radu te je imao predavanja, međutim, u ožujku 2020. je uslijed epidemije virusa Covid-19 stupila na snagu odluka o zabrani okupljanja, a time i zabrana održavanja nastave i predavanja kod tuženika, pa tijekom korone i mjera tuženici nisu mogli imati nastavu i predavanja, te je to dopušteno tek od kolovoza 2020., ali u dvostruko manjem opsegu, te je interes za ista bio puno manji jer su firme izbjegavale slati ljude na takva predavanja, te je država u to vrijeme produžila da dokumenti u određenim znanjima (pa tako i u pogledu zaštite na radu) vrijede dulje zbog korone,
- da je uslijed svega toga smanjen opseg poslova tuženika ali i poslova tužitelja koje je obavljao te je došlo do znatnog pada prihoda kod I. i II. tuženika , odnosno u tri mjeseca prije otkazivanja, kao posljedica globalne epidemije I-tuženik je imao pad prometa u odnosu na prethodnu 2019. godinu od čak 83,65%, a II-tuženik od 56,82%,
- da je tužitelj imao određena predavanja (npr. u Dubrovniku početkom 2019. godine, kako to navodi tužitelj), te su tuženici cijelo vrijeme nudili tužiteljeva predavanja, ali nije bilo polaznika za iste pa takve edukacije nisu provođene,
- da je tužitelj prvenstveno svoju plaću zarađivao na projektima, te su to bili projekti sa inozemnim firmama, te je tužitelj obavljao posao na gradilištu vezano za zaštitu na radu i to u Holandiji i Njemačkoj tijekom 2016. i 2017 godine., te u Grubišnom polju od 2017. do 2019. godine, ali od 2020. godine takvih projekata više nije bilo,
- da se poslovi I. i II. tuženika i dalje obavljaju, ali u vrijeme otkazivanja zbog naprijed navedenih okolnosti I. tuženik i II. tuženik više nisu bili u mogućnosti osigurati tužitelju obavljanje poslova na kojima je do tada tužitelj radio. pa je prestala potreba za radom tužitelja kod tuženika.
27. Dakle, kako je tužitelj radio kod I. i II. tuženika u nepunom radnom vremenu kao savjetnik – voditelj projekta, te su poslovi tužitelja bili obučavanje kadrova na području zaštite na radu, predavanja, te rad na projektima, a u ožujku 2020. je uslijed epidemije virusa Covid-19 stupila na snagu odluka o zabrani okupljanja, a time i zabrana održavanja nastave i predavanja kod tuženika, tako da istih nije bilo do kolovoza kada su ista počela u puno manjem opsegu, te od 2020. više nije bilo projekata na kojima je tužitelj radio, a uslijed svega je došlo do znatnog smanjena prometa tuženika, a time i prihoda tuženika, te zbog navedenih okolnosti tuženici više nisu bili u mogućnosti osigurati tužitelju obavljanje poslova na kojima je do tada radio. to je prestala potreba za radom tužitelja kod tuženika. Stoga su tuženici u cilju učinkovitijeg poslovanja i smanjenja troškova, imali opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR.
28. Perma čl. 115. st. 2. ZR-a pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, ali prema čl. 115. st. 3. ZR-a, odredbe stavka 2. ovoga članka ne primjenjuju se na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od dvadeset radnika.
29. Kako iz niti jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da je kod I. i II. tuženika postojalo više radnika na radnom mjestu savjetnik – voditelj projekta, a to niti tužitelj nije ni tvrdio ni dokazao, to ovaj sud smatra da je tužitelj bio jedini izvršitelj na tom radnom mjestu i kod I. tuženika i kod II. tuženika pa u toj situaciji tuženici nisu bili dužni, niti su mogli primijeniti kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR-a. Tome valja dodati da je teret dokazivanja da tuženici nisu pravilno primijenili navedene kriterije upravo na tužitelju, a tužitelj to nije ničim dokazao, a niti je imao daljnjih dokaznih prijedloga u tom smjeru.
30. Isto tako, iz potvrde HZMO (list 231 spis) proizlazi da je I-tuženik (Ustanova) na dan donošenja pobijane odluke o otkazu 24.6.2020. imao 14 radnika, to sukladno čl. 115. st. 3. ZR-a I-tuženik i zbog toga niti nije bio dužan primijeniti kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR-a.
31. Tužitelj navodi da tuženici nisu primijenili socijalne kriterije, te dostavlja telefonski imenik za ZIRS učilište (II-tuženik) prema kojem je II-tuženik na dan 23.1.2019. imao 45 zaposlenih, a na dan 4.11.2020. 38 zaposlenih. U odnosu na navedeni ispis telefonskog imenika, II-tuženik je naveo da isti nije popis zaposlenih radnika II-tuženika u tom trenutku već popis kontakata pa se tako na popisu nalaze i osobe koji nisu više zaposlenici budući da predmetni popis nije ažuriran. Po ocjeni ovog suda, navedeni ispis telefonskog imenika doista nije dokaz o broju zaposlenih ranika kod II-tuženika. Međutim, ovaj sud je utvrdio da je u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu kod II-tuženika bilo više od 20 zaposlenih radnika, budući iz niti jednog dokaza ne proizlazi da ih je bilo manje od 20, a niti II-tuženik nije tvrdio da je imao manje od 20 radnika. Međutim, kako je ovaj sud utvrdio (kao što je to naprijed navedeno) da je tužitelj kod II-tuženika bio jedini izvršitelj na radnom mjestu savjetnik
– voditelj projekta, to nije postojala obveza primjene kriterija iz čl. 115. st. 2. ZR-a, a navedena odredba ne predviđa uspoređivanje tužitelja sa svim ostalim radnicima na drugim radnim mjestima.
32. Dakle, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj bio jedini izvršitelj na svom radnom mjestu kod I. i II. tuženika pa nije bilo osnove za primjenu kriterija iz čl. 115. st. 2. ZR, a kako je I-tuženik u vrijeme otkazivanja imao manje od 20 zaposlenih, to i zbog toga I-tuženik nije imao osnovu za primjenu navedenih kriterija sukladno čl. 115. st. 3. ZR.
33. Prema čl. 38. ZR-a radniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tijekom liječenja ili oporavka od ozljede na radu ili profesionalne bolesti, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu.
34. Tužitelj navodi da su pobijane odluke o otkazu doneseni u vrijeme kada je bio na bolovanju zbog ozljede na radu. Međutim, tužitelj nije dostavio niti predložio niti jedan dokaz na okolnost da je zadobio ozljedu na radu, te da je u vrijeme pobijanih otkaza bio privremeno nesposoban za rad zbog ozljede na radu , a punomoćnici stranaka su na ročištu 14. travnja 2026. (kao i na nekoliko ranijih ročišta) suglasno izjavili (nakon što je sud odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka BL na okolnost poslova tužitelja) da nemaju daljnjih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu .
35. Sud nije prihvatio iskaz tužitelja da je zadobio ozljedu na radu i da je zbog te ozljede dobio otkaz od strane I. i II. tuženika, budući je isti paušalan jer tužitelj uopće ne navodi kada, kako i gdje je zadobio ozljedu na radu i koju je ozljedu zadobio, a niti kada je zbog te ozljede bio na bolovanju, te je u suprotnosti s materijalnim dokazima u spisu, kao i sa ostalim dokazima izvedenim tijekom postupka. Naime, u spisu ne postoji niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj zadobio ozljedu na radu, a niti da je zbog te ozljede dobio otkaz.
36. U spisu postoji Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad (list 244 spisa) iz kojeg proizlazi da je tužitelj bio na bolovanju od 1.9.2023. do 8.9.2023., time što je privremena nesposobnost počela 1.7.2020., te je u istom navedeno da postoji privremena nesposobnost tužitelja za rad zbog bolesti (šifra A0), a ne zbog ozljede na radu. Dakle, iz istog ne proizlazi da je tužitelj bio privremeno nesposoban za rad zbog ozljede na radu.
37. Kako je I-tuženik (Ustanova) donio odluku o otkazu dana 24.6.2020., a u spisu ne postoji niti jedan dokaz o tome da je tužitelj u to vrijeme bio na bolovanju (niti zbog bolesti, a nit zbog ozljede na radu), već iz Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad proizlazi da je tužitelj bio na bolovanju od 1.7.2020. (zbog bolesti), to već zbog toga nisu osnovani navodi tužitelja da je pobijani otkaz I -tuženika donesen tijekom tužiteljevog bolovanja zbog ozljede na radu.
38. Također, u spisu postoje Rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 9. srpnja 2020.. i 10. srpnja 2020. te 31. svibnja 2022. iz kojih proizlazi da tužiteljeva bolest, ozljede pretrpljene dana 19.10.2017. i 22.02.2019. tužitelju nisu priznate ozljedama na radu te mu se ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu, te su navedena rješenja prvostupanjskog tijela potvrđena rješenjima Direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 30. listopada 2020. i 5. studenog 2020. Povodom navedenih rješenja, tužitelj je pokrenuo upravni spor koji do današnjeg dana nije okončan.
39. Prema čl. 12. ZPP-a kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno, te odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
40. Kako stranke nisu predložile prekid ovog postupka do okončanja navedenog upravnog spora, a ovaj sud smatra da se u ovom predmetu radi o radnom sporu koji je po svojoj prirodi hitan, a duljina trajanja upravnog spora je neizvjesna, to je ovaj sud odlučio da će sam odlučiti u ovom predmetu (isključivo za potrebe ovog predmeta) da li je tužitelj zadobio ozljedu na radu. Kao što je to naprijed već navedeno, tuženik je dostavio izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad tužitelja od 1. do 8. rujna 2023. iz kojeg proizlazi da je tužitelj bio na bolovanju od 1.7.2020. zbog bolesti, a ne zbog ozljede na radu, dok tužitelj nije dostavio nikakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj zadobio ozljedu na radu i da je u vrijeme donošenja pobijanih odluka o otkazu bio na bolovanju zbog ozljede na radu.
41. Također, valja dodati da niti nije bilo razloga za prekidom postupka do okončanja upravnog spora, jer će se tom odlukom u upravnom sporu odlučiti samo o tome da li se ozljede pretrpljene dana 19.10.2017. i 22.02.2019. tužitelju prizna ju kao ozljedama na radu i da li mu se priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu, dok se istim neće odlučiti o tome da li je tužitelj u vrijeme donošenja pobijanih odluka o otkazu bio na bolovanju zbog ozljede na radu (jer to nije predmet upravnog spora), a upravo to je odlučno u ovom predmetu . Naime, čak i u slučaju da ozljede pretrpljene dana 19.10.2017. i 22.02.2019. tužitelju budu priznate ozljedom na radu u navedenom upravnom sporu, tužitelj nije dostavio nikakav dokaz o tome da je tužitelj upravo zbog tih ozljeda bio na bolovanju u vrijeme donošenja pobijanih odluka o otkazu, a navedeno se neće utvrditi niti u upravnom sporu jer to nije predmet tog postupka.
42. Kako u spisu nema dokaza o tome da je tužitelj bio na bolovanju u vrijeme donošenja pobijanih odluka o otkazu upravo zbog ozljeda na radu pretrpljenih dana 19.10.2017. i 22.02.2019., to postoji mogućnost da je tužitelj u vrijeme otkazivanja bio na bolovanju i zbog nekog drugog razloga, a navedeno bi se moglo utvrditi vještačenjem po vještaku medicine rada, a koje tužitelj uopće niti nije predložio (pa isto niti sud nije proveo).
43. Dakle, tužitelj, na kojem je teret dokazivanja (činjenica koje tvrdi), nije dokazao da je u vrijeme donošenja odluke o otkazu I-tuženika od 24.6.2020. bio na bolovanju, te nije dokazao da je u vrijeme donošenja pobijanih odluka o otkazu I. tuženika od 24.6.2020. i II. tuženika od 1.7.2020. bio na bolovanju zbog ozljede na radu, a niti je imao daljnjih dokaznih prijedloga na tu okolnost, pa je stoga ovaj sud utvrdio da nije bilo zapreka za donošenje pobijanih odluka o otkazu sukladno čl. 38 ZR-a.
44. Konačno, kako su I. i II. tuženik imali opravdan razlog za redoviti poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a, te nije postojala zabrana otkazivanja iz čl. 38. ZR-a, te su I. i II. tuženik proveli postupak otkazivanja sukladno odredbama ZR-a, to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev, kao u izreci ove presude.
45. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, to isti nema pravo na naknadu parničnog troška, već je tužitelj dužan naknaditi parnični trošak tuženicima temeljem čl. 154. st. 1. ZPP. a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 126/22). Tako je I. i II. tuženiku priznati trošak zastupanja po punomoćniku i to trošak jednokratne nagrade (koji obuhvaća 4 radnje: sastav odgovora na tužbe, ročište 25.10.2022. , 14.2.2023. i 9.5.2023.) po Tbr. 7/2 – 250 bodova, te za daljnje radnje ročište 12.12.2023., 8.5.2024., 4.9.2024., 19.11.2024., 1.10.2025., 12.12.2025. i 14.4.2026. te podnesak od 28.9.2023. po Tbr. 7/2 – po 50 bodova za svaku radnju, što obzirom uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 1.300,00 eura, a uvećano za 10% (za zastupanje dvije osobe) po Tbr. 40. iznosi 1.430,00 eura, te uvećano za trošak PDV-a iznosi 1.787,50 eura pa je tužitelj dužan svakom tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 893,75 eura. Tuženicima nije priznat trošak podneska od 10.1.2025. jer isti nije bio nužan za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP budući su tuženici odmah mogli dostaviti dokumente koji su jasno vidljivi (u većem formatu).
U Zagrebu, 15. svibnja 2026.
Sudac:
Monika Ferić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim putem u roku 15 dana.
Dna:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. I i II tuženika
3. spis
