Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-570/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-5919/2024-14 od 14. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 15. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5919/2024-14 od 14. siječnja 2026.
Obrazloženje
1.Citiranom presudom utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu [broj kredita] od 20.08.2009. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 0,50% iznosa kredita , te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 776,16 eur i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.053,10 eur.
2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu [broj kredita] sklopljenog dana 20. kolovoza 2009. kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 0,50% iznosa kredita. Predmet spora je i restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.
6.1.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 20. kolovoza 2009. sklopili Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 160.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika, te da je odredbom čl. 5 . Ugovora ugovorena obveza tužitelja da od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita plati naknadu u visini 0,50% od iznos kredita. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj 28. kolovoza 2009. platio tuženiku naknadu temeljem čl. 5 Ugovora o kreditu u iznosu 5.848,00 kn, odnosno 776,16 eur.
6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa da je riječ o odredbi koja je transparentna, ali da sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja da je odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 5. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, te uzimajući u obzir da je za iznos naknade obrade kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, da se ne može zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono da se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža da može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, predmetno da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Ugovor o kreditu da ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, pa da nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi. Razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim da nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Budući da odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom, da se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Kako nije riječ o samorazumljivim troškovima, da je očito da je tuženik na tužitelja člankom 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza da utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje. Budući da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nepoštena, tužitelju da pripada pravo na povrat isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 5 . Ugovora o kreditu u iznosu 776,16 eur. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbene zahtjeve.
7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Također nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer je tuženik imao mogućnost raspravljanja pred sudom. Naime, tuženik navodi da nije izveden niti jedan dokaz u prilog njegovim navodima, iako ne navodi koji je to dokaz on predložio, a da nije proveden. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio provođenje vještačenja na okolnost utvrđenja koje sve radnje su bile potrebne u postupku odobravanja Ugovora o kreditu do isplate kredita te koliki je trošak tih radnji za tuženika i prvostupanjski sud je odredio provođenje navedenog dokaza, međutim, tuženik je odustao od navedenog dokaznog prijedloga na ročištu dana 15. prosinca 2025. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.
8.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za bankarsku uslugu troškova obrade kredita iznosi 0,50% jednokratno iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti potrebno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
8.2. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se, protivno žalbenim navodima, ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
8.3. Cijeneći sadržaj sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 0,50% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle, tuženik je spornom odredbom Ugovora o kreditu očito na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Štoviše , tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.
8.4. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Pri tome je irelevantno što tuženik u žalbi, gotovo 17 godina nakon sklapanja Ugovora, nabraja koje su radnje plaćene predmetnom naknadom.
8.5. Tuženik u žalbi osporava tijek kamata smatrajući da bi zateznu kamatu trebao platiti najranije od dana podnošenja tužbe jer da nije nepošteni stjecatelj, već pošteni stjecatelj. Ti žalbeni navodi su neosnovani jer je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od trenutka plaćanja naknade do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za odobravanje kredita bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem navedenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao navedeni iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da je odredba nepoštena, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
8.6.Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se tiču odluke o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio o parničnom trošku primjenom odredbe čanka 155. stavka 1. ZPP-a, te je primjenom navedene odredbe pravilno dosudio tužitelju naknadu za pristup na ročište za objavu presude.
9. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP -a.
U Rijeci, 15. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Larisa Gačanin
