Poslovni broj: P-1891/2025-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice LŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Ivi Vrkić, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 17. travnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a koja presuda je objavljena 15. svibnja 2026..

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj sklopljenog 20. travnja 2006.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. (sada Addiko bank d.d.) te ZLATKE GULAM kao Korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržane:

- u članku 5. Ugovora pod Naslovom TROŠKOVI kojim je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita te u dijelu kako se Korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog;

- u članku 14. Ugovora pod Naslovom OBVEZE KORISNIKA KREDITA kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50 % (jedanipol posto) iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 113,66 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 25. travnja 2006.g. pa do isplate;

Iznos od 115,62 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 25. travnja 2006.g. pa do isplate

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 289,82 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 15. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj: 336-21/2006 dana 20. travnja 2006. s valutnom klauzulom u CHF na iznos kredita od 12.315,00 CHF. Radi se o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila s rokom otplate od 7 godina koji kredit je vraćen. Tuženik da joj je zaračunao i naplatio naknadu u visini od 1,50 % od iznosa kredita- tzv. ulaznu naknadu što da je ugovoreno u čl. 5. Ugovora o kreditu pod naslovom " Troškovi ". u Čl. 14. predmetnog ugovora pod naslovom : " Obveze korisnika kredita " da je ugovoreno da se korisnik obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja u iznosu od 1,50 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta". Glede Ulazne naknade radi se o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je Vrhovni sud RH presudom posl. br.Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. g. potvrdio ništetnost. To stoga što se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Poziva se na odredbe čl. 81., 3 i 85. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ), čl. 6., 96., 102 i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07, i dr. ) te čl. 270. Zakona o obveznim odnosima te na pravne stečevine Europske unije. Naplatom predmetne naknada tuženik da je stekao korist bez osnove a njemu je počinio štetu. Članci 5. i 14. ugovora o kreditu da imaju sadržaj kojeg je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati pa tako niti na sporne odredbe kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezao platiti ulaznu naknadu i premiju osiguranja Tuženik da je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog ugovora na drugu slabiju stranu - potrošača. Te naknade da su nepoštene i iz razloga što banka ne može naplaćivati iste radi kojekakvih administrativnih troškova jer upravo kroz nap latu redovite kamatne stope na glavnicu banka mora ukalkulirati i profit i eventualne troškove za plasman kredita. Također su navedene odredbe ništave i na temelju čl. 270 ZOO -a. Navodi da je tužitelj platio trošak na ime ulazne naknade u iznosu od 113,66 eura dana 21.4.2007. g., trošak na ime premije osiguranja u visini od 115,62 eura istog dana. Slijedom navedenog predlaže donošenje odluke kao u izreci.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu. Visinu nije osporavao. Ističe prigovor zastare. Odredba ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi i o naknadi za osiguranje kredita da je jasna i razumljiva jer je visina izražena u točno određenom postotku. O toj naknadi da se pregovaralo jer su ugovorne strane izrijekom ugovorila primjenu Tarife a tužitelj je u svakom trenu bio slobodan ugovoriti drugi model kredita od onih koji su bili dostupni na tržištu. Tužitelj da mora dokazati pretpostavke da bi se odredbe mogle smatrati ništavim. Naknada premije osiguranja da je isplaćena osiguravajućem društvu a ne tuženiku pa u tom smislu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužiteljica potražuje ovom tužbom iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredit te premije osiguranja budući se radi o ništavim ugovornim odredbama. Visina i datum plaćanja predmetnih naknada nisu sporni . Tijekom postupka je bilo sporno da li su ništave ugovorne odredbe čl. 5. i 14.predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara. Sporno je i da li je tuženik pasivno legitimiran za isplatu plaćenog iznosa premije osiguranja u iznosu od 115,62 eura-

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih od redbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili dana 20.04.2006. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 12.315,00 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužiteljici od iznosa kredita dana 24. travnja 2006. naplaćen iznos od 113,66 eura ( tada 856,39 kn ) na ime naknade za obradu kredita te iznos od 115,62 eura ( tada 871,15 kn ) na ime premije osiguranja. Sporno je da li su ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita čl. 5 , te odredbe čl.14 o plaćanju premije osiguranja u iznosu od 1,50 % iznosa kredita ništetne te posljedično ima li tužiteljica pravo na isplatu plaćenih naknada.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužiteljica je podigla predmetni kredit radi kupnje motocikla. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužiteljica eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi joj osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 5 ). sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 5 .predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: " prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade obrade u iznosu od 1,50 % 8 jedanipol posto ) iznosa kredita . "

11.Nadalje, ništava je i odredba čl. 14 Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: " korisnik kredita se obvezuje prije isplate kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50 % ( jedanipol posto ) iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta " .

12.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama o jednokratnoj naknadi za korištenje, o plaćanju premije osiguranja a te ugovorne odredbe tj. dijelovi istih su prouzročili značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su zbog toga i ništave u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade, premije osiguranja bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljicom što je ona konačno i potvrdila u svom iskazu. Tužiteljica je navela da joj je pri sklapanju ugovora o kreditu rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita, da je to obavezno isto kao i osiguranje; nije joj rečeno kakao su došli do tog postotka od 1,5 % iznosa kredita niti na što se troši taj iznos. Tekst ugovora o kreditu da nije mogla mijenjati jer je bio unaprijed pripremljen. U pogledu osiguranja joj je rečeno da je osiguranje obavezno, da je prem ija tolika kolika je i mora ju platiti. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,50% te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 1, 50 % od odobrenog kredita. Nadalje nije dokazao prednje navedeno niti za premiju osiguranja od 1,50 % Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 5. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužiteljicu o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

14. Tužiteljica je u svom iskazu navela da zna da joj je ta naknada naplaćena ali nije navela da je mogla o toj odredbi pregovarati, tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njihovu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnos i i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Sve navedeno odnosi se i na ugovornu odredbu čl. 14. o premiji osiguranja u visini od 1,50% od doznačenog kredita. Iznos naplaćen na ime troškova osiguranja je teret i namet za tužitelj icu na koji ona nije mogla utjecati a tuženik je sam izabrao i kojem osiguranju će se izvršiti uplata. Tužiteljica nije imala mogućnost iznosa osiguratelja ili vrste police, osiguranje je bio obvezatan uvjet za odobrenje kredita, tužiteljica nije bila upoznata sa cijenom osiguranja , tuženik nje dovoljno transparentno prikazao trošak. Prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od tuženika nije osnovan. Ugovor o kreditu sa tužiteljicom je ugovorila banka -prednik tuženika koja je u ugovoru o kreditu predvidjela obvezu plaćanja premije osiguranja , tužiteljica je navedeni iznos platila banci a tuženik je taj dio naplatio kao dio kreditnog aranžmana. Stoga je banka ugovorna strana koja je koristila i provodila osporenu ugovornu odredbu pa je zato i pasivno legitimirana. Eventualni odnos banke i osiguratelja ne utječe na odgovornost banke prema potrošaču. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

15. S obzirom da su ugovorne odredbe čl. 5. i 14. o plaćanju predmetnih naknada ništave tuženik je u obvezi isplatiti utužene iznose. Tuženik je danom uplate tužiteljice stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužiteljice.

16.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužiteljice nije u zastari. Tužiteljica je platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i premiju osiguranja 24. travnja 2006. g. / 21. travnja 2006. tužba je podnesena 13.11.2015 ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 13.1.2025. g. u visini od po 25 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 17.4.2026.g i 23.1.2026. g u visini od po 25 bodova, što sa PDV-om iznosi 250 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 26,55 eura i nam presudu od 13,27 eura pa je ukupni trošak tužiteljice 289,82 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice trebalo je odbiti. Ovo stoga što joj nisu priznati troškovi sastava podnesaka nebitnih za raspravljanje sastavljenog 16.1.2026. Trošak je obračunat po vrijednosti premeta spora kondemnatornog zahtjeva jer je istaknuti deklaratorni zahtjev trebao poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na isplatu pa se po ocjeni ovog suda ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.( Tako i Županijski sud u Rijeci u odluci Gž- 17/2026 ).

U Rijeci, 15. svibnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužiteliici po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu 13,27 eura

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti: pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 6,64 eura