REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1366/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Antunu Franetoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP Leasing d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23780250353, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog duštva Eterović, Ć i S, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-751/2021-31 od 24. veljače 2025., u sjednici održanoj 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana - i potvrđuju u cijelosti presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-751/2021-31 od 24. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđene su ništetnim odredbe čl. 3. i čl. 5. Ugovora o financijskom leasingu broj 1004267 koji su tužitelj kao primatelj leasinga i tuženik kao davatelj leasinga sklopili 1. rujna 2008. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak), pa da stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, o čemu je odlučeno u točki I. izreke, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredaba iznos od 3.565,72 € sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju dospjelosti od 1. listopada 2008. do zaključno 1. rujna 2015.

1.1. Rješenjem istoga suda, u točki I. odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, dok je o troškovima postupka odlučeno u točki II. izreke, i to tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.589,43 € sa zateznim kamatama od presuđenja 24. veljače 2025. do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu i rješenje pobija tuženik (koja odluka mu je uručena 10. ožujka 2025.) navodeći da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže preinačenje pobijane prvostupanjske presude i rješenja odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku, a podredno predlaže ukidanje te presude i rješenja i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i troškove žalbe.

3. Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

4.Tužitelj je podnio odgovor na tuženikovu žalbu uz prijedlog da se ista odbaci, kao nepravovremena.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja najprije za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 3. i čl. 5. Ugovora o financijskom leasingu broj: 1004267 koji su 1. rujna 2008. sklopili tužitelj kao primatelj leasinga i tuženik kao davatelj leasinga (dalje: Ugovor), a u kojom se glavnica i obroci leasinga vežu za valutu švicarski franak, pa potom i zahtjev za isplatu iznosa od 3.565,72 € sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove toga iznosa dospjele mjesečno u razdoblju od 1. listopada 2008. do zaključno 1. rujna 2015. po osnovi izvršene preplate po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

7. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen takav tužbeni zahtjev u cijelosti nakon što je rješenjem odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda podnesen pozivom na odredbu čl. 48. ZPP i zbog postojanja prorogacijske klauzule o nadležnosti suda u Zagrebu.

7.1. Prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan iz razloga što tuženik nije dostavio ni jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da je uopće ugovorena odredba o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, a osim toga, kada bi i bilo tako (a nije), da nije dokazao da se o odredbi koja se odnosi i na stvarnu i mjesnu nadležnost pojedinačno pregovaralo i da je ta odredba razjašnjena tužitelju, a koja odredba bi se u svakom slučaju imala smatrati nepoštenom i time ništetnom u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007. i 125/2007. – dalje: ZZP/07).

7.2. Tužbeni je zahtjev pak prihvaćen s obrazloženjem, u bitnome, kako se o valutnoj klauzuli u švicarskim francima također nije pojedinačno pregovaralo a tuženik je na netransparentan način (kao i banke za koje je to utvrđeno u kolektivnom sporu) ugovorio tu valutnu klauzulu koja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer je zbog znatnog povećanja tečaja te valute došlo do znatnog povećanja anuiteta koje je tužitelj morao plaćati tako da i tu odredbu smatra nepoštenom pa time i ništetnom u smislu ZZP/07 i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO) a visina preplaćenih iznosa utvrđena je financijskim vještačenjem i iznosi 3.565,72 €.

8. Ispitavši prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga određenih u žalbama pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na odluku o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska odluka zakonita i pravilna pa je žalba tuženika slijedom toga neosnovana.

9. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju posebno ističe tuženik u žalbi, jer prvostupanjska odluka (presuda i rješenje) nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Ne postoje ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo a to se odnosi i na odluku o troškovima postupka.

11. U konkretnom je slučaju Ugovor sklopljen u Splitu između tužitelja koji ima prebivalište u [adresa] i tuženika koji je imao podružnicu u Splitu, s kojom je i sklopljen Ugovor (stranica 8. spisa).

11.1.Prvostupanjski je sud stoga mjesno nadležan sud ( prema odredbi članka 59. ZPP) a osim toga, iako nije od odlučnog značaja, valja navesti i da tuženik nije dostavio nikakav dokaz niti da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

11.2. Tuženikova je žalba slijedom toga neosnovana protiv rješenja kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

12. Tuženikova žalba nije osnovana ni protiv presude kojom je najprije utvrđena ništetnima odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima a potom i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po toj osnovi, jer je prvostupanjski sud pravilno našao utvrđenima činjenice da su odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima za tužitelja kao prosječnog potrošača bile nerazumljive a tuženik mu nije na valjan način objasnio doseg i posljedice takvih odredbi koje su pak prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa da se zbog toga radi o ništetnim odredbe u smislu mjerodavnih odredaba ZZP/07 (članaka 96. do 102.) i ZOO/05.

12.1. Teret dokaza suprotnog, odnosno da se o tim ugovornim odredbama sadržanima u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj dao svoj informirani pristanak na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u valuti kao što je švicarski franak, bio je na tuženiku koji to nije dokazao.

13. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 pa ovaj drugostupanjski sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da primatelj leasinga u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa se slijedom toga može isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

13.1. Ugovor naime sadrži odredbu prema sadržaju koje primatelj leasinga pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO/05 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

13.2. Sud Europske unije je već presudio kako izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje.

13.3. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

13.4. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o financijskom leasingu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

13.5. Ugovor u konkretnom slučaju međutim sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao primatelja leasinga i potrošača pa je jasno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu potrošača i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05.

13.6. Ovaj drugostupanjski sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze na odgovarajući način u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

14. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/2017- 2, iako se u ovom slučaju tužitelj ne može izravno pozvati na pravne učinke tužbe donesene u kolektivnom sporu, ali s obzirom na to da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (kako je propisano u članku 328. ZOO/05) i da je tužitelj potrošač, ovaj drugostupanjski sud podržava zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare s obzirom na to da je ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli utvrđena tek u ovom postupku

15. Tuženik je svakako kriv za sklapanje Ugovora s ništetnim odredbama pa je zbog toga i nesavjesni stjecatelj te je kao takav dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, kako je i propisano u članku 1111. ZOO/05.

16. Slijedom iznijetog, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo i o razlozima odluke dao valjano obrazloženje, što znači da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih tuženik pobija presudu i rješenje a ni oni na koje se pazi po službenoj dužnosti, pa je slijedom toga, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 380. točke 2. u vezi s člankom 167., te članka 166. stavka 1. ZPP u pogledu troškova žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u cijelosti, te odbiti zahtjev za naknadu troškova nastalih povodom žalbe i time odlučiti kao u izreci.

U Puli-Pola 15. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić