Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-549/2026-3

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3560/2025-7 od 20. ožujka 2026., u sjednici vijeća 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3560/2025-7 od 20. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 11.682,78 eur s kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.682,78 eur s kamatama koji tužitelj temelji na odredbama čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22 – dalje ZMO).

6. U ovom žalbenom postupku sporno je je li prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, s obzirom da između stranaka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, odnosno da je tužiteljev osiguranik NŠ nastradao u prometnoj nesreći 3. lipnja 1996. koju je skrivio osiguranik tuženika PŠ, da je rješenjem tužitelja od 10. travnja 1997. osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, a invalidnost je uzrokovana štetnim događajem 50% , da je nadalje tužitelj za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. travnja 2025. s osnove invalidske mirovine ŠŠ isplatio ukupan iznos od 11.682,78 eur (50%), pri čemu tužitelj tvrdi da taj novčani iznos za njega predstavlja štetu, slijedom čega tužitelj smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan u primjeni odredbi čl. 161. i čl. 164. ZMO-a. Prema stanju u spisu nije sporno da tuženik nije osporio nastanak štetnog događaja, odgovornost za štetu, odnosno da je krivnjom njegovog osiguranika FŠ došlo do nastanka prometne nesreće od 3. lipnja 1996. u kojoj je povrijeđen tužiteljev osiguranik ŠŠ. Prema stanju u spisu tuženik, osporavajući tužbeni zahtjev ističe da citirane odredbe ZMO-a na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev ne dolaze u primjenu, već da u primjenu dolazi odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23 – dalje ZOOP) pri čemu tuženik tvrdi da je tužitelj svom osiguraniku zbog gubitka radne sposobnosti priznao pravo na invalidsku mirovinu u omjeru od 50% zbog ozljede na radu, a ostalih 50% zbog bolesti, te da slijedom toga tužitelj isplatom invalidske mirovine ne trpi štetu koja bi bila u uzročnoj vezi s ozljeđivanjem osiguranika tužitelja u štetnom događaju.

7. Prvostupanjski sud je prema stanju u spisu utvrdio da su stranke odustale od dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja, da su se usuglasile da je u konkretnoj pravnoj stvari sporno pravno pitanje o tome ima li tužitelj pravo na isplatu utuženog iznosa primjenom citiranih odredbi ZMO-a, ili u primjenu dolazi citirana odredba ZOOP-a.

8. U vezi navedenog spornog pravnog pitanja prvostupanjski sud je zaključio da u primjenu dolazi odredba čl. 27. ZOOP-a prema kojoj je društvo za osiguranje obavezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetnom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznosi mirovini oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajući se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

9. Slijedom citirane zakonske odredbe čl. 27. ZOOP-a, te cijeneći sadržaj odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 20202., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-850/2022 od 25. listopada 2022. zaključio je da je u citiranim odlukama Vrhovnog suda RH izraženo stajalište da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine; kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine tada se obveza tuženika određuje prema čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a i ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi se radilo o invalidskoj mirovini koja bi bila utvrđena uslijed ozljede na radu.

10. Slijedom navedenih stajališta prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nema pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku već da štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu, pri čemu da tuženik kao osiguravajuće društvo koje nije štetnik, na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju preuzima ugovorne obveze koje su propisane čl. 27. ZOOP-a i da je tuženik dužan naknaditi samo onu vrstu štete i u onoj visini kako to regulira ZOOP pri čemu da je na tužitelju bio teret dokazivanja visine štete, odnosno da postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje tužitelj svom osiguraniku i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.

11. Sud zaključuje da kako tužitelj svom osiguraniku već isplaćuje invalidsku mirovinu da je razvidno kako ne može biti razlike između invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi se radilo o invalidskoj mirovini koja bi b ila utvrđena uslijed ozljede na radu u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a, slijedom čega da nema štete u visini navedene razlike koju bi bio u obvezi naknaditi tuženik pa je stoga primjenom citiranih odredbi čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

13. Tužitelj u žalbi obrazlažući žalbene razloge nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava navodi da prvostupanjski sud pobijanu presudu donosi sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH broj Rev - 731/2022, a koja odluka da je u skladu s praksom toga suda u pogledu nastanka štete i primjene zakona, gdje da se navodi da šteta tužitelju nastaje isplatom mirovine i da treba primijeniti onaj propisi koji je na snazi u tom trenutku, a u kojim odlukama da se izričito navodi da se treba polaziti od primjene ZMO-a. Tužitelj ukazuje da u konkretnom slučaju od osiguravajućeg društva traži štetu u primjeni odredbe čl. 164. ZMO-a, da je intencija zakonodavca bila da društvo za osiguranje ne naknađuje štetu za mirovinsko osiguranje kao trećoj osobi, da bi to tada bilo izričito navedeno pa da u konkretnom slučaju u primjenu dolazi odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-113/07 od 14. veljače 2008., koja je primjenjiva i u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj, suprotno stajalištu tuženika i prvostupanjskog suda izraženog u pobijanoj presudi navodi da u konkretnom slučaju za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u primjenu dolazi jed ino ZMO, a ne citirana odredba čl. 27. ZOOP-a pa stoga smatra da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebao prihvatiti.

14. Opisani žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani, jer se i prema shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj izvršio isplatu svom osiguraniku.

15. Naime, odredbe ZMO-a i ZOOP-a različito određuju opseg prava tužitelja, kao osiguratelja oštećene osobe, na naknadu štete od društva za osiguranje, čiji je osiguranik prouzročio štetu koja se sastoji u isplati invalidske mirovine. Prema odredbi čl. 161. st. 2. ZMO-a propisano da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu, novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, dok čl. 27. ZOOP propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), s tim što se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

16. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP-a tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Kako je u ovom slučaju osiguranik tužitelja stradao u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika, te je rješenjem tužitelja utvrđeno pravo osiguranika tužitelja na obiteljsku mirovinu, u situaciji kada je tužitelj na kojem je teret dokaza odustao od provođenja financijskog vještačenja proizlazi da nije dokazano da ne postoji razlika na koju bi tužitelj imao pravo primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

17. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 15. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić