REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1620/2024-97

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja Zagrebtrans d.o.o., OIB: 18250638100, Zagreb, J. Lončara 1/I, kojeg zastupa punomoćnica Ines Radić Repač, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Davorka Kovač, odvjetnica u Varaždinu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnica stranaka, 15. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku CN, [adresa], ΟΙΒ: 53743051114 da isplati tužitelju Zagrebtrans d.o.o., Zagreb, J. Lončara 1/i, OIB: 18250638100 iznos od 66.910,96 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama

- na iznos od 59,00 kn tekućim od 17.04.2014. pa do isplate

- na iznos od 150,00 kn tekućim od 06.06.2014. pa do isplate

- na iznos od 4.192,00 kn tekućim od 30.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 200,00 kn tekućim od 30.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 136,12 kn tekućim od 30.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 61.122,15 kn tekućim od 7.7.2014. pa do isplate

- na iznos od 383,07 kn tekućim od 30.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 617,97 kn tekućim od 30.05.2014. pa do isplate po stopi za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotnih poena kao i da tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju Zagrebtrans d.o.o. naknaditi tuženiku EN parnične troškove od 3.787,50 eura u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik bio zaposlenik tužitelja na radnom mjestu vozača motornog cestovnog vozila iznad 7,5 tona nosivosti u razdoblju od 1. rujna 2012. do 9. lipnja 2014. Navodi da je tuženik prilikom obavljanja svojih radnih zadataka prouzročio tužitelju imovinsku štetu. Navodi da je tuženik upravljao vozilom registarske oznake [registarska oznaka] te je krajnjom nepažnjom uzrokovao tužitelju trošak dnevne parkirališne karte u iznosu od 59,00 kn koji je tuženik platio. Osim toga, na temelju preuzetog novca po putnim nalozima tuženik nije vratio u blagajnu tužitelja određene iznose i to 50,00 kn, 4.192,63 kn, 200,00 kn, 136,14 kn, 383,07 kn i 617,97 kn. Nadalje navodi da je tuženik svojim nesavjesnim rukovanjem krajnjom nepažnjom vozilom [registarska oznaka] uzrokovao štetu tužitelju u iznosu 61.122,15 kn koja šteta se sastoji od troška popravka vučnog vozila Mercedes-Benz Actros 4160 ([registarska oznaka]) do kojeg je došlo zbog grube nepažnje tuženika prilikom nestručnog rukovanja tuženika predmetnim vozilom, protivno pravilima njegove struke. Tužbenim zahtjevom potražuje na ime naknade štete ukupan iznos od 66.910,96 kn i to 61.122,15 kn po osnovi troška vozila i 5.788,81 kn po osnovi nevraćenih akontacija za putne naloge. Tužbenim zahtjevom konačno specificiranim na ročištu 2. veljače 2022. (list 275) tužitelj potražuje od tuženika po osnovi naknade štete ukupan iznos od 66.707,03 kn, odnosno 61.122,500 kn po osnovi troška popravka vozila te iznos od 5.584,88 kn po osnovi nevraćenih akontacija za putne naloge, sa pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare pozivom na zastarni rok od 3 godine sukladno zakonskim odredbama naknade štete. Navodi da nije jasno temeljem čega tužitelj uopće potražuje predmetne iznose od tuženika te posebice ističe da na isplatnici broj 541/14 uopće nije potpis tuženika. Što se tiče štete na vozilu ističe da navedeno vozilo nije vozio samo tuženik već nekoliko drugih vozača, a na računu kojeg je tuženik dostavio uz tužbu nalazi se potpuno drugi broj šasije vozila od broja šasije vozila koji je naveden u dopisu od 17. lipnja 2014. koji tužitelj također dostavlja. Navodi da nije jasno za koje vozilo tužitelj uopće potražuje navodnu štetu, u čemu bi se sastojala ta šteta, niti visina navodne štete niti je jasno iz kojeg razloga tužitelj tereti upravo tuženika za navodnu štetu iako je vozilo te registarske oznake koje tužitelj navodi vozilo i nekoliko drugih vozača. Uzgred ističe da su problemi sa tužiteljem počeli nakon što je dao otkaz zbog čega je vođen postupak koji je pravomoćno okončan u korist ovdje tuženika. Navodi da je netočno da bi tuženik svojim postupanjem s namjerom i krajnjom nepažnjom u vezi s radom tužitelja prouzročio navodnu imovinsku štetu te u cijelosti predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tuženik se protivio konačno specificiranom tužbenom zahtjevu navodeći da se radi o preinaci.

3. Sud je već odlučivao u ovom postupku presudom broj Pr-297/2019 od 14. ožujka 2022. kojim je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 5.584,88 kn sa zateznim kamatama, a odbijen za iznos od 61.122,15 kn sa zateznim kamatama, a drugostupanjski sud je navedenu presudu ukinuo i vratio predmet na ponovno suđenje sa uputom da se izvede dokaz kombiniranim prometno tehničkim i strojarskim vještačenjem te grafološkim vještačenjm.

4. U tijeku ponovljenog postupka sud je proveo dokaz uvidom u isprave u spisu, pročitao je iskaze svjedoka TN, SN, JN, DN i tuženika, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ines Lozić, proveo jestrojarsko vještačenje po vještaku Čedomiru Čoviću, grafološko vještačenje po vještaku Zvonimiru Ćoriću te je saslušao vještake Čovića i Ćorića.

5. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao bivšeg poslodavca prema tuženiku kao bivšem radniku za isplatom naknade štete od 66.910,96 kn koja se odnosi na štetu prouzročenu popravkom vozila i štetu zbog nevraćenog novca po putnim nalozima kao i za dnevnu parkirališnu kartu.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik radio kod tužitelja na radnom mjestu vozača motornog cestovnog vozila iznad 7,5 tona nosivosti u razdoblju od 2000. do 2014. te da mu je radni odnos prestao osnovom otkaza kojeg je sam dao. Nije sporno da je na vozilu Mercedes-Benz Actros 4160 došlo do oštećenja te da je vozilo popravljeno o trošku tužitelja, a uvidom u račun Autokuće Habek od 14.10.2013. (list 20) utvrđeno je da je trošak popravka vozila iznosio ukupno 69.456,99 kn.

Sporno je da li je isključivo tuženik upravljao vozilom Mercedes-Benz Actros 4160 ([registarska oznaka]) te da li je do štete na navedenom vozilu došlo zbog nesavjesnog rukovanja vozilom, odnosno zbog namjere ili krajnje nepažnje tuženika. Sporno je i da li tuženik duguje tužitelju po osnovi nevraćenih akontacija za putne naloge i koji iznos kao i za dnevnu parkirališnu kartu.

8. Svjedok TN iskazao je da su za vozilo Mercedes-Benz Actros 4160 ([registarska oznaka]) bili zaduženi tuženik i vozač ĐN, koji je 2013. otišao u mirovinu, nakon čega je to vozilo koristio tuženik zajedno s drugim vozačem, pri čemu je uobičajena praksa bila da su za jedno vozilo bila zadužena dva vozača. Vozači su bili dužni obavljati vizualni pregled vozila prije vožnje, a servis se obavljao prema potrebi. Po povratku s terena vozači su prijavili da se kod paljenja vozila pojavljuje miris, zbog čega je vozilo upućeno na ovlašteni servis Autokuće Habek. Iz servisa su im priopćili da se ne radi o kvarom obuhvaćenom jamstvenim rokom, već o oštećenju lamele uzrokovanom lošim rukovanjem, zbog čega su bili dužni sami podmiriti troškove popravka. O navedenoj okolnosti sačinio je dopis od 17. lipnja 2014. (list 23 spisa). Svjedok je potvrdio i da je predmetno vozilo, nedugo nakon nabave, bilo na popravku zbog kvara na mjenjaču.

9. Svjedok SN iskazao je da je bio zaposlen kod tužitelja kao vozač od 2003. do 2016. godine, da je radni odnos prestao vlastitim otkazom. Potvrdio je da su za vozilo Mercedes-Benz Actros ([registarska oznaka]) formalno bili zaduženi tuženik i ĐN, ali da je u praksi predmetnim vozilom upravljalo više vozača, uključujući i samog svjedoka, te vozače ZN i ŠN. Naveo je da je broj vozača koji su upravljali vozilom ovisio o relaciji i vrsti tereta te da je pristup svim vozilima bio omogućen svakom zaposleniku putem šifre za ključeve. Svjedok je opisao i praksu po pitanju putnih naloga: vozač bi preuzeo određeni novčani iznos, upisivao bi troškove na poleđinu putnog naloga, a po povratku bi eventualni ostatak vratio ili ga prebacio na sljedeći putni nalog. Potvrdio je da je tuženik bio zadužen za specijalno vozilo te da su se na njemu češće izmjenjivali i drugi vozači.

10. Svjedok JN iskazao je da je bio zaposlen kod tužitelja od 2003. do 2014. na poslovima održavanja voznog parka — konkretno na limarsko-lakirerskim radovima — te da mu je radni odnos prestao otkazom od strane poslodavca, zbog čega je pokrenuo sudski spor. Potvrdio je da su za predmetno vozilo marke Mercedes-Benz Actros (u iskazu navedeno kao Actros 1460) formalno bili zaduženi tuženik i ĐN kao iskusni i vješti vozači, ali da su njime u praksi upravljali i drugi vozači — UN, HN, ON, ZN i ostali — neovisno o tome jesu li tuženik i ĐN bili prisutni na poslu ili ne. Naveo je da je osobno bio svjedok situacije u kojoj se dimilo iz predmetnog kamiona te da su tom prilikom bili nazočni tuženik i TN. Tada je kamionom upravljao tuženik zajedno s vozačem UN. Potvrdio je da je tuženik o pojavi mirisa obavijestio DN, voditelja servisne radionice, te da je od njega dobio uputu da se može nastaviti s vožnjom jer je vozilo pod garancijom. Opisao je proceduru putnih naloga na isti način kao i ostali svjedoci — preuzimanje akontacije, upis troškova te povrat ostatka novca u roku od tri dana po povratku. Saznanja o tome tko je sve upravljao spornim kamionom temelji na osobnom opažanju, budući da je kao pratnja u kombiju sudjelovao u prijevozu specijalnih tereta.

11. Svjedok DN iskazao je da je bio zaposlen kod tužitelja od lipnja 1996. do svibnja 2016. kao voditelj održavanja servisa. Potvrdio je da su predmetnim vučnim vozilom Mercedes-Benz Actros 4160, namijenjenim prijevozu specijalnih tereta, primarno upravljali tuženik i ĐN, no da su po potrebi vozilo koristili i drugi vozači. Naveo je da je vozilo imalo tehničke poteškoće još od nabave — odmah je zamijenjen mjenjač u garantnom roku, a vozilo je imalo i kasnijih kvarova. Potvrdio je da mu je tuženik prijavio kvar na kvačilu, ali je napomenuo da u to vrijeme nije bila moguća zamjena tegljača jer je registracijska oznaka tegljača bila vezana za dozvolu prikolice. Zbog toga je vjerojatno tuženiku naloženo da nastavi s vožnjom do završetka ture, a da se vozilo po povratku uputi u servis. Naglasio je da takav kvar nije neuobičajen s obzirom na vrstu i težinu tereta koji je to vozilo prevozilo, te da je sličnih kvarova bilo i na drugim vozilima. Glede dopisa od 17. lipnja 2014. (list 23 spisa) svjedok je potvrdio da ga je potpisao, ali je naveo da ga je na to uputio TN, rukovoditelj tehnike, nakon što je iz servisa Habek pristiglo očitovanje o nestručnom rukovanju. Nadređeni tuženika u relevantnom razdoblju bio je voditelj logistike NN.

12. Tuženik je iskazao da je predmetno vozilo Mercedes-Benz Actros 4160 stiglo u tvrtku 2011. te da je to vozilo namijenjeno prijevozu teških tereta. Naveo je da su njime uvijek upravljali po dvojica vozača izmjenjujući se u vožnji, a da su u početku za njega bili zaduženi on i ĐN, koji je u mirovinu otišao 2012. ili 2013. godine. Nakon Gerićevog odlaska vozilo su koristili tuženik i drugi vozači raspoređeni na prijevoz teških tereta — prema njegovu iskazu bilo ih je desetak, uključujući ŠN, UN, VN, ON, FN, ZN i druge. Tuženik je iskazao da je vozilo već u prvim tjednima nakon nabave imalo kvar na spojci mjenjača (getriebu), koji je zamijenjen novim, a potom je ubrzo kvar ponovno nastao, zbog čega je mjenjač zamijenjen po drugi put. Glede predmetnog oštećenja iskazao je da je kvar telefonski prijavio nadređenima — TN i DN — dok se nalazio na terenu na projektu Voštane-Kamensko, i to mjesec ili dva prije povratka. Nadređeni su mu uputili da nastavi s vožnjom do završetka projekta, uz obrazloženje da je vozilo u garantnom roku i da će se popravak obaviti po povratku. Tom prilikom im je izrijekom rekao da se pojavljuje miris pri kretanju vozila s mjesta. Projekt je trajao pet do šest mjeseci, a izvodio ga je zajedno s vozačem ŠN. Po povratku je vozilo upućeno u ovlašteni servis, popravljeno i vraćeno, a tuženik ga je koristio sve do zadnjeg dana svog radnog odnosa. Naveo je da mu nitko od poslodavca za cijelog trajanja radnog odnosa nije stavio na teret odgovornost za nastali kvar, te da je prvi put o prigovorima saznao iz opomene pred tužbu, u trenutku kada više nije bio u radnom odnosu kod tužitelja. Glede putnih naloga opisao je isti sustav kao i ostali svjedoci, te naveo da bi se eventualni ostatak akontacije ponekad prebacivao na slijedeći putni nalog za iduće putovanje.

13. Uvidom u e-mail Autokuće Habek od 9. lipnja 2014. (list 21) utvrđeno je da je navedeni e-mail odgovor Autokuće Habek tužitelju a vezano uz kvar na kvačilu za vozilo marke Mercedes Benz Actros 4160 te isti navode da problem sa spojkom ne prolazi u jamstvenom roku te je problem nastao preopterećenjem ili greškom u vožnji.

14. Uvidom u dopis tužitelja od 9. lipnja 2014. (list 22) utvrđeno je da je isti potpisao TN, rukovoditelj tehnike, te se navodi da je tuženik imenovan kao prvi vozač na predmetnom vozilu u gotovo svim putnim radnim listovima.

15. Uvidom u dopis tužitelja od 17. lipnja 2014. (list 23) utvrđeno je da je isti potpisan od TN, rukovoditelja tehnike i DN, voditelja servisne radionice, a u istome se navodi da je od strane tuženika prijavljeno da se na tegljaču u nekim situacijama pojavljuje miris lamele kod kretanja sa mjesta te da nakon defektaže kvara od strane ovlaštenog servisa Habek dobivaju odgovor da je do kvara na tegljaču došlo radi nestručnog rukovanja prilikom vožnje čime zaključuju da je greškom vozača došlo do spornog oštećenja.

16. Sud ocjenjuje iskaze svjedoka SN, JN i DN te iskaz tuženika kao međusobno sukladne, životne i uvjerljive u svim odlučnim točkama, te ih u tom dijelu prihvaća kao vjerodostojne.

17. Sva četiri iskaza dosljedno i neovisno jedan o drugome potvrđuju istu, za razrješenje spora ključnu okolnost: predmetnim vozilom Mercedes-Benz Actros 4160 ([registarska oznaka]) nije upravljao isključivo tuženik, već je u praksi njime upravljao veći broj vozača. Svjedoci SN, JN i DN, koji su bili neposredni zaposlenici tužitelja i svakodnevni promatrači zbivanja u tvrtki, imenuju konkretne vozače koji su koristili sporni kamion — između ostalih UN, HN, ON, ZN — a svjedok JN ta saznanja temelji na osobnom opažanju jer je sam sudjelovao u vožnjama kao pratnja u kombiju. Navedena okolnost ima presudno značenje jer otklanja mogućnost da se odgovornost za nastalo oštećenje pripiše isključivo tuženiku.

18. Jednako tako, iskaz tuženika da je prijavio kvar nadređenima TN i DN potkrijepljen je i iskazom svjedoka DN, koji je potvrdio da je tuženik doista prijavio kvar na kvačilu, te da je, zbog tehničkih razloga vezanih uz registracijsku oznaku tegljača, a prema naputku nadređenih, moguće naloženo da nastavi vožnju. Svjedok DN dodatno je naveo da takva vrsta kvara nije neuobičajena za vozilo koje vuče veliku masu, čime se otklanja zaključak o nestručnom ili krajnje nepažljivom rukovanju kao jedinom uzroku oštećenja. Iskaz tuženika u tom dijelu korelira i s iskazom svjedoka JN koji je osobno bio svjedok pojave dima iz vozila i koji je potvrdio da je tuženik o tome obavijestio voditelja radionice te dobio uputu da nastavi vožnju.

19. Iskaz svjedoka TN sud cijeni u kontekstu ostalih izvedenih dokaza. Sadržaj dopisa od 17. lipnja 2014. (list 23 spisa), koji je TN potpisao zajedno s DN, sadrži zaključak o nestručnom rukovanju vozača, no svjedok DN je pri saslušanju naveo da ga je na potpisivanje tog dokumenta uputio upravo TN, nakon prispijeća odgovora servisa Habek — čime je Brankovićev potpis izravni rezultat naloga nadređenog, a ne samostalne stručne ocjene. Taj iskaz u bitnome relativizira dokaznu vrijednost predmetnog dopisa kao temelja odgovornosti tuženika.

20. Po uputi drugostupanjskog suda izveden je dokaz strojarskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za promet, tehniku i procjenu motornih vozila ing. Čedomiru Čoviću iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je vozilo Mercedes-Benz Actros 4160 ([registarska oznaka]) pri kilometraži od 39.230 km dopremljeno u servis Autokuće Habek zbog pojave mirisa lamele spojke pri kretanju pod opterećenjem. Nakon rastavljanja sklopa utvrđeno je da je lamela jednostruke suhe spojke spaljena, a potisna ploča i zamašnjak oštećeni. Trošak popravka prema računu iznosio je 69.456,99 kn uključujući PDV. Glede uzroka oštećenja vještak je zaključio da je do oštećenja došlo uslijed višekratnog pregrijavanja tarne spojke kroz dulje vremensko razdoblje, pri čemu nastavak korištenja vozila s već istrošenom lamelom neminovno dovodi do uništenja čitavog sklopa. Nije mogao tehnički utvrditi je li do oštećenja došlo jednokratno ili postupno, a nije mogao isključiti ni mogućnost da je inicijalno oštećenje lamele nastalo već pri ranijim kvarovima na mjenjaču koji je zamijenjen dva puta u garantnom roku, s obzirom da servis pri zamjeni mjenjača nije pregledao ni rastavio spojku niti je vozilo ispitano pod vršnim opterećenjem. Glede odgovornosti tuženika vještak je zaključio da — ako je tuženik doista prijavio pojavu mirisa nadređenima te po njihovoj uputi nastavio koristiti vozilo do završetka projekta Voštane-Kamensko — za nastanak štete nije moguće teretiti vozača jer je postupao po nalogu pretpostavljenih. Utvrđivanje vjerodostojnosti tih navoda tuženika vještak je izrijekom označio kao stvar sudske ocjene.

21. Na glavnoj raspravi vještak Čović potvrdio je pisani nalaz u cijelosti te je dodatno iskazao da na vozilu ne postoji poseban sustav upozorenja koji signalizira proklizavanje spojke — jedini znakovi dostupni vozaču su naglo povećanje broja okretaja motora bez odgovarajućeg ubrzanja i karakterističan miris pregrijane lamele. Naveo je da vijek trajanja lamele nije standardiziran te da može potrajati i do 60.000 km, ali da se može istrošiti i znatno ranije ovisno o intenzitetu eksploatacije i vrsti tereta. Istaknuo je da ako više vozača koristi jedno vozilo s različitim vozačkim navikama, tehnički nije moguće utvrditi koji je vozač odgovoran za ubrzanu istrošenost spojke.

22. Stalni sudski vještak za grafologiju Zvonimir Ćorić izradio je nalaz i mišljenje o autentičnosti potpisa EN na Isplatnici br. 541/14 od 30. svibnja 2014. Kao nesporni komparativni materijal koristio je potpise EN na Ugovoru o radu od 1. rujna 2012., Nalogu za službeno putovanje br. 314/DEV-14, Isplatnicama br. 217/14 i br. 412/14 te na punomoći na listu 31 spisa. Vještak je utvrdio da sporni potpis na Isplatnici br. 541/14 od nespornih potpisa odstupa u svim relevantnim grafološkim značajkama — u općem izgledu, vezivanju i razmaku grafema, nagibu slova te oblikovanju svih grafema, a posebno izraženo kod inicijalnih grafema „K" i grafema „Z". Podudarnosti između spornog i nespornih potpisa nisu utvrđene niti u jednom elementu. Vještak je pritom uočio i da se na Isplatnici nalazi izvornik bez spornog potpisa (list 329 spisa), dok preslika na listu 328 sadrži naknadno dopisane elemente ispisane kemijskim olovkama različite debljine i nijanse tinte. Na temelju provedene analize vještak je zaključio da EN nije vlastoručno potpisao Isplatnicu br. 541/14 od 30. svibnja 2014.

23. Na glavnoj raspravi vještak Ćorić potvrdio je pisani nalaz u cijelosti. Na pitanje tužitelja zašto nije izuzeo nesporne potpise osobno od tuženika, odgovorio je da to nije praksa niti obveza vještaka te da bi takav materijal bio manje pouzdan jer osoba može svjesno iskrivljavati vlastiti potpis. Istaknuo je da je raspoloživi nesporni materijal u spisu bio dovoljan za pouzdano zaključivanje, a da unatoč određenoj neujednačenosti unutar nespornih potpisa u njima postoje ponavljajuće grafološke značajke karakteristične za Kozinin rukopis, dok u spornom potpisu nije utvrdio niti jednu podudarnost s tim značajkama.

24. Nalaze i mišljenja obaju vještaka sud prihvaća kao stručne, metodički utemeljene i pouzdane, a stranke nisu imale primjedbi na nalaze.

25. Strojarski nalaz vještaka Čovića odlučujući je u dijelu koji se tiče odgovornosti tuženika za oštećenje vozila. Vještak je potvrdio da na vozilu ne postoji tehnički sustav koji bi vozaču omogućio pravodobnu i pouzdanu detekciju kvara, te da — ako je tuženik prijavio kvar i nastavio vožnju po nalogu nadređenih — za nastanak štete nije moguće teretiti vozača. Jednako je važna vještakova konstatacija da, pri korištenju vozila od strane više vozača, tehnički nije moguće utvrditi koji je vozač odgovoran za ubrzanu istrošenost spojke, što u cijelosti korelira s iskazima svjedoka o tome da je predmetnim vozilom upravljao veći broj vozača.

26. Grafološki nalaz vještaka Ćorića neposredno utječe na dokazanost tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na iznos naveden u Isplatnici br. 541/14. Budući da vještak kategorički zaključuje da tuženikov potpis na toj ispravi nije autentičan — a što je potkrijepljeno i fizičkom osobitošću same isprave, tj. postojanjem izvornika bez potpisa — tužitelju nije uspjelo dokazati da je tuženik preuzeo predmetni novčani iznos. Prigovor tužitelja glede izostanka osobnog izuzimanja nespornih potpisa sud nije prihvatio, a prijedlog za dopunom nalaza odbio je rješenjem, imajući u vidu stručno obrazloženje vještaka da je raspoloživi nesporni materijal bio dostatnog opsega i kvalitete za pouzdano zaključivanje.

27. Odredbom čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, dalje: ZR) propisano je da radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, radnik ne odgovara poslodavcu po načelu pretpostavljene krivnje — u smislu da bi sama činjenica nastanka štete za poslodavca dokazivala odgovornost radnika — već isključivo po kriteriju dokazane krivnje: namjera i krajnja nepažnja radniku se moraju pozitivno dokazati i teret toga dokaza leži na poslodavcu.

Taj teret dokazivanja tužitelj u ovom postupku nije udovoljio. Kao što je utvrđeno ocjenom iskaza svjedoka, predmetnim vozilom nije upravljao isključivo tuženik te je tuženik kvar prijavio nadređenima i nastavio vožnju po njihovoj izričitoj uputi. Strojarski nalaz vještaka Čovića ta utvrđenja potvrđuje i pruža im tehničku podlogu.

28. Iz razloga obrazloženih u točki 19. ove presude, dopis od 17. lipnja 2014. ne može se cijeniti kao pouzdani i samostalni dokaz odgovornosti tuženika. Jednako tako, e-mail Autokuće Habek od 9. lipnja 2014. (list 21) kojim servis navodi da je problem nastao preopterećenjem ili greškom u vožnji, ne može sam za sebe biti dostatna podloga za utvrđivanje odgovornosti konkretnog vozača, osobito imajući u vidu da je predmetnim vozilom upravljalo više vozača te da vještak nije mogao isključiti ni mogućnost da inicijalno oštećenje lamele datira još iz radoblja zamjene mjenjača u garantnom roku.

29. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz same činjenice da je došlo do prometne nezgode ili oštećenja vozila za čijim je upravljačem sjedio radnik ne može se razumnim zaključivanjem imputirati namjera ili gruba nepažnja (Rev-1237/2022); isto vrijedi i za situaciju u kojoj je do oštećenja vozila u eksploataciji moglo pridonijeti više uzroka i više osoba. Odgovornost radnika ne može se temeljiti samo na utvrđenoj činjenici nastanka štete, bez pozitivnog dokaza o stupnju krivnje (Revr-168/2007; Rev-117/2007).

30. Slijedom svega navedenoga, tužitelju nije uspjelo dokazati da je šteta na vozilu nastala namjerno ili zbog krajnje nepažnje tuženika u smislu čl. 107. ZR-a, zbog čega tužbeni zahtjev u ovom dijelu nije osnovan.

31. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještakinje za financije Ines Lozić, kojim je izračunato da potraživanje tužitelja po osnovi nevraćenog novca akontacije za putne naloge te za dnevnu parkirališnu kartu iznosi ukupno 5.584,88 kn, sud nije cijenio u odlučnom dijelu.

Vještakinja je predmetno vještačenje provela isključivo na temelju isprava koje je dostavio tužitelj, a koje su u postupku osporavane od tuženika u pogledu vjerodostojnosti. Vještakinja je na prigovor tuženika odgovorila da je predočena dokumentacija za potrebe vještačenja vjerodostojna te da vještačenje financijske struke ne obuhvaća grafološku provjeru autentičnosti potpisa. Taj odgovor sam po sebi ne otklanja prigovor jer se vještakinja time ograničila na aritmetički obračun iznosa, ne ulazeći u pitanje je li dokumentacija na kojoj se obračun temelji dokazno valjana podloga za utvrđivanje tuženikove obveze.

Kako je već utvrđeno grafološkim vještačenjem, EN nije vlastoručno potpisao Isplatnicu br. 541/14. Budući da je grafološkim vještačenjem negirana autentičnost Isplatnice br. 541/14 koja čini dio dokumentacijske podloge vještačenja, a vještakinja nije uzela u obzir ni praksu prebacivanja ostatka akontacije na sljedeći putni nalog — potvrđenu iskazima svjedoka — sud je ocijenio da financijski nalaz nije pouzdana dokazna podloga za utvrđivanje tuženikove obveze.

32. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelju nije uspjelo dokazati ni iznose koje potražuje po osnovi nevraćenih akontacija za putne naloge niti po osnovi parkirališne karte, te je tužbeni zahtjev u tom dijelu također neosnovan.

33. Tužitelj je na glavnoj raspravi prigovorio grafološkom nalazu vještaka Ćorića navodeći da vještak nije postupio u skladu s nalogom suda jer nije osobno izuzeo nesporne potpise od tuženika, te je predložio dopunu nalaza i uzimanje nespornih potpisnih uzoraka neposredno od tuženika.

Sud je navedeni prijedlog odbio rješenjem iz sljedećih razloga. Odredbom čl. 258. ZPP-a propisano je da vještačenje obavlja stalni sudski vještak koji predmet vještačenja brižljivo razmatra te iznosi nalaz i mišljenje nepristrano i u skladu s pravilima struke. Stalni sudski vještak samostalno određuje metode i opseg vještačenja koji su u skladu s pravilima odgovarajuće struke. Određivanje načina prikupljanja komparativnog materijala sastavni je dio vještakove stručne slobode i nije stvar procesnog naloga suda koji bi bio obvezujući na razini konkretne metode provedbe, ako vještak stručno ocijeni da raspoloživi materijal zadovoljava potrebe analize.

Vještak Ćorić je pri saslušanju na glavnoj raspravi stručno obrazložio razloge zbog kojih nije zatražio osobno izuzimanje potpisnih uzoraka od tuženika: takav materijal po pravilima grafološke struke predstavlja manje pouzdan komparativni materijal od potpisa koji su nastali spontano, u svakodnevnim poslovnim okolnostima, jer osoba čiji se potpis ispituje može pri svjesnom davanju uzoraka iskrivljavati vlastiti rukopis u svrhu utjecaja na ishod vještačenja. Navedeno je opće prihvaćeno načelo grafološke metodologije te nije metodološki propust vještaka, već upravo suprotno — izraz stručne savjesnosti kojom se isključuje mogućnost utjecanja na komparativni materijal. Vještak je uz to jasno naveo da je nesporni potpisni materijal koji se nalazio u spisu — Ugovor o radu od 1. rujna 2012., Nalog za službeno putovanje br. 314/DEV-14, Isplatnice br. 217/14 i br. 412/14 te punomoć na listu 31 spisa, pri čemu je punomoć bila dostupna u izvorniku — bio dostatnog opsega i kvalitete za pouzdano zaključivanje, a da je unatoč određenoj unutarnjoj varijabilnosti nespornih potpisa, koja je u granicama uobičajenih individualnih varijacija, u svim nespornim potpisima identificirao ponavljajuće, posebno vrijedne grafološke značajke karakteristične isključivo za Kozinin rukopis. Odlučujuće je što je vještak potvrdio da u spornom potpisu na Isplatnici br. 541/14 nije pronašao niti jednu varijantu koja bi odgovarala tim ponavljajućim karakteristikama — što znači da zaključak o neautentičnosti ne počiva na jednom ili manjem broju razlika, već na sveobuhvatnom izostanku svih relevantnih podudarnosti. U takvim okolnostima dodavanje novih komparativnih uzoraka pribavljenih od tuženika osobno ne bi moglo promijeniti taj zaključak, a dovodilo bi u pitanje pouzdanost samih uzoraka.

Prijedlog za dopunom nalaza koji je tužitelj istaknuo nije utemeljen niti na nekom propustu u provedbi vještačenja niti na nepotpunosti ili nejasnoći nalaza u smislu koji bi nametao potrebu dopune prema pravilima vještačenja. Nalaz je jasan, metodološki konzistentan i kategoričan, stranke na pisani nalaz nisu imale primjedbi, a sam grafološki zaključak potkrijepljen je fizičkom osobitošću isprave — postojanjem izvornika isplatnice bez spornog potpisa u spisu, dok preslika sadrži naknadno dopisane elemente. Prijedlog tužitelja stoga nije bio ništa drugo nego pokušaj otvaranja novog kruga vještačenja s ciljem pribavljanja komparativnog materijala koji bi mogao kompromitirati zaključke već provedenog, metodološki valjanog vještačenja — što nije svrha dopune vještačenja u smislu odredbi ZPP-a. Stoga je prijedlog tužitelja za dopunom grafološkog vještačenja sud odbio rješenjem kao neosnovan i nepotreban.

34. Tuženik se protivio konačno specificiranom tužbenom zahtjevu navodeći da se radi o preinaci. Međutim, ovdje se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva obzirom da je u tužbi utužen ukupan iznos od 66.910,96 kn, dok se specificiranim tužbenim zahtjevom potražuje ukupan iznos od 66.707,03 kn, a smanjenje tužbenog zahtjeva se ne smatra preinakom tužbe već djelomičnim povlačenjem tužbe za što je, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uvijek potreban pristanak tuženika. Obzirom je pristanak tuženika uskraćen, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev iz tužbe.

35. Tuženik je istaknuo prigovor zastare pozivajući se na trogodišnji subjektivni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO-a. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tražbina naknade štete iz radnog odnosa zastarijeva u rokovima propisanim čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a (Rev-748/2022-2 od 7. lipnja 2023.). Objektivni rok od pet godina iz čl. 230. st. 2. ZOO-a primjenjuje se jedino u situaciji kada subjektivni rok od tri godine istječe izvan petogodišnjeg roka, ili kada subjektivni rok do proteka objektivnog roka iz nekog razloga još nije ni počeo teći (Rev-5/2022-3 od 24. travnja 2024.).

Za ocjenu prigovora zastare odlučan je trenutak saznanja oštećenika za štetu i za osobu koja je štetu učinila u smislu čl. 230. st. 1. ZOO-a. Kod pravnih osoba relevantno je saznanje ovlaštene osobe koja je mogla poduzeti pravne korake. U konkretnom predmetu, iz isprava u spisu ne može se sa sigurnošću utvrditi kada je tužitelj kao pravna osoba — kroz svoja nadležna tijela ovlaštena za pokretanje postupaka — stekao saznanje koje u smislu čl. 230. st. 1. ZOO-a pokreće tijek subjektivnog roka. Kako tuženik nije dokazao da je trogodišnji subjektivni rok istekao prije podnošenja tužbe 21. svibnja 2018., prigovor zastare nije osnovan. Kako je tužbeni zahtjev u svakom slučaju odbijen zbog nedostatka dokaza o tuženikovu stupnju krivnje u smislu čl. 107. ZR-a, prigovor zastare nije odlučan za konačni ishod spora.

36. Sud je odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedokinje PN na okolnost isplate iznosa tuženiku, budući da je tužitelj navedeni prijedlog istaknuo tek na zadnjoj glavnoj raspravi, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, a nije iznio ni naveo razloge zbog kojih ga bez svoje krivnje nije mogao predložiti do zaključenja prethodnog postupka, čime je sukladno odredbi čl. 299. st. 2. ZPP-a prekludiran u predlaganju novih dokaza, a i da nije nastupila prekluzija, okolnost isplate po putnim nalozima već je razjašnjena financijskim vještačenjem te iskazima svjedoka i tuženika koji su suglasno opisali praksu raspolaganja akontacijama, zbog čega bi se radilo o suvišnom dokazu neodlučne činjenice u smislu čl. 220. st. 2. ZPP-a.

37. Sud je, u smislu odredbe čl. čl. 154. i 155. ZPP-a, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, tuženiku koji je u cijelosti uspio u postupku dosudio troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice i to samo one troškove koje je isti zahtijevao prema vrijednosti predmeta spora postavljenog tužbenog zahtjeva pri čemu je visina troškova odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23).

38. Tuženiku su priznati troškovi za:

- sastav odgovora na tužbu od 200,00 eura (Tbr.8/1),

- zastupanje na ročištu 12.9.2018. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 14.11.2018. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 6.2.2019. od 50,00 eura (Tbr.9/5),

- zastupanje na ročištu 28.10.2019. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 21.1.2020. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- podnesak od 9.6.2020. od 200,00 eura (Tbr.8/1),

- zastupanje na ročištu 2.2.2022. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- sastav žalbe od 300,00 eura (Tbr.10),

- zastupanje na ročištu 12.3.2024. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- podnesak od 12.5.2025. od 200,00 eura (Tbr.8/1),

- zastupanje na ročištu 9.9.2025. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- podnesak od 15.12.2025. od 200,00 eura (Tbr.8/1),

- zastupanje na ročištu 21.4.2026. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

što ukupno iznosi 2.750,00 eura na koji trošak ostvaruje pravo na PDV od 25% te trošak grafološkog vještačenja od 350,00 eura stoga sveukupno trošak tuženika iznosi 3.787,50 eura.

39. Po načelu culpae tužitelj je dužan naknaditi tuženiku trošak ročišta 18.2.2026. jer tužitelj u dodijeljenom roku nije podnio prigovore na nalaz vještaka niti je predložio njegovo usmeno saslušanje zbog čega je ročište bespotrebno održano.

40. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tuženik je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 15. svibnja 2026.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem e-komunikacije ili pisano u 4 primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku