Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1169/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-17/2025-11 od 30. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-17/2025-11 od 30. lipnja 2025., na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 8.362,26 eura sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2024. do isplate, na račun Državnog proračuna, u roku od 15 dana.
II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 130,07 eura (sto trideset eura i sedam centa) u roku od petnaest dana.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od od 8.362,26 eura sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
2.Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP).
3.U žalbi navodi da se sud prvog stupnja u pobijanoj presudi poziva na primjenu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( „Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 76/13, 152/14 i 155/23-dalje, ZOOP) na opseg odštetne obveze koju tuženik može imati prema tužitelju, ali da unatoč tome u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev, a da nije utvrdio stvarnu štetu koja je tužitelju nastala. Ukazuje da je člankom 27. tog Zakona propisano na koji način se utvrđuje stvarna šteta društva za osiguranje , da je odgovornost žalitelja određena u granicama ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti pa da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 .st.2. točka 11. ZPP-a jer da je izreka presude proturječna razlozima. Naglašava da je izvorište žaliteljeve obveze na naknadu štete prema tužitelju u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti tuženikovog osiguranika kao štetnika, da je tuženik sklapanjem ugovora preuzeo obvezu naknade štete oštećenim osobama, pa da je za pitanje obveze osiguratelja po osnovi tog osiguranja mjerodavan narečeni zakon kao poseban propis.
4. Osporava da bi teret dokaza u ovoj parnici bio na tuženiku te tvrdi da je tužitelj bio dužan dokazati da mu je nastala stvarna šteta u smislu čl. 27. ZOOP-a. Pored toga navodi da obračun izvršenih isplata nije dokaz o izvršenom plaćanju niti predstavlja javnu ispravu, o čemu da je pravno shvaćanje izneseno i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Smatra da je sud prvog stupnja odluku trebao donijeti primjenom pravila o teretu dokazivanja, primjenom čl. 7. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a.
5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.
6. Žalba tuženika je osnovana.
7. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje , pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, nema proturječja između izreke i razloga presude te je presudu moguće ispitati.
8. Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete tužitelja kao osiguratelja VJ, koji je stradao u prometnoj nezgodi 20. listopada 1997. kao suvozač u osobnom vozilu kojim je upravljao EJ, protiv tuženika kao osiguratelja štetnika EJ koji je prouzročio nastanak prometne nezgode, za štetu koja se odnosi na isplatu invalidske mirovine koja je osiguraniku tužitelja priznata kao ozljeda izvan rada, za razdoblje od 1. svibnja 2022. do 30. travnja 2024., s tim što tužitelj potražuje 70% od isplaćenog iznosa mirovine, s obzirom na nespornu suodgovornost osiguranika tužitelja od 30% za nastanak štetnog događaja.
9. Prema stajalištu suda prvog stupnja, iako se štetni događaj zbio 20. listopada 1997., štetu tužitelju predstavljaju novčana davanja koja su izvršena na teret mirovinskog osiguranja u narečenom razdoblju pa se na pitanje naknade štete primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u vrijeme izvršenih isplata. Ocjenjuje da se kao mjerodavan propis u nazočnom slučaju primjenjuje ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata, što znači da ne prihvaća tvrdnju tužitelja da bi se na pravni odnos stranaka trebale primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje ZMO). Međutim, istovremeno ocjenjuje da je teret dokaza o osnovi i visini štete bio na tuženiku pa kako tuženik nije priložio odgovarajući dokaz niti je predložio provođenje dokaza na temelju kojih bi se utvrdila razlika između invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku zbog opće nesposobnosti za rad nastale izvan rada, i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, prihvaća tužbeni zahtjev i obvezuje tuženika na isplatu utuženog iznosa.
10. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da se u nazočnom slučaju o naknadi štete odlučuje primjenom odredbi ZOOP-a, a ne primjenom ZMO-a, budući da ZOOP u ovom slučaju predstavlja posebni zakon (lex specialis).
11. Treba navesti da odredbe ZMO-a i ZOOP-a različito propisuju opseg prava tužitelja, kao osiguratelja oštećene osobe, na naknadu štete od društva za osiguranje, čiji je osiguranik prouzročio štetu koja se sastoji u isplati invalidske mirovine. Tako je čl. 161. st. 2. ZMO-a propisano da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, dok čl. 27. ZOOP propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), s tim što se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
12. U nazočnom slučaju tuženik odgovara za štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, kojeg je vlasnik vozila dužan sklopiti radi osiguranja za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama (čl. 22. ZOOP), s tim što obvezu društva predstavlja osigurana svota važeća na dan štetnog događaja, ako ugovorom nije ugovoren viši iznos (čl. 26. st. 1. ZOOP- a), što znači da društvo za osiguranje odgovara za štetu u okviru ugovorene osigurane svote na dan štetnog događaja.
13. Međutim, pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da je teret dokaza o postojanju i visini štete u ovoj parnici bio na tuženiku. Naime, tužitelj je dostavio isprave iz kojih proizlazi da je njegovom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada, a tuženik je osporio da postoji razlika između visine utvrđene invalidske mirovine te mirovine koja bi bila isplaćena osiguraniku tužitelja da je isplata uslijedila zbog povrede na radu. Također je priložen obračun isplata kojeg je sačinio tužitelj o isplatama invalidske mirovine osiguraniku u prijepornom razdoblju. Treba istaći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka izrazio pravno shvaćanje da takva potvrda tužitelja nema značenje javne isprave donesene u upravnom postupku, budući da se radi o ispravi koja služi za knjigovodstvene potrebe tužitelja, kako to s osnovom ukazuje tuženik u žalbi. Međutim, i kada bi se radilo o dokazu da je isplata u obračunatim iznosima doista izvršena, to nije dokaz o postojanju i visini razlike između isplaćene mirovine i mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila isplaćena da je razlog isplate ozljeda na radu.
14. Prema članku 219. ZPP-a, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (stavak 1.). Kako je teret dokaza o pravu na naknadu te visini štete u ovoj parnici bila na tužitelju, valja zaključiti da tužitelj nije dokazao da mu pripada pravo na naknadu štete u utuženom iznosu pa je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava trebalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti.
15. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, primjenom čl. 373. točke 3. ZPP-a.
16. Zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka je prihvaćen, budući da je tuženik uspio u tom postupku te je priložio dokaz o plaćanju sudske pristojbe za žalbu.
U Rijeci, 15. svibnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Helena Vlahov- Kozomara
