Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž -1067/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja EV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nikici Bojkić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćnicima Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, odvjetničko društvo u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom , odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1634/2020 od 26. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1634/2020 od 26. svibnja 2023.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-2151/2018 od 19. rujna 2018. na mirovini koju ovršenik ostvaruje kod ovršenikovog dužnika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.867,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP).

3. U žalbi prije svega navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer da su razlozi presude nejasni i proturječni pa da se presuda ne može ispitati. Nadalje ukazuje da su bili ispunjeni uvjeti propisani čl. 331. b ZPP-a za donošenje presude zbog ogluhe pa da je sud prvog stupnja postupio protivno narečenoj odredbi kada je propustio donijeti takvu odluku. Osporava i utvrđenu vrijednost predmeta spora te navodi da je u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi, u skladu s čl. 40. st. 2. ZPP-a. Stoga pobija i rješenje o određivanju vrijednosti predmeta spora tvrdeći da je i u odnosu na tu odluku počinjena bitna postupovna povreda kao i u odnosu na glavnu stvar. Ponavlja tvrdnje koje je isticao tijekom postupka, prije svega tvrdi da je u rješenju o promjeni predmeta i sredstva ovrhe od 18. rujna 2018. označen pogrešan osobni identifikacijski broj(dalje OIB) žalitelja te da je u nastavku postupka ovršni sud izmijenio podatak o OIB [osobni identifikacijski broj]u, čime da je prekoračio svoje ovlasti. Također ponavlja da pravna osoba koja je označena u ovršnoj ispravi nije istovjetna pravnoj osobi kojoj se doznačuje zaplijenjeni iznos mirovine te da nije priložen dokaz o prijenosu tražbine na drugu pravnu osobu. Ukazuje i na povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u s vezi s čl. 338. ZPP-a, jer da obrazloženje ne sadrži sve ono što bi prema toj odredbi trebalo sadržavati.

4. Tvrdi da je ovrha koja je određena rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-616/14 obustavljena pa da se u smislu čl. 242. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) smatra da do prekida zastare nije ni došlo, što da znači da je u trenutku podnošenja prijedloga za promjenu predmeta i sredstva ovrhe tražbina već bila u zastari.

5. Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

6. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode te predlaže žalbu odbiti i obvezati tužitelja na nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.167,25 eura.

7. Žalba tužitelja nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-2151/2018 od 19. rujna 2018. na mirovini tužitelja kao ovršenika, s tim što je tužitelj kao ovršenik u ovršnom postupku upućen na parnicu upravo radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 - dalje OZ), dakle zbog tvrdnje da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da ovršnu ispravu u narečenom ovršnom postupku predstavlja pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2312/05 od 21. studenog 2007., kojom je tuženiku, ovdje tužitelju , naloženo isplatiti Splitskoj banci d.d. Split iznos od 616.895,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 12. travnja 2000. do isplate te trošak ovršnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn i parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn. Nadalje je utvrđeno da je 14. studenog 2014. tužitelj iz narečene parnice kao ovrhovoditelj, podnio prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika, ovdje tužitelja, radi naplate narečene tražbine, da je u tom postupku doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi te da je u istom postupku 12. rujna 2018. ovrhovoditelj podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe predlažući ovrhu na mirovini ovršenika, da je prijedlog prihvaćen donošenjem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-2151/18 od 19. rujna 2018. te da je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno, jednako kao i rješenje o upućivanju ovršenika na parnicu zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a.

11. S obzirom na iznesene žalbene navode tužitelja, prije svega treba navesti da prema čl. 52. st. 3. OZ-a, povodom žalbe koja je izjavljena, između ostalog iz razloga iz čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a, sud prvog stupnja donosi zaključak(prije rješenje) kojim ovršenika upućuje da u roku od 15 dana od dostave te odluke pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu. Kako je ovršenik, ovdje tužitelj, upućen na parnicu isključivo zbog žalbenog razloga zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da ostali razlozi koje je isticao u žalbi protiv rješenja o ovrsi, ne mogu biti predmetom razmatranja u ovom parničnom postupku.

12. Stoga svi prigovori koje tužitelj sada iznosi u žalbi, a koje je isticao tijekom postupka, a koji se ne odnose na razlog za upućivanje na parnicu, nisu ni od kakvog utjecaja na zakonitost pobijane presude.

13. Glede tvrdnje o zastari tražbine utvrđene ovršnom ispravom, treba reći da je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je podnošenjem prijedloga za ovrhu 14. studenog 2014. došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, kojim je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Netočna je tvrdnja tužitelja da je ovrha na novčanim sredstvima ovršenika, dakle tužitelja obustavljena, jer iz priloženog ovršnog spisa proizlazi da takva odluka nikad nije donesena. Naime, prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe je podnesen 12. rujna 2018., nakon dostavljene obavijesti Financijske agencije kojom je utvrđena nemogućnost izvršenja prema čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima("Narodne novine" broj 68/18), međutim povodom tog dopisa nije doneseno rješenje o obustavi, već je povodom prijedloga za promjenu predmeta i sredstva ovrhe doneseno novo rješenje o ovrsi koje je postalo pravomoćno.

14. Prema čl. 5. st. 3. OZ-a ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe. U tom slučaju sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju toga rješenja. Ovrha određena prijašnjim rješenjem o ovrsi obustavit će se ako ovrhovoditelj povuče ovršni prijedlog u povodu kojega je ona određena ili ako za to budu ispunjeni drugi zakonom predviđeni razlozi. Ako ovrhovoditelj u roku od dva mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe ne podnese takav prijedlog, ovrha će se obustaviti(st.4.). Iz podataka u ovršnom spisu bi proizlazilo da je potvrda Financijske agencije o nemogućnosti provedbe ovrhe dostavljena punomoćniku ovrhovoditelja 10. rujna 2018., a prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe je dostavljen sudu 12. rujna 2018., dakle, unutar roka propisanog čl. 5. st. 4. OZ-a pa kako ovršni postupak nije obustavljen, već je nastavljen provođenjem ovrhe na mirovini ovršenika, ovdje tužitelja, ne dolazi u primjenu čl. 242. ZOO-a, na koju odredbu se bez osnove poziva tužitelj u žalbi.

15. Na žalbene navode o propuštanju donošenja presude zbog ogluhe, treba ukazati da je čl. 331. b st. 5. ZPP-a propisano da protiv rješenja suda kojim odbija prijedlog tužitelja da se donese presuda zbog ogluhe žalba nije dopuštena. Iako u ovom predmetu sud prvog stupnja nije donio takvo rješenje, odgovarajućom primjenom valja zaključiti da se tužitelj ni u žalbi protiv presude ne može s osnovom pozivati na takav propust suda. Još treba dodati da je sud prvog stupnja, povodom prigovora tuženika, bio ovlašten na temelju čl. 40. st. 3. ZPP-a rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora koja nije istovjetna vrijednosti označenoj u tužbi. Prema stajalištu ovog suda, takva odluka je zakonita, s obzirom na činjenicu da se ovrha provodi radi isplate iznosa koji predstavlja vrijednost predmeta spora koju je utvrdio sud pa je s tim u svezi i parnični trošak pravilno obračunat na temelju tako utvrđene vrijednosti.

16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

17. Zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka su odbijeni i to zahtjev tužitelja zato što u tom postupku nije uspio, a zahtjev tuženika zato što je ocijenjeno da sastav odgovora na žalbu nije radnja koja je bila potrebna u smislu čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci 15. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara