REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3993/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice IM, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 5302158866 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 31.03.2008.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade, sadržane u članku članku 4. Ugovora o kreditu, koji glasi: „NAKNADA :

Korisnik kredita obvezuje se prilikom isplate kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,99 % od iznosa kredita. Naknada se naplaćuje jednokratno iz iznosa kredita.”

II./ Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. OIB:87939104217 isplatiti tužiteljici IM, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene ulazne naknade iznos od 297,50 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.03.2008.g. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

III./ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB 87939104217 naknaditi tužiteljici IM OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 401,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude tužiteljica temelji na tvrdnji da se radi o ništetnoj odredbi ugovora o nenamjenskom kreditu koji je tužiteljica kao potrošač 31. ožujka 2008. zaključila s tuženikom. Tužiteljica obrazlaže da je citirana odredba čl. 4. sadržana na obrascu ugovora o kreditu, kojega je sastavio tuženik te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva te da je primjenom te odredbe tuženik prilikom isplate kredita tužiteljici 31. ožujka 2008. naplatio iznos od 2.242,50 kn, tj. 297,63 EUR, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga tužiteljica, pozivajući se na odredbe čl. 81. st.1. i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača postavlja tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude te nadalje na temelju odredbe čl. 1111. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima postavlja tužbeni zahtjev za vraćanje naplaćenog iznosa tzv. ulazne naknade, citiran pod točkom II./ izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je tužiteljica dužna dokazati da je ugovor o nenamjenskom kreditu s tuženikom zaključila kao potrošač, ističe prigovor zastare, tvrdi da odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; tvrdi da je ugovorna odredba kojom je ta naknada ugovorena jasna te da nema mjesta ocjenjivanju njezine nepoštenosti te slijedom svega izloženoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti i potražuje naknadu troška parničnog postupka.

2.1 Tijekom postupka tuženik navodi da tužiteljica nije dostavila potvrdu da joj je naplaćen iznos od 2.242,50 kn po osnovi tzv. ulazne naknade te da stoga osporava da je tužiteljici naplaćena ulazna naknada, kao što to tužiteljica tvrdi u ovom postupku.

3. Tužiteljica se na tvrdnju tuženika iz točke 2.1 ovog obrazloženja očitovala navodeći da je iz otplatne tablice (list 9 spisa) razvidno da je prilikom isplate kredita 31.03.2008. iznos kredita odobren tužiteljici tuženik umanjio za iznos tzv. ulazne naknade od 2.242,50 kuna te da je otplatnu tablicu tuženik ovjerio svojim pečatom i potpisom 31. ožujka 2008., na dan sklapanja ugovora o nenamjenskom kreditu (list 11 spisa). Nadalje je tužiteljica navela da je zatražila od tuženika potvrdu da je iznos kredita umanjen za tzv. ulaznu naknadu, no da tuženik takvom njezinom zahtjevu nije udovoljio.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

6. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva zastario.

7. Radi utvrđivanja okolnosti zaključenja ugovora o kreditu, izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te su pročitane isprave u spisu, sa sadržajem kojih je u svezu doveden iskaz tužiteljice.

8 . Tužiteljica je iskazala da je ugovor o nenamjenskom kreditu s tuženikom zaključila jer su joj sredstva pribavljena tim kreditom bila potrebna radi uređivanja obiteljske kuće, na što je ta sredstva i potrošila. Tužiteljica je iskazala nadalje da je došla u banku, pitala može li dobiti kredit, čula uvjete i dogovorila zaključenje ugovora u unaprijed od strane banke pripremljenom sadržaju, tj. da su joj u banci unaprijed sastavljeni ugovor dali na potpis. Prema daljnjem iskazu tužiteljice, u banci su joj rekli da postoji tzv. ulazna naknada koju je dužna platiti i da bez naplate te naknade nije moguće kredit dobiti. Nije tražila od tuženika da iz ugovora odredbu o tzv. ulaznoj naknadi ukloni jer ''tu nije bilo razgovora - ja bih ovako ili onako - to nije bilo moguće.'' Banka (tuženik) joj je tzv. ulaznu naknadu naplatila na način da je za tu naknadu umanjila kredit koji joj je isplaćen, što je njoj i odgovaralo, jer nije imala novaca za tu naknadu platiti. Naposljetku je tužiteljica iskazala da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ugovora nije imala registriran obrt niti trgovačko društvo, kao i da novac pribavljen kreditom koji joj je isplaćen na temelju ovog ugovora nije uložila u ni u kakvo poduzetništvo, obrt ili bilo kakav poslovni pothvat, već ga je iskoristila isključivo za uređenje svoje obiteljske kuće.

9. Tužiteljica je iskazivala uvjerljivo i detaljno te stoga ovaj sud njezin iskaz ocjenjuje jasnim i životno logičnim te ga u cijelosti prihvaća kao istinitog. Čitanjem i pregledavanjem Ugovora o nenamjenskom kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je taj ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika. Nadalje, saslušanjem tužiteljice te prihvaćanjem njezinog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza koji je u skladu sa sadržajem zaključenog ugovora o nenamjenskom kreditu, utvrđeno je da je tužiteljica novac pribavljen kreditom iskoristila za uređenje svoje obiteljske kuće.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 9. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07., 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (31. kolovoza 2008.) određeno je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac. Prihvaćanjem tužiteljičinog iskaza utvrđeno je nadalje da se nije bavila poduzetništvom ni obrtništvom, niti bilo kakvo trgovačkom djelatnošću. Stoga ovaj sud zaključuje da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

11. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st.2. ZZP). Prihvaćanjem gore izloženoga iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati o ovdje spornoj odredbi čl. 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,99% od iznosa kredita; koja naknada se naplaćuje jednokratno iz kredita.

12. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Budući da je spornom odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena odredba 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020).

13. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP).

14. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost odredbi o naknadama (točka 12. ovog obrazloženja), kao i utvrđene činjenice da je tužiteljica ugovor o kreditu s tuženikom zaključila kao potrošač (točka 10. ovog obrazloženja) te da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka 11. ovog obrazloženja), slijedom citirane odredbe čl. 96.st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Pregledavanjem otplatne tablice (list 9 spisa) utvrđeno je da je prilikom isplate kredita 31.03.2008. iznos kredita odobren tužiteljici tuženik umanjio za iznos tzv. ulazne naknade od 2.242,50 kn. Nadalje je utvrđeno da je otplatnu tablicu tuženik ovjerio svojim pečatom i potpisom 31. ožujka 2008., na dan sklapanja ugovora o nenamjenskom kreditu (list 11 spisa). Dakle, sadržaj isprava koje je sastavio tuženik potkrjepljuju iskaz tužiteljice da je primjenom odredbe čl. 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu tuženik tužiteljici naplatio tzv. ulaznu naknadu.

15.1 Načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. U konkretnoj situaciji, ta pretpostavka nije bila ispunjena jer tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tužiteljicu informirao o razlogu iz kojega odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu tzv. ulaznu naknadu određuje upravo prema od tuženika nametnutom, fiksno određenom parametru od 2,99% iznosa kredita. Tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora o nenamjenskom kreditu bila predana bilo kakva specifikacija na temelju koje bi tužiteljica imala informaciju o razlogu određivanja upravo parametra od 2,99% iznosa kredita kao troška obrade kreditnog zahtjeva, odnosno tzv. ''ulazne naknade''. Takvu informaciju tužiteljica ne samo da nije dobila prije zaključenja ugovora o kreditu, nego niti naknadno, nakon što joj je predmetna naknada naplaćena (na način da joj je ustegnuta prilikom isplate kredita), a takvo postupanje tuženika upravo je suprotno načelu transparentnosti prema kojemu je tuženik kao trgovac bio dužan postupati kod zaključenja ugovora s tužiteljicom, koji je taj ugovor zaključila kao potrošač.

16. Slijedom svega izloženoga, spornu odredbu čl. 4. Ugovora o kreditu tuženik je jednostrano nametnuo tužiteljici, o njoj se nije pregovaralo te je primjenom te odredbe tuženik naplatio tužiteljici iznos od 297,50 EUR (tada 2.242,50 kn) po osnovi tzv. ulazne naknade. Prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu s jedne strane kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužiteljice kao korisnika potrošačkog kredita te s druge strane tuženika kao bankarske institucije, koja ne samo da načelo transparentnosti u supstancijalnom smislu nije poštovala prije zaključenja ugovora o kreditu (a kao što je gore obrazloženo), nego i po provedenom ovom parničnom postupku i dalje ostaje nejasno koje svoje konkretne troškove obrade kreditnog zahtjeva je tuženik podmirio umanjivanjem iznosa kredita stavljenog tužiteljici na raspolaganje za iznos od 297,50 EUR (tada 2.242,50 kn). Prema ocjeni ovoga suda, imajući u vidu da je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 75.000,00 kn, radi se o dovoljno značajnom iznosu za ocjenu da je sporna odredbe čl. 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga ovaj sud zaključuje da je sporna odredba Ugovora o nenamjenskom kreditu zaključenom između stranaka, citirana pod točkom I./ izreke ove presude, nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 96. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

17. Kao što je gore navedeno (točka 15. ovog obrazloženja), utvrđeno je da je tuženik po osnovi tzv. ulazne naknade; dakle, primjenom ništetne odredbe čl. 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu, 31.03.2008. naplatio tužiteljici iznos od 297,50 EUR (tada 2.242,50 kn). Stoga je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu čl. 4. toga Ugovora.

18. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbe čl. 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu, citirae pod točkom I./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

19. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 297,50 EUR, a budući da je tužbeni zahtjev za utvrđenje incidentalna deklaracija te se stoga ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici, i to za sastavljanje tužbe 50 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 29.07.2025. – 50 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištu 11.02.2026. - 50 bodova prema Tbr 9/1, što iznosi ukupno 150 bodova, odnosno 300,00 EUR te uvećano za PDV 375 EUR. Nadalje joj je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od po 13,27 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 401,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

19.1 Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 15. svibnja 2026.

Sutkinja:

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudske pristojbe na tužbu i na presudu, u iznosu od po 13,27 EUR (osnovica 297,50 EUR)

2. Tuženiku po pun.