Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-279/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marini Burić, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice, te zamjenice punomoćnika tuženice RU, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. , uz javnu objavu dana 15. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez učinka odredba članka 2. stavka 3. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sklopljenog dana 29.11.2006. između tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženice ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB:92963223473, a koja glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor u visini 3% od iznosa kredita iz članka 1. ovog Ugovora.”

II. Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 39,81 eura (tridesetdeveteuraosamdesetjedancent) sa zateznom kamatom tekućom od dana 1. prosinca 2006. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, a od 1. srpnja 2011. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 151,55 eura (stopedesetjedaneuropedesetpetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 15. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženice dana 18. veljače 2026. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 29.11.2006. s tuženom ZAGREBAČKA BANKA d.d. sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 3207969772/2006, a prema kojem ugovoru mu je kao korisniku kredita tužena kao kreditor odobrila i stavila na raspolaganje novčani iznos u visini od 1.364,93 EUR, na rok otplate kredita na 10 mjeseci. Člankom 2. Stavkom 3. predmetnog ugovora o kreditu određena je obveza Korisnika kredita na plaćanje naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor u visini od 3% od iznosa kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita. Tužitelj nije bio upoznat koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj. U samom ugovoru se ne daje objašnjenje niti navodi što podrazum ijevaju stvarni troškovi zaključenja ugovora koji se naplaćuju. Prema odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna odredba ima se smatrati ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev - 673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).” Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Uzimajući u obzir odredbe članka 53. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Prije podnošenja ove tužbe tužitelj se obratio tuženiku radi dostave podataka o visini naplaćene naknade, iz kojeg dopisa tuženika je vidljivo da je tužitelju naplaćena naknada za trošak obrade kredita u visini od 300,00 HRK, odnosno 39,81 eur dana 30.11.2006. godine.

2. U odgovoru na tužbu od dana 26. ožujka 2026. i tijekom postupka tuženica ne spori visinu tužbenog zahtjeva, ali spori osnovanost i status potrošača tužitelju, te prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ističe prigovor zastare, te prigovor litispendencije u odnosu na parnični postupak koji se vodi pred ovim sudom pod P - 277/2026. U cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Nadalje navodi da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP -a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik također ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, • nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 18.12.2006. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2006. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 19 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Također, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima, a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO -a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. Tužitelj podneskom od dana 11. svibnja 2026. osporava navode tuženice iz odgovora na tužbu, prigovor tuženika o eventualno spornom statusu tužitelja kao potrošača je u cijelosti neosnovan. Naime, takav status tužitelj ne može dokazati nekom potvrdom ili drugim materijalnim dokazom, već upravo saslušanjem samog tužitelja, a što je u postupku i predloženo, te potencijalnih svjedoka. U odnosu na tuženikove navode oko nepostojanja ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita važno je istaknuti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo obzirom da je ta odredba bila formulirana od strane trgovca u unaprijed formuliranom standardnom/tipskom ugovoru u odnosu na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj. Dakle, u situaciji kada se o utuženoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženik imao isključivo ovlaštenje određivati visinu naknade, čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, Takvim postupanjem tuženika prouzrokovana je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se utužena ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom. U konačnici tužitelj napominje da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 05. studenog 2020.g. donio zaključak pod brojem Su IV-308/2020 u kojem navodi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja.

5. Na pripremnom ročištu održanom dana 12. svibnja 2026. sud je prihvatio prigovor tuženice u odnosu na naznačenu visinu vrijednosti predmeta spora u odnosu na kondemnatorni zahtjev, te je donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 39,81 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 39,81 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Rev- 214/2002-2 od 11.03.2003., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost statusa potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženicom o spornoj odredbi Ugovora, te je li od tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207969772/2006 od 29.11.2006.(list 56.-58. spisa), potvrdu tuženice od 9.10.2025. (list 10. spisa), Otplatni plan (list 11.), Obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 25.-26.), te izvršio uvid u predmet ovoga suda broj P-277/2026.

6.1. Na pripremnom ročištu tužitelj je odustao od prijedloga za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine plaćene naknade, jer je tuženica u odgovoru na tužbu učinila nespornim da je sporna naknada naplaćena u utuženom iznosu.

7. Izvedeni dokazi su ocijenjeni sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe članka 2. st. 3. Ugovora o nenamjenskom kreditu od 29.11.2006. kojom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti tuženici naknadu za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor u visini 3% od iznosa kredita iz članka 1. ovog Ugovora., te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 29.11.2006. sa tuženom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3207969772/2006, ovjeren dana 30.11.2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod br. OV-23.091/06, te da je tuženica tužitelju dana 30.11.2006. naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 39,91 eura / 300,00 kn.

11. Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržana u članku 2. st. 3. Ugovora o kreditu, ništetna, ima li tužitelj status potrošača, je li nastupila zastara potraživanja, te je li osnovan prigovor litisependencije.

12. Prigovor litispendencije nije osnovan.

12.1. Naime, uvidom u predmet ovoga suda broj P-277/2026, sud je utvrdio da je tužitelj podnio u tom predmetu tužbu protiv tuženice Addiko bank d.d., OIB:14036666877, radi utvrđenja ništetnosti i isplate po Ugovoru o kreditu broj 5040430421-20010413622/2007 koji je tužitelj zaključio sa Slavonskom bankom d.d.

(pravnom prednicom tužene u tom predmetu).

12.2. Prema odredbi čl. 194. st. 2. i 3. Zakona parničnom postupku, dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. Sud će u tijeku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama.

12.3. Za postojanje litispendencije, kumulativno moraju biti ispunjena dva uvjeta i to subjektivni identitet (iste stranke u parničnom postupku) i objektivni identitet (isti tužbeni zahtjev i ista činjenična osnova) . Nedostatak bilo kojeg od ova dva uvjeta isključuje primjenu odredbe o litispendenciji. U konkretnom slučaju, niti jedan od uvjeta nije ispunjen.

12.4. Subjektivni identitet zahtijeva da se spor vodi između istih stranaka. Uvidom u sudski spis P-277/2026, sud je utvrdio da je u tom predmetu tužena druga banka, dakle pravna osoba koja nije stranka u ovom postupku. U odnosu na objektivni identitet spora, u predmetu P-277/2026 je drugi ugovor o kreditu, dakle, različit pravni posao s različitim strankama, različitim uvjetima, različitim datumom zaključenja i različitim pravima i obvezama. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti po svojoj prirodi je neraskidivo vezan uz konkretan ugovor čija se ništetnost utvrđuje. Nije moguće tvrditi da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora iz ovog predmeta identičan zahtjevu za utvrđenje ništetnosti Ugovora iz predmeta P-277/2026, već se radi o dva potpuno zasebna pravna odnosa.

12.5. Slijedom navedenog, budući niti jedan od kumulativnih uvjeta za listispendenciju nije ispunjen, to je prigovor tužene neosnovan.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor zaključio sa tuženicom u 2006. godini kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, kredit mu je trebao radi renoviranja kupatila u njegovoj kući. Prilikom interesiranja o kreditnom uvjetima nitko ga nije obavijestio da će morati plaćati bilo kakve naknade vezano uz realizaciju kredita, te nije mogao niti pregovarati o ugovornim odredbama jer mu je ugovor u banci dan na potpis onako kako ga je banka sastavila. Ne može se izjasniti da li bi mu banka odobrila kredit da nije pristao na neku ugovornu odredbu. Pročitao je ugovor i bio mu je bitan iznos kredita, jedino pitanje koje je postavio je bilo da li je kamata fiksna, što mu je bilo bitno. Nitko mu nije pojasnio od čega se sastoji sporna naknada i koji troškovi ulaze u tu naknadu. Misli da je ta naknada skinuta od iznosa kredita, pa je dobio umanjen kredit za tu naknadu, koliko se sjeća.

13.1. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu (list 56.-58.) razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženice prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 2. stavak 3. Ugovora, proizlazi da je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti tuženici naknadu za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor u visini 3% od iznosa kredita iz članka 1. Ugovora.

13.2. Iz potvrde tužene od dana 9.10.2025. (list 10. spisa) proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 30.11.2006. u iznosu od 300,00 kn /39,81 eura.

13.3. Iz Obveznih radnji pri odobravanju kredita (list 40. -42.) proizlaze vrste i visine naknada pri realizaciji kredita.

14. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 29. studenog 2006. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti .

15. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).

16.1. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16.2. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16.3. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16.4. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba u članku 2. st. 3. Ugovora ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužene mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16.5. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane . Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16.6. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Također, odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

17. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

17.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

18. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženoj je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tužene koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na renoviranje kupatila u svojoj kući, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženice banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

19.1. Naime, tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što ista nije niti pokušala dokazati.

20 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li tuženica i tužitelj pregovarali oko naknade za obradu kredita ugovorene u članku 2. st. 3. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja, koji u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da ga je u Banci čekao unaprijed sastavljen od strane tužene Ugovor o kreditu, pa o ugovornim odredbama nije mogao pregovarati, nitko mu nije rekao da će morati platiti spornu naknadu, a niti objasnio od čega se ta naknada sastoji i njenu visinu, a niti mu je itko u Banci objasnio ugovorne odredbe.

20.1. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da istom nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, kako je određena njena visina i koje to troškove pokriva, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor, dakle po principu "uzmi ili ostavi".

20.2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljiva, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, koji da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao svoj kredit. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20.3. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, njene visine, koje troškove pokriva ta naknada, jer tako što ne proizlazi iz njenog iskaza, a prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20.4. Naime, iako tuženica tijekom postupka ukazuje na to da su se tom naknadom podmirivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), to ne ukazuje na valjanost odredbe članka 2. st. 3. Ugovora, s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje, niti su tužitelju kao potrošaču, te slabijoj ugovornoj strani, prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Također, tuženica u ovom postupku nije dokazala da je tužitelju predočila Specifikaciju svojih troškova na koje se odnosi ulazna naknada, nego je istu morao platiti kao uvjet za dobivanje kredita.

20.5. Osim toga, valja reći da, iako je tuženica prilikom obrade kredita imala određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade kredita, određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu - govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje tuženica navodi tijekom postupka, kao što su npr. troškovi rada, troškovi provizija i naknada i dr., nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

21. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o članku 2. st. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 2. st. 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

23. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

23.1. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

24. Nije osnovano pozivanje tuženice na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., prema kojem „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, jer se ono odnosi na drugu kategoriju ugovora o zajmu, kod kojih je ništetnost posljedica nezakonito ugovorene valute obveze.

25. Pored navedenog treba dodati i to da Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno odredbi čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost spornih ugovornih odredbi, ne bi prosuđivali primjenom Zakona o zaštiti potrošača.

26. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

27. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog ugovora takvo što nije razvidno.

28. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

29. Nadalje, Zakonom o dopunama i izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/2013.) u čl. 1. i čl. 14. dano je ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja u vezi s tim, koji je Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 14/2024) donesen dana 31. siječnja 2014., ali taj Pravilnik ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost sporne ugovorne odredbe na bi prosuđivala primjenom Zakona o zaštiti potrošača.

30. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbo čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao. Posljedično navedenom, kako zastara nije nastupila.

31. Nadalje, iz potvrde tužene od 9.10.2025. (list 10. spisa) nesporno proizlazi da je naknada za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena u iznosu od 300,00 kn / 39,81 eura, dana 30.11.2006., stoga je tuženica iznos od 39,81 eura dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

31.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

31.2. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 39,81 eura pripada nakon dana uplate 1.12.2006. pa do isplate, u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

33.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 151,55 eura koji je osnovan i sastoji se troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime jednokratne nagrade po Tbr. 7. točka 9. Tarife, obračunatog PDV-a od 25,00 eura (Tbr. 46.), te plaćene pristojbe na tužbu od 26,55 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 15. svibnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja

2.Punomoćniku tuženice