Poslovni broj: P-408/2022-13

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja VODOVOD I KANALIZACIJA, d.o.o. Split, Biokovska 3, OIB: 56826138353, protiv tuženika ATRIUM SPALATUM INŽENJERING, d.o.o. Split, Poljička cesta 20B, OIB: 30548526019, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Kologranić, odvjetnik u Splitu, Ulica Zrinsko Frankopanska 62, radi isplate iznosa od 207,46 EUR, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 21. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika po zaposlenju tužitelja CĆ i punomoćnika tuženika, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju 1/16 glavnice, što iznosi 207,46 EUR (1.563,12 kn), uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana tekućeg polugodišta za 5% i to od dana dospijeća svake tražbine pa do isplate na žiro račun Vodovoda i kanalizacije d.o.o. Split broj IBAN [broj bankovnog računa] model HR00, pozivom na broj 157991-336- 18, s opisom plaćanja: 1/16 duga vode po tužbi.“

II. Nalaže se tužitelju da u roku od osam dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 140,63 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 609,37 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. travnja 2018. podnio Općinskom sudu u Splitu tužbu protiv ukupno 16 tuženika, a radi isplate iznosa od 25.009,87 kn, isplatu kojeg iznosa je tužitelj zatražio od tih tuženika na jednake dijelove. Tužitelj u tužbi navodi da su tuženici suvlasnici zgrade u [adresa], anagrafske oznake [adresa]. Tuženici da nisu tužitelju podmirili ukupan iznos od 25.009,87 kn za uslugu isporuke pitke vode i odvodnju i to po osnovi šest u tužbi navedenih računa. Tužitelj nadalje navodi da je kao komunalni upravitelj vodoopskrbe i odvodnje zbog zakonodavnih izmjena pozvao suvlasnike zgrada kao potrošače da službama tužitelja dostave svoje osobne podatke radi individualizacije obračuna utroška vode i odvodnje putem svoje web stranice i to 24. travnja 2008. te da je poziv ponovio i putem oglasa u dnevnom listu Slobodna Dalmacija od 4. prosinca 2008. Pozivom na odredbe članka 84. stavak 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, članak 20. Zakona o komunalnom gospodarstvu, članak 9. Zakona o obveznim odnosima i članak 11. Odluke o vodoopskrbi Grada Splita, a kod činjenice da tuženici nisu postigli dogovor o načinu plaćanja ove usluge, niti su tužitelja obavijestili o načinu raspodjele zajedničkog računa ili pak taj utrošak podmirili, za isplatu da odgovaraju svi suvlasnici na jednake dijelove kako je to određeno člankom 41. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, radi čega je tužitelj predložio donošenje presude kojom bi se tuženici obvezali isplatiti tužitelju na jednake dijelove iznos od 25.009,87 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. Podneskom od 10. listopada 2018. tužitelj je uredio tužbu i tužbeni zahtjev na način da isti potražuje od tuženika, svakog pojedinačno, isplatu 1/16 glavnice, što za svakog od tuženika iznosi 1.563,12 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je nadalje naveo da je on osnovan i registriran kao tvrtka koja obavlja javnu komunalnu djelatnost vodoopskrbe i odvodnje i time da je isključivo aktivno legitimiran. Tuženici da su neprijeporni suvlasnici dijela poslovnog dijela stambene zgrade anagrafske oznake [adresa] i Poljička cesta 20 b, tzv. Lazarica i time da su nesporno pasivno legitimirani. Predmetna stambeno poslovna građevina da je priključena na sustav vodoopskrbe i odvodnje putem četiri glavna vodomjerila, od kojih na tri da su tijekom 2012. i 2013. uvedene raspodjele na pojedinačne račune. Na vodomjeru šifre kupca 2623062, odnosno potrošnog mjesta 157991, raspodjela da do danas nije uvedena, zbog tehničke neispravnosti na internoj vodoopskrbnoj mreži koja da je u nadležnosti vlasnika prostora. Suvlasnici da su upravo u nastojanju da urede međusobne odnose na vodomjeru šifre kupca 2623062 tj. šifre potrošnog mjesta 157991, potpisali Sporazum za razdoblje potrošnje od 6. prosinca 2012. do 10. listopada 2013. i definirali način raspodjele zajedničkog računa. Tužitelj da je na temelju potpisanog Sporazuma izvršio kontrolno mjerenje potroška vode te utvrdio da su interni vodomjeri neispravni te da zbroj njihovih očitanja ne odgovara ukupno evidentiranoj potrošnji na glavnom, zajedničkom mjerilu. S obzirom da po obavijesti tužitelja o uočenoj neispravnosti internih vodomjera od suvlasnika nije uslijedila bilo kakva reakcija , a utrošak vode nije plaćen, to da stoga tužitelju nije preostalo drugo nego zatražiti od suvlasnika da se dugovanje plati na jednake dijelove.

3. Rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1856/18 razdvojen je postupak u odnosu na tuženike 1. Bauerfeind d.o.o. Zagreb, 2. Škiljo -gradnja d.o.o. Zagvozd i 3. Atrium Spalatum inženjering d.o.o. Split, radi zasebnog raspravljanja u odnosu na te tuženike. Nakon toga, Općinski sud u Splitu se rješenjem poslovni broj P-5646/2018 od 7. prosinca 2018. oglasio stvarno nenadležnim za vođenje postupka u odnosu na naprijed navedena tri tuženika te je po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupio ovom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, a predmet je kod ovog suda zaveden pod poslovni broj P-165/2019.

4. Budući da u konkretnom slučaju navedena tri tuženika, u odnosu na koje je Općinski sud u Splitu ustupio predmet ovom sudu, nisu jedinstveni suparničari te se u odnosu na svakog od njih mogu donijeti zasebne odluke, a vodeći se načelom ekonomičnosti postupka, ovaj sud je rješenjem poslovni broj P-165/2019 od 20. svibnja 2022. razdvojio postupak u odnosu na te tuženike, radi zasebnog raspravljanja i odlučivanja u odnosu na svakog od tuženika, a sve to sukladno odredbama članka 313. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Stoga se postupak između tužitelja i tuženika Atrium Spalatum inženjering d.o.o. Split nastavi voditi kod ovog suda pod poslovnim brojem P-408/2022.

5. Tuženik Atrium Spalatum inženjering d.o.o. Split je u odgovoru na tužbu od 23. ožujka 2026. u cijelosti osporio navode iz tužbe i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovane, navodeći da su tužbeni zahtjevi tužitelja prema drugim tuženicima u odnosu na istu poslovnu zgradu, temeljem iste činjenične i pravne osnove, radi naplate na istom poslovnom mjerilu, pravomoćno odbijeni te da u odnosu na isto već postoji zauzeta sudska praksa izražena u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2767/2019 te Općinskog suda u Splitu broj P-2912/2021 i P-10954/2015, koje se nalaze u spisu. Tuženik je istakao i da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja, jer da, a imajući u vidu odredbe članka 206. Zakona o vodama, tužitelj ima pravo potraživati od tuženika koji bi bili etažni vlasnici udio u ukupnoj potrošnji vode koji se odnosi na njihovu poslovnu jedinicu, ali samo prema obračunu koji je sastavljen na način koji je propisan odlukom o cijenama javnih isporučitelja, a što u konkretnom slučaju tužitelj nije učinio, već je potrošnju vode za cijelu poslovnu zgradu izračunao prema očitanju glavnog mjerila. Tuženik je nadalje prigovorio pogrešnoj pasivnoj legitimaciji, navodeći da je iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio razvidno da tuženik nije legitimiran kao obveznik, već poslovna građevina, a isto tako na adresu tuženika da nikada nije dostavljen račun za potrošnju vode. Tužitelj da ne dokazuje na bilo koji način da bi prostor tuženika bio uopće priključen na predmetno mjerilo, a tuženik da nema poslovni prostor ni u vlasništvu, posjedu ili u zakupu u predmetnoj zgradi. Isto tako, iz same tužbe i dostavljene dokumentacije da je nejasno kako je tužitelj utvrdio suvlasničke omjere od 1/16 u zgradi sa puno više poslovnih jedinica, a isti da nije dokazao tko i kako je spojen na mjerilo temeljem kojega ispostavlja račune („za zgradu“) te da unatoč nedopuštenosti postavljanja tužbenog zahtjeva solidarno među suvlasnicima (budući da je na predmetnoj zgradi uspostavljeno etažno vlasništvo) nije niti dokazao da su tuženici vlasnici posebnih dijelova predmetne nekretnine. Na kraju, tuženik je naveo da je i samom tužitelju dobro poznato, a imajući u vidu da se pred Općinskim sudom u Splitu i Trgovačkim sudom u Splitu vodi/vodilo više postupaka po pitanju naplate potrošnje vode za predmetnu zgradu, da tužitelj nije imao i ne može imati ispravnu konto karticu, budući da nije izvršio razdvajanje brojila, jer da ju je imao onda da bi podnio prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave. Sukladno navedenom, tuženik je predložio odbaciti tužbu, odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezu tužitelja da naknadi tuženiku troškove ovog parničnog postupka.

6. Tužitelj je u nastavku postupka ostao kod ranije iznesenih navoda te se nije posebno očitovao na naprijed iznesene navode iz odgovora na tužbu tuženika.

7. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu pa je nakon analize i ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.563,12 kn, a što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 207,46 EUR, na ime cijene za izvršene usluge isporuke pitke vode i odvodnje za poslovnu građevinu ([adresa]), [adresa], pod šifrom kupca 157991, šifre potrošačkog mjesta 2623062, a koju tužitelj potražuje od tuženika kao suvlasnika poslovne zgrade i to za razdoblje od 11. siječnja 2017. do 10. srpnja 2017. Navedeni iznos od 1.563,12 kn (207,46 EUR) predstavlja 1/16 ukupnog utroška vode za predmetnu zgradu u utuženom razdoblju u iznosu od 25.009,87 kn, a isplatu kojeg iznosa je tužitelj od ukupno u tužbi navedenih šesnaest tuženika potraživao na jednake dijelove.

9. Iz tužiteljevog ispisa tražbina za predmet 336/18 razvidno je da se utuženi iznos od 25.009,87 kn odnosi na potraživanje po ukupno šest računa za isporučenu pitku vodu i odvodnju i to: račun broj 1710108615 od 10.2.2017. u iznosu od 3.312,18 kn, račun broj 1710207441 od 13.3.2017. u iznosu 2.899,41 kn, račun broj 1710299941 od 11.4.2017. u iznosu od 4.260,04 kn, račun broj 1710396788 od 11.5.2017. u iznosu od 4.000,14 kn, račun broj 1710493879 od 12.6.2017. u iznosu od 6.109,89 kn te račun broj 1710589583 od 11.7.2017. u iznosu od 4.428,21 kn, a koji svi računi su priloženi u spis (stranice 6-12 spisa). Svi naprijed navedeni računi odnose se na kupca: poslovna građevina (Pavaković), potrošno mjesto : Sinčićeva 2B i Poljička 20 A i 20 B u Splitu, uz oznaku šifre kupca 157991, odnosno šifre potrošačkog mjesta 2623062.

10. Odredbom članka 3. Zakona o vodama (Narodne novine broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14, dalje: Zakon o vodama) propisano je da su vodne usluge usluge javne vodoopskrbe i javne odvodnje. Odredbom članka 205. stavak 2. Zakona o vodama propisano je da je cijena vodnih usluga prihod isporučitelja vodne usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi.

11. Prema odredbi članka 11. stavak 1. i 2. Odluke o vodoopskrbi Grada Splita (Sl. glasnik Grada Splita br. 6/00; dalje: OVGS), ukoliko se plaćanje usluge opskrbe vodom vrši prema zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici raspodjeljuju međusobno prema sporazumu razmjerno količini pružene usluge. Ako među korisnicima ne dođe do sporazuma u smislu stavka 1. ovog članka cijena za pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava se u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom.

12. Kao što je uvodno navedeno, tužitelj smatra kako se ukupna potrošnja vode za cijelu zgradu dijeli u omjeru 1/16, odnosno među sudužnicima na jednake dijelove. Odredbom članka 41. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) je propisano da je obveza djeljiva ako ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače je obveza nedjeljiva. Međutim, dug za isporučenu vodu odnosi se na suvlasničke dijelove na kojima je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine u smislu odredbe članka 66. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP-a), što proizlazi iz činjeničnih navoda iz tužbe, slijedom čega bi svaki tuženik bio obvezan za dio koji otpada na njegovu etažnu jedinicu o svom trošku održavati i snositi sve javne obveze i terete u svezi s vlasništvom tog dijela (čl. 84. st. 1. ZVDSP-a), dakle ne radi se o dugu koji su u obvezi platiti svi etažni vlasnici u smislu odredbe članka 41. stavak 1. ZOO-a, a kako to pogrešno smatra tužitelj.

13. Pri tom valja navesti da su sukladno zaključenom Sporazumu o prefakturiranju računa za poslovnu zgradu za razdoblje od 6. prosinca 2012. do 10. listopada 2013. (stranice 26-27 spisa) suvlasnici odredili da se računi prefakturiraju na svakog pojedinačnog suvlasnika zgrade u skladu s potrošnjom prema internim vodomjerima, dakle u skladu sa stvarnom potrošnjom, odnosno u onolikom omjeru koliko na svakog od suvlasnika pripada prema očitanju vodomjera.

14. Uzimajući u obzir činjenicu da je iz utuženih računa tužitelja razvidno da svi računi glase na kupca "poslovnu građevinu (C), [adresa] i Poljička 20 A i 20 B Split", to je stoga očito da zbog više anagrafskih oznaka ista predstavlja kompleksnu građevinu u kojoj su pojedini u tužbi navedeni tuženici samo neki od suvlasnika kojih je izvjesno sasvim sigurno više od izvorno utuženih 16. Takav zaključak proizlazi i iz sadržaja tužiteljeve e-mail poruke od 4. travnja 2019. (stranica 86-88 spisa), čiju vjerodostojnost tužitelj nije osporavo, a u kojoj se navodi da je tužiteljeva tehnička služba terenskim radom utvrdila da u predmetnoj zgradi postoji 49 priključnih mjesta. Dakle, broj korisnika potrošnog mjesta je svakako veći od 16, najmanje 49 (kako je na terenu utvrdila tehnička služba tužitelja), a vrlo lako je moguće i da je broj korisnika veći od 49 pa stoga nije jasno kako je tužitelj kao tuženike označio samo one navedene u tužbi. Za naglasiti je da tužitelj nije dostavio izvadak iz zemljišnih knjiga u odnosu na stambeno poslovni objekt "Lazarica" iz kojeg bi bilo vidljivo koliko ima posebnih dijelova nekretnine. Naime, iz dostavljenih ugovora o kupoprodaji poslovnih i uredskih prostora u predmetnoj zgradi (stranice 28-45 spisa) razvidno je da je stambeno poslovni objekt "Firule-Lazarica" sagrađen na pravu građenja na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Izvadak iz zemljišnih knjiga kojeg je tužitelj dostavio u spis za čest. zem. [katastarska čestica] broj zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] odnosi se na zemljište ispod zgrade i dvor, a ne na navedeni stambeno poslovni objekt pa se iz istog ne može utvrditi koliko je upisanih suvlasnika na predmetnoj zgradi. U svakom slučaju, na tužitelju je bio teret dokazivanja broja korisnika što je ključan podatak za primjenu odredbe članka 11. OVGS i za izračun koliki udio u ukupnom dugu predmetne zgrade (tj. bloka zgrada) otpada na svakog od tuženika, a što u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao.

15. Odredbom članka 206. Zakona o vodama je propisano da visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne usluge, uz suglasnost jedinice lokalne samouprave (st.1.), a takva odluka sadržava: vrstu vodne usluge, visinu cijene (tarifa vodne usluge), način obračuna i plaćanja usluge i iskaz javnih davanja koja se obračunavaju i naplaćuju uz cijenu usluge (st. 3.). Odluka o cijenama je interni akt sukladno kojem je isporučitelj javne usluge dužan obračunati cijenu u slučaju kada je zgrada priključena na glavni vodomjer u vlasništvu javnog isporučitelja, a očitanja prema internim vodomjerima nisu moguća, kao u konkretnom slučaju. Tužitelj ima pravo potraživati od tuženika koji bi bili etažni vlasnici udio u ukupnoj potrošnji vode koji se odnosi na njihovu poslovnu jedinicu, ali samo prema obračunu koji je sastavljen na način koji je propisan odlukom o cijenama javnih isporučitelja. Upravo zakon propisuje da se tom odlukom detaljno razrađuje na koji način se obračunava i dijeli potrošnja, odnosno vrši li se to prema broju prijavljenih članova kućanstva, razmjerno veličini suvlasničkog dijela na kojem je uspostavljeno i proizlazi vlasništvo posebnog dijela nekretnine i slično.

16. S obzirom na to da je tužitelj prema očitanju glavnog vodomjera izračunao potrošnju vode za cijelu poslovnu zgradu, dakle ukupan utrošak za sve etažne jedinice, a nije naveo na koji način se sukladno odluci o cijenama vrši raspodjela potrošnje među vlasnicima etažnih dijelova, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a ZPP-a trebalo uzeti da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja i slijedom toga odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije (čl. 7. st. 1. i 219. st. 1. ZPP-a). Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke pa predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a koja u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Dakle, tužitelj je dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, pa kako to isti nije učinio, to u konkretnom slučaju primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu da te činjenice nisu dokazane. Naime, istinitost određene tvrdnje treba dokazati onaj koji tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njezino postojanje, pa je tužitelj bio dužan dokazati istinitost tvrdnje o tome da se jednaki utuženi iznos odnosi na svakog tuženika koji mu to nije podmirio, što je u konkretnom slučaju izostalo, a radi čega je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

17. Pored navedenog, po ocjeni ovog suda, i tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije je osnovan. Naime, tužitelj nije dostavio u spis dokaze iz kojih bi bilo razvidno da je tuženik vlasnik, odnosno suvlasnik predmetne poslovne zgrade na koju se odnosi utužena tražbina tužitelja. Navedeno ne proizlazi iz ugovora o kupoprodaji poslovnih prostora koje je tužitelj dostavio u spis (stranice 28 -45 spisa), kao niti iz ostalih isprava dostavljenih u spis, jer se u istima tuženik uopće niti ne spominje. Iz tih isprava nadalje nije razvidno ni da bi tuženik bio posjednik odnosno korisnik bilo kojeg od poslovnih ili drugih prostora u predmetnoj zgradi, a isto tako tuženik se ne navodi niti u izvadcima iz poslovnih knjiga tužitelja, računima na koje se odnosi predmetna tražbina, kao niti u ostaloj dokumentaciji. Isto tako, tuženik se ni u Sporazumu o prefakturiranju računa za poslovnu građevinu [adresa] ne navodi kao jedan od suvlasnika te poslovne građevine. Stoga je i iz tog razloga, a uzimajući u obzir odredbe članka 205. stavak 2. Zakona o vodama, tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku trebalo ocijeniti kao neosnovan.

18. Slijedom naprijed navedenog i sukladno naprijed citiranim zakonskim odredbama, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, uz primjenu odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje OT) , a sve to obzirom na vrijednost predmeta spora od 207,46 EUR. Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

20. Tuženiku su kao osnovani priznati troškovi za sastav odgovora na tužbu od 23. ožujka 2026. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, kao i za zastupanje na ročištu od 27. ožujka 2026. u visini od 6,25 bodova sukladno Tbr. 9. t. 5. OT-a te za zastupanje na ročištu od 21. travnja 2026. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, a što ukupno iznosi 56,25 bodova, odnosno 112,50 EUR (vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR). Na taj iznos, tuženiku je trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 28,13 EUR.

21. Tuženiku nije priznat više zatraženi trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova) te za zastupanje na ročištu od 21. travnja 2026. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova), budući da se radi o više zatraženom trošku koji tuženika ne pripada u smislu odredbi Tbr. 8. t. 1. OT-a i Tbr. 9. t. 1. OT-a sve u vezi s Tbr. 7. t. 1. OT-a. Naime, a s obzirom na navedenu vrijednost predmeta spora, puna nagrada za pojedinu radnju u smislu Tbr. 7. t. 1. OT-a iznosi 25 bodova, odnosno 50,00 EUR, a koliko je tuženiku za sastav odgovora na tužbu i zastupanje na ročištu od 21. travnja 2026. i priznato. Stoga je za više zatraženi iznos troška zahtjev tuženika u odnosu na te radnje trebalo odbiti kao neosnovan. Isto tako, tuženiku nije priznat više zatraženi trošak za zastupanje na ročištu od 27. ožujka 2026. u iznosu od 187,50 EUR (93,75 bodova), budući da je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa stoga tuženiku za to ročište pripada naknada troška u skladu s Tbr. 9. t. 5. OT-a, dakle u visini od 6,25 bodova (25% pune nagrade) odnosno u iznosu od 12,50 EUR, koliko mu je za to ročište i priznato, a ne u iznosu od 200,00 EUR koliko je to tuženik zatražio. Na tako nepriznati trošak u ukupnom iznosu od 487,50 EUR , tuženika ne pripada ni obračunati PDV u iznosu od 121,87 EUR.

22. Slijedom navedenog, tuženiku su kao osnovani priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 140,63 EUR, dok je njegov zahtjev za naknadu više zatraženih troškova parničnog postupka u iznosu od 609,37 EUR trebalo odbiti kao neosnovan pa je stoga o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točkama II. i III. izreke ove presude.

23. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22, dalje: Zakon o uvođenju eura), novčani iznosi u ovoj odluci su iskazani u valuti euro, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (1 euro = 7,53450 kuna), a sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura.

U Splitu 15. svibnja 2026.

Sudac

Paško Bačić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od osam dana od dana dostave ove presude. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo pod uvjetima iz članka 467. ZPP-a.

Dna:

- tužitelju

- tuženiku po punomoćniku

- u spis