REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6636/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja KN OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 213698 od 17.01.2008. godine zaključenog između tužitelja KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II./ Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 122,02 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.1.2008. do isplate po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB 87939104217 naknaditi tužitelju KN OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U ovom parničnom predmetu između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom 17. siječnja 2008. zaključio Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika tužitelju kao korisniku kredita, na raspolaganje stavio iznos kunske protuvrijednosti od 18.413,57 CHF, obračunat prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate;

- da je odredbom članka 6.1. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade - naknade za obradu zahtjeva i administraciju, i to jednokratno, u omjeru od 1,10%, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te

- da je 21.01.2008. tuženik naplatio tuženiku, na temelju odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, po osnovi tzv. ulazne naknade iznos od 122,02 EUR.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštena, a time i ništetna, jer da je tužitelj ugovor o kreditu zaključio kao potrošač, da se radi o tipskom ugovoru otisnutom na obrascu unaprijed pripremljenom od strane tuženika kao trgovca, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da ona uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Tužitelj tvrdi da je tuženik tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo plaćanje prekomjerne i ekonomski potpuno neopravdane obveze te slijedom svega izloženoga postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkom I./ i II./ izreke ove presude te traži naknadu troška parničnog postupka.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenim zahtjevima te ističe prigovor zastare. Tuženik navodi nadalje da odredba o tzv. ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos te naknade, odnosno da je ta naknada izražena u točno određenom postotku od 1,10 % iznosa kredita; dakle, da je ta odredba lako uočljiva i razumljiva pa da je stoga bespredmetno utvrđivati njezinu eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost. Tuženik navodi da je apsurdno da bi odredba kojom je ugovoreno plaćanje ulazne naknade u postotku od 1,10 % od iznosa kredita bila tužitelju nerazumljiva ili teško uočljiva. Nadalje tuženik tvrdi da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo te da su ugovorne stranke ugovorile primjenu tarife tuženika te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Tuženik navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o formuliranom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj te tvrdi da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu kojeg je tuženik sklapao s potrošačem bio prilagođen tom konkretnom potrošaču. Nadalje tuženik ističe da je tužitelju bilo pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja odredbe za koju u ovoj parnici tvrdi da je ništetna. Tijekom postupka tuženik osporava status tužitelja kao potrošača te navodi da odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik slijedom izloženoga tužbeni zahtjev predlaže odbiti i potražuje naknadu troška parničnog postupka.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

6. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni tužbeni zahtjev zastario.

7. Radi utvrđivanja okolnosti zaključenja ugovora o kreditu, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja te su pročitane isprave u spisu, sa sadržajem kojih je u svezu doveden tužiteljev iskaz.

8. Tužitelj je iskazao da mu je bio potreban automobil, pa da je stoga otišao u auto kuću ''Peta brzina'' u Zadru, gdje je odabrao vozilo marke Škoda Octavia. U Auto-kući su ga uputili u Volksbank d.d., jer su oni imali međusobnu suradnju vezano uz kreditiranje kupnje automobila u toj auto kući. Ugovor o kreditu koji je zaključio s prednikom tuženika dobio je na potpis unaprijed sastavljen; uspio ga je pročitati i razumio je odredbu na temelju koje mu je naplaćena tzv. ulazna naknada, ali morao je na tu odredbu pristati jer je to bio uvjet za kupnju auta. Nadalje je tužitelj iskazao da je djelatnik MORH-a, zaposlen kao zrakoplovni tehničar u vojnoj bazi u Zemuniku, na kojem radnom mjestu je bio zaposlen kada je zaključio predmetni ugovor o kreditu te da na istom radnom mjestu radi i danas, kao i da je automobil koji je kupio ovim kreditom koristio za privatne obiteljske potrebe, za koje ga koristi i danas. Naposljetku je tužitelj iskazao da je automobil koji je kreditom kupio odličan te da ga može preporučiti, za razliku od kredita koji je podigao, koji ne bi nikome preporučio jer je taj kredit bio postao nepodnošljiv - rate su išle ''u nebo'' te mu ga je bilo jako teško otplatiti uza sve ostale životne potrebe i potrebe njegove obitelji, koje podmiruje od svoje plaće te da se nikada nije bavio nikakvim obrtom ili poduzetništvom.

9. Ovaj sud izloženi iskaz tužitelja ocjenjuje jasnim i životno logičnim te ga u cijelosti prihvaća kao istinitog.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 9. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07., 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (17. siječnja 2008.) određeno je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza koji je u skladu sa sadržajem zaključenog ugovora (čl. 3.) utvrđeno je da je namjena ugovora bila kupnja vozila. Prihvaćanjem tužiteljevog iskaza utvrđeno je nadalje da je tužitelj po zanimanju strojarski tehničar te da osim što se tužitelj nikada nije bavio poduzetništvom ni obrtništvom, da tužitelj ni prema svojem zvanju niti prema svojem zanimanju ne raspolaže znanjem o financijama koje bi ga prilikom zaključenja ugovora o kreditu dovelo u ravnopravnu poziciju s tuženikom, koji je banka. Stoga ovaj sud zaključuje da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

11. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredba unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st.2. ZZP). Prihvaćanjem gore izloženoga iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati o ovdje spornoj odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu, na temelju koje je tuženik tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu. Naime, čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da je taj ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. prednika tuženika.

12. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Budući da je spornom odredbom čl. 6.1 Ugovora o kreditu određeno da se korisnik obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena odredba čl. 6.1 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020).

13. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP).

14. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost odredbi o naknadama (točka 12. ovog obrazloženja), kao i utvrđene činjenice da je tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom zaključio kao potrošač (točka 10. ovog obrazloženja) te da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka 11. ovog obrazloženja), slijedom citirane odredbe čl. 96.st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. U konkretnoj situaciji, ta pretpostavka nije bila ispunjena jer tužitelj nije tuženika informirao o razlogu iz kojega odredbom čl. 6.1 Ugovora o kreditu tzv. ulaznu naknadu određuje upravo prema od tuženika nametnutom, fiksno određenom parametru od 1,10% iznosa kredita. Tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bila predana bilo kakva specifikacija na temelju koje bi tužitelj imao informaciju o razlogu određivanja upravo parametra od 1,10% iznosa kredita kao naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita - tzv. ''ulazne naknade''. Takvu informaciju tužitelj ne samo da nije dobio prije zaključenja ugovora o kreditu, nego niti naknadno, nakon što mu je predmetna naknada naplaćena (na način da mu je ustegnuta prilikom isplate kredita), a takvo postupanje tuženika upravo je suprotno načelu transparentnosti prema kojemu je tuženik kao trgovac bio dužan postupati kod zaključenja ugovora s tužiteljem, koji je taj ugovor zaključio kao potrošač.

16. Slijedom svega izloženoga, spornu odredbu čl. 6.1 Ugovora o kreditu tuženik je jednostrano nametnuo tužitelju te se o njoj se nije pregovaralo. Primjenom te odredbe tuženik je nesporno naplatio tužitelju iznos od 122,02 EUR po osnovi tzv. ulazne naknade. Prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu s jedne strane kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužitelja kao korisnika potrošačkog kredita te s druge strane tuženika kao bankarske institucije, koja ne samo da načelo transparentnosti u supstancijalnom smislu nije poštovala prije zaključenja ugovora o kreditu (a kao što je gore obrazloženo), nego i po provedenom ovom parničnom postupku i dalje ostaje nejasno koje svoje konkretne troškove obrade i administracije kredita je tuženik podmirio umanjivanjem iznosa kredita stavljenog tužitelju na raspolaganje za iznos od 122.02 EUR. Prema ocjeni ovoga suda, radi se o dovoljno značajnom iznosu za ocjenu da je sporna odredba čl. 6.1 Ugovora o kreditu uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga ovaj sud zaključuje da je sporna odredba Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citirana pod točkom I./ izreke ove presude, nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 96. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

17. Nije sporno da je tužitelju na temelju ništetne odredbe iz 6.1 Ugovora o kreditu 21. siječnja 2008. tuženik naplatio iznos od 122,02 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu čl. 6.1 toga Ugovora.

18. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbe čl. 6.1 Ugovora o kreditu, citirane pod točkom I./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

19. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, prema vrijednosti predmeta spora određenoj prema visini kondemnatornih zahtjeva od ukupno 122,02 EUR, a budući da je tužbeni zahtjev za utvrđenje incidentalna deklaracija te se stoga ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora . Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 25 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 22.05.2025. - 25 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 16.10.2025. i 05.03.2026. po 25 bodova prema Tbr 9/1, što iznosi ukupno 100 bodova, odnosno 200,00 EUR te uvećano za PDV 250,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od po 13,27 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 276,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

20. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužitelja pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva. Stoga taj trošak, kao nepotreban za vođenje parnice, ne može pasti na teret suprotne strane.

21. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 15. svibnja 2026.

Sutkinja:

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu, u iznosu od 13,27 EUR (osnovica 122,02 EUR)

2. Tuženiku po pun.