REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1684/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Žalcu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-160/2025-4 od 4. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana – i potvrđuje u pobijanom dijelu presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-160/2025-4 od 4. lipnja 2025. u odluci o glavnoj stvari.

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tuženika, te se preinačava odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-160/2025-4 od 4. lipnja 2025., u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 320,45 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 4. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija, kao neosnovan.

III. Odbija se, kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, u Ugovoru o kreditu broj 489/05 od 10.08.2005. godine, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

Članak 1

„Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 39.000,00 CHF (slovima: tridesetdevettisućašvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“

Članak 2

„a.)“...redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,90 % godišnje (slovima: četiri cijelih i 90/100 posto)...“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju ČN iz [adresa], isplati preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule (razlici u tečaju CHF) iznos od 3.166,88 € sa zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 1. kolovoza 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na iznos od:

-0,86 € od 15.10.2005. godine do isplate,

-1,85 € od 15.11.2005. godine do isplate,

-2,44 € od 15.12.2005. godine do isplate,

- 1,54 € od 15.01.2006. godine do isplate,

- 8,86 € od 15.01.2009. godine do isplate,

-9,01 € od 16.02.2009. godine do isplate,

-4,05 € od 16.03.2009. godine do isplate,

- 5,53 € od 15.04.2009. godine do isplate

- 5,19 € od 15.05.2009. godine do isplate,

-2,54 € od 16.06.2009. godine do isplate,

-3,80 € od 15.07.2009. godine do isplate,

-2,17 € od 15.08.2009. godine do isplate,

-4,25 € od 15.09.2009. godine do isplate,

-1,94 € od 15.10.2009. godine do isplate,

-3,43 € od 15.11.2009. godine do isplate,

-3,19 € od 15.12.2009. godine do isplate,

- 7,22 € od 15.01.2010. godine do isplate,

- 9,80 € od 15.02.2010. godine do isplate,

-9,24 € od 15.03.2010. godine do isplate,

-11,81 € od 15.04.2010. godine do isplate

-16,51 € od 17.05.2010. godine do isplate,

-17,52 € od 15.06.2010. godine do isplate,

-23,05 € od 15.07.2010. godine do isplate,

-22,87 € od 16.08.2010. godine do isplate,

-34,33 € od 15.09.2010. godine do isplate,

-27,65 € od 15.10.2010. godine do isplate,

-29,20 € od 15.11.2010. godine do isplate,

-36,45 € od 15.12.2010. godine do isplate,

- 38,64 € od 18.01.2011. godine do isplate,

-34,52 € od 15.02.2011. godine do isplate,

-36,08 € od 15.03.2011. godine do isplate,

- 36,16 € od 15.04.2011. godine do isplate

- 40,93 € od 16.05.2011. godine do isplate,

-51,06 € od 15.06.2011. godine do isplate,

-62,59 € od 15.07.2011. godine do isplate,

-75,17 € od 16.08.2011. godine do isplate,

-55,30 € od 15.09.2011. godine do isplate,

-48,62 € od 17.10.2011. godine do isplate,

- 57,77 € od 15.05.2012. godine do isplate,

-58,99 € od 26.06.2012. godine do isplate,

-57,35 € od 16.07.2012. godine do isplate,

-56,76 € od 16.08.2012. godine do isplate,

-58,14 € od 17.09.2012. godine do isplate,

-56,74 € od 15.10.2012. godine do isplate,

-58,14 € od 15.11.2012. godine do isplate,

-56,74 € od 15.12.2012. godine do isplate,

- 55,07 € od 15.01.2013. godine do isplate,

-54,49 € od 15.02.2013. godine do isplate,

-53,90 € od 15.03.2013. godine do isplate,

-58,06 € od 15.04.2013. godine do isplate

- 51,94 € od 15.05.2013. godine do isplate,

-50,77 € od 18.06.2013. godine do isplate,

-51,536 € od 15.07.2013. godine do isplate,

-50,90 € od 15.08.2013. godine do isplate,

-53,14 € od 15.09.2013. godine do isplate,

-54,59 € od 15.10.2013. godine do isplate,

-55,30 € od 15.11.2013. godine do isplate,

-58,21 € od 15.12.2013. godine do isplate,

- 55,28 € od 15.01.2014. godine do isplate,

-48,40 € od 15.02.2014. godine do isplate,

-59,98 € od 15.03.2014. godine do isplate,

- 58,61 € od 15.04.2014. godine do isplate

- 56,64 € od 15.05.2014. godine do isplate,

-57,06 € od 15.06.2014. godine do isplate,

-58,47 € od 15.07.2014. godine do isplate,

-59,590 € od 15.08.2014. godine do isplate,

-59,87 € od 15.09.2014. godine do isplate,

-61,08 € od 15.10.2014. godine do isplate,

-62,80 € od 15.11.2014. godine do isplate,

-63,13 od 15.12.2014. godine do isplate,

-63,38 € od 15.01.2015. godine do isplate,

-63,25 € od 15.02.2015. godine do isplate,

-6,25 € od 15.03.2015. godine do isplate,

- 63,25 € od 15.04.2015. godine do isplate

- 63,25 € od 15.05.2015. godine do isplate,

-63,25 € od 18.06.2015. godine do isplate,

-63,25 € od 15.07.2015. godine do isplate,

kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.307,66 eura sa zateznom kamatom koja teče od 4. lipnja 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. (očitom omaškom u pisanju označena kao "IV") Odbija se tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, u cijelosti sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka."

2. Protiv te je presude žalbu podnio tuženik navodeći da je podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbeni je prijedlog tuženika da se presuda preinači i tužbene zahtjeve tužitelja odbije, uz dosudu naknade troškova tuženiku ili podredno da se istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak sudu prvog stupnja, a traži i trošak žalbe.

3. Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj navodeći u bitnome da je ista neosnovana, pa predlaže da se istu odbije i potvrdi pobijanu presudu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

6.1. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u svojoj žalbi obzirom da su u pobijanoj presudi u dijelu koji se odnosi na osnovanost zahtjeva tužitelja navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.2. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što bi prvostupanjski sud zanemario prijedloge tuženika, jer prema čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je prema st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud nije zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika iznijete tijekom postupka, a činjenica da navode tuženika nije prihvatio kao osnovane odnosno da njegove dokazne prijedloge nije prihvatio ili da je iz onih koje je proveo izveo ocjenu dokaza kojom tuženik nije zadovoljan, ne znači da je na strani tuženika došlo do povrede prava na pravično suđenje. Pritom, valja naglasiti da je točno ono što tuženik navodi u svojoj žalbi, da je na okolnost da li su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita u ovome predmetu proveden personalni dokaz samo saslušanjem tužitelja, međutim tuženik, na kojem je bio teret dokaza tijekom postupka nije niti predlagao provođenje dokaza saslušanjem određenog djelatnika banke, iz kojeg razloga taj dokaz niti nije bilo moguće provesti, a iz podataka u spisu bilo je moguće sa pravno relevantnom sigurnošću utvrditi nepoštenost ugovornih odredbi. Navedeno iz razloga što je i po pravnom shvaćanju ovoga suda obveza tuženika bila da upozori tužitelja na sve rizike sklapanja ugovora, a tuženik nije dokazao tijekom postupka da je to učinio dok, s druge strane, tužitelj, kao laik (strojobravar) nije mogao znati za sve rizike sklapanja takvog ugovora.

6.3. Time što sud prvog stupnja nije proveo sve po tuženiku predložene dokaze nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 6. ZPP -a na koju u žalbi ukazuje tuženik, niti je zbog navedenog činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, sud nije dužan izvoditi sve dokaze koje predlože stranke, već samo one kojima se utvrđuju relevantne činjenice.

6.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 502.a i 502.c ZPP -a na koju sadržajno ukazuje žalitelj jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP -a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno primijenio.

7. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora, sada, u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.166,88 €, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj novčani iznos naplatio od tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu broj 489/05 od 10. kolovoza 2005. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.).

10. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku sklopljen Ugovor o kreditu broj 489/05 od 10. kolovoza 2005., temeljem kojega je tuženik, kao kreditor, stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan plaćanja, koji iznos se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen navedenim ugovorom. Nije sporno niti da je između stranaka u postupku 27. siječnja 2016., na temelju odredaba ZID ZPK, sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 489/05 od 10. kolovoza 2005. temeljem kojega je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

11. Sporno je, je li ova ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO), na kojim pravnim shvaćanjima se temelji prvostupanjska presuda. Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare te ima li pravo tužitelj na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu broj 489/05 od 10. kolovoza 2005. temeljem kojega je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome o osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP-a), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnog shvaćanja izraženog u pravomoćnoj presudi donesenoj u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 u kojem je sudjelovao tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. jer je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu odredbu o valutnoj klauzuli i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene te da se prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a što je propisano i odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014. - dalje: ZZP).

12.1. Posljedično tome prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO-a tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa posljedično tome kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 5. svibnja 2021., to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina u kojem roku sukladno odredbi čl. 225. ZOO zastarijevaju ove novčane tražbine.

12.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK između tuženika i tužitelja 27. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 489/05 od 10. kolovoza 2005. temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR, tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK tužitelj nije u cijelosti namiren metodologijom koju je tuženik primijenio i matematičkim izračunom tuženika na koji on nije imao utjecaj, vezano za nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora, a čiju nepoštenost je utvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u sporu „Potrošač“, pa mu posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Nadalje sud prvog stupnja smatra da neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužitelja, nije otklonjena navedenim Dodatkom, a takvo postupanje tuženika suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, kao osnovnom načelu obveznog prava, odnosno članku 4. ZOO-a, kojim je propisano da prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se tog načela.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP-a), prihvaća u cijelosti i ovaj sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, koji nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

13.1. Prije svega u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu broj 489/05 od 10. kolovoza 2005., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, temeljem već navedenog članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 138.a ZZK-a, odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP/14), pa slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tuženika i tužitelja 27. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 489/05 od 10. kolovoza 2005. utemeljen na odredbama ZID ZPK, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati isplatu temeljem ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača, i banke, kao davatelja kredita. Već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

14.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.prosinca 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

14.3. Po pravnom shvaćanju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi članka 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog suda, sklapanje navedenog sporazuma (Dodatka) utemeljenog na odredbama članka. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba vodit i računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

14.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

14.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

15. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Filipa Tolića, koje ni svojom žalbom nije uspio dovesti u dvojbu žalitelj, da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćen iznos od 3.166,68 €, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO - a), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15.1. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

15.2. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita, te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćen iznos od 3.166,88 €, pa da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP-a, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

15.3. Osim toga, u odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da materijalno pravo glede odluke o pripadajućoj zakonskoj zateznoj kamati nije pogrešno primijenjeno ni obzirom na odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti jer je odredbom čl. 1. navedenog Zakona propisano da se tim zakonom propisuju posebne interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, pa se posljedično tome i odredba čl. 7. toga Zakona odnosi samo na tijek zateznih kamata u tim postupcima, ali ne i u pravnim odnosima vjerovnika i dužnika u drugim pravnim odnosima, pa ni u obveznopravnom odnosu kakav je i ovaj, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare, na kojem tuženik i u žalbi ustraje, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, kakav je i ovaj aktualan, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ovih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., protiv koje su tuženici u tome postupku podnijeli revizije koje su odbijene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. svibnja 2021., to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina u kojem roku sukladno odredbi članka 225. ZOO a zastarijevaju ove novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

17. Odluka o parničnom trošku donesena je u bitnome uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 128/23 – dalje u tekstu: Tarifa), a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, osim u dijelu u kojem je tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 96,99 € iako ju je tužitelj platio u iznosu od 26,54 € što je razvidno iz podneska tužitelja od 5. svibnja 2021. i uplatnice (str. 24-25 spisa), pa mu je s tog osnova valjalo priznati uplaćeni iznos od 26,54 €, a odbiti zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 70,45 €, a valjalo je odbiti i zahtjev tužitelja za trošak žalbe tužitelja od 5. siječnja 2022 (str. 124-125 spisa) u iznosu od 250,00 €, s obzirom da tužitelj sa tom žalbom izjavljenoj protiv rješenja o prekidu postupka poslovni br. P- 277/2021-6 od 21. prosinca 2021., nije uspio. Stoga je samo u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku na način da se odbije zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 320,45 €.

18. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a, dok je uz djelomično prihvaćanje i djelomično odbijanje žalbe tuženika valjalo djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka (po čl. 380. st. 2. i 3. ZPP -a), te odlučiti kao u izreci ove presude.

19. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog dijela postupka, jer isti u žalbenom postupku nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari, već je samo djelomično uspio u odnosu na sporedni zahtjev – troškove postupka, u vezi kojih mu nisu nastali posebni troškovi (po čl. 166. st. 1. i 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i 5. ZPP-a).

U Puli – Pola 15. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić