REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Crikvenici - Stalna služba u Krku
Bodulska 2/d
51500 Krk
Poslovni broj: P-304/2025.-37.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Nataliji Denona, u pravnoj stvari tužitelja AM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i BM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 44000 [adresa], koje zastupa pun. Želimir Brozović, odvjetnik iz Krka, protiv tuženika 1. CM, [adresa]; 2. SM, [adresa]; 3. FM, [adresa]; 4. ZM, [adresa], tuženi pod 3 i 4 zastupani po privremenom zastupniku Marinu Trinajstiću, odvjetniku iz Krka, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane usmene javne glavne rasprave zaključene 10. travnja 2026. i objavljene 15. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
1. Utvrđuje se da su tužitelji vlasnici svaki u ½ idealna dijela grč. 473/3 kuća površine 116 m2 upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
2. Ovlašćuju se tužitelji da temeljem ove presude izvrše uknjižbu prava vlasništva sa imena tuženih na ime i vlasništvo tužitelja svakog u ½ idealnog dijela.
Obrazloženje
1. Tužitelji su dana 31. ožujka 2025. podnijeli tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva na gr.č. 473/3, kuća površine 116 m2, upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], navodeći da su stvarni vlasnici predmetne čestice. U tužbi su naveli da su 2000. godine kupili od oca prvotuženice i drugotuženika HM građevinu koja da je u to vrijeme bila ruševina. Naveli su da se radilo o posve zapuštenom objektu između dviju nekretnina drugih vlasnika i da su provjerom na terenu od susjeda i mještana sela bili uvjereni da je upravo prodavatelj vlasnik tog zapuštenog zdanja. Naveli su da se radilo o neodržavanoj građevini, bez instalacija, vodovoda, kanalizacije i priključka električne energije. Drvena konstrukcija/strop, podrum, prizemlje i krovište da su bili u katastrofalnom stanju i da je cijela građevina bila neuporabljiva za stanovanje. Prema navodima susjeda i svjedoka tog pravnog posla da su saznali da nitko u toj nekretnini nije boravio posljednjih trideset godina. S obzirom na saznanja koja su dobili od susjeda i mještana, a prema kojima je nekretnina bila u posjedu obitelji prodavatelja, tužitelji da su odlučili kupiti tu građevinu u koju da su uložili znatna novčana sredstva. Nakon što su sklopili kupoprodajni ugovor i isplatili prodavatelju dogovorenu kupoprodajnu cijenu, tužitelji da su ušli u posjed kupljene nekretnine. Po ulasku u posjed tužitelji da su krenuli u adaptaciju nekretnine pa su tijekom godina izradili nove stropove, novo krovište sa pokrovom, obnovili su unutarnju i vanjsku žbuku te podove, izradili su sve vodovodne i elektroinstalacije, zatim kanalizaciju sa septičkom jamom, hidrofor sa cisternom sa vodom, produbili su pod podruma te obnovili suhozide i uredili okoliš. Time da su kupljenu ruševinu pretvorili u potpuno obnovljen stambeni prostor. Prilikom adaptacije tužitelji da nisu dirali u postojeće gabarite nekretnine, već da se radilo samo o unutarnjim radovima. Od kupoprodaje da se nalaze u nesmetanom vlasničkom posjedu predmetne nekretnine, slijedom čega da imaju pravni interes podnijeti predmetnu tužbu i ishodovati presudu kojom će se utvrditi da su vlasnici utužene čestice. Zbog navedenog, predložili su da ovaj sud provede sve dokaze iz tužbe i donese presudu kojom će se usvojiti njihov tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci.
2. Predmetna tužba sa svim prilozima dostavljena je tuženicima, osim trećetuženiku JM i četvrtotuženici PM, zbog čega je ovaj sud rješenjem od 16. svibnja 2025. postavio istima privremenog zastupnika u osobi odvjetnika Marina Trinajstića iz [adresa]. U odgovoru na tužbu trećetuženik i četvrtotuženica su osporili tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, s tim da se nisu protivili provođenju dokaza predloženih po tužitelju, dok prvotuženica CM i drugotuženik SM nisu osporili tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu (od lista 5 do lista 33, te od lista 72 do lista 88 spisa), zatim proveo je očevid lica mjesta na kojem je izvršen pregled i fotografiranje nekretnine od strane suda (od lista 119 do lista 126 spisa) te saslušao tužitelje i svjedoke KM, RM, VM i IM. Saslušanje tuženika nije provedeno, budući da tuženici na ročište nisu pristupili.
4. Uvidom u kupoprodajni ugovor od 29. prosinca 2000., koji prileži na listu 30 spisa, proizlazi da je isti zaključen između HM kao prodavatelja i AM i BM kao kupaca. Utvrđeno je da je ugovor vlastoručno pisan i da se iz njegova sadržaja može zaključiti da se isti odnosi na nekretninu u selu [adresa] na k. č. [katastarska čestica], u naravi zgrada i dvorište, na adresi [adresa]. U ugovoru je navedeno da je kupac istog dana stupio u posjed i da je tada u cijelosti isplatio i kupovninu za kuću i zemljište u visini od 10.000,00 DEM-a. Ugovor je vlastoručno potpisan po ugovornim strankama i svjedocima IM i SM.
5. Iz iskaza svjedoka UM koji je saslušan na očevidu održanom 10. travnja 2026., proizlazi da je isti prvi susjed tužiteljima, budući da se utužena nekretnina nalazi na kućnom broju 141, dok svjedok živi u kući na kućnom broju 142. Svjedok da je zajedno sa svojom suprugom devedesetih godina razgledavao nekretnine u [adresa] te odlučio kupiti kuću na kućnom broju 142. Kuću da su kupili od jednog SM koji živi u blizini i od tada da su u posjedu te nekretnine. U to vrijeme u kući u kojoj su sada tužitelji, da nije bilo nikoga. Tužitelji da su svoju kuću kupili negdje 1999./2000. godine, budući da ih od tada viđa. Predmetna kuća u to vrijeme da nije imala niti struje, niti vode, niti septičku jamu, već da je sve to napravio BM. Svjedoku da nije poznato od koga je BM kupio svoju kuću, ali mu se čini da je kupio od nekog iz sela. Tužiteljima da nije nitko nikada osporavao posjed na predmetnoj kući. Dvorište ispred kuće da je oduvijek pripadalo toj kući, budući da je oduvijek postojao ogradni kameni zid koji je dijelio dvorište sada tužiteljeve kuće od mog dvorišta. Taj zid nije nikada bio sporan. Što se tiče kuće koja je prva u nizu na kućnom broju 140, drži da su njezini prijašnji vlasnici NM i njezin suprug u međuvremenu preminuli, te da su kuću naslijedili njihovi sinovi, koji su istu prodali nekim ljudima iz Zagreba. Tužitelju da je trebalo otprilike desetak godina da kuću osposobi za život. Svjedok da nije bio prisutan kod zaključenja kupoprodajnog ugovora, niti kod isplate kupoprodajne cijene, a isto tako da se ne sjeća je li mu tužitelj pokazivao kakve papire vezane uz tu kupoprodaju.
6. Iz iskaza svjedoka DM, koji je također saslušan na očevidu, proizlazi da je isti 2001. kupio kuću u [adresa], dok je prije živio u [adresa], ali da je još od devedesetih godina dolazio u posjet svojoj sestri RM, koja da je kupila susjednu kuću na kućnom broju 142. Tada da je primijetio da u predmetnoj kući žive jedino tužitelji, koji da su istu pomalo uređivali do stanja kakvog je danas. Poznato mu je da su tužitelji kupili predmetnu kuću, ali da ne zna od koga. On da u toj kući nije vidio nikog osim tužitelje. Tužitelji da su osim kuće, koristili i okolno dvorište te podrum ispod kuće. Na upit privremenog zastupnika tuženika, svjedok je naveo da nije bio prisutan kod sklapanja kupoprodajnog ugovora između tužitelja i prodavatelja.
7. Iz iskaza svjedokinje RM, proizlazi da je ista 1997., zajedno sa svojim suprugom, kupila kuću na kućnom broju 142, od kada da je u posjedu te nekretnine. Kuću da je kupila od pok. ŠM i NM i da u pogledu toga posjeduje ugovor. Sjeća se da je tada razgledavala i predmetnu kuću, koja da je bila još u gorem ruševnom stanju od njezine nekretnine, a budući da je njezina kuća bila nešto malo veća te je imala dvorište i bila je u boljem stanju, oni da su se odlučili kupiti tu kuću, a ne predmetnu. Tužitelji da su u posjed svoje kuće, došli par godina kasnije, negdje 2000. Pretpostavlja da su i oni kuću kupili, i to od istih ljudi od kojih je i svjedokinja kupila svoju kuću. Budući da joj je poznato da su jednom davno sve te kuće predstavljale „jednu kuću“, koja da je pripadala jednom vlasniku, a što da zaključuje po tome što je njezina kuća nekoć davno bila štala. Koliko joj je poznato tužiteljima da nije nitko osporavao posjed na kući i dvorištu. Kameni zid koji dijeli dvorište tužitelja od dvorišta njezine kuće, da je radio BM i to po liniji starog suhozida koji je tada bio na terenu. Što se tiče podruma ispod utužene kuće, svjedokinja je pojasnila da se do istog pristupa kroz jednu voltu, koja predstavlja zajednički prilaz do njihovih kuća, ali da su ona i suprug zatvorili vrata koja su vodila u štalu i na njihovo mjestu stavili prozor, dok je lijevo od tog prozora ulaz u podrum, koji pripada tužiteljima. Između njih da to nije nikad bilo sporno. U vrijeme kada je kupila svoju kuću na kućnom broju 142, u kući na kućnom broju 140 da su živjeli pok. ŠM i NM. Osoba imena HM da joj nije poznata, kao niti osobe JM i PM, međutim da su joj poznati CM i SM. Naime, SM da živi u blizini i da joj je svojevremeno kopao sa bagerom rupu za bazen, dok da je CM njegova sestra, koja također živi na ulazu „u njihovu ulicu“. Koliko joj je poznato SM i CM nisu nikad tvrdili da bi im pripadala kuća tužitelja. Svjedokinja da nije bila prisutna kod zaključenja kupoprodajnog ugovora između tužitelja i prodavatelja. SM po njezino procjeni da ima između 55 i 60 godina, a rupu za bazen da joj je kopao prije dvije godine.
8. Iz iskaza svjedoka IM proizlazi da je upravo on pronašao predmetnu kuću tužiteljima i to par mjeseci prije nego što je zaključen kupoprodajni ugovor. Sjeća se da je ta kuća tada bila ruševina na kojoj nije bilo krova, već samo zidovi, a na podu da je bio zemljani pod. Tu nekretninu da je našao preko GM te da se sjeća da je on tada izjavio da je to njegova ruševina. Predmetni kupoprodajni ugovor da je pred njim potpisan, što je svjedok dodatno potvrdio nakon što mu je pokazan ugovor na listu 30 spisa. Na dan potpisa tog ugovora da je isplaćena kupovnina u visini od 10.000,00 DEM i to na ruke GM i njegovoj supruzi. Nakon što je svjedoku pojašnjeno da je prodavatelj po tom ugovoru HM, a ne GM, svjedok je naveo da ne zna je li kod potpisa bio prisutan HM i da ne zna tko bi uopće bio HM. Pojasnio je da je unazad pet godina imao moždani udar i da se mnogih stvari od tada ne sjeća. Predmetni ugovor da je potpisan u kući kod GM na kućnom broju 140. Nakon što je svjedok upitan tko je sve bio prisutan kod potpisa, odnosno je li istom poznat SM, svjedok je odgovorio da je možda i SM bio prisutan, ali da se ne sjeća. Sjeća se isplate kupovnine i to u visini od 10.000,00 DEM, budući da je upravo on tu cifru ugovorio. Nakon te kupoprodaje, tužitelji da su u posjedu predmetne kuće i dvorišta. Koliko mu je poznato nitko im nikada nije osporavao posjed na predmetnoj nekretnini. Svjedok da je unazad tri godine živio u blizini i to u selu Muraj. Nije mu poznato kada su preminuli GM i njegova supruga, iako je bio dobar sa njima. Za tu činjenicu da je saznao od njihova sina, koji da je mesar i koji da je također jako dobar i sa tužiteljima, a koji mu je tada rekao da su mu roditelji preminuli. Nije mu poznato tko su PM i LM, niti ĆM. A. Također se ne sjeća da li su mu osobe koje su se prezentirale kao vlasnici utužene nekretnine, pokazale dokumente iz kojih bi to proizlazilo, jer mu se čini da su dogovori oko kupoprodaje išli „na riječ“.
9. Iz iskaza tužitelja BM proizlazi da je predmetnu kuću našao uz pomoć svjedoka IM koji da ga je spojio sa obitelji GM. GM i njegova supruga da su tada živjeli u susjednoj kući na kbr. 140 te da je on zajedno sa svojom suprugom došao razgovarati sa njima. U to vrijeme da je izvršio uvid u vlasnički list za predmetnu nekretninu i utvrdio da su GM bili upisani kao suvlasnici u 4/6 suvlasničkog dijela, zatim da je supruga HM bila upisana kao suvlasnica u 1/6 dijela, dok da je na preostalom udjelu od 1/6 bila upisana jedna PM iz [adresa]. Nakon što je pogledao kuću, koja da je tada bila ruševina, da se odlučio istu kupiti. Kupovninu da je dogovorio sa obitelji GM i kada je donio novce za isplatu kupoprodajne cijene, da mu je GM tada rekao da je stvarni vlasnik kuće zapravo njegov šogor HM. Nakon toga on i supruga da su otišli kod HM u njegovu kuću, koja da je udaljena kojih sto metara od predmetne kuće. Kupoprodajni ugovor da je sastavio tužitelj na licu mjesta, uz prisutnost svjedoka IM i SM, inače sina HM. Tada da je HM dao na ime kupovnine 10.000,00 DEM. Nadodao je da HM najprije nije bio suglasan sa tim iznosom, ali da ga je njegov sin SM nagovorio da spusti cijenu od 14.000,00 DEM, za koliko je on nudio kuću, te da istu proda za 10.000,00 DEM. Nakon predmetne kupoprodaje da je zajedno sa suprugom ušao u posjed kupljene kuće i dvorišta, što da je bilo 2000. godine i oni da su od tada u nesmetanom posjedu predmetne nekretnine. Kuću da su preuređivali nekih 5 do 6 godina i unutar tog razdoblja doveli je do stanja kakva je danas. GM i njegova supruga da su do smrti živjeli u susjednoj kući na kućnom broju 140 i da su sve do njihove smrti tužitelj i njegova supruga bili u jako dobrim odnosima s njima. Sin od GM da im je primjerice uređivao podrum. SM, kojeg da je spomenuo u svom iskazu, da je ovdje drugotuženik. Nadodao je da je on brat prvotuženice CM i da je kao sin HM, bio svjedokom kod zaključenja kupoprodajnog ugovora 2000. godine. Sjeća se da su mu prodavatelji rekli kako PM iz [adresa] nema ništa u predmetnoj kući, a sve i kada bi nešto potraživala, HM da se obvezao to preuzeti na sebe i riješiti. Tužitelj da nije zaključio ugovor sa HM i OM, budući da su mu oni rekli da oni nemaju ništa sa predmetnom kućom. Pretpostavlja da su oni unutar obitelji imali dogovor po kojem je HM bio stvarni vlasnik kuće. Na upit tko bi bio ĆM. A, a koji je upisan kao katastarski posjednik, tužitelj je naveo da je to tast od pok. HM. U trenutku zaključenja ugovora 2000. godine, supruga HM da nije bila živa. Kupovnina za predmetnu kuću da je isplaćena u DEM, a ne u kunama. Prilikom zaključenja ugovora tužitelju da nije bio predočen dokument koji bi potvrdio činjenicu da je HM stvarni vlasnik predmetne nekretnine. Nadodao je da mu je bilo dovoljno to što su većinski suvlasnici potvrdili tu činjenicu. Po mišljenju tužitelja cijena od 10.000,00 DEM da je bila adekvatna nekretnini koja se prodavala/kupovala, budući se radilo o ruševini bez struje, vode i septičke jame.
10. Iz iskaza tužiteljice AM proizlazi da se ista u cijelosti složila sa iskazom svojeg supruga BM, s tim da je isti nadopunila u dijelu koji se odnosi na pregovore oko kupnje predmetne nekretnine sa obitelji OM. Tužiteljica je tako navela da su nakon dogovora sa obitelji OM, iz kojeg je proizlazilo da će im prodati predmetnu kuću, ona i suprug otišli doma u Zagreb i podigli kredit u DEM, nakon čega da su se vratili u [adresa] sa novcima i direktno došli obitelji OM radi isplate. OM da im je tada rekla „a ne nama novce, pozvat ćemo VM“, nakon čega da je u njihovu kuću došao MM, koji da im se prezentirao kao vlasnik kuće. Oni da su tada razgovarali s njim, a nakon toga MM da je predložio da odu kod njega kako bi riješili detalje oko kupoprodaje. Kada su htjeli MM predati novce koje su imali sa sobom, MM da se baš i nije sviđala cifra od 10.000,00 DEM, budući da je htio veći iznos, ali da ga je njegov sin nagovorio na iznos kupovnine kojeg da su oni imali sa sobom. Tada da je njezin suprug sastavio ugovor na komadu papira i oni da su zaključili predmetnu kupoprodaju te ušli u posjed kupljene nekretnine. Njima da nitko nije osporavao posjed na kupljenoj kući. Također da su u dobrim odnosima sa unukom HM, koji da živi u djedovoj kući gdje su oni došli potpisati kupoprodaju i isplatiti kupovninu. OM da je preminula prije cca sedam godina, a njezin suprug pet godina ranije. Ugovor da nisu potpisali sa obitelji OM, budući da ih je upravo OM u trenutku kada su joj htjeli predati novce „prebacila“ na HM, tvrdeći da je on vlasnik kuće. Iz priče obitelji OM da joj je poznato kako je glavnu kuću na kućnom broju 140 naslijedio GM, dok da je kuću sada tužitelja, temeljem njihovog dogovora, naslijedila sestra GM i to supruga HM, a kuću na kućnom broju 142 da je naslijedio netko treći iz njihove obitelji. Što se tiče obitelji LM, tužiteljica da ne zna u kakvom su oni odnosu sa obitelji GM, niti joj je poznato da li oni imaju nešto na predmetnoj kući. Sjeća se da je njezin suprug pitao HM vezano za njih i da mu je HM odgovorio da sa njima neće biti problema, jer da će se oni namiriti drugom imovinom.
11. Analizom svih dokaza provedenih u postupku, i to kako zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti, sve sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, u nastavku teksta ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
12. Naime, tužitelji su u tužbi i tijekom postupka tvrdili da su još 2000. godine kupili nekretninu grč. 473/3G, k. o. [katastarska općina], u naravi kuću (ranije ruševinu) na kućnom broju 141 i dvorište, od prodavatelja HM, te da se od tada nalaze u njezinom zakonitom, istinitom i poštenom posjedu. Kao dokaz tih tvrdnji dostavili su u sudski spis Kupoprodajni ugovor od 29.12.2000.godine te predložili da se u svojstvu svjedoka saslušaju vlasnici susjedne čestice na kućnom broju 142, i to UM i RM, zatim DM (brat RM), te svjedok Kupoprodajnog ugovora iz 2000. IM.
13. Nakon provođenja svih predloženih dokaza, prihvaćena je kao dokazana tvrdnja tužitelja da se nalaze u kvalificiranom (vlasničkom) posjedu predmetne nekretnine.
14. Naime, prema odredbi čl. 18. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZV), posjed je zakonit kada posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja.
15. Rukovodeći se citiranom zakonskom odredbom, ovaj sud drži da iako Kupoprodajni ugovor iz 2000.godine nije podoban za zemljišnoknjižnu uknjižbu, da isti sadržajno predstavlja pravni temelj tužiteljeva posjeda na predmetnoj čestici i da je njegovom dostavom u sudski spis dokazano njihovo pravo na posjed na kupljenoj nekretnini, tj. njihov zakonit posjed.
16. Nadalje, posjed tužitelja na predmetnoj čestici je istinit, jer tijekom postupka nije utvrđeno da bi isti bio pribavljen silom, potajno, prijevarom i/ili zlouporabom povjerenja, a osim toga radi se i o poštenom posjedu, jer se poštenje sukladno odredbi čl. 18. st. 5. ZV-a pretpostavlja, a tuženici tijekom postupka tu pretpostavku nisu doveli u dvojbu.
17. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da su tužitelji, nakon kupnje predmetne čestice, stupili u njezin posjed i započeli sa njezinom adaptacijom, pa se kraj takvog stanja stvari i činjenice da im taj posjed nije nitko nikada branio i osporavao, može opravdano zaključiti da tužitelji nisu imali razloga sumnjati da im taj posjed ne pripada.
18. Pokušaji trećetuženika i četvrtotuženice da ospore valjanost predmetne kupoprodaje kroz činjenicu da prodavatelj HM nije bio stvarni vlasnik predmetne nekretnine, a pritom ne tvrde i ne dokazuju tko bi bio stvarni vlasnik čestice, nisu pravno odlučni, jer ne utječu niti na jednu kvalifikaciju tužiteljevog posjeda. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazilo bi da su im NM i GM, koji su živjeli na kućnom broju 140 i sa kojima su tužitelji najprije stupili u kontakt i pregovore oko kupnje predmetne kuće, rekli da je stvarni vlasnik predmetne kuće HM, pa kako HM i OM nisu htjeli primiti kupovninu od tužitelja, iako su bili upisani kao većinski suvlasnici, to da tužitelji nisu imali razloga sumnjati u vlasništvo HM na predmetnoj čestici. S obzirom na trećetuženik i četvrtotuženica nisu dokazali drugačije, to je ovaj sud u cijelosti prihvatio tvrdnje tužitelja kao istinite i uvjerljive, te zaključio da se tužitelji nalaze u kvalificiranom (vlasničkom) posjedu utužene nekretnine od njezine kupnje. Taj zaključak dodatno opravdava i činjenica, koju trećetuženik i četvrtotuženica također nisu osporili, niti dokazali drugačije, da bi prvotuženica i drugotuženik bili djeca pok. HM (prodavatelja), jer ukoliko je tome tako, tada bi upravo prvotuženica i drugotuženik imali razloga osporavati tužiteljima posjed i vlasništvo na predmetnoj čestici, a što isti nisu učinili.
19. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve provedene dokaze, ovaj sud drži da su tužitelji uspjeli tijekom postupka dokazati da su se protekom razdoblja od 10 godina, tj. od 2000. godine pa do 2010. godine, ostvarile na njihovoj strani sve zakonske pretpostavke iz čl. 159. st. 1. i 2. ZV-a za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem instituta dosjelosti. Pritom valja nadodati da sve i kada bi se prihvatio stav da njihov posjed nije zakonit, da bi i u tom slučaju bile ostvarene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer bi tužitelji u tom slučaju pravo vlasništva stekli najkasnije 2020. godine, tj. protekom roka od 20 godina od početka posjedovanja, sve sukladno odredbi čl. 159. st. 3. ZV- a, a što je opet prije podnošenja predmetne tužbe (stav VSRH izražen na sjednici Građanskog odjela VSRH od 14. veljače 2019. pod brojem Su-IV-56/19-2).
20. Zbog izloženog, valjalo je prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te primjenom relevantnih odredbi ZV-a odlučiti kao u izreci ove presude.
21. O troškovima postupka ovaj sud nije odlučivao, budući da ih tužitelji nisu potraživali, dok će o troškovima privremenog zastupnika, koji su prethodno predujmljeni, biti odlučeno u zasebnom rješenju.
U Krku 15. svibnja 2026.
Sutkinja
Natalija Denona
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisanim podneskom u 3 primjerka.
