Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-452/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Mamiloviću, odvjetniku u Našicama, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2695/2023-56 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2695/2023-56 od 17. siječnja 2025. potvrđuje u točki I izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita], koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić u Osijeku 8.lipnja 2007. pod brojem OV-18981/07, sklopljen između tužitelja ĐK i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kojim je ugovorena valutna klauzula CHF-švicarski franak, u točkama II, III i IV te točki V izreke za iznos od 2.645,00 eura s kamatama.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuju se točka I izreke citirane presude u dijelu utvrđenja da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o [broj kredita], koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić u Osijeku 8. lipnja 2007. pod brojem OV-18981/01, sklopljen između tužitelja ĐK i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i odluka o parničnom trošku sadržana u točki V izreke citirane presude za iznos od 448,00 eura s kamatama(preko iznosa od 2.645,00 eura do iznosa od 3.093,00 eura) i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o [broj kredita], koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić u Osijeku 8. lipnja 2007. pod brojem OV-18981/07 sklopljen između tužitelja ĐK i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 448,00 eura s kamatama.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o [broj kredita], koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić u Osijeku 8. lipnja 2007. pod brojem OV-18981/07 sklopljen između stranaka, kojim je ugovorena valutna klauzula CHF-švicarski franak(točka I izreke). Utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2. narečenog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa(točka II izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime preplaćenog iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule iznos od 4.364,93 eura(točka III izreke), te isplatiti tužitelju zateznu kamatu tekuću na pojedine iznose(točka IV izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.093,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2025. do isplate(točka V izreke). Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen je(točka VI izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 1. Ugovora o [broj kredita], zaključenog između stranaka 5. lipnja 2007. kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 2. citiranog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 4.364,93 eura s kamatama.

7. Ocjenom provedenih dokaza, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, kao i ocjenom tužiteljevih navoda iz tužbe, sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke, tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 5. lipnja 2007. zaključili predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 21.870,02 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je kredit odobren radi kupnje novog vozila marke Opel, da je čl. 2. istog ugovora ugovorena početna kamatna stopa od 5, 20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca(čl.4. ugovora) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu(čl. 7. ugovora).

8. Cijeneći citirane ugovorne odredbe, činjenične navode tužbe i iskaz tužitelja, sud u bitnom utvrđuje da se prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF nije pojedinačno pregovaralo, tj. da kod tuženika nije bilo mogućnosti pregovaranja odnosno "cjenkanja", te nadalje cijeneći pravne učinke presuda koje su donesene u kolektivnom sporu vođenom radi zaštite prava i interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a u kojem sporu je kao tužena stranka sudjelovao i tuženik, a sve u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a i daljnjom primjenom odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP) pri čemu tuženik ničim nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, zaključuje da se radi o ništetnim ugovornim odredbama iz kojih razloga zahtjeve tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamata stopa, prihvaća kao osnovane.

9. Slijedom toga ocijenio je da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenoga iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja utvrdio je visinu preplaćenog iznos zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 4.364,93 eur s kamatama(točke III i IV izreke pobijane presude).

10. Pritom je prvostupanjski sud, a u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrdio da je tužba podnesena 20. srpnja 2020., da rok zastare od pet godina iz čl. 225. ZOO-a počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, od 14. lipnja 2018., slijedom čega je zaključio da tužiteljevo potraživanje preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije u zastari.

11. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je tužitelju priznao ukupan parnični trošak u iznos od 3.093,00 eura s kamatama.

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

13. Tuženik u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima pobijana presuda u odnosu na odluku o glavnoj stvari sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza, razlozi presude zbog koje je sud prihvatio zahtjeve tužitelja su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

13.1. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 288. st. 2. ZPP- a te da je tužbu trebalo odbaciti u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, budući da suprotno žalbenim navodima, tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, što će se nastavno dodatno obrazložiti.

14. Žalbeni navodi tuženika o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nisu osnovani, pri čemu tuženik pogrešno u žalbi navodi da je prvostupanjski sud o osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zaključivao isključivo na temelju učinaka presuda koje su donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude.

15. Naime, prvostupanjski sud je u vezi spornih činjeničnih i pravnih pitanja imao u vidu sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu, sporne ugovorne odredbe je ocijenio kroz primjenu mjerodavnih odredbi ZZP-a čl. 81. st. 2. i čl. 84., kao i odredbu čl. 322. st. 1. i čl. 324. ZOO-a, koji u konkretnom slučaju također dolazi u primjenu te je pravilno zaključio da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

16. Pritom, tuženik neosnovano u žalbi ističe suprotno, sve tim više, što je tuženik tijekom postupka odustao od saslušanja svojeg djelatnika RK, ističući da isti nije osobno sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu.

17. U takvim okolnostima, tuženik suprotno nije dokazao, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno cijeneći činjenične navode tužbe i iskaz tužitelja, utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pojedinačno nije pregovaralo, da je tuženik unaprijed na tipskom obrascu pripremio ugovor o kreditu, da tužitelju ni na koji način nije objasnio što znače odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, da tužitelju nisu objašnjeni mogući rizici uzimanja kredita u CHF do kojih može doći tijekom tako dugog razdoblja otplate kredita (84 mjeseca), te je primjenom navedenih mjerodavnih odredbi ZZP-a zaključio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, imajući u vidu i pravne učinke presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, u kojem postupku je kao tužena stranka sudjelovao i tuženik.

18. Pri tome nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se osporava svojstvo tužitelja kao potrošača, budući da je iz navedenog Ugovora o kreditu i iskazom tužitelja utvrđeno da je ugovor sklopljen radi kupovine osobnog automobila, za osobne potrebe, dok tuženik suprotno nije dokazao.

18.1. U odnosu na žalbene navode da nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača(“Narodne novine” br. 41/14, 110/15, 114/19-dalje ZZP/14), budući da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 5. lipnja 2007. za važenja ZZP/03, koji zakon ne poznaje pravni institut kolektivne tužbe radi zaštite prava potrošača, za uputiti je na izreku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi „ Utvrđuje se da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.1.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.1.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ništetna je odredba predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

18.2. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 79/07,125/07,75/09,79/09,89/09,133/09-dalje ZZP/07), a jednako tako i čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova zakonska odredba dodana je u tekst ZPPa odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 20. srpnja 2020. Stoga pravomoćna odluka suda donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

19. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Visina preplaćenog iznosa pravilno je utvrđena na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja, pa je stoga i ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno prihvaćen kao osnovan, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosuđena zatezna kamata u tijeku na svaki pojedini uplaćeni iznos do isplate, budući da se tuženik ima smatrati nesavjesnim stjecateljem.

20. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ustraje kod prigovora zastare u odnosu na restitucijski zahtjev tužitelja budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da rok zastare iznosi pet godina, da je tužba podnesena 20. srpnja 2020., da je zastara počela teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF od 14. lipnja 2018., slijedom čega tužiteljevo novčano potraživanje nije u zastari.

21. Deklaratorni zahtjevi tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ne zastarijevaju u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a.

22. Međutim, osnovano se žalbenim navodima ističe da nije bilo osnove utvrditi ništetnom odredbu čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 21.870,02 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita

23. Naime, tužitelj svoj zahtjev u postupku temelji na tvrdnji da su nepoštene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika i u odnosu na valutnu klauzulu, imajući u vidu presuđenje u predmetnom kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, dok sadržaj prethodno citiranih ugovornih odredbi, u odnosu na odobreni kredit tužitelju i način isplate odobrenog kredita prema danoj glavnici, ne korespondira tužbenim navodima tužitelja, niti sadržaj procesne građe daje osnove za zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je upravo prema odredbi čl. 1. Ugovora temeljio tužbeni zahtjev za isplatu s osnove ništetne ugovorene valutne klauzule vraćanja kredita u švicarskim francima u visini razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita i onog koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta, pa je stoga takav tužbeni zahtjev i proturječan usvojenom zahtjevu za isplatu. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Kako je riječ o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) zbog čega na temelju čl. 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti taj dio tužbenog zahtjeva i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

24. Djelomično su osnovani i žalbeni navodi tuženika u odnosu na odluku o parničnom trošku.

25. Naime, tužitelj je podneskom od 19. srpnja 2024. snizio tužbeni zahtjev sa iznosa od 5.683,73 eura/42.824,07 kn[1] na iznos od 4.364,93 eura/32.887,56 kn. Sniženje tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe, čemu se tuženik nije usprotivio, ali je zatražio naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio. Stoga je u primjeni odredbi čl. 158. st. 1. i čl. 155. ZPP-a trebalo utvrditi potpuni trošak tuženika prema vrijednosti predmeta spora od 1.318,80 eur/9.936,50 kn. S obzirom na navedeno, potpuni(100%) trošak tuženika iznosio bi za odgovor na tužbu 75 bodova, odnosno 150,00 eura, za sastav podneska od 10. veljače 2021. prema Tbr. 8.3. Tarife u visini od 37,5 bodova odnosno 75,00 eura, kao i za sastav podneska od 22. travnja 2021. kojim se očitovao na nalaz knjigovodstvenog vještaka, u visini od 37,5 bodova, odnosno 75,00 eura. Za sastav podnesaka od 5. ožujka 2021., 24. travnja 2023., kojim je odustao od saslušanja svjedoka i podneska od 12. siječnja 2024., potpuni trošak tuženika iznosi 18,75 bodova, odnosno za svaki podnesak po 37,50 eura. Nadalje, za pristup ročištima 9. veljače 2021., 26. veljače 2021., 18. svibnja 2021. i 6. prosinca 2023. tuženiku pripada naknada prema Tbr. 9.1. Tarife u visini od 75 bodova, odnosno po 150,00 eura po ročištu. Tuženiku je priznat i trošak sastava žalbe od 18. lipnja 2021. prema Tbr. 10.1. Tarife u iznosu od 187,50 eura. Nije pak priznat trošak sastava podneska od 23. svibnja 2021. sadržajem kojega ponavlja navode iz prethodnih podnesaka i tijeka postupka. Stoga ukupan potpuni trošak tuženika za zastupanje po punomoćniku odvjetniku iznosi 1.200,00 eura, PDV 300,00 eura, ukupno 1.500,00 eura.

26. Stavljajući vrijednosti povučenog dijela zahtjeva u visini od 1.318,80 eura/9.936,50 kn u omjer s vrijednošću predmeta spora koju je predstavljao do tada utuženi iznos od 5.683,73 eura/42.824,07 kn, proizlazi da uspjeh tuženika u toj fazi postupka iznosi 23%. Zbog toga je tuženiku od utvrđenog parničnog troška u iznosu od 1.500,00 eura dosuđeno 23% tog iznosa ili 345,00 eura.

27. Osnovano se žalbenim navodima ističe i da nije bilo osnove tužitelju dosuditi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 103,00 eura, budući da je pobijana presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama(“Narodne novine” br. 51/23) kojim je u čl. 11.st. 1. t. 20. propisano da su od plačanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

28. Nisu pak osnovani žalbeni navodi tuženika da nije bilo osnove tužitelju priznati trošak cjelokupnog iznosa predujma za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 465,00 eura, jer da je tužitelj povukao zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope te da se radi o dijelu troška koji tuženik nije prouzrokovao, budući da se isto protivi načelu djelotvornosti te može potrošača odvratiti od ostavrenja navedenog prava, a kako je to izraženo u pravnom shvaćanju suda Europske unije u predmetu C-224/19 u presudi od 16. srpnja 2020.

29. Slijedom izloženog, kada se od iznosa parničnog troška dosuđenog tužitelju pobijanom presudom u iznosu od 3.093,00 eura odbije iznos od 448,00 eura(345,00 eura + 103,00 eura), proizlazi da je tuženik u konačnici obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.645,00 eura s kamatama.

30. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

31. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da zbog djelomične preinake pobijane presude u odnosu na opisni dio deklaratornog tužbenog zahtjeva vezanog uz valutnu klauzulu i odluku o parničnom trošku nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci 15. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović