Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić-Grad, Športska 2

Poslovni broj: P-433/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu po sucu toga suda Jasni Grgurić, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ine Štukar Marković, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Dianić odvjetniku iz Ivanić-Grada, Savska 28, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupano po punomoćniku Miroslavu Leko odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, OIB: 51156809776, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 15. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Nenada Dianić i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Ivora Štefanović, temeljem čl. 335. Zakona o parničnom postupku 15. svibnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužiteljici ŽŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.971,77 eura zajedno sa zajedno sa zateznom kamatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena koja na navedeni iznos teče počev od 21. 11. 2007. a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve do isplate, kao i da mu naknadi trošak ovog parničnog zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena koja na iznos parničnog troška teče počev od dana donošenja prvostupanjske presude sve do isplate, koja na:

- iznos od 2,68 EUR-a teče počev od 15.11.2008. pa do isplate

- iznos od 21,57 EUR-a teče počev od 15.01.2009. pa do isplate

- iznos od 21,74 EUR-a teče počev od 15.02.2009. pa do isplate

- iznos od 12,42 EUR-a teče počev od 15.03.2009. pa do isplate

- iznos od 14,13 EUR-a teče počev od 15.04.2009. pa do isplate

- iznos od 14,93 EUR-a teče počev od 15.05.2009. pa do isplate

- iznos od 9,82 EUR-a teče počev od 15.06.2009. pa do isplate

- iznos od 11,92 EUR-a teče počev od 15.07.2009. pa do isplate

- iznos od 8,12 EUR-a teče počev od 15.08.2009. pa do isplate

- iznos od 12,35 EUR-a teče počev od 15.09.2009. pa do isplate

- iznos od 7,59 EUR-a teče počev od 15.10.2009. pa do isplate

- iznos od 11,32 EUR-a teče počev od 15.11.2009. pa do isplate.

- iznos od 9,88 EUR-a teče počev od 15.12.2009. pa do isplate

- iznos od 18,16 EUR-a teče počev od 15.01.2010. pa do isplate

- iznos od 22,96 EUR-a teče počev od 15.02.2010. pa do isplate

- iznos od 20,88 EUR-a teče počev od 15.03.2010. pa do isplate

- iznos od 27,77 EUR-a teče počev od 15.04.2010. pa do isplate

- iznos od 36,32 EUR-a teče počev od 15.05.2010. pa do isplate

- iznos od 37,62 EUR-a teče počev od 15.06.2010. pa do isplate

- iznos od 49,25 EUR-a teče počev od 15.07.2010. pa do isplate

- iznos od 49,70 EUR-a teče počev od 15.08.2010. pa do isplate

- iznos od 71,22 EUR-a teče počev od 15.09.2010. pa do isplate

- iznos od 57,34 EUR-a teče počev od 15.10.2010. pa do isplate

- iznos od 61,12 UR-a teče počev od 15.11.2010. pa do isplate

- iznos od 74,34 EUR-a teče počev od 15.12.2010. pa do isplate

- iznos od 76,37 EUR-a teče počev od 15.01.2011. pa do isplate

- iznos od 71,09 EUR-a teče počev od 15.02.2011. pa do isplate

- iznos od 71,18 EUR-a teče počev od 15.03.2011. pa do isplate

- iznos od 75,25 EUR-a teče počev od 15.04.2011. pa do isplate

- iznos od 82,37 EUR-a teče počev od 15.05.2011. pa do isplate

- iznos od 102,60 EUR-a teče počev od 15.06.2011. pa do isplate

- iznos od 121,64 EUR-a teče počev od 15.07.2011. pa do isplate

- iznos od 149,48 EUR-a teče počev od 15.08.2011. pa do isplate

- iznos od 110,06 EUR-a teče počev od 15.09.2011. pa do isplate

- iznos od 95,55 EUR-a teče počev od 15.10.2011. pa do isplate

- iznos od 97,43 EUR-a teče počev od 15.11.2011. pa do isplate

- iznos od 98,56 EUR-a teče počev od 15.12.2011. pa do isplate

- iznos od 109,79 EUR-a teče počev od 15.01.2012. pa do isplate

- iznos od 112,54 EUR-a teče počev od 15.02.2012. pa do isplate

- iznos od 105,84 EUR-a teče počev od 15.03.2012. pa do isplate

- iznos od 108,01 EUR-a teče počev od 15.04.2012. pa do isplate

- iznos od 108,70 EUR-a teče počev od 15.05.2012. pa do isplate

- iznos od 112,24 EUR-a teče počev od 15.06.2012. pa do isplate

- iznos od 107,10 EUR-a teče počev od 15.07.2012. pa do isplate

- iznos od 106,41 EUR-a teče počev od 15.08.2012. pa do isplate

- iznos od 98,32 EUR-a teče počev od 15.09.2012. pa do isplate

- iznos od 105,26 EUR-a teče počev od 15.10.2012. pa do isplate

- iznos od 109,30 EUR-a teče počev od 15.11.2012. pa do isplate

- iznos od 105,17 EUR-a teče počev od 15.12.2012. pa do isplate

- iznos od 102,79 EUR-a teče počev od 15.01.2013. pa do isplate

- iznos od 101,88 EUR-a teče počev od 15.02.2013. pa do isplate

- iznos od 96,52 EUR-a teče počev od 15.03.2013. pa do isplate

- iznos od 107,49 EUR-a teče počev od 15.04.2013. pa do isplate

- iznos od 94,92 EUR-a teče počev od 15.05.2013. pa do isplate

- iznos od 94,51 EUR-a teče počev od 15.06.2013. pa do isplate

- iznos od 93,69 EUR-a teče počev od 15.07.2013. pa do isplate

- iznos od 94,26 EUR-a teče počev od 15.08.2013. pa do isplate

- iznos od 97,83 EUR-a teče počev od 15.09.2013. pa do isplate

- iznos od 99,46 EUR-a teče počev od 15.10.2013. pa do isplate

- iznos od 101,43 EUR-a teče počev od 15.11.2013. pa do isplate

- iznos od 104,05 EUR-a teče počev od 15.12.2013. pa do isplate

- iznos od 100,90 EUR-a teče počev od 15.01.2014. pa do isplate

- iznos od 105,87 EUR-a teče počev od 15.02.2014. pa do isplate

- iznos od 105,50 EUR-a teče počev od 15.03.2014. pa do isplate

- iznos od 106,09 EUR-a teče počev od 15.04.2014. pa do isplate

- iznos od 101,14 EUR-a teče počev od 15.05.2014. pa do isplate

- iznos od 102,44 EUR-a teče počev od 15.06 .2014. pa do isplate

- iznos od 104,05 EUR-a teče počev od 15.07.2014. pa do isplate

- iznos od 106,06 EUR-a teče počev od 15.08.2014. pa do isplate

- iznos od 106,76 EUR-a teče počev od 15.09.2014. pa do isplate

- iznos od 107,59 EUR-a teče počev od 15.10.2014. pa do isplate

- iznos od 111,69 EUR-a teče počev od 15.11.2014. pa do isplate

- iznos od 110,48 EUR-a teče počev od 15.12.2014. pa do isplate

- iznos od 111,61 EUR-a teče počev od 15.01.2015. pa do isplate

- iznos od 170,04 EUR-a teče počev od 15.02.2015. pa do isplate

- iznos od 158,87 EUR-a teče počev od 15.03.2015. pa do isplate

- iznos od 171,28 EUR-a teče počev od 15.04.2015. pa do isplate

- iznos od 165,73 EUR-a teče počev od 15.05.2015. pa do isplate

- iznos od 164,24 EUR-a teče počev od 15.06.2015. pa do isplate

- iznos od 164,72 EUR-a teče počev od 15.07.2015. pa do isplate

- iznos od 144,61 EUR-a teče počev od 15.08.2015. pa do isplate

- iznos od 139,86 EUR-a teče počev od 15.09.2015. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.096,85 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja na iznos parničnog troška teče počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio u ovom sporu tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 6.971,77 eura. U tužbi navodi kako su tužitelj i tuženik zaključili 10. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 9011303055 kao osnovni ugovor te dodatak ugovoru o kreditu broj 911303055 od dana 16. prosinca 2015. koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Marijana Mišković iz [adresa] pod brojem OV-11808/2015. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 79.582,82 Cl-IF sve u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Dalje navodi kako je tijekom otplate kredita tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu, a da pri tomu nije pregovarao sa tužiteljem niti je tužitelj na tu promjenu uopće i mogao utjecati. Navedeno je imalo za posljedicu oč itu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja budući da cijena kredita kao bitan sastojak ugovora (i kamate) za tužitelja nije bila precizno određena a niti je bila odrediva što takvu ugovornu odredbu čini nepoštenom. Ubrzo nakon enormnog rasta tečaja iste u odnosu na kunu, narušila se pravična ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka n štetu tužitelja te se tuženik rastom tečaja CHF neosnovano bogatio. Naime isplate po kreditu koje je tužitelj vršio tuženiku radi vraćanja kredita a koji anuiteti su obračunavani na dan odobrenja po srednjem tečaju banke za CHF čine evidentnu neravnotežu ugovornih stranaka i nepoštene ugovorne uvjete za tužitelja uslijed čega je sud u postupcima zaštite kolektivnih prava i interesa takove ugovorne odredbe utvrdio ništetnima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga . Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Tijekom postupka radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, provedeni su dokazi koje su stranke predložile na način da je izvršen uvid u dokumentaciju koju su dostavile stranke, uvid u nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Tomo Dlaka od 15. ožujka 2024. (list 89-95 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i vještaka Tome Dlaka.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.971,77 eura zbog promjene tečajnih razlika.

Među strankama nije sporno da su 10. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 9011303055 kao osnovni ugovor a kojim ugovorom je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 79.582,82 CHF sve u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,15 % sve sukladno čl. 4. Ugovora o kreditu, te je ugovorena kamata na zakašnjela plaćanja dok je rok otplate kredita bio 240 mjeseci.

Također nije sporno da su tužitelj i tuženik 14. prosinca 2015. zaključili i Dodatak ugovora o kreditu broj 911303055 od dana 16. prosinca 2015. koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Marijana Mišković iz [adresa] pod brojem OV-11808/2015 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva kao i činjenica da li je potraživanje tužitelja iz ovog postupka u zastari. Sporno je da li je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prihvaćanjem konverzije prestalo pravo potrošača, odnosno tužitelja zahtjevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora.

Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP.

Tužitelj je podneskom od 1. listopada 2024., po provedenom vještačenju, uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka Tomo Dlaka od 15. ožujka 2024. (list 89-95 spisa).

6. U odnosu na prigovor zastare, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju na ovaj pravni posao, odnosno tužbeni zahtjev primjenjuje odredba iz čl. 328. ZOO-a, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Stoga se utvrđuje kako tužiteljica nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku. Budući da se radi o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, a u takvim slučajevima nema zastare. Ugovor o kreditu je sklopljen dana 10. lipnja 2006., Dodatak ugovora o kreditu je sklopljen 16. prosinca 2015., kojim je izvršena konverzija kredita. Iz "PRESUDE POTROŠAČ" proizlazi da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćnoj odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, između ostalih protiv ovdje tuženika; podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je Sberbank d.d. u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. od ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – u daljnjem tekstu ZOO). U ovakvim sporovima oštećenici su ovlašteni podnijeti tužbu, a konkretno tužiteljica ima spomenuto ovlaštenje budući da je Ugovor zaključila 10. lipnja 2006. tj. unutar naprijed navedenog roka. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužiteljica nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku.

7. Uvidom u čl. 1. i 2. Dodatka ugovora o kreditu broj 911303055 od 16. prosinca 2015. (list 10-15 spisa) utvrđeno je kako je isti sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), te kako su stranke ovdje tužitelj i tuženik, suglasno utvrdile da je Korisnik kredit, ovdje tužitelj, prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.

Uvidom u čl. 3. Dodatka ugovora o kreditu broj 911303055 od 16. prosinca 2015. (list 10-15 spisa), utvrđeno je kako ugovorne strane suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita iz čl. 1. ovog Dodatka denom iniranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 27.363,98 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos pretplate iznosi 2.903,34 EUR, a koji iznos sukladno čl. 19. c. stavka prvog točke pete Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajna Banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznos 22.174,26 kuna.

Uvidom u čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu broj 911303055 od 16. prosinca 2015. (list 10-15 spisa) utvrđeno je kako ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni iznos pretplate iz članka trećeg i četvrtog ovog Dodatka iznosi 3.003,78 EUR što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 22.941,37 kn, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog u valutnoj klauzuli EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka šestog ovog Dodatka namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.

Uvidom u čl. 6. Dodatka ugovora o kreditu broj 911303055 od 16. prosinca 2015. (list 10-15 spisa) utvrđeno je kako ugovorne strane suglasno utvrđuju da na dan sklapanja ovog Dodatka, a nakon obračuna učinka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog ovog Dodatka , preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 26.722,64 EUR.

Dakle, sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) utvrđeno je kako je tuženik dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak ugovora o kreditu broj 9011724524 od 14. prosinca 2015. (list 86-88 spisa), čime je izvršena konverzija istog.

Tužitelj u tužbi navodi da iako je predmetni ugovor o kreditu konve rtiran sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. isti ima pravo na povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od tuženika a na ime nepoštenih te samim time i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.

Saslušan kao stranka, tužitelj ŽŽ u svojem iskazu (list 47-48 spisa) iskazuje kako je 2015. s tuženikom sklopio dodatak o konverziji iz razloga što je u to vrijeme bila trudna te su njezina primanja iznosila oko 4.500,00 kn a otplata kredita predstavljala joj je veliko opterećenje.

Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer isti nije u suprotnosti s dokumentacijom koja prileži spisu.

8. Korisnik kredita ŽŽ sklopila je 10.5.2006. s PRIVREDNOM BANKOM ZAGREB d.d. Ugovor o kreditu broj 9011303055 kojim je Banka Korisniku odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.582,82 CHF po srednjem tečaju tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita. Kredit je ugovoren za izgradnju i dovršenje stambenog objekta. Točkom 8.4. Ugovora određena je obveza založnog dužnika odnosno korisnika kredita da za cijelo vrijeme trajanja zaloga nekretninu osiguravaju kod osiguravajućeg društva. Korisnik kredita se obvezuje plaćati Banci iznos premije uplatom iznosa premije na račun kredita. Plaćeni iznosi premije osiguranja nekretnine evidentirani su na knjigovodstvenoj kartici, ali nisu obuhvaćeni ovim obračunom jer su predmet obračuna samo obveze za anuitete. Ugovorena je kamatna stopa od 4,15% godišnje, rok otplate kredita je 240 mjeseci. Mjesečni anuiteti dospijevaju petnaestog dana u mjesecu, a obračunavaju se po srednjem tečaju Banke za CHF, na dan plaćanja. Anuiteti ima ju jednaku otplatnu kvotu od 331,60 CHF. Prvi anuitet u iznosu od 612,06 CHF dospio je 15.6.2006. Prema dostupnim podacima isplata kredita izvršena je primjenom srednjeg tečaja CHF koji je na dan isplate iznosio je 4,680549 HRK. Iz dostupnih dokumenata utvrđeno je da su nakon početno ugovorenih uvjeta nastupile promjene kamatne stope, pa je povećanje anuiteta u odnosu na prvi otplatni plan evidentirano od 15. anuiteta s dospijećem 15.8.2007. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011303055 od 16.12.2015. ugovorne strane su se suglasile da se prema stanju na dan 30.9.2015. godine provede konverzija kredita u kredit denominiran u valutu euro. Stoga je ovaj obračun izvršen za razdoblje od početka otplate kredita do 30.9.2015.

Iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka Tomo Dlaka od 15. ožujka 2024. (list 89-95 spisa) proizlazi kako je knjigovodstveno-financijsko vještačenje provedeno na okolnost na okolnost izračuna preplaćenog po osnovi promjene kamatne stope te tečajnih razlika. Pozitivna preplata iskazana u eurima iznosi 10.980,48 eura od čega 4.008,71 eura zbog povećanja kamatne stope, a 6.971,77 eura zbog porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen.

S obzirom na uputu danu u rješenju Županijskog suda u Puli – Pola posl. broj:

Gž-63/2025-2 od 25. veljače 2025. saslušan je vještak Tomo Dlaka, koji navodi da je pri provedbi konverzije tuženik iskazao preplatu koja proizlazi iz provedene konverzije znači iz obračuna koji je napravljen primjenom odredbi8 o kamatnim stopama za kredit u eurima, a nije uzeo u obzir preplatu koja je vještačenjem obračunata zbog ništetnih ugovornih odredbi o kamati i i valuti. Naime, tužitelj tužbom traži da se na iskazane iskaze pretplate obračunavaju zatezne kamate od dana izvršene uplate. To može imati za posljedicu da se pri obračunu koji traži tužitelj treba na dan konverzije uzeti u obzir zatezna kamata do tada obračunata i taj iznos zatezne kamate dovesti u odnos sa iskazanim iznosom pretplate u konverziji. Vještak je u cijelosti ostao kod navoda i mišljenja.

Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, budući je isti dan stručno i argumentirano.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane. Postupak je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502c ZPP, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106 st.1 Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131 st.1 Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U dijelu točke I. izreke odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a u kojem dijelu je prvostupanjska odluka i potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te u odnosu na taj dio Vrhovni sud RH je odlukom broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, odbio reviziju tuženika kao neosnovanu, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Visoki trgovački sud je taj dio odluke potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U- III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014. godine, a kojom je preinačenje prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. VSRH je donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dok je Ustavni sud odbio 3. veljače 2021. sve ustavne tužbe banaka protiv revizije V rhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda P-1401/12.

Dakle promjenom kamatne stope došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok je u odnosu na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka odnosno porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u navedenom razdoblju značajno porasla, a s time i sama protuvrijednost anuiteta u kunama.

Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9011303055 (list 16-20 spisa) te na temelju iskaza tužitelja kao i nalaza i mišljenja vještaka, utvrđeno je da se radi o unaprijed formuliranom standardnom i tipskom ugovoru tuženika. Iz saslušanja tužiteljice proizlazi kako joj niti ovlaštena osoba banke nije uopće protumačila sve odredbe Ugovora pa prema tome niti ove sporne.

Sukladno odredbi čl.81 st.1 ZZP (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl.81 st.2 ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Odredba čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) propisuje kako činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je prema odredbi čl. 272 ZOO, činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

Odredba čl. 270 st. 1 ZOO propisuje da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne.

Nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj temeljem zakona ovlašten tražiti da mu ovdje tuženik vrati utuženi iznos, a koji je tužitelj plati tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora. Pri tome treba naglasiti kako se u konkretnom slučaju valja uvažiti i primijeniti čl. 81.st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP (NN 96/03). Naime, sud je utvrdio da su spomenute Ugovorne odredbe na koje se poziva tužiteljica nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ovdje tužiteljice. Naime, tuženik, tj. banka nije dokazala da se je o pojedinim ugovornim odredbama, uopće pojedinačno pregovaralo pa je sud u cijelosti stoga poklonio vjeru iskazu tužiteljice i utvrdio da se je radilo o tzv. tipskom ugovoru kojega je tužiteljici ponudila banka i kojega je tužiteljica potpisala. Posljedica spomenutog, tj. potpisivanje takve nepoštene ugovorne odredbe je ništavost.

Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9011303055 (list 16-20 spisa) utvrđeno je kako isti ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o prom jenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl.81 st.2 ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl.269 st.2. ZOO i čl.272. ZOO.

Utvrđeno je kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP.

Prema odredbi čl.3 st.1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Slijedom svega izloženog sud je našao nedvojbeno utvrđenim da je konkretan Ugovor bio standardni ugovor o kreditu, a koji je formuliran od strane tuženika, utvrđeno je da se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama , a isto tako nije bila usmeno upoznata o tome da bi kredit bio vezan i to kako glavnica tako i kamata uz promjenjivost devize tj CHF te eventualnim posljedicama tj. Da bi trebala vraćati znatno veće iznose kako glavnice tako i kamata od onih koje su bile ugovorene na dan zaključenja ugovora.

Budući je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru, utvrđeno je da su takvi ugovori tipski ili adhezijski te su isti ništetni ukoliko nisu sastavljeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u smislu čl. 322. st. 1. ZOO; a budući da je prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama tužitelja kao suugovaratelja. Sud Europske unije je u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Ž i dr. protiv Banca Romanesca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud, utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni odnos u konkretnom slučaju.

Pri tom je sud utvrdio kako je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. tužiteljice jer je ista stavljena u neravnopravni položaj zbog okolnosti što je jednostranom odlukom banke bila primorana plaćati veće iznose mjesečnih rata odnosno anuitet, a od ugovorenih budući je tečaj znatno rastao u odnosu na srednji tečaj deviza HNB prilikom isplate svakog pojedinog anuiteta u odnosu na dan zaključenja ugovora te ista na spomenuto nije mogla utjecati.

Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4 ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

Slijedom navedenog utvrđeno je kako je tuženik na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno ugovorne odredbe iz članka 2. i 7. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka suprotne su načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kredita zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl.1111. st.1. ZOO.

Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 25/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.– u nastavku teksta: ZOO-a) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temel ju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što ej ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ako zakon što drugo ne određuje vraćanje primljenog po osnovu ništetne odredbe se vrši po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove iz članka 1111. -1120. ZOO-a.

Naime, visina kamatne stope bitan je element ugovora o kreditu, pa za svaku njezinu promjenu, kao i za promjenu svih bitnih elemenata kod svake vrste ugovora, potrebno je sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebna suglasnost volja obiju ugovornih strana.

Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice.

Naime, sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine broj 102/15.) nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev-1096/2022 izrazio pravno shvaćanje da potrošač sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija ne gubi pravo potraživanja preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. U odluci Rev-2868/18 obrazlaže da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pa dakle korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvario svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

Osim toga, treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. od 4. srpnja, 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđeno da su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenim na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, banke su postupile suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člankom 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje predviđeno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12.- dalje: ZZP) i to članka 96. i 97.

Istovjetno proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14. od 9. travnja 2015., pa navedene presude, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača i tužitelj se u ovom postupku pravilno pozvao na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite.

Prema odredbi članka 502. a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

Odredbom članka 502. b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a stavak 1. ZPP-a dok je odredbom članka 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Takovo shvaćanje izneseno je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018.

10. Analizom i ocjenom ovih dokaza sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

11. Uzimajući u obzir da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti, sud je tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosudio i trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.096,85 eura, koji trošak se odnosi na zastupanje dana 3.10.2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 19.5.2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 4.3.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje dana 13.2.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje dana 13.12.2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav tužbe od 21.5.2023. u iznosu od 200,00 eura, sastav žalbe od 30.11.2024. u iznosu od 250,00 eura, zastupanje dana 5.3.2026. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje dana 15.4.2026. u iznosu od 200,00 eura, PDV 25% u iznosu od 462,50 eura, pristojbu u iznosu od 300,00 eura, pristojba na žalbu u iznosu od 30.11.2024. u iznosu od 152,90 eura, predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eura i trošak pristupa vještaka na ročište u iznosu od 66,00 eura.

Budući je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, tuženiku nije priznat zahtjev za naknadu troškova ovog postupka.

Trošak je odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, imajući u vidu vrijednost boda i vrijednost predmeta spora, uvećano za porez na dodanu vrijednost.

Ivanić-Grad 15. svibnja 2026.

Viša sudska savjetnica-specijalist:

Sudac:

Ina Štukar Marković

Jasna Grgurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može žalbenom sudu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

- strankama po pun.