Poslovni broj Gž-102/2024-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe stranaka, podnesene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-709/2021 od 8. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-709/2021 od 8. prosinca 2023.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopušten zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovoga suda.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu ... zaključen između stranaka 2. ožujka 2007. te da ne proizvodi pravni učinak, zatim da se naloži tuženiku isplatiti - vratiti tužitelju iznos od 39.673,34 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, preciziranom u stopi i tijeku u izreci presude i da mu se naloži naknaditi troškove postupka tužitelju.

1.1. Točkom II. izreke prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz citiranog Ugovora o kreditu slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 2. ožujka 2007. pa nadalje (točka 1.), te je naloženo tuženiku isplatiti - vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 10.637,83 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku u izreci presude.

1.2. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.742,91 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv presude žalbe podnose obje stranke iz svih žalbenih razloga članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP).

2.1. Tužitelj se žali na odbijajući dio presude iz točki I. i III. izreke s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači prihvaćanjem odbijenog dijela tužbenog zahtjeva te potražuje žalbeni trošak podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik žalbom pobija presudu u usvajajućem dijelu točki II. i III. izreke, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači te tužbeni zahtjev u cijelosti odbije a tuženiku priznaju troškovi postupka uz trošak žabe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Kao prvo, u odnosu na postavljeni uvjetni i općeniti zahtjev tuženika za izuzećem sudaca ovog drugostupanjskog suda treba reći da prema članku 73. stavak 2. točka 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu. Stoga je navedeni zahtjev tuženika odbačen kao nedopušten primjenom članka 73. stavak 3. ZPP-a, te je odlučeno kao izreci ovoga rješenja (tako Vrhovni sud RH u svojim odlukama broj Revd-4325/2024 od 16. veljače 2025. i Revd-4273/2024 od 16. listopada 2024.).

6. Predmet spora po glavnom tužbenom zahtjevu je traženje tužitelja za utvrđenje ništetnim u cijelosti ugovora o kreditu zaključenog s tuženom bankom te zahtjev za isplatu iznosa od 39.673,34 eur dok se eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje djelomične ništetnosti istog ugovora o kreditu i to odredbe o valutnoj klauzuli te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe.

7. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj [broj kredita] 2. ožujka 2007. (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 32.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od 20 godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u člancima

2. i 7. Ugovora o kreditu,

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

- da je tužitelj imao status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. i 46/07. - dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom na utvrđenje da se radi o stambenom kreditu – kreditu za adaptaciju, da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba radi adaptacije kuće, izvan svog zanimanja, izvan svoje poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a tuženik za suprotno nije pružio dokaze,

- da nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti toga suda jer je odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti iz Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom i ništetnom,

- da je u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena Erste&Steiermärkische Bank d.d., utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno članku 81., članku 82. i članku 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno članku 96. i članku 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07),

- da je sud sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) vezan za utvrđenja iz navedene presude, uvažavajući da je Ugovor o kreditu sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da tuženik nije dokazao da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio uz prethodno pregovaranje s tuženikom o spornoj ugovornoj odredbi, da je ugovor bio unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika te da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj, što je utvrđeno analizom i ocjenom iskaza tužitelja, dok suprotnih dokaza u tom pravcu tuženik nije imao,

- da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak prosječnom potrošaču bila lako uočljiva i jasna ali nije bila razumljiva te je stoga nepoštena i ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro,

- da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštena a time i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo pa činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoji promjenjiv elemenat - tečaj valute švicarskog franka, o kojem ovisi visina obveze korisnika kredita, predstavlja uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, sve pozivom na članak 96. i članak 97. ZZP/03,

- da ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, u ovom slučaju odredbe o valutnoj klauzuli ne utječe na ništetnost cijelog ugovora u smislu članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO) pa da u tom dijelu glavni tužbeni zahtjev nije osnovan kao niti s njim povezani zahtjev za isplatu svega što je tužitelj kao korisnik kredita isplatio banci,

- da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev na isplatu uslijed ništetne odredbe odnosno pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a,

- da visina tužbenog zahtjeva, utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, iznosi 10.637,83 eur zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je nije nastupila zastara potraživanja u odnosu na zahtjev naznačenog novčanog iznosa na ime razlike u valutnom tečaju jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO- a, pa je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018. te nije istekla do dana podnošenja predmetne tužbe 15. travnja 2021., te da na ovaj iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata prema članku 1115. ZOO-a,

8. Stoga sud prvog stupnja odlučuje kao u izreci presude, dok odluku o troškovima temelji na članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističu stranke u žalbama, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a vezano za po tuženiku pravovremeno istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti kojeg je pravilno prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan.

10.1. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke člankom 14. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno suda u Rijeci. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer bi s obzirom na njegovo prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava, trebao putovati na sud u Rijeku. Stoga, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, tužitelj bi bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa]. Stoga se u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

10.2. Osim toga, sud u Rijeci ne bi bio mjesno nadležan niti primjenom članka 46. i članka 48. ZPP-a, na koje se poziva tuženik u žalbi. Ovo iz razloga što je prema članku 59. ZPP-a propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti), pa je za suđenje u ovom sporu, pri činjenici da je predmetni spor proizašao iz ugovora sklopljenog u Podružnici tuženika u Zadru, mjesno nadležan upravo Općinski sud u Zadru. Tužitelj je podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja iskoristio svoje pravo izbora u smislu citirane zakonske odredbe, pa pravilno nije prihvaćen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti toga suda.

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne ne/valjanosti cijelog Ugovora o kreditu odnosno sporne odredbe konkretnog ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno članku 138.a ZZP/07 i članku 118. ZZP/14 te članku 502.c ZPP-a.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je, pored ostalih, i ovdje tužena Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su te odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

14. Osim toga, prvostupanjski je sud uz apstraktnu zaštitu kroz kolektivni spor, ispitao poštenost pobijanih odredbi Ugovora o kreditu i na individualnoj razini ovog pojedinog slučaja. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. ukazano je na potrebu provođenja dokaza predloženih po tuženiku na okolnost obaviještenosti tužitelja i pregovaranja oko spornih odredbi, pa je na ove okolnosti sud prvog stupnja saslušao tužitelja dok tuženik nije imao dokaznih prijedloga na okolnost da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje Ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika da u pogledu ovih okolnosti sud prvog stupnja nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

15. Neosnovano tuženik u žalbi sugerira da bi valutna klauzula iz članka 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila isključena od testa poštenosti. Prema članku 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u članku 22. stavak 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud RH u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

15.1. Pri tome se ističe da Ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

16. Bez osnova tuženik u žalbi osporava status tužitelja kao potrošača kada se ima u vidu sadržaj Ugovora o kreditu (članak 3.) i stranački iskaz tužitelja prema kojem je namjena kredita bila stambeni kredit - kredit za adaptaciju, da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba radi adaptacije kuće u kojoj živi s obitelji, ujedno cijeneći da tuženik za suprotni zaključak nije pružio nijednog dokaza, pa proizlazi da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega je pravilno zaključio prvostupanjski sud da tužitelj ima status potrošača u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03.

17. Stoga, kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je u tom dijelu žalba tuženika neosnovana.

18. U odnosu na žalbu tužitelja kojom se osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da u situaciji utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, nije osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim cijelog ugovora, treba reći da prema članku 324. stavak 1. i 2. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Prema članku 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

18.1. U konkretnom slučaju, banka se obvezala staviti na raspolaganje tužitelju ugovoreni iznos kredita u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita, dok je visina anuiteta ovisila o ugovorenoj valutnoj klauzuli. Kada obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO-a). Odredbom članka 22. ZOO-a predviđena je mogućnost sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebnih odredbi i to članka 81. i članka 87. ZZP/03, međutim, unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe i dalje postoje ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

18.2. U tom smislu treba navesti da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavak 2. ZOO-a u vezi s člankom 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Pritom odredba kojom je ugovorena valutna klauzula je vezana uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, međutim, valjan je ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka, stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

18.3. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 21. ZOO-a i članka 22. ZOO-a u vezi s člankom 322. stavak 1. ZOO- a te člankom 324. stavak 2. ZOO-a, kada je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu ocijenio neosnovanim.

18.4. Takvo pravno shvaćanje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju članka 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetima broj C-118/17, C-932/19, C-19/20 i C-453/10, prema kojem su dopuštene odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena ugovorna odredba nije postojala.

18.5. Dakle, sukladno mjerodavnim odredbama ZOO-a tumačenih u duhu prava Europske unije, prema pravnom shvaćanju ovog suda u situaciji utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, takav ugovor nije ništetan u cijelosti ako je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odnosno ništetna ugovorna odredba nije postojala, osobito kada postoji pravo potrošača na povrat koristi koju je banka stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe te da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između prava o obveza potrošača i banke kao trgovca. Takvo pravno shvaćanje u skladu je s pravnim shvaćanjem koji je zauzeo VSRH u odlukama broj Rev-239/25 od 26. ožujka 2025., Rev-259/2022 od 9. listopada 2024., Rev-820/2023 od 23. travnja 2024. i Rev-274/2023 od 22. siječnja 2025. Stoga je u tom dijelu žalba tužitelja ocijenjena neosnovanom.

19. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

20. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

21. U odnosu na zastaru potraživanja, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (što je sukladno pravnim shvaćanjima Građanskog odjela VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.).

21.1. Stoga je osnovano zaključio prvostupanjski sud da je nije nastupila zastara potraživanja jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, koji je ponovno započeo teći 14. lipnja 2018. (pravomoćnost presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu) nije istekao do dana podnošenja predmetne tužbe 15. travnja 2021. pa je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.

22. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka, u smislu članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. - dalje Tarifa). Protivno žalbama stranaka, s obzirom da se radi o objektivnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva u smislu članka 188. stavak 2. ZPP-a te da tužitelj nije uspio sa glavnim tužbenim zahtjevom ali je prihvaćan eventualno kumulirani zahtjev u cijelosti, tada prema članku 154. stavak 1. ZPP-a tužitelju pripadaju troškovi u pogledu parničnih radnji koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva s kojim je uspio a koje je troškove prvostupanjski sud pravilno utvrdio u osnovu i visini (VSRH Rev-267/2024 od 27. ožujka 2024., Rev-623/2023 od 25. listopada 2023.).

22.1. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odlučivanja o visini dosuđenih troškova i s tim u svezi primijenjene vrijednosti boda kod vrednovanja troškova za poduzete radnje punomoćnika tužitelja, Naime, odredbom Tbr. 52. Tarife, koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eur pa imajući u vidu da je pobijana odluka donesena 8. prosinca 2023., to je o visini troškova postupka pravilno sud prvog stupnja odlučio isključivo primjenom Tarife/23 i vrijednosti boda od 2,00 eur.

23. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 15. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić