Posl. br. Gž-626/2026-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, Područni ured u Požegi, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupan po Mati Kačanu, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Požegi pod posl. br. Pn-89/2025 od 16. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi pod posl. br. Pn-89/2025 od 16. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete u iznosu od 19.689,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate kao neosnovan, dok je toč. II) izreke naloženo tužitelju da naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP-a), te predlaže ukinuti pobijanu prvostupanjsku odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je sud polazeći od primjene odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, 155/23, dalje ZOOP-a) pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari jer da se radi o šteti koja nastaje isplatom invalidske mirovine zbog ozlijede izvan rada, pa da temeljem odredbi čl. 161. u svezi s čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje, ZMO ) ima pravo na naknadu štete. Navodi da odredbe ZMO u konkretnom slučaju predstavljaju lex specialis u odnosu na odredbe ZOOP-a, pa da stoga ima pravo na naknadu pretrpljene stvarne štete prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju.

4. Tuženik je u odgovoru na žalbu istakao da su žalbeni navodi neosnovani, te je predložio odbijanje žalbe.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete u iznosu od 19.689,22 eura na ime isplaćenog dijela invalidske mirovine, naknade za tjelesno oštećenje i naknade za tuđu pomoć i njegu svom osiguraniku BV u razdoblju od 01.12.2022. do 31.01.2025., kao posljedice pretrpljene štete u prometnoj nezgodi u kojoj je osiguranica tužitelja zadobila ozlijede zbog kojih joj je rješenjem tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozlijede izvan rada.

6. U ovom žalbenom stadiju postupka sporno je među strankama da li su za pravilnu odluku o zahtjevu tužitelja za isplatom dijela invalidske mirovine mjerodavne odredbe ZMO-a ili odredbe ZOOP-a.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje:

- da prema stavu Vrhovnog suda RH zauzetog u brojnim odlukama, osnovanost zahtjeva tužitelja treba procjenjivati prema odredbama Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onom koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen,

- da prihvaćajući navedeni stav Vrhovnog suda RH i odredbe ZOOP-a, a vezano za izdatke učinjene na ime isplate invalidske mirovine, obveza tuženika bi postojala samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se osiguraniku tužitelja isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu,

- da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da postoji razlika koja bi predstavljala navedenu stvarnu štetu.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Nije osnovan žalbeni navod tužitelja, a kojeg je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka da su u konkretnom slučaju za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, mjerodavne odredbe ZMO-a, a ne odredbe ZOOP-a.

12. Naime, prema ustaljenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom u brojnim odlukama (Rev 12/2022 od 12.01.2022., Rev-x-388/2018 od 25.08.2020., Rev-5292/2019 od 16.06.2020 ) za odluku o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavne su odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine i to članka 27. ZOOP-u koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

13. Pri tome valja istaknuti da je tuženik osiguravajuće društvo koje se, između ostalog, bavi i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a koji poslovi su regulirani odredbama ZOOP-a posljedično čemu se odredbe tog zakona primjenjuju na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja. Naime, tuženik kao osiguravajuće društvo nije štetnik, već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila ima obvezu (u slučaju ispunjenja propisanih pretpostavki ) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe-štetnika (konkretnog osiguranika ) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom , odnosno ZOOP-om.

14. Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika kao osiguratelja postojala bi samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

15. Slijedom navedenog, a obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao odlučnu činjenicu – nastanak i visinu štete obračunatoj prema odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP ( koja odredba propisuje drugačiji način obračuna štete od odredbi ZMO na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev ), to je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.

16. Stoga žalbeni navodi tužitelja koji se u bitnom svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, nisu osnovani.

17. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

18. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 15. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec