REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. br. P-2876/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Heleni Frigo Bomeštar, u pravnoj stvari tužitelja EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Darku Samardžija odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 zastupan po punomoćniku Zlatku Knezović odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović&partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. travnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 15. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavak 2. ugovora o kreditu broj 016-1651/20067. stavak 1. ugovora o kreditu broj 016-1651/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenoga dana 7. srpnja 2006. između tužitelja EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. kao kreditora i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a kojom odredbom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 tužitelju EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplatiti iznos od 575,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 15. srpnja 2006. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročen parnični trošak u iznosu od 567,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 22. travnja 2025. godine navodi da je kao korisnik kredita sa Slavonskom bankom d.d. kao kreditorom dana 7.srpnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 016-1651/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Slavonska banka d.d. pripojena je trgovačkom društvu Hypo Alpe- Adria Bank d.d., a ono je promijenilo naziv u Addiko Bank d.d. Odredbom članka 5. stavak 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Predmetni je ugovor tipski, o ugovornim odredbama nije se pojedinačno moglo pregovarati. Europski sud je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Sukladno navedenoj odredbi, tuženik je tužitelju dana 14. srpnja 2006. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od tadašnjih 4.339,52 kuna. Stoga tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe te postavlja restitucijski zahtjev temeljem kojega potražuje protuvrijednost u eur iznosa od 4.339,52 kuna, tj. iznos od 575,95 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od slijedećega dana kad je navedeni iznos naplaćen. Tužitelj se putem punomoćnika obratio tuženiku zahtjevom za dostavom dokumentacijom i isplatu, te je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, ali je odbio sklapanje nagodbe. Slijedom navedenog predlaže u cijelosti usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu podneskom od 5. lipnja 2025. godine u bitnom dijelu navodi da je naknada valjano ugovorena i da ih je imao osnova naplatiti. Tuženi osporava osnov tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, odnosno činjenicu da je dana 14. srpnja 2006. godine naplaćena naknada za obradu kredita u visini od tadašnjih 4.339,52 kn. Konačno predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo po strankama sve predložene dokaze i izvršio uvid u Ugovor o kreditu na listu 5 do 11 spisa, u e mail korespondenciju na listu 20 spisa, u dopis na litu 21 spisa, u odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe Adria Bank d.d. i Opće odredbe na listu 136 do 163 spisa, dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja i dokaz uvidom u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, brižljivom i savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju cjelokupnog postupka dokazivanja, a temeljem odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/01, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - nastavno ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Među strankama nije sporna činjenica zaključenja Ugovora o namjenskom kreditu broj: 016-1651/2006 7. srpnja 2006., a što je i od strane suda utvrđeno uvidom u isti na listu do -11 spisa.

5.1. Isto tako nije sporna visina i datum naplate naknade.

5.2. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

6. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknada sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da mu je novac trebao za refinanciranje i obnovu kuće.

6.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo, a nakon što mu je predočen ugovor na listu 5 do 11 spisa, da je on sklopio taj ugovor, a radilo se o stambenom kreditu za refinanciranje i obnovu kuće koji je sklopio zajedno sa suprugom. Sklopio ga je u Zagrebu u Hypo banci i to na šalteru u poslovnici tuženika, a ne sa osobnim bankarom. Prilikom sklapanja ugovora nije bilo govora o nikakvim odredbama ugovora niti su mu iste protumačene, jedino što se pričalo je o visini kredita i iznosu rate i jedino što je znao da ide je interkalarna kamata. Nije znao niti ga je itko upozorio da se plaća ulazna naknada, to je saznao od odvjetnika kad je podigao tužbu. Ugovor je pročitao, radilo se o tipskom ugovoru koji je prije bio sastavljen. Sveukupno je bio dva puta u banci s obzirom da je prije imao stambeni kredit, htio je dići novi, ponudili su mu refinanciranje starog i adaptacija kojim je uzeo novi kredit i kojim je riješio i prijašnji kredit. Prvi kredit je digao u Hypo banci za kupnju te kuće, a to refinanciranje je uzeo za adaptaciju nakon 5, 6 godina kod iste banke.

6.2. Sud prihvaća iskaz tužitelja, kao životan i logičan pa se nastavno utvrđuje da je tužitelj potrošač, da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojima se nije uopće pregovaralo. Zbog toga se nastavno prihvaća tvrdnja tužitelja da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi. Takvo utvrđenje ne umanjuje navod tuženika da je tužitelj "vidio" ugovorne odredbe o naknadama.

7. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da među strankama nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, jer je tužitelj predan već pripremljeni tj. napisani ugovor. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati.

8. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

8.1. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već je tužitelju uručen već napisan ugovor pa je imao samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita.

9. Po stavu ovog suda predmetna odredba čl. 5 Ugovora je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

9.2. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. ugovora nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

9.3. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

10. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti informativni leci ni sama ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj prista na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

11.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

11.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 5 Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11.3. Nadalje, prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

11.4. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

12. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 5 Ugovora naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 5. Ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

12.1. Zbog svega utvrđenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 5 Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,25 % (točka I izreke presude).

12.2. Kako je odredba ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

12.3. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaći da je u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. godine promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

13. Kako je visina naplaćene naknade među strankama nesporna, a niti dan plaćanja iste, to je odlučeno kao pod točkom II izreke presude, pri čemu tužitelju pripada i pravo na kamatu od dana plaćanja, a po stopi propisanoj Uredbom o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29 ZOO-a.

13.1. Naime, tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o naknadi nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

14. Odluka o kamati temelji se na odredbi čl. 29 ZOO-a, a odluka o kamati na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 Ovršnog Zakona.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st. 1 u svezi s čl.155 ZPP-a, a sastoji se od troška zastupanja istih po punomoćnicima-odvjetnicima i isti je odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

15.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe po tbr.7 toč.1 od 50 bodova, troška sastava jednog podneska po tbr.8 toč.1 (13.6.2025.) od 50 bodova i troška pristupa na dva ročišta po tbr.9 toč.1 (15.1.2026. i 16.4.2026.) od 100 bodova, odnosno sveukupno 200 bodova što prema važećoj vrijednosti boda po tbr.54, a prema vrijednosti predmeta spora sveukupno iznosi 400,00 eur uz 25% povećanja po tbr.46 u iznosu od 100 eur i uz trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,63 eur i presudu u iznosu od 33,63 sveukupno iznosi i čini trošak tužitelja od 567,26 eur.

16. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. svibnja 2026. godine

Sudac

Helena Frigo Bomeštar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa :

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

Punomoć. tužitelja uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,63 eur

Punomoć. tuženika