REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž-1708/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića, kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Joniću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: 52634238587), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude poslovni broj: P- 3973/2021 od 20. rujna 2024. Općinskog suda u Splitu, u sjednici održanoj 15. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda poslovni broj: P-3973/2021 od 20. rujna 2024. Općinskog suda u Splitu te se odbija i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj vlasnik u izreci specificiranog fizičkog dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica] ranije oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini 153 m2, kao i fizičkih dijelova kč. br. [katastarska čestica] ranije oznake kč. br. [katastarska čestica], zatim kč. br. [katastarska čestica] ranije oznake kč. br. [katastarska čestica] te kč. br. [katastarska čestica] ranije oznake kč. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] u površini od 753 m2, i to sve prema geodetskim skicama koje bi činile sastavne dijelove presude, uz istodobno odbijanje zahtjeva za parcelaciju i upis novoformiranih čestica i posjeda tužitelja u katastarski operat, zatim za upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu te za naknadu parničnog troška (točka 1. izreke). Tuženici je dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.500,00 eura (točka 2. izreke).
2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP). U žalbi, u bitnome, ukazuje na dijelove iskaza saslušanih svjedoka i svoj iskaz te materijalnu dokumentaciju u spisu (zapisnik o očevidu, nalaz i mišljenje vještaka geodeta, potvrde i obavijesti vodovoda) iz kojih da bi proizlazilo da je tužitelj, osobno i putem prednika, bio barem pošteni posjednik predmetnih nekretnina od 1949. godine, slijedom čega da bi, pravilnom primjenom materijalnog prava, proizlazilo da je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama tužitelj stekao dosjelošću. Žalbeni je prijedlog tužitelja preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje troškove žalbe.
3. Žalba je dostavljena tuženici na odgovor u smislu članka 359. ZPP.
4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Predmet je spora zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva, po osnovi dosjelosti, na fizičkim dijelovima uvodno naznačenih nekretnina, a koje u naravi predstavljaju prostor bivše kompresorske stanice tvornice cementa „10. kolovoz“ Majdan te dio zemljišta uz rijeku Jadro koje su obrađivali i još uvijek obrađuju bivši radnici tvornice pa tako i tužitelj kao nasljednik svoga oca TN.
7. Prvostupanjski je sud odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, u bitnome s obrazloženjem da tužitelj nije bio pošteni posjednik nekretnina koje su predmet spora, posebice cijeneći činjenicu da je kompresorska stanica tadašnje tvornice cementa "10. kolovoz" Majdan, u kojoj je bio zaposlen otac tužitelja, dana na korištenje njegovoj obitelji isključivo kao privremeni smještaj jer im je kuća stradala u Drugom svjetskom ratu, da bi im naknadno, kada su na [adresa] izgrađene radničke zgrade, bio dodijeljen trosobni stan koji je tužitelj potom otkupio na temelju stanarskog prava, a smještaj u kompresorskoj stanici da je dodijeljen drugoj radnici. Stoga da je, u odnosu na kompresorsku stanicu kao i u odnosu na okolno zemljište na kojem je njegova obitelj obrađivala vrt (kao i ostali radnici kojima je tadašnji poslodavac, iz usluge, dao zemljište na obrađivanje za potrebe njihovih obitelji), tužitelj znao i morao znati da im te nekretnine nisu dodijeljene na trajno korištenje, niti o tome postoji pisana odluka, što isključuje poštenje tužitelja.
8. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći pritom po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (izuzev u dijelu odluke o troškovima postupka) te na zakonom predviđene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP), ocjena je ovog suda da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna.
9. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, s obzirom na to da je izreka presude jasna i u suglasju s obrazloženjem u okviru kojeg su navedeni valjani i dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koje su utvrđene na temelju savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza, kako zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP), a u pogledu dokaza o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između njihovog sadržaja u spisu i onoga što se o njihovom sadržaju navodi u prvostupanjskoj presudi.
10. Stoga, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, kao ni ona iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP, na koje tuženik upire u žalbi.
11. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio i materijalno pravo.
12. Iz odredbe članka 159. stavka 3. u vezi sa stavkom 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZVDSP) proizlazi da će samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, kojemu je posjed barem pošten, steći ju u vlasništvo dosjelošću protekom četrdeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.
13. U ovoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj u posjedu predmetnih dijelova nekretnina.
14. Sporna je, s obzirom na žalbene navode tužitelja, kvaliteta tog posjeda, odnosno je li posjed predmetnih dijelova nekretnina bio samostalan i barem pošten kroz zakonom propisano vrijeme dosijedanja.
15. U vezi s time, prvostupanjski sud je nakon provedbe dokaznog postupka i dovoljne raspravljenosti svih za ovaj predmet bitnih pitanja, utvrdio sljedeće činjenice:
- da je 1946. godine poslodavac ustupio ocu tužitelja na privremeno korištenje, za potrebe stanovanja njega i njegove obitelji, bivšu kompresorsku stanicu tadašnje tvornice cementa "10. kolovoz" (Dalmacijacement) budući da je njihova obiteljska kuća na [adresa] stradala u Drugom svjetskom ratu;
- da je, prema "spisku radnika i službenika tvornice", otac tužitelja (TN) 1949. godine dobio na korištenje trosobni stan u novoj zgradi na [adresa], koji stan je tužitelj otkupio na temelju stanarskog prava;
- da je od 1950. godine dvosobni stan u kompresorskoj stanici, prema istom "spisku radnika i službenika tvornice", dobila na korištenje umirovljenica KN;
- da ne postoji nikakva odluka iz koje bi proizlazilo da tužiteljev otac zadržava pravo korištenja kompresorske stanice nakon 1949. godine, kao ni odluka o dodjeli na korištenje spornog dijela zemljišta uz rijeku, kako ocu tužitelja tako ni ostalim radnicima koji obrađuju vrtove uz rijeku Jadro i
- da su predmetne nekretnine, koje su tijekom postojanja tzv. društvenog vlasništva bile pod upravom tvornice, danas upisane kao vlasništvo tuženice Republike Hrvatske.
16. Iz tih i takvih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je 1949. godine, dodjelom trosobnog stana na korištenje, otpala i pravna osnova za privremeno korištenje bivše kompresorske stanice za stanovanje, pa posjed tužitelja (i njegove obitelji) otad nema kvalitetu poštenja jer je znao i morao znati da je time stambeno pitanje riješeno i da ne postoji nikakva odluka iz koje bi crpio pravo posjeda te nekretnine, cijeneći među ostalim i činjenicu da je sam tužitelj prije nekoliko godina otkupio dodijeljeni im stan po osnovi stanarskog prava. Jednako se odnosi i na zemljište koje tužitelj obrađuje, a koje je radnicima dodjeljivano na obrađivanje za potrebe njihovih obitelji, dobrom voljom poslodavca, dakle iz usluge i do opoziva, a ne trajno, što je tužitelju također bilo i moralo biti poznato.
17. Takva činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća u cijelosti kao pravilne i ovaj sud budući da su rezultat slobodne ocjene izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) potkrijepljene valjanim, dostatnim i uvjerljivim razlozima. S druge strane, drugačija ocjena dokaza koju tužitelj iznosi u žalbi, a koja se u bitnome svodi na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ne čini sama po sebi prvostupanjsku presudu nepravilnom i nezakonitom.
18. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, i to već spomenute odredbe članka 159. stavaka 3. i 4. ZVDSP, kada je zaključio da tužitelj, kao nepošteni posjednik, nije mogao steći pravo vlasništva na temelju (izvanredne) dosjelosti.
19. Naime, iako se samostalnost i poštenje predmnijevaju (članak 11. stavak 2. i članak 18. stavak 5. ZVDSP), takve predmnjeve neće vrijediti kada iz navoda stranaka odnosno stanja spisa proizlazi suprotno, a upravo je to slučaj u konkretnom sporu s obzirom na specifične okolnosti koje je pravilno i u njihovoj ukupnosti ocijenio prvostupanjski sud.
20. Na pravilnost pravnorelevantnih zaključaka prvostupanjskog suda nisu od utjecaja ni obavijesti i priznanice o plaćanju vode na koje tužitelj upire u žalbi, i to neovisno o tome što su neki od tih dokaza dostavljeni u spis nakon zaključenja prethodnog postupka, budući da korištenje vodovodne mreže ne podrazumijeva samo po sebi da je korisnik vodovodnih usluga ujedno osoba koja je samostalni i pošteni posjednik nekretnine.
21. Ni činjenica što je tužitelj nastavio koristiti predmetne nekretnine i nakon ukidanja društvenog vlasništva a da mu nitko nije to izričito zabranio, ne dovodi tužitelja u povoljniji položaj, budući da mu je bilo i moralo biti dobro znano, kao osobi koja je po osnovi stanarskog prava otkupila stan koji je sagradila tvornica i u koji je njegova obitelj uselila iz privremenog smještaja u kompresorskoj stanici, da se na nekretninama pod upravom bivše tvornice treba regulirati vlasnički status. Pritom je za primijetiti da nekretnine koje su predmet spora nisu u pretvorbi procijenjene i prenesene u vlasništvo tvornice, pa nije postojala ni ovlast ni interes novih vlasnika tvornice da bivšim radnicima uskraćuju daljnje korištenje tih nekretnina, niti se tužitelj u takvim okolnostima mogao smatrati samostalnim i poštenim posjednikom u čiju korist teku rokovi za dosjelost, pa ni nakon što su nekretnine postale vlasništvo Republike Hrvatske jer time nije nastala nikakva nova osnova koja bi mogla izmijeniti subjektivni stav tužitelja kao posjednika o usklađenosti njegova posjeda s pravom, tako da je njegov posjed cijelo vrijeme nepošten i kao takav, bez obzira na trajanje, ne može rezultirati stjecanjem prava vlasništva, bez obzira na to tko je i kada upisan kao vlasnik.
22. S obzirom na sve izneseno, proizlazi da je prvostupanjski sud na činjenično stanje, koje je pravilno i potpuno utvrdio u zakonito provedenom postupku, pravilno primijenio i materijalno pravo pa je, primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.
23. Tužitelj sa svojom žalbom nije uspio pa je o zatraženim troškovima žalbe, a na temelju odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s odgovarajućom primjenom odredbe članka 154. stavkom 1. ZPP, valjalo odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.
U Puli 15. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Igor Rakić
