Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-18/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krešimir Orlović, odvjetnik u Sesvetama, protiv tuženika DEKRA za privremeno zapošljavanje d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 826, OIB: 69914640215, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Erceg odvjetnik u Odvjetničkom društvu Crnkić, Gotovac & Erceg, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-18/2023-26 od 7. studenog 2025., u sjednici vijeća 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-18/2023-26 od 7. studenog 2025. u točkama I., II. IV. i V. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke tuženiku je naloženo tužiteljici isplatiti s osnova razlike plaće i pripadajućih dodataka na plaću iznos od 9.405,96 eur bruto sa zakonskim zateznim kamatama po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

2. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici s osnove neisplaćene naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor iznos od 892,70 eur bruto sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

3. Točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima iz točke I. i točke II. izreke presude.

4. Točkom IV. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 eur s kamatama, dok je točkom V. izreke odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

5. Protiv te presude u točkama I., II., IV. i V. izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem zahtjeva tužiteljice te istu obveže na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao ustupljene radnice u smislu odredbi čl. 45. i čl. 46. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 , 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje ZR) za isplatu razlike plaće i pripadajućih dodataka na plaću u ukupnom iznosu od 9.405,96 eur bruto, te s osnove neisplaćene naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 892,70 eur bruto s kamatama.

9. U ovom žalbenom postupku nije sporno da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika kao Agencije za privremeno zapošljavanje na temelju više ugovora o radu za privremeno obavljanje poslova Agencije sklopljenih na određeno vrijeme tijekom određenih mjeseci 2017., 2018., 2019., 2020. i 2021., da je tužiteljica kao ustupljena radnica obavljala kod korisnika Egis Road Operation Croatia d.o.o. poslove radnog mjesta blagajnika na autocesti ... – ....

10. Sporno je i u ovoj žalbenoj fazi postupka je li prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku, a cijeneći da je odredbom čl. 46. st. 5. ZR-a propisano da ugovor iz stavka 1. ovoga članka (ugovor o radu za privremeno obavljanje poslova) koji se sklapa na određeno vrijeme koje je jednako vremenu na koje se radnik ustupa korisniku osim podataka iz čl. 15. st. 1. ZR -a mora sadržavati podatke o nazivu, sjedištu te osobnom identifikacijskom broju korisnika, da članak 46. st. 5. propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom, te nadalje da stavak 6. istog zakonskog članka propisuje da drugi uvjeti rada ustupljenog radnika u smislu stavka 5. su radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisima o suzbijanju diskriminacije te nadalje cijeneći da iz Direktive Europskog parlamenta i Vijeća broj 2008/104/EZ od 19. studenog 2008. o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktiva) proizlazi da se istom uspostavlja ne diskriminirajući, transparentan i zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje kojim se istovremeno poštuje raznolikost tržišta rada i industrijskih odnosa, da osnovni uvjeti rada i zapošljavanja primjenjivi na radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje trebali bi biti najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenjivi kada bi ih na isto radno mjesto zapošljavalo poduzeće korisnika , prvostupanjski sud je pritom cijeneći da tužiteljica tužbom traži isplatu razlike plaće i naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor zaključio o osnovanosti pravne osnove tužbe.

12. Pritom je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica u konkretnom slučaju ima pravo na isplatu utuženih davanja sukladno odredbama Kolektivnog ugovora korisnika.

13. Prvostupanjski sud je nadalje uvidom u ugovore o radu koje je tužiteljica zaključila s tuženikom zaključio da su svi ugovori sadržajno identični, da prema čl. 4. ugovora o radu tužiteljica će na temelju ugovora kod korisnika obavljati poslove blagajnika naplate cestarine koji se sastoji od naplate cestarine i ostalih blagajničkih poslova, da je prema čl. 5. ugovora agencijski radnik upoznat s Pravilnikom o radu tuženika i Kolektivnim ugovorom (tuženika) sklopljenim između Sindikata tuženika i tuženika, da prema čl. 6. se radni odnos zasniva na puno radno vrijeme od 40 sati tjedno uz iznimku ugovora od 21. lipnja 2017., 30. svibnja 2018., 29. kolovoza 2018., 26. studenog 2019. i 26. veljače 2020. kojima je radni odnos zasnovan na nepuno radno vrijeme od 20 sati tjedno, da je čl. 7. propisana cijena radnog sata tužiteljice, odnosno visina bruto plaće od ... bruto za 174 radna sata, te dodaci na osnovnu plaću za prekovremeni rad 20%, za rad nedjeljom 30%, za rad noću 30% i za rad blagdanom 30%; da sati godišnjeg odmora koji pripadaju agencijskom radniku za određeni period bit će obračunati prema Pravilniku o radu Dekre i Kolektivnom ugovoru, raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje tuženik te da prema čl. 15. ugovora o radu tužiteljica i tuženik potvrđuju da nemaju međusobnih potraživanja, a isto da se navodi u Sporazumima o prestanku ugovora o radu tužiteljice i tuženika od 18. lipnja 2021. i 18. listopada 2019.

14. Prvostupanjski sud je također utvrdio da tužiteljica u tužbi te tijekom postupka tvrdi da joj je tuženik u utuženom vremenskom razdoblju isplatio plaću s pripadajućim naknadama u manjem iznosu od one koju ostvaruju radnici neposredno zaposleni kod korisnika na istim poslovima kao i da joj tuženik nije isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.

15. Sud je nadalje, cijeneći navode tuženika iz odgovora na tužbu utvrdio da tuženik osporava tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 46. st. 7. ZR-a ("Narodne novine broj 93/14) koja propisuje da kolektivnim ugovorom sklopljenim između agencije, odnosno udruga agencija i sindikata mogu se ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje obavlja ustupljeni radnik, kao i da je u ugovorima o radu koje je tužiteljica zaključila s tuženikom naveden da je tužiteljica upoznata s Pravilnikom o radu i Kolektivnim ugovorom tuženika pa da su tužiteljici okolnosti o visini plaće i naknadi za neiskorišteni godišnji odmor, sukladno tuženikovom općim aktima bili poznati , sud je navedeni prigovor tuženika ocijenio kao neosnovan, uz obrazloženje da tuženik primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbi čl. 135. ZR-a i čl. 221.a ZPP-a nije dokazao pretpostavke za primjenu odredbe čl. 46. st. 7. ZR-a na koju se poziva i to s obzirom na okolnost da tuženik u spis nije dostavio njegov (tuženikov) kolektivni ugovor, da nadalje nije dokazao da je kolektivni ugovor javno objavljen, a niti da je tužiteljica s istim bila upoznata. S tim u vezi prvostupanjski sud je prihvatio kao vjerodostojan stranački iskaz tužiteljice iz kojeg proizlazi da tužiteljica nije bila upoznata sa sadržajem kolektivnog ugovora tuženika, pa cijeneći da su svi ugovori o radu koje je tužiteljica zaključila s tuženikom zaključeni na tipskim obrascima sud je zaključio da se tuženik neosnovano poziva na iznimku propisanu čl. 46. st. 7. ZR-a.

16. U odnosu na daljnji tuženikov prigovor o tome da je tužiteljica potpisala izjavu o odricanju od potraživanja prema tuženiku i to u svakom sljedećem ugovoru o radu koji je zaključila s tuženikom kao i u sporazumima o raskidu ugovora o radu, prvostupanjski sud je te prigovore tuženika također ocijenio kao neosnovane uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju razlike plaće kojeg se tužiteljica valjano nije mogla odreći.

17. Prvostupanjski sud je, na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja sukladno mjerodavnim odredbama Kolektivnog ugovora korisnika utvrdio visinu pripadajuće razlike plaće tužiteljice u utuženom razdoblju u iznosu od 9.405,96 eur bruto, te visinu naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 892,70 eur bruto, pri čemu tuženik prema stanju u spisu pravilnosti matematičkog obračuna nije prigovorio pa je sud primjenom citiranih odredbi čl. 46. st. 5. i 6. ZR-a, mjerodavnih odredbi Kolektivnog ugovora korisnika, prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

18. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

19. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni te presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

20. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo u okviru citiranih odredbi čl. 46. st. 5. i 6. ZR-a, citiranih odredbi Kolektivnog ugovora korisnika kao i odredbe čl. 82. ZR-a u odnosu na naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen kao osnovan.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da tužiteljica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva.

22. Tuženik u žalbi obrazlažući navedeni žalbeni razlog navodi da ustraje kod prigovora kojima osporava pravnu osnovu tužbe, te smatra da je sud pogrešno zaključio o neosnovanosti tih prigovora.

23. Žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da u konkretnom slučaju u primjenu dolazi izuzetak propisan odredbom čl. 46. st. 7. ZR-a nisu osnovani.

24. Citirana zakonska odredba propisuje da se iznimno kolektivnim ugovorom sklopljenim između agencije, odnosno udruga agencija i sindikata mogu ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje obavlja ustupljeni radnik. U vezi navedene zakonske odredbe treba reći da je ista brisana stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZR-a ("Narodne novine" broj 151/2022), međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o utuženom razdoblju do 2021., ova zakonska odredba bila je u primjeni.

25. Prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja pravilno zaključio da tuženik u spis nije dostavio kolektivni ugovor koji je zaključen u smislu čl. 46. st. 7. ZR-a, da je isti javno objavljen kao i to da tužiteljica nije bila upoznata sa sadržajem tog kolektivnog ugovora.

26. Iako je točno da se u ugovorima o radu na određeno vrijeme koje je tužiteljica zaključila s tuženikom u članku 5. navodi da je tužiteljica kao agencijski radnik upoznata s Pravilnikom o radu Dekra-e i kolektivnim ugovorom sklopljenim između sindikata zaposlenika Dekra-e, prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom stranačkog iskaza tužiteljice ocijenio da tuženik prilikom zaključenja svakog pojedinog ugovora o radu na određeno vrijeme tužiteljicu nije upoznao sa sadržajem Pravilnika o radu te posebno sa sadržajem kolektivnog ugovora sklopljenim između sindikata zaposlenika Dekra-e i Dekra-e, zaključenog u smislu odredbe čl. 46. st. 7. ZR-a, a kojim su prava ustupljenog rada ugovorena nepovoljnije od prava radnika zaposlenih neposredno kod korisnika na istim poslovima i radnim zadacima.

27. U takvim okolnostima tuženik neosnovano osporava pravnu osnovu tužbe jer tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki propisanih odredbom čl. 46. st. 7. ZR-a.

28. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženika u kojima ističe suprotno stajalištu prvostupanjskog suda da se tužiteljica prilikom sklapanja svakog novog ugovora o radu odrekla bilo kakvog svog potraživanja prema tuženiku kao i da se tužiteljica odrekla potraživanja koja ima prema tuženiku u sporazumu o raskidu ugovora o radu, ovo iz razloga jer, u situaciji kada tužiteljica, kao ustupljena radnica ima pravo na plaću u istoj visini koju ostvaruju radnici korisnika na istom radnom mjestu, sukladno Kolektivnom ugovoru korisnika, tužiteljica se valjano nije mogla odreći kako potraživanja razlike plaće koja joj pripada u cijelom utuženom razdoblju tako i potraživanja naknade za neiskorišteni godišnji odmor, pri čemu se tuženik u žalbi neosnovano poziva na sudsku praksu u potkrjepu svog neosnovanog stajališta.

29. U takvim okolnostima, te budući da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužiteljica primala nižu plaću i imala nepovoljnije uvjete rada nego što je to propisano Kolektivnim ugovorom korisnika u odnosu na radnike korisnika zaposlene na istom radnom mjestu, tužbeni zahtjev tužiteljice je pravno osnovan pri čemu je sud visinu razlike plaće u iz nosu od 9.405,96 eur za cijelo utuženo razdoblje, kao i naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 892,70 eur pravilno utvrdio na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja na koje tuženik, u odnosu na pravilnost matematičkog obračuna nije imao primjedbi.

30. U vezi potraživanja tužiteljice po osnovi naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor prvostupanjski sud se pravilno u obrazloženju presude pozvao na odredbu čl. 82. ZR-a koji u stavku 1. propisuje da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

31. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

32. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok prvostupanjska presuda u točki

III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 15. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić