Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-595/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja II, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Branku Kobaš odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Zlatku Knezović odvjetniku iz Zagreba i umješača na strani tuženika Eos Matrix d.o.o., OIB: 76674680107 iz Zagreba, Horvatova 82 zastupani po punomoćniku Tei Švaljek Krešić odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika i punomoćnika umješača na strani tuženika i javno objavljene presude 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.3. st.1. toč.4. Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010451801/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljen dana 13.10.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 18.10.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU- 2317/2005, u dijelu odredbe koji glasi: „ …obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja,ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

- iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010451801/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljen dana 13.10.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 18.10.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod

brojem OU-2317/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

„…, sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.300,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, tj. od 15. svibnja 2026., pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev:

"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010451801/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljen dana 13.10.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 18.10.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU- 2317/2005, ništetan u cijelosti te da ne proizvodi nikakve pravne učinke."

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da su dana 13.10.2005. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010451801/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 18.10.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-2317/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 25 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, uz ugovorenu godišnju kamatnu stopu u visini od 4,90%. Kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, tužitelj drži da je takva odredba ništetna. Isto tako, Ugovor sadrži i odredbu o promjeni kamatne stope na način da se ista mijenja u skladu sa internom Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja te mogućnosti tužiteljeva utjecaja na nju. Tečaj švicarskog franka izravno utječe na visinu glavnice, dok visina kamate predstavlja cijenu kredita. Isti su bitni elementi ugovora o kreditu. Cijena i predmet ugovora su za tužitelja kao inferiornu stranu u ugovornom odnosu tokom otplate kredita bili nepoznanica, odnosno nisu bili “makar odredivi”. Sukladno čl. 323. ZOO-a svaka strana je dužna vratiti drugoj strane sve što je od nje primila po osnovi ništetnog ugovora.

2. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH-a, br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

3. Zbog kumulativnog porasta kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kunu tužitelj više nije bio u mogućnosti uredno izvršavati obveze po kreditu, slijedom čega je tuženik otkazao Ugovor i svoju tražbinu, koja je u cijelosti dospjela na naplatu. Tuženik je svoju dospjelu tražbinu temeljem Ugovora o cesiji od 26.01.2018. godine ustupio trgovačkom društvu Eos Matrix d.o.o. koji kao ovrhovoditelj istu pokušava prisilno naplatiti ovrhom na nekretnini tužitelja u ovosudnom ovršnom postupku koji se vodi pod brojem: Ovr-444/2020.

4. Tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti, ali sukladno čl. 188. st. 2. ZPP-a predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva za utvrđenjem nišetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu ukoliko nema mjesta za usvajanjem tužbenog zahtjeva radi utvrđenja nišetnosti cijelog ugovora o kreditu.

5. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, te naveo nepostojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe, odnosno na utvrđenje ništetnosti zaključenog ugovora o kreditu. Tuženik navodi da su stranke zaključile i Aneks ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava. Temeljno načelo konverzije propisano je u čl. 19.b ZID ZPK da se položaj potrošača sa kreditom denominiranim u CHF izjednači sa položajem potrošača s kreditom denominiranim u EUR, pa je osnovni ugovor prestao postojati u trenutku kada je tužitelj prihvatio konverziju. Nadalje, tuženik navodi da ugovor o kreditu nije u potpunosti ništetan jer odredbe o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu objektivno bitni sastojci ugovora o kreditu bez kojih on ne bi mogao opstati. Također tuženik navodi da je neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora jer odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne, već naprotiv iste su valjane. Tuženik također ističe da su ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja, te navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a sukladno čl. 84. ZZP-a/03.

6. Tuženik navodi da je valutna klauzula iz osnovnog ugovora o kreditu bila uočljiva i ispisana u jednakim fontom slova kao i ostale odredbe ugovora, da je bila jasna, jer je u čl. 2. i 3. osnovnog ugovora jasno navedeno da se kredit tužitelju odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF, a također je valutna klauzula i razumljiva, jer je i zaposlenik tuženika prilikom sklapanja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja sa svim odredbama ugovora i istom objasnio što znači valutna klauzula.

7. Umješač na strani tuženika EOS MATRIX d.o.o. u cijelosti se pridružio navodima tuženika danih tijekom postupka.

8. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 13. listopada 2005. godine, izračun konverzije, Ugovor o cesiji, saslušao tužitelja, te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

9. Tužitelj UI u svom iskazu je naveo da je sa prednikom tuženika u listopadu 2005. godine zaključio ugovor o kreditu u valuti CHF, a za potrebe renoviranja stana, a u kojem i danas živi sa svojom obitelji. Prethodno je bio i klijent Slavonske banke i kada je otišao u banku da se raspita za kredit isti su mu sugerirali da zaključi kredit u valuti CHF, da je ta valuta sigurna, da je tečaj stabilan i da je najmanja rata kredita. On, iako je imao namjeru zaključiti kredit u valuti EUR poslušao je djelatnike banke i zaključio kredit u valuti CHF jer je u trenutku zaključenja ugovora rata kredita u valuti CHF bila manja oko 100,00 kn. Prilikom zaključenja ugovora nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja, prvenstveno u pogledu kamate, već je potpisao već sačinjeni ugovor, a prethodno je dostavio svu potrebnu dokumentaciju. Ugovor je pročitao i to isključivo ono što je njega zanimalo, a to je iznos odobrenog kredita i iznos anuiteta. Budući da su mu nakon izvjesnog vremena rate kredita znatno porasle nije imao mogućnosti plaćati svaki mjesec ratu, njemu je banka otkazala ugovor o kreditu i nakon nekog vremena dobio je poziv od banke da dođe potpisati ugovor o konverziji kredita što je i učinio. Nadalje je naveo da ga djelatnik u banci nije upozorio koji to parametri utječu na promjenu kamatne stope, a niti su ga upozorili da se očekuje nagli rast tečaja CHF jer da jesu takav ugovor ne bi zaključio. Naveo je da ga u banci također nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj CHF nego tečaj EUR. Nakon što je rata kredita počela rasti u banci su mu rekli da oni tu ne mogu ništa i da je to tako na tržištu. U vrijeme realizacije kredita bio je djelatnik MUP RH kao interventni policajac, nije imao obrt i nije bio član niti jednog trgovačkog društva, a sada je u mirovini. Stan u kojem živi zajedno sa svojom obitelji, a za čije potrebe renoviranja je i podigao kredit, nikada nije iznajmljivao.

10. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika 13. listopada 2005. godine u cijelosti ili podredno utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi istog ugovora koji se odnose na kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

11. Ništetnost odredbe iz Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, jer te odredbe nisu bitni sastojci ugovora i ugovor može opstati bez takve ništetne odredbe a u smislu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, 46/07 te čl. 324. st. 1. ZOO-a, NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18) stoga zahtjev tužitelja usmjeren na ništetnost cijelog ugovora valjalo je odbiti kao neosnovan.

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu 13. listopada 2005. godine u iznosu od 62.000,00 CHF s rokom otplate od 25 godina, a također nije sporno da je tužitelj u tom poslovnom odnosu potrošač, te je namjena kredita bila za adaptaciju obiteljske kuće. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili i Aneks ugovora, a sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, da je tuženik dana 26. siječnja 2018. godine sklopio s EOS MATRIXOM d.o.o. Ugovor o cesiji, te je EOS MATRIX kao novi ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu proti ovdje tuženika radi naplate novčane tražbine iz osnovnog Ugovora o kreditu na nekretninama ovršenika, te je Općinski sud u Osijeku donio rješenje o ovrsi br. Ovr-444/20, ali je u međuvremenu ovrhovoditelj povukao prijedlog za ovrhu te je isti sud 3. srpnja 2025. godine donio rješenje o obustavi postupka.

13. Sporno je među strankama dali je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna. Obzirom na prigovore tuženika sporno je mogu li se na konkretan predmet primjenjivati pravna shvaćanja iznesena u presudama iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, je li dopušteno ispitivati poštenost sporne ugovorne odredbe, te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

14. Saslušan kao stranka tužitelj UI u svom iskazu je naveo da je sam sa prednikom tuženika u listopadu 2005. godine zaključio ugovor o kreditu u valuti CHF a za potrebe renoviranja stana, a u kojem i danas živi sa svojom obitelji. Prethodno je bio i klijent Slavonske banke i kada je otišao u banku da se raspita za kredit, isti su mu sugerirali da zaključi kredit u valuti CHF, da je ta valuta sigurna, da je tečaj stabilan i da je najmanja rata kredita. Iako je imao namjeru zaključiti kredit u valuti EUR poslušao je djelatnike banke i zaključio kredit u valuti CHF jer je u trenutku zaključenja ugovora rata kredita u valuti CHF bila manja oko 100,00 kn. Prilikom zaključenja ugovora nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja, prvenstveno u pogledu kamate, već je potpisao već sačinjeni ugovor, a prethodno je dostavio svu potrebnu dokumentaciju. Ugovor je pročitao i to isključivo ono što je njega zanimalo a to je iznos odobrenog kredita i iznos anuiteta. Budući da su mu nakon izvjesnog vremena rate kredita znatno porasle nije imao mogućnosti plaćati svaki mjesec ratu, njemu je banka otkazala ugovor o kreditu i nakon nekog vremena dobio je poziv od banke da dođe potpisati ugovor o konverziji kredita što je i učinio. Nadalje je naveo da ga djelatnik u banci nije upozorio koji to parametri utječu na promjenu kamatne stope, a niti su ga upozorili da se očekuje nagli rast tečaja CHF jer da jesu takav ugovor ne bi zaključio. Naveo je da ga u banci također nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj CHF nego tečaj EUR. Nakon što je rata kredita počela rasti u banci su mu rekli da oni tu ne mogu ništa i da je to tako na tržištu. U vrijeme realizacije kredita bio je djelatnik MUP RH kao interventni policajac, nije imao obrt i nije bio član niti jednog trgovačkog društva, a sada je u mirovini. Stan u kojem živi zajedno sa svojom obitelji, a za čije potrebe renoviranja je i podigao kredit, nikada nije iznajmljivao.

15. Iskazu tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je s tužiteljem kao potrošačem pregovarao o spornom odredbi, niti je tužitelja u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem kazuje da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što je i ponukalo tužitelja na sklapanje upravo tog ugovora. Nadalje, iskaz tužitelja je suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, pregledu prometa po kreditu i specifikaciji uplata iz kojih je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla.

16. U ovom postupku tužitelj traži djelomično utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u dijelu u kojoj je ugrađena valuta CHF i promjenjiva kamatna stopa.

17. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa ovaj sud u tom dijelu ukazuje na rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/18 kojim je zauzet stav da sama činjenica što su stranke sklopile dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) – konverzija kredita u kredit u valutnu klauzulu u EUR kojim su odredbe Ugovora o kreditu od 13. listopada 2005. godine izmijenila u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, to ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

18. Pravno je stajalište ovog suda da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu jer tužitelj kao potrošač nije se odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz osnovnog ugovora, da sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatak ugovora iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

19. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik Addiko bank d.d. Zagreb u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

21. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 3. st. 1. toč. 4. Ugovora o kreditu, kao i dio odredaba ugovora kojim je regulirana promjenjiva kamatna stopa u čl. 4. st. 1. ugovora, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.

22. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. st. 4. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presunkcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.

23. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.

24. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.

25. Stoga je sud u cijelosti prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditima sadržanih u čl. 3. st. 1. toč. 4. i čl. 4. st. 1. Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 15. studenog 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 16. siječnja 2025. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 15. siječnja 2026. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 19. veljače 2026. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 22. travnja 2026. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura, tj. ukupno 1.300,00 eura.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 15. svibnja 2025.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

3. Umješaču po punomoćniku