Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-1086/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Mariji Tworek kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Jeleni Demetrović, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, zastupana po odvjetnicima Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 15. travnja 2026., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Jadranke Jurić, odvjetnice u Novoj Gradiški, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, nakon javne objave presude, 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB: 87939104217 Jurišićeva 4, Zagreb da tužitelju UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime isplate isplati iznos od 189,19 eura, sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %-tnih poena koja teče na svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, koja teče na svaki pojedini iznos, kako slijedi:

- 2,01 EUR s kamatom od 06.siječnja 2009.g. pa do isplate

- 2,01 EUR s kamatom od 06.veljače 2009.g. pa do isplate

- 2,03 EUR s kamatom od 06.ožujka 2009.g. pa do isplate

- 1,99 EUR s kamatom od 06.travnja 2009.g. pa do isplate

- 2,00 EUR s kamatom od 06.svibnja 2009.g. pa do isplate

- 1,97 EUR s kamatom od 06.lipnja 2009.g. pa do isplate

- 1,95 EUR s kamatom od 07.srpnja 2009.g. pa do isplate

- 1,96 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2009.g. pa do isplate

- 1,97 EUR s kamatom od 06.rujna 2009.g. pa do isplate

- 1,96 EUR s kamatom od 06.listopada 2009.g. pa do isplate

- 1,96 EUR s kamatom od 06.studenog 2009.g. pa do isplate

- 1,97 EUR s kamatom od 06.prosinca 2009.g. pa do isplate

- 1,99 EUR s kamatom od 06.siječnja 2010.g. pa do isplate

- 2,03 EUR s kamatom od 06.veljače 2010.g. pa do isplate

- 2,02 EUR s kamatom od 06.ožujka 2010.g. pa do isplate

- 2,06 EUR s kamatom od 07.travnja 2010.g. pa do isplate

- 2,06 EUR s kamatom od 06.svibnja 2010.g. pa do isplate

- 2,11 EUR s kamatom od 06.lipnja 2010.g. pa do isplate

- 2,19 EUR s kamatom od 06.srpnja 2010.g. pa do isplate

- 2,14 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2010.g. pa do isplate

- 2,25 EUR s kamatom od 07.rujna 2010.g. pa do isplate

- 2,22 EUR s kamatom od 06.listopada 2010.g. pa do isplate

- 2,17 EUR s kamatom od 06.studenog 2010.g. pa do isplate

- 2,30 EUR s kamatom od 07.prosinca 2010.g. pa do isplate

- 2,38 EUR s kamatom od 06.siječnja 2011.g. pa do isplate

- 2,33 EUR s kamatom od 06.veljače 2011.g. pa do isplate

- 2,32 EUR s kamatom od 06.ožujka 2011.g. pa do isplate

- 2,29 EUR s kamatom od 06.travnja 2011.g. pa do isplate

- 2,35 EUR s kamatom od 06.svibnja 2011.g. pa do isplate

- 2,49 EUR s kamatom od 07.lipnja 2011.g. pa do isplate

- 2,44 EUR s kamatom od 06.srpnja 2011.g. pa do isplate

- 2,76 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2011.g. pa do isplate

- 2,74 EUR s kamatom od 06.rujna 2011.g. pa do isplate

- 2,51 EUR s kamatom od 06.listopada 2011.g. pa do isplate

- 2,50 EUR s kamatom od 06.studenog 2011.g. pa do isplate

- 2,48 EUR s kamatom od 06.prosinca 2011.g. pa do isplate

- 2,52 EUR s kamatom od 06.siječnja 2012.g. pa do isplate

- 2,56 EUR s kamatom od 07.veljače 2012.g. pa do isplate

- 2,56 EUR s kamatom od 06.ožujka 2012.g. pa do isplate

- 2,55 EUR s kamatom od 06.travnja 2012.g. pa do isplate

- 2,57 EUR s kamatom od 06.svibnja 2012.g. pa do isplate

- 2,59 EUR s kamatom od 06.lipnja 2012.g. pa do isplate

- 2,57 EUR s kamatom od 06.srpnja 2012.g. pa do isplate

- 2,58 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2012.g. pa do isplate

- 2,56 EUR s kamatom od 06.rujna 2012.g. pa do isplate

- 2,53 EUR s kamatom od 06.listopada 2012.g. pa do isplate

- 2,57 EUR s kamatom od 06.studenog 2012.g. pa do isplate

- 2,56 EUR s kamatom od 06.prosinca 2012.g. pa do isplate

- 2,57 EUR s kamatom od 06.siječnja 2013.g. pa do isplate

- 2,53 EUR s kamatom od 06.veljače 2013.g. pa do isplate

- 2,55 EUR s kamatom od 06.ožujka 2013.g. pa do isplate

- 2,57 EUR s kamatom od 06.travnja 2013.g. pa do isplate

- 2,55 EUR s kamatom od 07.svibnja 2013.g. pa do isplate

- 2,50 EUR s kamatom od 06.lipnja 2013.g. pa do isplate

- 2,49 EUR s kamatom od 06.srpnja 2013.g. pa do isplate

- 2,49 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2013.g. pa do isplate

- 2,52 EUR s kamatom od 06.rujna 2013.g. pa do isplate

- 2,56 EUR s kamatom od 06.listopada 2013.g. pa do isplate

- 2,54 EUR s kamatom od 06.studenog 2013.g. pa do isplate

- 2,56 EUR s kamatom od 06.prosinca 2013.g. pa do isplate

- 2,56 EUR s kamatom od 08.siječnja 2014.g. pa do isplate

- 2,58 EUR s kamatom od 06.veljače 2014.g. pa do isplate

- 2,59 EUR s kamatom od 06.ožujka 2014.g. pa do isplate

- 2,58 EUR s kamatom od 06.travnja 2014.g. pa do isplate

- 2,57 EUR s kamatom od 06.svibnja 2014.g. pa do isplate

- 2,56 EUR s kamatom od 06.lipnja 2014.g. pa do isplate

- 2,57 EUR s kamatom od 06.srpnja 2014.g. pa do isplate

- 2,59 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2014.g. pa do isplate

- 2,60 EUR s kamatom od 06.rujna 2014.g. pa do isplate

- 2,61 EUR s kamatom od 07.listopada 2014.g. pa do isplate

- 2,62 EUR s kamatom od 06.studenog 2014.g. pa do isplate

- 2,63 EUR s kamatom od 06.prosinca 2014.g. pa do isplate

- 2,63 EUR s kamatom od 06.siječnja 2015.g. pa do isplate

- 2,55 EUR s kamatom od 06.veljače 2015.g. pa do isplate

- 2,55 EUR s kamatom od 06.ožujka 2015.g. pa do isplate

- 2,64 EUR s kamatom od 08.travnja 2015.g. pa do isplate

- 2,64 EUR s kamatom od 06.svibnja 2015.g. pa do isplate

- 2,64 EUR s kamatom od 06.lipnja 2015.g. pa do isplate

- 2,42 EUR s kamatom od 06.srpnja 2015.g. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB: 87939104217 Jurišićeva 4, Zagreb naknaditi tužitelju TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 343,75 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

III. Tužitelj TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], se odbija sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu 0,71 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 12. lipnja 2019. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su parnične stranke 27. lipnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj: 218246. Nadalje, naveo je kako je predmetnim ugovorom tuženik tužitelju isplatio kunsku protuvrijednost iznosa 5.100,00 CHF, po kupovnom tečaju Volksbank d.d. za devize važećem na dan isplate, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca, uz ugovorenu kamatu od 7,20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika, uz zateznu kamatu po dospijeću.

1.2. Tužitelj je naveo kako predmetni ugovor o kreditu sadrži standardne odredbe usporedivih ugovora o kreditiranju, međutim, odredbe o visini redovne kamate, odnosno same vrijednosti (cijene) novca koje je tužitelj primio od tuženika kao kreditora nisu jasne niti uočljive odnosno odredive. Tužitelj je naveo kako nije sporno da je tuženik sve pa tako i odredbe o visini kamatne stope kao dio svog standardnog ugovora sastavio unaprijed te o njima nije pregovarao s tužiteljem kao korisnikom, stoga tužitelj smatra, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, da je navedeno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja i tuženika.

1.3. Tužitelj je naveo kako je on mogao jedino razaznati da ugovorena kamatna stopa u trenutku sklapanja predmetnog ugovora iznosi 7,20 % godišnje u odnosu na iznos plasmana, dok je u odnosu na valutnu klauzulu njemu jedino bila poznata visina tečaja u trenutku sklapanja ugovora.

1.4. Tužitelj se pozvao na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju navodeći da isti jasno definira dužnost vjerovnika u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope, te je tuženik bio dužan: definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji primjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke 1. toga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tužitelj je naveo i kako je predmetnim zakonom propisana obveza vjerovnika potrošaču pružiti odgovarajuća objašnjenja kako bi ga doveli u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i kada je primjereno, pojašnjavanjem informacija koje se pružaju u razdoblju prije sklapanja ugovora, bitnih značajki predloženih proizvoda i posebnih učinaka koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice ako potrošač ne ispuni obvezu plaćanja.

1.5. S tim u svezi tužitelj je naveo kako davanje informacija mora biti jasno, određeno i vidljivo putem reprezentativnog primjera te sadržavati: kamatnu stopu s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača, iznos kredita, efektivnu kamatnu stopu, trajanje ugovora o kreditu, cijenu za gotovinu i iznos predujma, kada je posrijedi kredit u obliku odgode plaćanja za određene proizvode ili usluge vjerovnika, ukupan iznos koji potrošač treba platiti te koji iznos obroka.

1.6. Tužitelj je naveo kako u konkretnoj pravnoj stvari tuženik nije postupio u skladu s odredbom članka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno tuženik ni na koji način tužitelju nije pružio informacije o kreditu, niti mu je dao odgovarajuća objašnjenja o istome.

1.7. Tužitelj se pozvao i na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., prema kojemu su Zagrebačka banka d.d., kao i ostale tužene banke, povrijedila kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su time postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, naveo je kako je predmetnim presudama naloženo svim bankama da potrošačima ponude izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora.

1.8. Tužitelje je naveo kako je on bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se o pojedinim odredbama nije pregovaralo, stoga se tužitelj nalazio u slabijem položaju od tuženika, kako pregovarački tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora, nadalje, naveo je kako mu prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije dao informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču dala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz istih proizlaze. Tužitelj je naveo kako je tuženik samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja mijenjao kamatnu stopu te samim time obvezu tužitelja, stoga tužitelj, zbog svega navedenoga smatra da je očito nepošteno postupanje tuženika koje ukazuje na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo nastanak štete za tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, prigovor zastare i prigovor statusa potrošača tužitelja.

2.1. Tuženik je osporavao i tužiteljevo pozivanje na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu vođenom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt 249/14 te ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- 1112521/15, koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u Republici Hrvatskoj u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućavale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. S tim u svezi tuženik je naveo kako predmetne odluke ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih navoda iz tužbe, nego ih izravno demantiraju.

3. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu broj: 218246;

- da je tužitelju odobren nenamjenski kredit u iznosu od 5.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Volksbank d.d. za devize važećem na dan isplate, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca, uz ugovorenu kamatu od 7,20 % godišnje;

- da je kamatna stopa promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.

4. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetni dijelovi odredbi navedenih Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog postupka;

- da li tužitelj ima pravo isplatu temeljem navodno navedenih ništetnih predmetnih odredbi;

- da li je osnovani istaknuti tuženikovi prigovor zastare potraživanja,

- ima li tužitelj pravo na zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 218246 od 27. lipnja 2008., u pismeno otplatna tablica za izračun realne godišnje kamatne stope za kredit, u odgovor na tužbu sa svom popratnom dokumentacijom, u sve podneske tužitelja i tuženika sa popratnom dokumentacijom, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 18. siječnja 2026., u iskaze saslušanog vještaka i tužitelja u svrhu dokazivanja.

6. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj TP iskazao je da je 27. lipnja 2008. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 218246, nenamjenski kredit, a novac od kredita je iskorišten u svrhu adaptacije kuće u kojoj je i tada, a i sada živio s obitelji. Iskazao je da mu je dolaskom u banku radi raspitivanja o uvjetima kreditnog zaduženja osobni bankar naglašeno preporučio "podizanje" kredita u valuti CHF naglašavajući da je valuta sigurna, kao i sam kredit. Osobni bankar ga nije upozorio da za vrijeme otplate kredita može doći do promjene u visini valute CHF na tržištu, kao i na eventualno povećanje mjesečnih rata za otplatu kredita kao posljedica povećanja valute CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je iskazao da ga je dolaskom u poslovnicu tuženika u Požegi već čekao pripremljeni obrazac ugovora na dan potpisivanja istog. Osobni bankar koji mu je dao predmetni ugovor o kreditu na potpisivanje ga nije upozorio niti mu objasnio i jednu odredbu predmetnog ugovora o kreditu. Tužitelj iskazuje da je isplatio predmetni kredit i to misli da je učinio 2015.

7. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Borisu Belunjaku, dipl. oec. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje i to zaključka vještaka od 18. siječnja 2026. zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, vještak je bio dužan izračunati:

- razliku više plaćenih anuiteta po ugovoru o kreditu od 27. lipnja 2008. broj 218246, prema primijenjenim redovnim kamatnim stopama u odnosu na anuitet određen početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom (iskazati razlike u CHF, u kunama i preračunato u EUR)

- u slučaju izračuna više plaćenih i manje plaćenih iznosa u izračunima, vještak je dužan iskazati posebno više plaćene iznose, a posebno manje plaćene iznose (potplaćene iznose) u odnosu na početne uvjete na dan ugovaranja i plasmana kredita, te u slučaju da vještak utvrdi manje plaćene iznose "negativne iznose" da izvrši uračunavanje istih sa utvrđenom preplatom.

Izračunata je razlika ukupno više plaćenih anuiteta u CHF po svakom pojedinačnom anuitetu zbog povećanja redovne kamatne stope i ukupno, između stvarno plaćenih anuiteta u CHF po primijenjenim redovnim kamatnim stopama u ukupnom iznosu plaćanja od 6.745,66 CHF, u odnosu na anuitete određene prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 7,20 %, što je ukupno iznosilo 6.507,71 CHF. Tako izračunata razlika više plaćenih anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope iznosi ukupno više obračunato i plaćeno 237,95 CHF, što preračunato prodajnim tečajem za devize kreditora za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope u iznosu od 1.425,43 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. iznosi više plaćeno 189,19 EUR.

8. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka jer je isti dan po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sve to u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – dalje: ZPP) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Tužbeni zahtjev nije osnovan u razlici od 0,71 eura, kao razlika između utvrđenog iznosa koji je utvrdio financijski vještak u iznosu 189,19 eura i onog što je u tužbenom zahtjevu tuženik istakao iznos od 189,90 eura.

9. Tužitelj je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama čija će visina biti određena nakon što tuženik dostavi potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovog spora, tj. podatke o datumima i iznosima uplata anuiteta od strane tužitelja po ugovoru o kreditu koji je sklopljen između parničnih stranaka 27. lipnja 2008. broj: 218246, podatke o promjenama kamatnih stopa po navedenom ugovoru o kreditu i datumima njihova važenja i nakon što bude provedeno odgovarajuće vještačenje.

Nakon provedenog vještačenja tužitelj je tužbeni zahtjev djelomično uskladio s rezultatima vještačenja te je podneskom od 17. ožujka 2026. potraživao iznos od 189,90 eura.

10. Odredbom članka 191. stavka 1. ZPP propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužitelj nije promijenio istovjetnost zahtjeva, već je isti precizirao nakon nalaza i mišljenja vještaka, odnosno ponovno ga precizirao nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka.

11. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama članka 5. u vezi s člankom 62. stavkom 1. ZZP-a (NN 96/03.).

11.1. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin - potrošač.

11.2. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

11.3. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano člankom 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. dalje: ZOO).

11.4. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom člankom 3. ZOO-a.

11.5. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

12. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

12.1. Imajući u vidu navedeno odredbe Ugovora o namjenskom kreditu koje predviđaju jednostranu izmjenu kamatne stope odlukom tuženika i kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF ništetne i primijenjene protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz članka 6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz članka 7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz članka 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz članka 10. ZOO-a, članka 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

12.2. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 7,20 % i učinjeno je isključivo na štetu tužitelja, jer mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja s tužiteljem o jednostranim povećavanjem kamatne stope.

13. Odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.1. Prema Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. u članku 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

13.2. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.3. Osim toga, člankom 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13.4. Prema odredbama članka 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13.5. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izražen u odluci broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

13.6. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.

14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

14.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. u točki 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1-7 izreke kojom se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

14.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj: Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, mišljenje je ovoga suda da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne.

16. Takav stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021 od 21. prosinca 2022. i Rev 57/2024 od 23. siječnja 2024.

17. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323. stavka 1. u svezi s člankom 1111. ZOO-a pa je sud djelomično usvojio preinačeni tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude.

17.1. Prigovor tuženika, o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda, nije osnovan. Prvenstveno je potrebno istaći da je u smislu odredbe članka 70. ZPP-a propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 3. istoga članka propisano je da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, time da je stavkom 5. propisano da isprava o sporazumu mora biti priložena uz tužbu. Iz stanja spisa nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je odredbom članka 11.4. Ugovora, ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Zagrebu. Međutim, vezano uz navedeno ističe se da je članak 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav, kojom je o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora pri čemu se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Ovakva ugovorna odredba kojoj je svrha uspostaviti mjesnu nadležnost suda za sve sporove koje proizlaze iz ugovora prema mjestu poslovanja trgovaca obvezuje potrošača da prihvati isključivu nadležnost toga suda koji je udaljen od njegova mjesta prebivališta, i stvara mu dodatne troškove, ali i otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od trgovca kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezanim uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pojavljivanje pred sudom.

Iz navedenog je za zaključiti da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uključena u ugovor između potrošača i trgovca te koja određuje sud glavnog mjesta poslovanja trgovca isključivo mjesno nadležnim, treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe članka 3. Direktive, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

18. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019. Temeljem odredbe članka 241. ZOO-a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u članku 226. ZOO- a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu članka 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 225. ZOO-a.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP.

20. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 50,00 eura po Tbr. 7 Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025 – dalje OT), sastava podneska od 3. listopada 2019. 12,50 eura (Tbr. 8 OT), sastava podneska od 2. listopada 2025. 12,50 eura (Tbr. 8 OT-e), sastava podneska od 12. studenog 2025. 50,00 eura (Tbr. 8 OT-e), sastava podneska od 27. siječnja 2026. 50,00 eura (Tbr. 8 OT-e), zastupanje na ročištu od 20. studenog 2025. (Tbr. 9 OT) 50,00 eura, zastupanja na ročištu od 10. ožujka 2026. (Tbr. 9 OT) 50,00 eura, uz pripadajući PDV u iznosu od 68,75 eura, odnosno sveukupno 343,75 eura.

21. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Novoj Gradiški, 15. svibnja 2026.

Sutkinja

Marija Tworek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a

1. Jelena Demetrović, odvjetnica u Slavonskom Brodu

2. OD Žurić i partneri u Zagrebu