Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: Pr-46/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirandi Gavrić Jularić, u pravnoj stvari tužitelja RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, protiv tuženika PLINEX d.o.o. iz Slavonskog Broda, Sjeverna vezna cesta 81a, OIB: 33424610329, zastupanog po prokuristu Stipi Milardoviću i punomoćniku Josipu Jeliću, odvjetniku iz Slavonskog Broda, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu, isplate naknade plaće i naknade štete, nakon održane i zaključene glavne rasprave 17. travnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnice tužitelja i prokurista tuženika uz punomoćnika tuženika, a presude javno objavljene dana 15. svibnja 2026. godine, donio je sljedeću:

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 8. studenog 2024. godine kojeg je tuženik PLINEX d.o.o. Slavonski Brod dana 29. travnja 2025. godine usmeno dao tužitelju RI, s danom 10. travnjem 2025. godine kao danom prestanaka radnog odnosa, nedopušten te da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao.

II. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 8. studenog 2024. godine između tužitelja RI, kao radnika i tuženika PLINEX d.o.o. Slavonski Brod, kao poslodavca, sudski se raskida s danom 19. ožujka 2026. godine.

III. Nalaže se tuženiku PLINEX d.o.o. Slavonski Brod, OIB: 33424610329 isplatiti tužitelju RI, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade plaće − za mjesec travanj 2025. godine iznos od 474,85 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2025. godine do isplate,

− za mjesec svibanj 2025. godine iznos od 1.051,72 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. lipnja 2025. godine do isplate,

− za mjesec lipanj 2025. godine iznos od 1.051,72 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2025. godine do isplate,

− za mjesec srpanj 2025. godine iznos od 1.051,72 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. kolovoza 2025. godine do isplate, − za mjesec kolovoz 2025. godine iznos od 1.051,72 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. rujna 2025. godine do isplate,

− za mjesec rujan 2025. godine iznos od 1.051,72 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. listopada 2025. godine do isplate,

− za mjesec listopad 2025. godine iznos od 1.051,72 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. studenog 2025. godine do isplate,

− za mjesec studeni 2025. godine iznos od 1.051,72 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. prosinca 2025. godine do isplate,

− za mjesec prosinac 2025. godine iznos od 1.051,72 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. siječnja 2026. godine do isplate,

− za mjesec siječanj 2026. godine iznos od 1.051,72 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. veljače 2026. godine do isplate,

− za mjesec veljaču 2026. godine iznos od 1.051,72 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2026. godine do isplate,

− za mjesec ožujak 2026. godine iznos od 669,76 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2026. godine do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku PLINEX d.o.o. OIB: 33424610329 isplatiti tužitelju RI, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu iznos od 3.155,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana .

V. Nalaže se tuženiku PLINEX d.o.o. Slavonski Brod naknaditi tužitelju RI troškove parničnog postupka u iznosu od 2.625,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, vraćanja na rad, isplate naknade plaće i privremene mjere. U tužbi navodi da je do 13. travnja 2025. godine uredno izvršavao sve radne obveze na radnom mjestu bravara temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 8. studenog 2024. godine. Navodi da je dana 13. travnja 2025. godine (nedjelja) ozlijeđen izvan rada, o čemu je prokurist tuženika UI bez odgode obaviješten telefonskim pozivom i porukom od 14. travnja 2025. godine, a naknadno i dostavljenom medicinskom dokumentacijom te potvrdama o privremenoj nesposobnosti za rad. Nadalje, tužitelj navodi da mu je dana 29. travnja 2025. godine prokurist tuženika UI, došavši u njegovu kuću dok se tužitelj nalazio na bolovanju, usmeno otkazao ugovor o radu. Tom mu je prilikom uručen obrazac eM -2P iz kojeg je saznao da mu je svojstvo osiguranika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje prestalo još s danom 10. travnja 2025. godine temeljem izvanrednog otkaza. Kritične zgode prokurist mu je ponudio na potpis potvrdu u kojoj je stajalo da je kod tuženika radio u vremenu od 11. studenog 2024. do 10. svibnja 2025. godine, koju je potvrdu tuženik zadržao za sebe, dok je tužitel ju uručena samo obračunska lista plaće za travanj 2025. godine. Ističe da nikada nije primio pisanu i obrazloženu odluku o otkazu, niti su mu navedeni razlozi otkazivanja, što smatra protivnim članku 120. Zakona o radu koji propisuje da otkaz mora biti u pisanom obliku, obrazložen i dostavljen osobi kojoj se otkazuje. Tužitelj drži da je tuženikovo postupanje nezakonito jer otkaz ne može proizvoditi pravne učinke prije nego što je uručen radniku, a tuženik je tužitelja odjavio bez uručenja odluke. Također navodi da tuženik nije proveo zakonom propisani obvezni postupak iz članka 119. stavka 2. Zakona o radu prije izvanrednog otkazivanja, a podredno ukazuje da prema članku 117. Zakona o radu privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede ne može biti opravdani razlog za otkaz. U odnosu na potraživanje naknade plaće, tužitelj navodi da je ugovorio plaću u bruto iznosu od 1.051,72 EUR, a kako mu je za travanj 2025. godine isplaćen samo dio, potražuje razliku na ime naknade za bolovanje u iznosu od 474,85 EUR bruto. Konačno, navodi da je protiv takvog postupanja tuženika podnio zahtjev za zaštitu prava 9. svibnja 2025. godine, koji je tuženik odbio 20. svibnja 2025. godine

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti osporava navode tužitelja iz tužbe kao činjenično netočne i pravno neutemeljene, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je navod u tužbi o usmenom otkazu dana 29. travnja 2025. godine u kući tužitelja apsolutno netočan, te da je prokurist tuženika kod tužitelja bio tek 2. svibnja 2025. godine kada mu je dostavio svu preostalu dokumentaciju. Navodi da je dana 28. travnja 2025. godine tužitelj osobno došao u prostorije tuženika, najavivši svoj dolazak WhatsApp porukom, te mu je tada uručen pisani izvanredni otkaz ugovora o radu temeljem članka 116. Zakona o radu, čiji je primitak tužitelj odbio potpisati. Dana 2. svibnja 2025. godine tužitelju je dostavljena preostala dokumentacija vezana uz prestanak radnog odnosa, što je tužitelj potvrdio potpisom izjave kojom priznaje primitak sve dokumentacije i izjavljuje da osim plaće za travanj nema drugih potraživanja. Tuženik napominje da je odjava s mirovinskog osiguranja izvršena 29. travnja 2025. s retroaktivnim datumom 10. travnja 2025. jer je to bio posljednji dan kada je tužitelj stvarno radio. U odnosu na bolovanje, tuženik tvrdi da tadašnja komunikacija i dokumentacija pokazuju suprotno, jer je tužitelj prvu potvrdu o bolovanju preuzeo tek 22. travnja 2025., a do tada nije bilo nikakve najave ili isprike izostanaka. Kao razloge izvanrednog otkaza, tuženik navodi da je tužitelj 10. travnja 2025. samovoljno napustio posao uz usmenu izjavu da daje otkaz, da je neopravdano izostajao s posla od 11. do 28. travnja 2025., da je višekratno koristio mobilni uređaj tijekom rada unatoč upozorenjima, da je nepropisno upravljao službenim vozilom izazvavši prometnu nesreću, te da je prethodno zloupotrebljavao institut bolovanja. Tuženik ističe da je takvo neodgovorno ponašanje nanijelo konkretne štete poslodavcu kroz gubitak radne efikasnosti i narušavanje radne atmosfere, zbog čega je povjerenje trajno narušeno. Zaključno se protivi prijedlogu za privremenu mjeru vraćanja na rad jer bi ona narušila stabilnost radnog mjesta i nepotrebno stvorila dodatnu štetu poslodavcu.

3. Tijekom postupka, tužitelj je podnio više podnesaka kojima je uređivao i preinačavao tužbeni zahtjev, obzirom na promjene okolnosti i dospijeće novčanih potraživanja. Podneskom od 14. listopada 2025. godine, tužitelj je prvi put preinačio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade plaće. Navedenom preinakom obuhvatio je dospjele mjesečne iznose bruto plaće za razdoblje od svibnja do kolovoza 2025. godine, uz prvotno zatraženu razliku za travanj 2025. godine.

4. Konačno, podneskom od 31. ožujka 2026. godine, tužitelj je iznova preinačio tužbu uslijed bitno promijenjenih okolnosti. Izvijestio je sud da je s danom 20. ožujka 2026. godine zasnovao radni odnos kod novog poslodavca, zbog čega mu nastavak rada kod tuženika više nije prihvatljiv. Slijedom toga, umjesto prvotnog zahtjeva za vraćanje na rad, zatražio je sudski raskid ugovora o radu s danom 19. ožujka 2026. godine. Uz to, postavio je zahtjev za isplatu naknade štete zbog sudskog raskida u visini od tri ugovorene bruto plaće, što iznosi 3.155,16 EUR, te je precizirao zahtjev za naknadu plaće za sve mjesece do dana raskida, uključujući i razmjeran dio za ožujak 2026. godine u iznosu od 669,76 EUR bruto.

5. Tuženik se u svojim očitovanjima i na glavnoj raspravi 17. travnja 2026. izričito usprotivio navedenoj objektivnoj preinaci tužbe. Tuženik je isticao da uređenje tužbenog zahtjeva po podnesku od 31. ožujka 2026. predstavlja nedopušteno proširenje tužbe i uvođenje novih činjenica u kasnoj fazi postupka. U pogledu naknade plaće, tuženik je kategorički osporavao pravo tužitelja na isplatu pune plaće, navodeći da je tužitelj zbog ozljede koljena, operacije obavljene krajem studenog 2025. i dugotrajnog oporavka bio radno nesposoban. Tuženik je tvrdio da tužitelj po redovnom tijeku stvari ne bi mogao raditi, pa bi eventualno imao pravo samo na naknadu zbog privremene nesposobnosti, a ne na punu plaću. Također, tuženik je ustrajao u tvrdnji da tužitelj neistinito iskazuje da nije primio pisanu odluku o otkazu, tvrdeći da je tužitelj svojim potpisom na izjavi od 2. svibnja 2025. potvrdio primitak kompletne dokumentacije koja je uključivala i spornu odluku.

6. Sud je na ročištu održanom 17. travnja 2026. godine donio rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe učinjena podneskom od 31. ožujka 2026. godine. Navedenu odluku sud je utemeljio na odredbi članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Prema toj odredbi, iako se tuženik protivi preinaci, sud je ovlašten dopustiti je ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U konkretnom slučaju preinaka je bila nužna i logična jer su se nakon podnošenja tužbe promijenile okolnosti i to na način da je tužitelj našao novi posao, čime je zahtjev za vraćanje na rad postao bespredmetan, a institut sudskog raskida (čl. 125. ZR) predviđen je upravo za takve situacije. Omogućavanjem preinake sud je izbjegao vođenje novog postupka za naknadu štete i plaće te je u jednom postupku pravično i sveobuhvatno riješio cjelokupni sporni odnos, poštujući pritom načelo procesne ekonomije. Na isti način sud je prethodno dopustio i preinaku od 14. listopada 2025. godine, smatrajući je svrsishodnom za konačno uređenje materijalnih potraživanja radnika.

7. Tužitelj je uz tužbu podnio prijedlog za određivanje privremene mjere kojom je tražio da sud naloži tuženiku njegovo vraćanje na rad do pravomoćnog okončanja spora, smatrajući da bi mu bez takve mjere nastala nenadoknadiva šteta, a pozivajući se na članak 124. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR) te relevantne odredbe Ovršnog zakona. Općinski sud u Slavonskom Brodu je o ovom prijedlogu odlučio rješenjem poslovni broj Pr-23/2025-6 od 12. rujna 2025. godine, kojim je odbio prijedlog tužitelja kao neosnovan. Sud je u obrazloženju istaknuo da, iako je tužitelj podnošenjem tužbe učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, nisu ispunjene kumulativne pretpostavke opasnosti od nastanka nenadoknadive štete ili nužnosti mjere za uzdržavanje radnika. Sud je utvrdio da tužitelj živi u zajedničkom kućanstvu s roditeljima koji su zaposleni i koji su ga uzdržavali, da nema obveze uzdržavanja drugih osoba te da sama činjenica ostanka bez posla i plaće, u situaciji kada su osnovne životne potrebe osigurane, ne predstavlja teško nadoknadivu štetu koja bi opravdala izdavanje privremene mjere.

8. U postupku je nesporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu temeljem ugovora o radu od 8. studenog 2024. godine. Nesporno je da je tužitelj zadobio ozljedu koljena izvan rada dana 13. travnja 2025. godine te da je od 14. travnja 2025. bio privremeno nesposoban za rad. Također je nesporno da tužitelj od 11. travnja 2025. više nije dolazio na posao kod tuženika te da je tuženik izvršio odjavu tužitelja s mirovinskog osiguranja s danom 10. travnja 2025. godine. Sporno je je li odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu uručena tužitelju u pisanom obliku u skladu sa zakonom te je li otkaz zakonit s obzirom na propisanu formu, razloge i rokove.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao: Ugovor o radu od 08.11.2024., Odluku o izvanrednom otkazu od 28.04.2025., prijavu eM-1P, odjavu eM-2P, izjavu o primitku dokumentacije od 02.05.2025., Zahtjev za zaštitu prava s povratnicom, Odgovor na zahtjev za zaštitu prava, medicinsku dokumentaciju (povijesti bolesti i nalaze), izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad, ispis poziva s mobitela tužitelja, WhatsApp komunikaciju stranaka, promet po tekućem računu tužitelja te Zapisnik o inspekcijskom nadzoru Državnog inspektorata od 06.11.2025. Tijekom postupka saslušani su tužitelj RI, prokurist tuženika UI te svjedoci GI, FI i OI.

10. Uvidom i čitanjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 08. studenog 2024. godine utvrđeno je da je tužitelj zasnovao radni odnos na radnom mjestu bravara. Člankom 7. ugovora precizno je definirana osnovna bruto plaća u iznosu od 1.051,72 EUR.

11. Uvidom i čitanjem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. travnja 2025. godine vidljivo je da se tužitelju na teret stavljaju osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, uključujući samovoljno napuštanje radnog mjesta, neopravdane izostanke te izazivanje prometne nezgode.

12. Uvidom i čitanjem Izvješća i potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad te medicinske dokumentacije (nalazi Opće bolnice "Dr. Josip Benčević" i Poliklinike Medikol) utvrđena je težina ozljede tužitelja zadobivene 13. travnja 2025. godine. Dokumentacija potvrđuje potpunu rupturu prednjeg križnog ligamenta te radijalnu rupturu meniska desnog koljena. Iz potvrda o bolovanju vidljivo je da je tužitelj bio neprekidno radno nesposoban od 14. travnja 2025. godine, te da mu je bila indicirana operacija i dugotrajan oporavak.

13. Uvidom i čitanjem Ispisa poziva i WhatsApp komunikacije potvrđeno je da je tužitelj 14. travnja 2025. u 10:45:29 sati ostvario poziv prema broju koji koristi prokurist tuženika. Iako tuženik osporava sadržaj tog poziva, on je u skladu s WhatsApp porukama u kojima tužitelj šalje fotografije nalaza i potvrda o bolovanju te pita za isplatu plaće, čime je sud utvrdio da je poslodavac bio obaviješten o ozljedi.

14. Uvidom i čitanjem Izjave o primitku dokumentacije od 02. svibnja 2025. godine, na koju se tuženik poziva kao dokaz dostave otkaza, utvrđeno je da izjava sadrži samo općenitu formulaciju da je tužitelj "primio svu popratnu dokumentaciju vezanu uz prestanak radnog odnosa".

15. Uvidom i čitanjem obrasca eM-2P (Prijava o prestanku osiguranja) utvrđeno je da je tuženik izvršio odjavu tužitelja temeljem "izvanrednog otkaza poslodavca", ali je ista procesuirana tek 30. travnja 2025. godine.

16. Uvidom i čitanjem Prometa po tekućem računu tužitelja od 23. svibnja 2025. godine utvrđeno je da je tuženik tužitelju isplatio samo dio plaće za travanj u iznosu od 286,83 EUR neto. Time je potvrđena osnovanost zahtjeva za isplatu razlike do punog bruto iznosa naknade plaće koju bi radnik ostvario da je radio.

17. Uvidom i čitanjem Zahtjeva za zaštitu prava od 09. svibnja 2025. s povratnicom utvrđeno je da je tužitelj pravodobno iskoristio zakonsku mogućnost prigovora na postupanje poslodavca prije podnošenja tužbe sudu. Tuženik je ovaj zahtjev odbio očitovanjem od 20. svibnja 2025. godine.

18. Tužitelj RI, saslušan kao stranka, iskazao je da je kod tuženika počeo raditi 11. studenog 2024. godine te da su do travnja 2025. odnosi bili uredni. Naveo je da je u nedjelju, 13. travnja 2025., ozlijedio koljeno na nogometnoj utakmici, o čemu je odmah iz bolnice poslao fotografiju nalaza Stipi Milardoviću putem WhatsAppa i napisao da neće moći raditi. Sljedeći dan, 14. travnja, javio mu se i telefonski. Iskazao je da mu je 22. travnja liječnica izdala potvrdu o bolovanju koju je također fotografirao i poslao Milardoviću. Dana 28. travnja otišao je osobno u firmu odnijeti doznake, ali mu tada nitko nije spominjao otkaz. Sutradan, 29. travnja, prokurist Milardović mu je došao kući i donio na potpis papir na kojem je pisalo da je radio do 10. svibnja. Tužitelj je to potpisao i fotografirao mobitelom, ali mu je prokurist uzeo taj papir, a uručio mu je samo odjavu eM-2P i platnu listu za travanj. Prilikom predočenja Izjave od 2. svibnja 2025. koja se nalazi u spisu, tužitelj je naveo da to nije isprava koju je on potpisao kritične zgode. Izričito je ustvrdio da nikakvu pisanu odluku o otkazu nikada nije primio, već mu je Milardović samo usmeno rekao da je dobio otkaz bez ikakvog obrazloženja.

19. Prokurist tuženika UI, saslušan kao svjedok, iskazao je da tužitelj u posljednje vrijeme nije želio raditi i da je često koristio mobitel u radno vrijeme, zbog čega je bio opominjan. Naveo je da je 10. travnja 2025. oko podneva tužitelj nakon razgovora o mobitelu pobjegao s radnog mjesta. Tvrdi da je 14. travnja imao propušten poziv od tužitelja, ali da nisu razgovarali. Prema njegovom iskazu, tužitelj je 28. travnja došao u firmu, kada mu je ponuđen sporazumni raskid ili otkaz, što je on odbio potpisati. UI navodi da je potom 2. svibnja otišao tužitelju kući, gdje je tužitelj u nazočnosti brata potpisao izjavu da je zaprimio svu dokumentaciju, uključujući i otkaz, te da je tužitelj tu potvrdu fotografirao. Dodao je da se kasnije vratio tužitelju jer je zaboravio uručiti odjavu eM-2P.

20. Svjedok GI, brat tužitelja, iskazao je da je bio nazočan kada je UI došao u njihovu kuću krajem travnja 2025. godine. Vidio je da UI daje njegovom bratu neke papire i traži da potpiše dva primjerka, ali je bratu ostavio samo jedan. Zbog toga je rekao bratu da mobitelom uslika ono što je potpisao, što je RI i učinio. Svjedok je naveo da nije detaljno čitao sadržaj papira, ali zna da je UI dolazio samo jedanput.

21. Svjedok FI, otac tužitelja, potvrdio je da je 28. travnja 2025. vozio sina u firmu jer RI zbog ozljede i ortoze na nozi nije mogao voziti. Čekao ga je u autu ispred firme, a po izlasku mu je sin rekao da su mu nudili sporazumni raskid ili otkaz, ali da ništa nije dobio niti potpisao. Također je naveo da je znao za dolazak UI njihovoj kući te mu je sin pokazao fotografije potpisanih papira, a radilo se o platnim listama i HZMO obrascu. Izričito je naveo da nikakav dokument koji bi bio naslovljen kao otkaz nije vidio niti mu ga je sin pokazao.

22. Svjedokinja OI, majka tužitelja, iskazala je da je ona RI vozila u bolnicu u ponedjeljak nakon ozljede te da je vidjela kada je on prokuristu slao poruke i slike o ozljeđivanju. Bila je u automobilu ispred firme 28. travnja kada je RI išao odnijeti papire o bolovanju. Sin joj je po izlasku rekao da mu nisu ništa dali niti je išta potpisao, ali da mu je rečeno da je razlog otkaza što u roku tri dana nije donio potvrdu o bolovanju. Potvrdila je da je UI dolazio njihovoj kući i donio dokumentaciju za koju je RI rekao da su liste za plaću. Navela je da sin prije 28. travnja uopće nije spominjao otkaz, već samo da ide na bolovanje.

23. Sud je, sukladno članku 8. ZPP-a, savjesnom ocjenom svih dokaza utvrdio da tužitelju nikada nije uručena pisana odluka o otkazu . Puna vjera poklonjena je iskazu tužitelja te svjedoka FI i OI, koji su suglasno potvrdili da tužitelj 28. travnja 2025. u prostorijama tuženika nije primio niti potpisao nikakav dokument. Iskaz svjedoka GI dodatno potkrepljuje tužiteljeve navode o manipulativnom postupanju prokurista u obiteljskoj kući, gdje mu je uručena samo odjava i platna lista, dok je prokurist zadržao potpisane papire koje je tužitelj prethodno fotografirao.

24. Iskaz prokurista Stipe Milardovića sud drži neuvjerljivim jer je u izravnoj suprotnosti s nalazom Državnog inspektorata, koji je utvrdio da je tuženik izvršio nezakonitu retroaktivnu odjavu radnika s mirovinskog osiguranja. Nadalje, "Izjava o primitku dokumentacije" od 2. svibnja 2025. ne dokazuje urednu dostavu jer u njoj taksativno nije navedena "Odluka o izvanrednom otkazu", a teret dokaza dostave je na poslodavcu.

25. Konačno, ispisom poziva i WhatsApp komunikacijom dokazano je da je tuženik bio obaviješten o tužiteljevoj ozljedi koljena.

26. Primjenom materijalnog prava, sud ističe da prema članku 120. ZR, otkaz mora biti u pisanom obliku, mora biti obrazložen i mora se dostaviti osobi kojoj se otkazuje. Otkaz je jednostrani očitovani volje koji proizvodi pravne učinke tek trenutkom dostave radniku. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao da je tužitelju dostavio pisanu, obrazloženu odluku o otkazu. Sama Izjava od 02.05.2025. koju je tužitelj potpisao ne dokazuje uručenje odluke o otkazu, jer u toj izjavi nije navedeno da se zaprima upravo "Odluka o izvanrednom otkazu" s točnim brojem i datumom, već se neodređeno spominje "popratna dokumentacija". Kako dostava odluke o otkazu nije uredno izvršena u skladu s člankom 132. ZR-a, usmeni otkaz koji je tužitelj dobio je nezakonit. Nadalje, tuženik je odjavio tužitelja retroaktivno, što je utvrđeno i kao prekršaj od strane Državnog inspektorata, a privremena nesposobnost za rad zbog bolesti prema članku 117. ZR-a ne može biti opravdani razlog za otkaz.

27. Slijedom svega naprijed utvrđenog, sud je zaključio da tuženik nije postupio u skladu s odredbama ZR pri otkazivanju ugovora o radu tužitelju. Člankom 120. ZR-a propisana je stroga forma prema kojoj otkaz mora biti u pisanom obliku, mora biti obrazložen i mora se dostaviti osobi kojoj se otkazuje, dok je člankom 135. stavkom 3. ZR-a određeno da je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz na poslodavcu. Kako je u dokaznom postupku nedvojbeno utvrđeno da tužitelju nikada nije uručena pisana i obrazložena odluka o izvanrednom otkazu, već mu je prestanak radnog odnosa priopćen isključivo usmeno i to dok se nalazio na bolovanju, tuženik je povrijedio zakonom propisanu proceduru otkazivanja, kao i odredbu članka 117. stavka 1. ZR-a koja propisuje da privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede nije opravdani razlog za otkaz. Budući da usmeni otkaz ne proizvodi pravne učinke i da tuženik nije ponudio vjerodostojan dokaz o urednoj dostavi pisanog otpravka odluke, sud je temeljem članka 124. stavka 1. ZR-a utvrdio da je takav otkaz nedopušten te da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao, pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

28. Primjenom članka 125. stavka 1. ZR, sud je na zahtjev tužitelja odredio sudski raskid ugovora o radu s danom 19. ožujka 2026. godine, budući da je tužitelj 20. ožujka zasnovao radni odnos kod novog poslodavca, čime mu nastavak rada kod tuženika više nije prihvatljiv. Budući da je pod točkom I. izreke usmeni otkaz utvrđen nedopuštenim, tužitelju temeljem članka 124. stavka 1. ZR-a pripada naknada plaće u iznosu koji bi ostvario da je radio sve do dana sudskog raskida. Visina ove naknade utvrđena je uvidom u članak 7. Ugovora o radu, kojim je ugovorena osnovna mjesečna bruto plaća od 1.051,72 EUR. Slijedom toga, pod točkom III. izreke dosuđena je naknada za cijelo razdoblje protupravne spriječenosti u radu: razlika za travanj 2025. u iznosu od 474,85 EUR bruto; puni mjesečni iznosi od svibnja 2025. do veljače 2026. godine; te razmjeran dio za 14 radnih dana (112 sati) u ožujku 2026. godine u iznosu od 669,76 EUR bruto. Ovakvom odlukom sud je osigurao da tužitelj bude u cijelosti obeštećen, zaključno s danom kada je radni odnos pravno okončan sudskom odlukom.

29. Prigovor tuženika da tužitelj zbog zdravstvenog stanja i privremene nesposobnosti za rad ne bi ostvarivao pravo na punu plaću, već eventualno samo na naknadu za bolovanje, sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, odredba članka 124. stavka 1. Zakona o radu ima restitucijski karakter te joj je svrha uspostaviti pravno i imovinsko stanje radnika kakvo bi postojalo da nije bilo nedopuštenog otkaza. Radnik kojemu je nezakonito prestao radni odnos ima pravo na sva primanja koja bi po redovnom tijeku stvari ostvario da je radio, odnosno da radni odnos nije bio protupravno prekinut. Sud smatra da tuženik pogrešno poistovjećuje pitanje postojanja prava iz radnog odnosa s pitanjem eventualnog modaliteta obračuna pojedinih primitaka tijekom bolovanja. Činjenica da je tužitel j u utuženom razdoblju bio privremeno nesposoban za rad zbog ozljede koljena i operativnog zahvata ne dovodi sama po sebi do prestanka njegovih prava iz radnog odnosa niti oslobađa poslodavca posljedica nezakonitog otkaza. Upravo suprotno, da radni odnos nije bio nezakonito prekinut, tuženik bi i nadalje bio obvezan obračunavati i isplaćivati tužitelju odgovarajuću naknadu plaće za vrijeme bolovanja sukladno propisima radnog i zdravstvenog osiguranja. Stoga se tuženik ne može pozivati na okolnost privremene nesposobnosti za rad kao razlog za potpuno isključenje svoje obveze naknade plaće nastale nezakonitim postupanjem. U tom smislu, pravo na naknadu plaće predstavlja zakonsku posljedicu utvrđene nezakonitosti otkaza, a ne naknadu uvjetovanu stvarnim obavljanjem rada u svakom pojedinom trenutku. Slijedom navedenoga, sud nalazi da tužitelju pripada naknada u visini primitaka koje bi ostvarivao da radni odnos nije bio nezakonito prekinut.

30. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom štete relevantna je odredba članka 125. st. 1. ZR koja određuje da će sud, ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. S obzirom na to da je tužitelj podneskom od 31. ožujka 2026. godine obavijestio sud da je s danom 20. ožujka 2026. godine zasnovao radni odnos kod novog poslodavca, čime mu nastavak rada kod tuženika više nije prihvatljiv, to je sud na njegov zahtjev odredio sudski raskid ugovora o radu s danom 19. ožujka 2026. godine, kako to isti i traži.

31. Iz navoda stranaka i isprava u spisu proizlazi da je tužitelj kod tuženika radio od 11. studenog 2024. godine do nezakonitog prestanka radnog odnosa u travnju 2025. godine, što predstavlja kratko trajanje radnog odnosa. U vrijeme donošenja odluke o sudskom raskidu tužitelj je imao 21 godinu (rođen **.**.2004.) te je u svom iskazu naveo kako nema maloljetne djece niti obveza uzdržavanja drugih osoba, već živi u kućanstvu s roditeljima koji su zaposleni i koji su ga uzdržavali tijekom razdoblja nezaposlenosti.

32. Uzimajući u obzir sve navedene okolnosti, a posebice činjenicu da se radi o mlađoj osobi koja je uspjela pronaći novo zaposlenje, sud smatra opravdanim zahtjev tužitelja s osnova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od tri ugovorene mjesečne bruto plaće, što prema članku 7. Ugovora o radu iznosi ukupno 3.155,16 EUR. Ovako dosuđena naknada štete predstavlja zakonski minimum predviđen člankom 125. stavkom 1. ZR-a i sud je smatra pravičnom zadovoljštinom za gubitak sigurnosti zaposlenja uzrokovan nedopuštenim otkazom tuženika. Pritom sud naglašava da pravo na ovu naknadu štete radniku pripada neovisno o naknadi plaće za vrijeme trajanja spora, jer se radi o dva različita pravna temelja naknada plaće služi uspostavi stanja kao da je radnik radio, dok je naknada štete zbog sudskog raskida kompenzacija za sam prestanak ugovora o radu odlukom suda.

33. U odnosu na prigovor tuženika o neurednom obavještavanju o bolovanju sukladno članku 37. ZR-a, tuženik je tijekom postupka ustrajao kod navoda da tužitelj uopće nije obavijestio poslodavca o ozljedi kritičnog 14. travnja 2025. godine, tvrdeći da prokurist nije primio poziv te da je prva službena potvrda o bolovanju izdana tek 22. travnja 2025. godine. Smatrao je da je tužitelj time grubo prekršio svoju zakonsku obvezu hitnog obavještavanja poslodavca o nesposobnosti za rad, što bi po prirodi stvari predstavljalo tešku povredu radne obveze. Sud navedeni prigovor tuženika drži neosnovanim i činjenično opovrgnutim, budući da je detaljnim uvidom u ispis poziva za broj koji koristi tužitelj nedvojbeno utvrđeno da je isti dana 14. travnja 2025. godine u 10:45:29 sati zvao broj telefona koji koristi prokurist tuženika. Takvo utvrđenje u potpunom je suglasju s popratnom WhatsApp komunikacijom u spisu, kojom je dokazano da je tužitelj poslodavcu slao fotografije medicinskih nalaza odmah nakon ozljeđivanja. Slijedom toga, sud zaključuje da je tuženik bio pravodobno i zorno obaviješten o radnoj nesposobnosti tužitelja, a neznatno kašnjenje u dostavi formalne papirnate potvrde (izdane 22. travnja) ne može biti opravdani razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu, pogotovo u situaciji kada je poslodavac od samog početka bio upoznat s težinom zadobivene ozljede koljena.

34. Sud je temeljem odredbe članka 220. stavka 2. i članka 311. stavka 2. ZPP-a odbio dokazne prijedloge tuženika za provođenjem medicinskog vještačenja na okolnost radne sposobnosti tužitelja te saslušanjem svjedokinje dr. PI. Sud smatra da je saslušanje doktorice PI u cijelosti suvišno i irelevantno za ishod ovog spora jer među strankama nije sporno da se tužitelj u utuženom razdoblju nalazio na bolovanju, a sud je tijekom postupka već nedvojbeno utvrdio ključno činjenično stanje u pogledu nedopuštenosti otkaza. Naime, utvrđeno je da tužitelju nikada nije uručena pisana i obrazložena odluka o otkazu, što sam otkaz čini nezakonitim neovisno o tužiteljevoj radnoj sposobnosti. Daljnje saslušanje liječnice i provođenje medicinskog vještačenja stoga ne bi utjecalo na drugačiju odluku suda niti bi doprinijelo daljnjem razjašnjenju već utvrđenih odlučnih činjenica, već bi isključivo vodilo nepotrebnom odugovlačenju postupka. Činjenično stanje u pogledu prirode, težine i trajanja ozljede tužitelja već je u dovoljnoj mjeri i nedvojbeno utvrđeno iscrpnom materijalnom medicinskom dokumentacijom priloženom u spis, koja uključuje nalaze magnetne rezonance, povijesti bolesti i službena izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad. Nadalje, u odnosu na prijedlog za medicinsko vještačenje, tuženik je taj dokaz formalno predložio tek na ročištu za glavnu raspravu 17. travnja 2026. godine, iako je prethodni postupak rješenjem suda bio zaključen još 15. listopada 2025. godine. Budući da tuženik nije učinio vjerojatnim da navedeni dokazni prijedlog bez svoje krivnje nije mogao iznijeti do zaključenja prethodnog postupka, sud je sukladno članku 299. stavku 2. ZPP-a isti odbio kao prekludiran, pazeći pritom na zakonsku dužnost suda da postupak provede bez odugovlačenja i u razumnom roku sukladno članku 10. ZPP-a

35. Odluka o zakonskim zateznim kamatama na dosuđene iznose naknade plaće i naknade štete temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), kojom je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Budući da je člankom 92. stavkom 4. Zakona o radu propisano da se plaća isplaćuje najkasnije petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec, tuženik je od idućeg dana, odnosno od 16-og u mjesecu, u zakašnjenju s isplatom dospjele naknade plaće, slijedom čega tužitelju od tih datuma pripadaju zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos, osim za travanj 2025. gdje kamata teče od 16. svibnja. U odnosu na naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, kamate su dosuđene od dana presuđenja do isplate, sukladno članku 1086. ZOO-a i postavljenom tužbenom zahtjevu, jer se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka njezina nastanka, što je u ovom slučaju dan sudskog raskida.

36. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članaka 154. stavka 1. i 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (ZPP), budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Sud je tužitelju odmjerio troškove zastupanja po punomoćniku, odvjetniku, prema predanom troškovniku u ukupnom iznosu od 2.625,00 EUR sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su priznati troškovi za sljedeće svrhovite radnje: sastavljanje tužbe i u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 11. toč. 1.), zastupanje na ročištu dana 3. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1.), sastavljanje obrazloženog podneska od 14. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1.), zastupanje na ročištu dana 15. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1.), zastupanje na ročištu dana 4. prosinca 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1.), sastavljanje obrazloženog podneska od 31. ožujka 2026. godine kojim je preinačen tužbeni zahtjev u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. prema povećanoj vrijednosti predmeta spora), zastupanje na ročištu dana 17. travnja 2026. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1.), pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3.) te pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% na utvrđenu nagradu u iznosu od 525,00 EUR (Tbr. 46.). Zatezne kamate na dosuđene troškove teku od dana presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a

Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Slavonskom Brodu, 15. svibnja 2026.

Sudac

Miranda Gavrić Jularić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana objave presude, na Županijski sud putem ovog suda.

DNA:

1.Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku