Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama-Buie
Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1
Poslovni broj: P-2042/2019-56
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: ČF, OIB [osobni identifikacijski broj], Ulica 1. svibnja 2 B, 52470 Umag, koju zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik iz Umaga, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2026. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tužiteljice ĆF, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 15. svibnja 2026., objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.525,53 (četiritisućepetstodvadestpet eura i pedesettri centa) eura, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 14% godišnje do 30.06.2011., od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno ZOO, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:
31,50 EUR od 31.01.2008. do isplate,
31,48 EUR od 01.04.2008. do isplate,
70,31 EUR od 30.04.2008. do isplate,
70,28 EUR od 30.04.2008. do isplate,
70,24 EUR od 02.06.2008. do isplate,
70,21 EUR od 01.07.2008. do isplate,
70,18 EUR od 04.08.2008. do isplate,
70,13 EUR od 03.09.2008. do isplate,
70,10 EUR od 03.11.2008. do isplate,
70,06 EUR od 03.11.2008. do isplate,
70,03 EUR od 01.12.2008. do isplate,
78,11 EUR od 02.01.2009. do isplate,
78,07 EUR od 02.02.2009. do isplate,
78,03 EUR od 03.03.2009. do isplate,
77,99 EUR od 01.04.2009. do isplate,
77,94 EUR od 05.05.2009. do isplate,
77,89 EUR od 08.06.2009. do isplate,
77,85 EUR od 02.07.2009. do isplate,
77,80 EUR od 04.08.2009. do isplate,
77,75 EUR od 03.09.2009. do isplate,
77,71 EUR od 02.10.2009. do isplate,
77,66 EUR od 03.11.2009. do isplate,
77,61 EUR od 02.12.2009. do isplate,
77,56 EUR od 04.01.2010. do isplate,
77,51 EUR od 01.02.2010. do isplate,
77,45 EUR od 03.03.2010. do isplate,
77,41 EUR od 06.04.2010. do isplate,
77,35 EUR od 05.05.2010. do isplate,
77,29 EUR od 01.06.2010. do isplate,
77,24 EUR od 08.07.2010. do isplate,
77,18 EUR od 06.08.2010. do isplate,
77,12 EUR od 07.09.2010. do isplate,
77,06 EUR od 01.10.2010. do isplate,
77,00 EUR od 03.11.2010. do isplate,
76,94 EUR od 06.12.2010. do isplate,
67,60 EUR od 03.01.2011. do isplate,
67,55 EUR od 07.02.2011. do isplate,
67,49 EUR od 15.03.2011. do isplate,
67,43 EUR od 26.04.2011. do isplate,
67,37 EUR od 16.05.2011. do isplate,
67,30 EUR od 14.06.2011. do isplate,
67,24 EUR od 04.07.2011. do isplate,
67,18 EUR od 12.08.2011. do isplate,
67,11 EUR od 08.09.2011. do isplate,
67,05 EUR od 04.10.2011. do isplate,
48,79 EUR od 02.11.2011. do isplate,
48,74 EUR od 15.12.2011. do isplate,
48,68 EUR od 12.01.2012. do isplate,
48,63 EUR od 14.02.2012. do isplate,
48,57 EUR od 07.03.2012. do isplate,
48,51 EUR od 10.04.2012. do isplate,
48,45 EUR od 14.05.2012. do isplate,
48,39 EUR od 11.06.2012. do isplate,
48,33 EUR od 04.07.2012. do isplate,
48,27 EUR od 03.08.2012. do isplate,
48,21 EUR od 07.09.2012. do isplate,
48,15 EUR od 05.10.2012. do isplate,
48,09 EUR od 09.11.2012. do isplate,
48,03 EUR od 07.12.2012. do isplate,
47,96 EUR od 09.01.2013. do isplate,
47,90 EUR od 07.03.2013. do isplate,
47,84 EUR od 07.03.2013. do isplate,
47,77 EUR od 12.04.2013. do isplate,
47,70 EUR od 10.06.2013. do isplate,
47,57 EUR od 12.07.2013. do isplate,
47,50 EUR od 12.08.2013. do isplate,
47,43 EUR od 11.09.2013. do isplate,
47,36 EUR od 10.10.2013. do isplate,
47,29 EUR od 11.11.2013. do isplate,
47,22 EUR od 10.12.2013. do isplate,
47,15 EUR od 10.01.2014. do isplate, u roku 15 (petnaest) dana.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.943,27 (šesttisućadevetstočetrdesettri eura i dvadesetsedam centi) eura, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 14% godišnje do 30.06.2011., od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdobl je koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno ZOO, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:
7,19 EUR od 01.04.2008. do isplate,
25,25 EUR od 03.11.2008. do isplate,
25,25 EUR od 03.11.2008. do isplate,
6,01 EUR od 01.12.2008. do isplate,
28,79 EUR od 02.01.2009. do isplate,
31,03 EUR od 02.02.2009. do isplate,
33,91 EUR od 03.03.2009. do isplate,
29,10 EUR od 01.04.2009. do isplate,
27,82 EUR od 05.05.2009. do isplate,
23,03 EUR od 08.06.2009. do isplate,
18,11 EUR od 02.07.2009. do isplate,
21,16 EUR od 04.08.2009. do isplate,
22,75 EUR od 03.09.2009. do isplate,
19,70 EUR od 02.10.2009. do isplate,
19,77 EUR od 03.11.2009. do isplate,
23,59 EUR od 02.12.2009. do isplate,
28,30 EUR od 04.01.2010. do isplate,
32,90 EUR od 01.02.2010. do isplate,
31,22 EUR od 03.03.2010. do isplate,
38,29 EUR od 06.04.2010. do isplate,
37,88 EUR od 05.05.2010. do isplate,
41,28 EUR od 01.06.2010. do isplate,
61,74 EUR od 08.07.2010. do isplate,
51,33 EUR od 06.08.2010. do isplate,
73,19 EUR od 07.09.2010. do isplate,
67,29 EUR od 01.10.2010. do isplate,
57,86 EUR od 03.11.2010. do isplate,
78,39 EUR od 06.12.2010. do isplate,
94,55 EUR od 03.01.2011. do isplate,
82,86 EUR od 07.02.2011. do isplate,
80,83 EUR od 15.03.2011. do isplate,
81,03 EUR od 26.04.2011. do isplate,
89,67 EUR od 16.05.2011. do isplate,
111,49 EUR od 14.06.2011. do isplate,
102,37 EUR od 04.07.2011. do isplate,
174,45 EUR od 12.08.2011. do isplate,
115,84 EUR od 08.09.2011. do isplate,
112,50 EUR od 04.10.2011. do isplate,
106,05 EUR od 02.11.2011. do isplate,
101,90 EUR od 15.12.2011. do isplate,
110,48 EUR od 12.01.2012. do isplate,
114,82 EUR od 14.02.2012. do isplate,
114,58 EUR od 07.03.2012. do isplate,
111,34 EUR od 10.04.2012. do isplate,
112,72 EUR od 14.05.2012. do isplate,
116,34 EUR od 11.06.2012. do isplate,
113,13 EUR od 04.07.2012. do isplate,
113,14 EUR od 03.08.2012. do isplate,
109,32 EUR od 07.09.2012. do isplate,
106,72 EUR od 05.10.2012. do isplate,
112,85 EUR od 09.11.2012. do isplate,
109,94 EUR od 07.12.2012. do isplate,
113,80 EUR od 09.01.2013. do isplate,
107,74 EUR od 07.03.2013. do isplate,
107,74 EUR od 07.03.2013. do isplate,
112,97 EUR od 12.04.2013. do isplate,
102,96 EUR od 15.05.2013. do isplate,
104,54 EUR od 10.06.2013. do isplate,
101,61 EUR od 12.07.2013. do isplate,
102,79 EUR od 12.08.2013. do isplate,
105,68 EUR od 11.09.2013. do isplate,
109,59 EUR od 10.10.2013. do isplate,
109,93 EUR od 11.11.2013. do isplate,
112,21 EUR od 10.12.2013. do isplate,
107,84 EUR od 10.01.2014. do isplate,
94,98 EUR od 10.02.2014. do isplate,
96,42 EUR od 10.03.2014. do isplate,
95,33 EUR od 10.04.2014. do isplate,
93,33 EUR od 12.05.2014. do isplate,
92,60 EUR od 11.06.2014. do isplate,
94,55 EUR od 10.07.2014. do isplate,
97,51 EUR od 11.08.2014. do isplate,
98,59 EUR od 10.09.2014. do isplate,
97,74 EUR od 10.10.2014. do isplate,
101,24 EUR od 11.11.2014. do isplate,
101,90 EUR od 12.12.2014. do isplate,
102,23 EUR od 12.01.2015. do isplate,
102,05 EUR od 10.02.2015. do isplate,
102,05 EUR od 11.03.2015. do isplate,
102,05 EUR od 13.04.2015. do isplate,
102,05 EUR od 11.05.2015. do isplate,
102,05 EUR od 10.06.2015. do isplate,
102,05 EUR od 13.07.2015. do isplate,
102,05 EUR od 11.08.2015. do isplate,
102,05 EUR od 11.09.2015. do isplate, u roku 15 (petnaest) dana.
III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužiteljici ČF, OIB [osobni identifikacijski broj], Ulica 1. svibnja 2 B, 52470 Umag, naknadi prouzročeni parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 2.644,77 (dvijetisućešestočetrdesetčetiri eura i sedamdesetsedam centi) eura uvećan za zatezne kamate tekuće na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude 15. svibnja 2026., do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana , dok se tužiteljica odbija s razlikom zatraženog troška od 250,00 (dvjestopedeset) eura kao neosnovanom.
Obrazloženje
1. Tužiteljica podnesenom tužbom i konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu novčanog iznosa od 4.525,53 eura, sa zateznom kamatom po osnovi promjenjive kamatne stope, te novčanog iznosa od 6.943,27 eura, sa zateznom kamatom, po osnovi valutne klauzule.
Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 13.04.2007. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim joj je odobren kredit u iznosu od 80.000,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak).
Tužiteljica dalje navodi kako je tuženik u predmetni ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelju odredba bila razumljiva u smislu da su mu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope, kako bi mogao na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke.
Nadalje, tužiteljica navodi kako je iznos kredita u predmetnom ugovoru ugovoren u valuti CHF, a takva odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima iz razloga jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Tužiteljica navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ZZP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
Tužiteljica stoga na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrane utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru, te isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/kuna) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/kuna) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate .
Tužiteljica u tužbi navodi i da je provedena konverzija kredita, međutim konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer sklopljenim aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće redefiniran ugovorni odnos, a tužiteljici nije izvršen povrat novčanih sredstava koje je tuženik naplatio bez osnove odnosno temeljem osnove koja je kasnije otpala u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju, odnosno izvršena je djelomična restitucija tužiteljice, ali ne i potpuna restitucija. Tužiteljica predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, protivio tužbi, te prvenstveno ističe nepostojanje pravnog interesa tužiteljice za podnošenje kondemnatorne tužbe navodeći pri tome da je provedbom konverzije tužiteljica već obeštećena za iznose koje potražuje tužbom jer navedeni iznosi odgovaraju upravo iznosu preplate utvrđenom u čl.2. Aneksa, a tužiteljici su plaćene svote priznate na način da su iste iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu, slijedom čega je tužiteljica namirena sa svojim potraživanjem, te nema pravni interes za vođenjem ovog postupka.
Tuženik dalje tvrdi kako je u konkretnom slučaju tužiteljica prihvatila tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, te je sklapanjem aneksa osnovnom ugovoru stvorena pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, teko da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc, dakle, da je sklapanjem Aneksa osnovni ugovor prestao postojati, slijedom čega se korisnik kredita (tužitelj) izričito odrekao prava osporavati odredbe Osnovnog ugovora u budućnosti, te bi zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja tužbu trebalo odbaciti.
Tuženik dalje ističe prigovor zastare tužiteljičinog potraživanja iz razloga jer tražbine za anuitete zastarijevaju za 3 godine po čl.226.st.2. ZOO-a od dospjelosti svakog pojedinog davanja, odnosno u slučaju stjecanja bez osnove tražbina zastarijeva za 5 godina koji teče od dana sklapanja ništetnog pravnog posla pri čemu se poziva na presudu Vrhovnog suda RH broj: Rev-x-183/11, od 16.10.2013. Kako je od dana sklapanja osnovnog ugovora proteklo više od 3 godine, tuženik smatra da je potraživanje tužiteljice zastarjelo pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik ističe kako tužiteljica nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platila po osnovnom ugovoru jer je osnovni ugovor o kreditu nakon konverzije u euro kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc, te obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove jer je tužiteljica izvršenom konverzijom u cijelosti namirena sa svojim potraživanjem.
Tuženik dalje ističe kako su predmetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi valjane, te da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi sporne odredbe iz ugovora o kreditu bile ništetne, te smatra kako se tužiteljica nema pravo pozivati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača povodom tužbe udruge "Potrošač" pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12., te se pravomoćnost presuda donesenih u istom sporu ne odnosi na predmetni ugovor o kreditu, niti se utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u kolektivnom sporu automatski primjenjuje, niti znači da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne.
Tuženik ističe kako je prema Zakonu o obveznim odnosima u čl.22.st.1. izričito dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule, te isto nije protivno niti Ustavu RH, niti prisilnim propisima, niti moralu društva, pri čemu se poziva na Rješenje Ustavnog suda RH br. U-I-392/2011 i dr., od 13.12.2016., te navodi kako u odnosu na valutnu klauzulu nije dopušteno provoditi test poštenosti po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora obzirom da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora, te je ista uočljiva, jasna i razumljiva radi čega je isključena od provedbe testa poštenosti, osim toga tuženik tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja bi dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te tvrdi da se o istoj pojedinačno pregovaralo.
Tuženik dalje tvrdi kako u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, jer se radi o odredbi koja predstavlja predmet ugovora, ista je uočljiva, jasna i razumljiva, te je od strane službenika banke tužiteljici objašnjeno što znači valutna klauzula i koja je njezina svrha i cilj odnosno o valutnoj klauzuli se pojedinačno pregovaralo jer je tužiteljica imala izbora između više kreditnih proizvoda tuženika jer nije nužno morala uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imala mogućnost uzeti kredi s valutnom klauzulom u drugim valutama kao npr. EUR ili USD ili pak kredit u kunama bez ikakve valutne klauzule, te tuženik navodi kako odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.
Tuženik dalje tvrdi kako niti u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, niti su ispunjeni uvjeti iz čl.81. isto zakona da bi se navedene odredbe mogla utvrditi ništetnima.
To iz razloga jer ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom, kako je to propisano čl.26. Zakona o obveznim odnosima, a što ovdje nije slučaj. Nadalje, radi se o odredbi ugovora koja je uočljiva, jasna i razumljiva odnosno uočljiva jer je jasno vidljiva i istaknuta je u ugovoru, te se po veličini fonta ne razlikuje od ostalih ugovornih odredbi, jasna je jer je gramatički ispravno sastavljena i ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odnosno što su ugovorne stranke ugovorile temeljem iste odredbe, te je razumljiva jer ne sadrži nikakve pojmove koji bi bili dvojbeni odnosno jasno se razlikuje značenje riječi "promjenjiva" u odnosu na riječ "fiksna".
Tuženik dalje tvrdi kako se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo jer je tužiteljica mogla birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom, te je nakon razmatranja konačno odlučio sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom.
Tuženik dalje tvrdi kako ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika, te je kamatnu stopu mijenjao sukladno Zakonu o bankama kojom prilikom se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata pri čemu nije dolazilo do promjene marže tuženika. Tuženik navodi kako je 01.01.2011. godine propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, te je po istoj metodologiji postupao, a ne arbitrarno kako to tvrdi tužiteljica.
Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te smatra kako je pogrešno prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva vještačenjem uzeti da je uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postala fiksna budući da su ugovorne strane ugovorile njezinu promjenjivost.
Tuženik zaključno predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbaci odnosno podredno da isti odbije kao neosnovan, te da se tužiteljicu obveže na naknadu troškova ovog postupka.
3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis, te rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019, od 04. ožujka 2020. godine, doneseno u oglednom postupku.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave priložene u spisu:
Ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2007. (stranica 6-9), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 91), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 01.05.2007 do 30.09.2015. (stranica 92), popis uplata po kreditu od 23.05.2019. (stranica 93-95), pregled prometa za klijenta od 23.05.2019. (stranica 96-143), otplatni plan (stranica 144-153), sudske odluke (stranica 258-370, 384-391, 502-506, 684-686), brošure tuženika (stranica 392- 400), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 09.01.2013. (stranica 523-532), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2011. (stranica 533-536), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2014. (stranica 669-679), Opći uvjeti za poslovanje s građanima (stranica 662-667), Aneks uz ugovor o kreditu broj: 356- 46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.02.2016. koj im je provedena konverzija (stranica 745-750), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo ČFA, dipl.oecc. u ime pravne osobe Marimar-fin d.o.o. iz Rijeke, od 29. srpnja 2025. (stranica 777-978).
5. Sud je u dokaznom postupku saslušao kao svjedoka službenicu banke VF, te je saslušao tužiteljicu.
6. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu novčanog iznosa od 4.525,53 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te za isplatom novčanog iznosa od 6.943,27 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.
8. Između parničnih stranaka su nesporno:
- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2007., na iznos od 80.000,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje,
- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.02.2016.
9. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:
- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2007., o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);
- da li se tužiteljica može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., i posl.br. Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.;
- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;
- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;
- da li tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje;
- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva;
- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata;
- da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja.
10. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužiteljice na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.
11. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.
12. Tužiteljica se u ovom postupku pozvala na pravomoćna utvrđenja iz Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.
13. Te su presude donesene na temelju odredbe čl.131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15. Isto tako tužiteljica se osnovano poziva i na čl.502.c ZPP -a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
16. Tužiteljica u ovoj pravnoj stvari pozvala na pravomoćna utvrđenja iz prethodno navedenih pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te obzirom da tuženik nije osporavao tužiteljici status potrošača, niti da se radi o potrošačkom ugovoru.
17. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2007. (stranica 6-9) utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.
18. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 13.04.2007. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženika.
19. Slijedom naprijed navedenog, podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2007. (stranica 6-9), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.
20. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P -1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.
Isto je sukladno s pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
21. Vezano uz spornu okolnost da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora o kreditu bi la informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
22. Na takav zaključak upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na podnožju svake stranice predmetnog ugovora, ispod teksta ugovora, istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), što sve upućuje na zaključak da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika, te da tuženik takve ugovore vodi u svojoj evidenciji pod određenim brojem.
23. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je na upit suda odgovorila da nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, već je od strane službenika banke dobila već napisan ugovor o kreditu, a u pogledu informiranosti vezano uz kamatnu stopu iskazala je kako joj je službenica banke objasnila da takvi krediti imaju najpovoljniju kamatnu stopu, ali joj nije objašnjeno uslijed kojih uvjeta i razloga će se kamatna stopa mijenjati i tko o tome odlučuje, te da nije bila informirana o tečaju CHF-a prema tadašnjoj HRK, niti joj je išta rečeno o rizicima uz istu valutu, a niti joj je prezentirana ikakva druga ponuda kredita.
24. Saslušana svjedokinja VF od bitnog je iskazala da klijenti nisu sudjelovali u sastavljanju isprave ugovora o kreditu, već su ugovori sastavljani u tuženikovoj poslovnici u Poreču gdje je bila pravna služba, te su ugovori dopremljeni u tuženikovu poslovnicu u Umagu kao već unaprijed sastavljeni, gdje je ugovor uručen klijentu, radilo se o tipskim ugovorima kod kojih su se mijenjali podaci o korisniku kredita, iznosu kredita, visini kamatne stope, instrumentima osiguranja, a na upit suda odgovorila je da je svim klijentima banke davala istu informaciju odnosno da je kredit vezan uz CHF, ali da se plaćanje kredita vrši u kunama, tako da mogu očekivati da će im svaki mjesec iznos anuiteta zavisiti o tečaju između CHF i kune, te da od banke nisu imali nikakvu uputu s klijentima razgovarati o riziku kredita vezanih uz CHF, a vezano uz kamatnu stopu klijente je informirala da se ista mijenja odlukom banke, ali uz prethodnu pisanu obavijest na kućnu adresu, dok se u druge detalje vezane uz kamatnu stopu nije išlo o tome na koji način i pod kojim uvjetima se kamatna stopa može mijenjati.
Svjedokinja je iskazivala na jasan i uvjerljiv način o činjenicama koje se mogla prisjetiti zbog proteka vremena od dana sklapanja predmetnog ugovora, te su njezin iskaz ocjenjuje vjerodostojnim.
25. Iskaz tužiteljice sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti , niti nelogičnosti, te je njezin iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima tj. iskazom svjedokinje i pregledom ugovora.
26. Nadalje, uvidom i čitanjem brošura tuženika o stambenim kreditima (stranica 392 - 400) utvrđeno je kako tuženik u svojim brošurama koje je kao informaciju nudio klijentima vezano uz kamatnu stopu naveo informaciju da je kamatna stopa promjenjiva, međutim nigdje nije navedeno temeljem kojih kriterija će se vršiti promjena kamatnih stopa, dok se tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule (EUR, USD), te izbor jedne od ponuđenih opcija prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika također ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o unaprijed sastavljenim ponudama tuženika o kojima se nije pregovaralo.
27. Iz pročitanih Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 09.01.2013. (stranica 523-532), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2011. (stranica 533-536), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2014. (stranica 669 - 679), utvrđeno je da je tuženik tek 01.01.2011. godine prvi puta naveo vrste parametara koje se koriste za izračun kamatne stope, dok je predmetni ugovor s tužiteljicom zaključen ranije tj. 2007. godine, kada tuženik nije imao definirane parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, tako da sud i tu dokaznu ispravu ocjenjuje nevažnim dokaznim sredstvom jer se iz iste ne mogu utvrditi nikakve bitne okolnosti koje se odnose na informiranost tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu.
28. Uvidom i čitanjem Općih uvjeti za poslovanje s građanima (stranica 662-667), utvrđeno je da se u istim uvjetima uopće na navode nikakve informacije vezane uz kamatne stope.
29. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda nepostojanje propisa koji nalažu bankama, tako i tuženiku, da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u razdoblju otplate, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju, čime nedvojbeno jednostrano mijenja i visinu obveze tužitelja, te je upravo u takvoj situaciji tuženik trebao primijeniti načelo savjesnosti i poštenja između ugovornih strana, kao korektiv nepostojanju zakonskih propisa kojima bi se odredili egzaktni parametri za promjenu visine kamatne stope.
30. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje interne akte, kao što su Opći poslovni uvjeti, Odluka o naknadama, Odluka o kamatnim stopama, te drugi opći akti tuženika (članak 21. stavak 3. ugovora), ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima (vez obzira kako se zvali) niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.
31. Isto tako, po ocjeni ovog prvostupanjskog suda, potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.
32. Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
33. Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca.
34. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužiteljica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2007. (stranica 6-9), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž - 7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž - 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine.
35. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koja su konvertirala kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako joj u konkretnom slučaju to pravo pripada.
36. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.02.2016. (stranica 745-750), ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.
37. Uvidom i čitanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.02.2016. (stranica 745-750), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama kako je navedeno u čl.2.st.1. predmetnog aneksa.
38. Nadalje, iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 356- 46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2007. (stranica 6-9), kako to tvrdi tuženik, a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnih Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
39. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
40. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.
41. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.
42. Upravo suprotno, iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
43. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.
Osim toga u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.
44. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17, koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.
Iz navedene odluke proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo bez obzira što je prema odredbama ZID ZPK potrošaču odnosno korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
45. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji odnosno Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356- 46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.02.2016. (stranica 745-750), tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju odnosno to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kao što proizlazi i iz navedene presude Suda Europske unije C-452/18, a što ovdje nije slučaj.
46. Tužitelj se, kao korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti s tuženikom, kao davateljem kredita, u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
47. Međutim u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te potrošači i korisnici kredita, pa tako niti tužitelj, zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.
48. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao, ili potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužitelj, koji je kredit konvertirao, to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno.
49. Međutim prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, koje je na liniji stajališta Suda EU, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.
50. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, te nema nikakve zakonske osnove da se tužitelju, koji je izvršio konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
51. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.
52. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine, i koji je u čl.41.st.1. propisao da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje da se potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, što uključuje i pravo na potpunu restituciju, a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.
53. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.
54. Točno je da je ZID ZPK u odredbama od čl.19.a do čl. 19.e predviđao da banke, pa tako i tuženik, moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.
55. Nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu BF protiv Erste Bank Hungary Zrt, ovaaj prvostupanjski sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
56. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.
57. Utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj, kao potrošač, nalazio da navedenih odredbi nije bilo odnosno u konkretnoj pravnoj stvari, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, tužiteljica ostvaruje pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na sklopljene anekse osnovnim ugovorima.
58. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužiteljica sklapanjem predmetnog Aneksa uz ugovor o kreditu nije odrekla prava na zaštitu koju joj, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Aneksa proizlazi da bi dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.45. ovog obrazloženja.
59. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.02.2016. (stranica 745-750), a tužiteljica potražuje isplatu za razdoblje prije provedene konverzije i to po osnovi preplaćenih kamata od 31.01.2008. do 10.01.2014., a s osnova valutne klauzule za razdoblje od 01.04.2008.. do 11.09.2015.
60. Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda tužiteljica ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, ako takva razlika postoji.
61. Vezano uz spornu visinu tužbenog zahtjeva uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo ČFA, dipl.oecc. u ime pravne osobe Marimar-fin d.o.o. iz Rijeke, od 29. srpnja 2025. (stranica 777-978) vještak je utvrdio da na strani tužiteljice tijekom razdoblja otplate kredita do dana sa kojim je provedena konverzija postoji preplata koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u iznosu od 4.525,53 eura, te preplata kao pozitivna tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita u iznosu od 6.943,27 eura, što sveukupno iznosi 11.468,80 eura, dok je tuženik utvrdio preplatu u konverziji u iznosu od 2.712,86 eura, slijedom čega vještak daje mišljenje da tuženik tužiteljici u odnosu na početne uvjete kredita s osnova promjene kamatne stope i tečaja s financijskog aspekta nije izvršio restituciju u cijelosti. Vještak je u nalazu i mišljenju utvrdio da je konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), te da su u izračunu konverzije uzeti u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja.
62. Tužiteljica nije imala primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, te je svojim podneskom od 02.03.2026. (stranica 997-1001) uskladio tužbeni zahtjev sukladno vještačkom nalazu i mišljenju.
63. Tuženik je primjedbe na vještački nalaz i mišljenje istaknuo u svojem podnesku od 26.11.2025. godine (stranica 988-990) ističući da ne postoji „preplata“ i da tužiteljica nema pravo na nikakvo „obeštećenje“ obzirom da su sklopljenim Aneksom u cijelosti i retroaktivno izmijenjene navodno ništetne odredbe prvotno sklopljenog Ugovora o kreditu na temelju kojih tužitelj zahtijeva isplatu zbog stjecanja bez osnove, kao i zbog razloga što stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, već je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te se iznos eventualne preplate nikako ne može računati u odnosu na početnu kamatnu stopu kroz cijelo ugovorno razdoblje, te je vještak za izračun trebao uzeti promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik koristio za kunske kredite.
64. Primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak.
65. Vezano uz tuženikovu primjedbu da stoga što je je tužiteljica sklopila aneks ugovoru o kreditu i prihvatila konverziju slijedom čega joj je predmetni ukupni iznos preplate uračunat prilikom konverzije, sud isti prigovor ocjenjuje neosnovanim. Naime, konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.
66. To zapravo znači da je tužiteljica podmirila sve svoje obveze (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata kao što je to navedeno pod točkom 61. ovog obrazloženja.
67. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.
Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2007. (stranica 6-9), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).
Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 4,60% godišnje, budući da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama i jedino je suglasno ugovorena, slijedom čega je sud stava da se obračun preplate može izvršiti samo temeljem jedno poznate ugovorene kamatne stope od 4,20% iz čl.3. predmetnog ugovora
68. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 4.525,53 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te u iznosu od 6.943,27 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.
69. Sud stoga odbija kao neosnovan prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice za vođenje ovog postupka, iz razloga jer da bi njezin zahtjev za isplatom već bio konzumiran usklađivanjem poslovanja sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 142/2013) odnosno provedbom konverzije sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.02.2016. (stranica 745-750), obzirom da je vještačenjem nedvojbeno utvrđeno da postoji razlika preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, te da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećena, te joj pripada pravo na puno obeštećenje sukladno odlukama Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu BF protiv Erste Bank Hungary Zrt.
70. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare tužiteljičinog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.
Kao prvo sud smatra kako nije osnovna tuženikova tvrdnja da se u odnosu na potraživanje tužitelja treba primijeniti trogodišnji zastarni rok sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima odnosno radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Nadalje, sud smatra kako nije osnovna niti tuženikova tvrdnja da zastarni rok od tri godine teče od dana kada je tužitelj izvršio plaćanja pojedinog iznosa. Kao što je već navedeno obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 13.04.2007., na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se ZOO/05.
Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.
71. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.
Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P - 1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.
Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P -1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).
Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da je tužiteljica tužbu podnijela dana 12.06.2019. godine neposrednom predajom sudu, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.
72. Vezano uz spornu okolnost da li se tuženik može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, sud smatra kako se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem.
Sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".
Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.
Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
73. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:
- da su parnične stranke dana 13.04.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ;
- da je istim ugovorom tužiteljici odobren iznos kredit u kunskoj protuvrijednosti od 80.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita, te ugovorena redovna kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje, koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;
- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupovina stana, uslijed čega se tužiteljica smatra potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;
- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;
- da odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica;
- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2007., unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;
- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;
- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.02.2016. (stranica 745-750);
- da tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti;
- da visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku iznosi 4.525,53 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te 6.943,27 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima;
- da za novčano potraživanje tužiteljice nije nastupila zastara;
- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata.
74. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:
- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);
- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);
- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;
- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;
- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);
- članak 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
75. Obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, kao prethodno pitanje, uspjela dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. i odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s korisnikom kredita o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava, a radi se o ugovoru koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, te čl.324.st.1. ZOO/05, utvrđuje kako je Ugovor o kreditu broj: 356-46/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2007., djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica, u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
76. Nadalje, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku iznosi 4.525,53 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te 6.943,27 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.
Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz točke I i točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 4.525,53 eura po osnovi preplaćene kamate, te 6.943,27 eura po osnovi promjene tečaja, koje iznose je tuženik je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.
77. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa od 4.525,53 eura po osnovi preplaćene kamate, te 6.943,27 eura po osnovi promjene tečaja, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.
78. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.
79. Vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi 11.468,80 eura.
80. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.
81. Tužiteljici se priznaju troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice kako slijedi:
- za pribavljanje isprava u visini od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.36.st.3. Tarife;
- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;
- za sastav obrazloženog podnesaka izvan Tbr.8.toč.1. od 27.05.2020. godine i od 24.09.2021. svaki u visini od po 50 bodova / 100 eura što ukupno iznosi 200,00 eura po Tbr.8.toč.3. Tarife;
- za zastupanje na 4 ročišta dana 23.02.2023., 27.09.2023., 26.04.2024. i 13.03.2026. svako u visini od po 100 bodova / 200 eura što ukupno iznosi 800,00 eura po Tbr.9.toč.1. Tarife;
- za sastav obrazloženog podneska od 02.03.2026. u iznosu od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;
- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 362,50 eura po Tbr.46. Tarife;
- naknada za izdavanje dokumentacije u iznosu od 39,82 eura u visini stvarnog izdatka po Tbr.46. Tarife;
- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 600,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužitelj ica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;
- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 192,45 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).
82. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).
83. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 2.644,77 eura, dok je ista odbijena s razlikom zatraženog troška od 250,00 eura kao neosnovanom, slijedom čega je sud je temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP -a odlučio kao pod točke III izreke ove presude.
84. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.
85. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).
86. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.
U Bujama – Buie 15. svibnja 2026.
Sudac:
Sven Babić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici, putem punomoćnika,
2. Tuženiku, putem punomoćnika.
