Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž - 227/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić- Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća , u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB: 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, protiv I-tuženika DT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] -tuženika HT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koje zastupa punomoćnik Ivica Ćutuk, odvjetnik iz Zagreba, radi trpljenja prodaje nekretnine, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2920/2020-71od 14. kolovoza 2025., 15. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2920/2020-71 od 14. kolovoza 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da su prvotuženik i drugotuženik dužni trpjeti prodaju nekretnine upisane u podložak br. [broj poduloška]/zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi stan u [adresa], koji se nalazi na drugom katu lijevo, a sastoji se od dvije sobe i ostalih prostorija površine od 62,62 čm, radi namirenja tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu od 3.120,27 eura, sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka.

3. U točki III izreke naloženo je tužitelju da tuženicima naknadi parnični trošak u iznosu 3. 871,76 eura u roku od 15 dana.

4. Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. U žalbi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to objavom i donošenjem presude. Navodi da je cijela tražbina temeljem ugovora o kupoprodaji od 25. svibnja 1992. osigurana hipotekom, pa tužitelj ima pravo namiriti se prodajom založene stvari, što je sama svrha hipoteke. Tužitelj smatra da se kod hipotekarnih tužbi ne može raspravljati o pravu na dom. Ako sud smatra da se u ovakvoj vrsti spora može razmatrati pravo na dom, tada bi to trebalo biti nečim i dokazano, osim paušalnom tvrdnjom tuženika. U spisu nema niti jednog dokaza kojim se potkrepljuje pravo na dom. U tom slučaju je trebalo provesti test razmjernosti, što nije učinjeno. Navodi da je financijskim vještačenjem utvrđena visina tražbine i sukladno tome je postavljen tužbeni zahtjev 18. listopada 2018., dok sud nije donio odluku o dokaznom prijedlogu da se po potrebi pozove vještaka očitovati se na eventualne kasnije uplate izvršen na ročištu od 7. studenog 2018. Navodi da je sud pogrešno ocijenio nalog za plaćanje u iznosu od 200,00 eura budući nije uzeo u obzir broj računa koji se na toj uplatnici, obzirom da se poziva na broj obroka 64 uplata a taj obrok je već plaćen. Nerazumljivim drži stav suda o "neosnovanom plaćanju glavnice", jer očito sud ne vodi računa da je ugovorena obročna otplata utužene glavnice temeljem članka 3. Ugovora o kupoprodaji stana od 25. svibnja 1992., pa je nužno razlikovati koji obrok je uplaćen a načelo savjesnosti i poštenja priječi da se isti obrok naplaćuje dva puta, a sve kada bi se po stajalištu suda isključivo sagledavala pisana svrha uplatnice kako to sud cijeni. Stoga uplatom iznosa od 200,00 eura podmirena je zatezna kamata obroka 67. u iznosu od 200,00 eura, a što je vidljivo iz izvatka od 29. svibnja 2024. koji sud uopće nije cijenio. Budući da tužitelj nije osporio nalaz i mišljenje vještaka od 20. travnja 2018., a tuženik ga je osporavao, sud je mogao provesti dodatno vještačenje ako je smatrao da je cjelokupna dokazna građa ne daje jamstvo za utvrđenu visinu tužbenog zahtjeva. Takav prijedlog je bio postavljen na ročištu od 7. studenog 2018., a sud nije donio odluku o istom. Prigovara i odluci o parničnom trošku.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba nije osnovana.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP). Naime, zakazano ročište za objavu presude za dan 17. siječnja 2025. je preodgođeno za dan 11. kolovoza 2025. kada je presuda i objavljena. Činjenica da tužitelj nije uredno obaviješten o novom ročištu za objavu presude nije od utjecaja na zakonitost presude jer prema odredbi članka 335. ZPP-a, ročište na kojem se presuda objavljuje održava se neovisno o tome jesu li stranke uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište.

10. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalba jer tužitelj nije predlagao saslušanje vještaka, niti dopunu nalaza i mišljenja vještaka. Na ročištu od 7. studenog 2018. tuženici su pridržali pravo predložiti dopunu nalaza i mišljenja, što su u daljnjem tijeku postupka i predložili da se provede, a sud je takav prijedlog prihvatio, pa je vještak izradio dopunu nalaza i mišljenja na način da je izvršio izračun visine duga pod pretpostavkom da je izvršenim uplatama plaćana samo glavnica.

11. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu ni nejasni ni proturječni, kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

12. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su prvotuženik i drugotuženik suvlasnici, svaki u ½ dijela stana u [adresa], koji se nalazi na drugom katu lijevo, a sastoji se od 2 sobe i ostalih prostorija, površine 62,62 m[2] , upisan u knjizi položenih ugovora, u [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da su prvotuženik i drugotuženik pravni slijednici ZT, kupca iz Ugovora o prodaji stana zaključenog 25. svibnja 1992. s tužiteljem kao prodavateljem te da je ugovoreno plaćanje cijene u iznosu od 1.821.672,00 HRD u 312 mjesečnih obroka, s tim da se obroci revaloriziraju (članak 2., 3. i 5. predmetnog ugovora),

- da tuženici ne tvrde niti dokazuju da bi postojala istovremeno još jedna parnica o identičnom zahtjevu, pa stoga prigovor litispendencije ocjenjuje neosnovanim,

- da je postojanje pravnog interesa izričito propisano procesnim pravom kao pretpostavka dopuštenosti tužbe kada se radi o tužbenom zahtjeva na utvrđenje, dok kod kondemnatornih zahtjeva, a kakav je zahtjev istaknut u ovoj parnici, pravni interes se pretpostavlja i njegovo postojanje nije potrebno utvrđivati, pa stoga i prigovor nedostatka pravnog interesa ocjenjuje neosnovanim,

- da je dana 19. lipnja 1992. upisana hipoteka za iznos od 1.767,00 kuna (u tadašnjoj valuti HRD) po osnovi glavnice i za iznos od 240,38 kuna (isto tako u tada važećoj valuti - HRD) po osnovi kamata " SPP" te da je kao nositelj tog prava upisan tužitelj te je 19. lipnja 1992. zabilježeno da iznos hipoteke podliježe revalorizaciji,

- da je hipotekom osiguran iznos HRD-a po osnovi glavnice naveden u upis hipoteke te iznos HRD-a po osnovi kamata, pri čemu je zabilježeno kako bi se ta činjenica publicirala trećima, da iznos osiguran hipotekom na stanu podložan je revalorizaciji,

- da je stoga neosnovana tvrdnja tuženika da se upisana hipoteka odnosi isključivo na osiguranje potraživanja glavnice u iznosu od 1.767,00 kuna (u tadašnjoj valuti HRD) i iznosa od 240,38 kuna (u tadašnjoj valuti HRD) po osnovi kamate te zaključuje da je cjelokupna ugovorena cijena osigurana hipotekom na predmetnom stanu,

- da stalni sudski vještak za financije Zrinko Ručević u svom nalazu i mišljenju od 29. travnja 2018. navodi da ukupna obveza tuženika po osnovi dospjelih obroka po Ugovoru o kupoprodaji stana, nastala u razdoblju od 20. kolovoza 1997. do 25. travnja 2017. iznosi 55.481,83 kune, da u istom razdoblju su evidentirane uplate u iznosu od 34.401,09 kuna, od kojeg iznosa je podmirena glavnica od 25.671,60 kuna te potraživanje zateznih kamata u iznosu od 8.729,51 kunu, tako da preostalo dugovanje tuženika iznosi 29.810,23 kune te su pojedinačni mjesečni iznosi i datumi njihova dospijeća navedeni u Tablici 1 nalaza i mišljenja vještaka,

-da su tuženici očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka istakli da tužitelj prije izrade nalaza i mišljenja nije dostavio sve podatke o uplatama tuženika jer da je na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika ABC od prvotuženika naplaćen iznos od 7.644,10 kuna, te od drugotuženika iznos od 8.084,75 kuna , kao i temeljem presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovrv 813/15 naplaćen iznos od 7.644,10 kuna,

- da je tužitelj nakon prigovora tuženika, postavio novi tužbeni zahtjev navodeći da ga snižava u skladu sa knjigovodstvenom karticom tužitelja, pa kako su tuženici ponovo prigovorili da tužitelj nije uzeo u obzir sve uplate, tužitelj je podneskom od 31. siječnja 2020. ponovo snizio tužbeni zahtjev,

- da je vještak Zrinko Ručević u dopuni nalaza i mišljenja naveo da pod pretpostavkom da je izvršenim uplatama podmirivana samo glavica, preostalo dugovanje tuženika za dospjele obroke po ugovoru o kupoprodaji stana za razdoblje od 20. kolovoza 1997. do 25. lipnja 2013. iznosi ukupno 15.990,18 kuna s tim da su pojedini mjesečni iznosi i datumi njihova dospijeća navedeni u Tablici 1. nalaza i mišljenja vještaka,

- da je vještak očitujući se na prigovor tuženika naveo da je u prethodnom nalazu i mišljenju njegov izračun obuhvatio uplate tuženika do lipnja 2013., iz razloga što je tužitelj u podnesku od 23. travnja 2020. snizio tužbeni zahtjev zaključno s obrokom dospjelim s navedenim datumom, te potom izračunao da, pod pretpostavkom da je uplatama podmirivana samo glavnica ukupno preostalo dugovanje tuženika za dospjele obroke iz ugovora o kupoprodaji stana za razdoblje do 20. kolovoza 1997. do 25. lipnja 2018. iznosi ukupno 1.,307,63 kune,

- da su tuženici u daljnjem tijeku postupka dostavili dokaz o daljnjoj uplati od 7. prosinca 2023. u iznosu do 200,00 eura navodeći da tom uplato podmirili su glavnicu za 115 ., 116., 117., 118. i 119. obrok,

- da je tužitelj nakon toga postavio konačni tužbeni zahtjev navodeći da potraživanje snižava u skladu s knjigovodstvenom evidencijom o dugovanju.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da iznos radi namirenja kojega tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži da tuženici trpe prodaju njihove nekretnine ne predstavlja iznos za koji je tužitelj dokazao da odgovara visini duga prvotuženika i drugotuženika . To iz razloga što su tuženici na uplatnici od 7. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 eura naveli da tom uplatom podmiruju glavnicu za 115., 116.,117., 118. i 119. obrok, dok je tužitelj tu uplatu proknjižio kao nepodmirenu zateznu kamatu za 67. obrok otplate kupoprodajne cijene, na koji je način neosnovano plaćanje glavnice uračunao kao plaćanje kamate.

14. Uz navedeno sud prvog stupnja smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan i zbog činjenice da predmetni stan predstavlja dom tuženika, a koju činjenicu tužitelj tijekom postupka ne osporava. Nalaganjem tuženicima da trpe prodaju stana koji predstavlja njihov dom, radi naplate tražbine u iznosu od 3.120,27 eura, predstavljalo bi povredu prava na dom u smislu odredbe članka 8. Europske konvencije. Naime, utvrđuje da nalaganje tuženicima da trpe prodaju stana koji predstavlja njihov dom, radi naplate tražbine osigurane hipotekom na toj nekretnini, bilo bi utemeljeno na zakonu, kao i usmjereno postizanju legitimnog cilja namirenja tužitelja. Međutim takvo miješanje nije nužno jer se isti opravdani cilj - namirenje tražbine-može ostvariti primjenom blaže mjere, postavljanjem kondemnatornog zahtjeva na isplatu. Dakle, da prihvaćanje tužbenog zahtjeva ne bi bilo razmjerno niti razumno s obzirom na mjerodavna načela sadržana u odredbi članka 8. Europske konvencije, pa je stoga tužbeni zahtjev neosnovan.

15. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Naime, iz spisa proizlazi da je tužitelj podneskom od 31. prosinca 2020. smanjio tužbeni zahtjev na 23.833,74 kune sa zateznom kamatom. Tuženici su nakon toga dana 7. prosinca 2023. uplatili iznosi od 200,00 eura i naznačili u uplatnici da navedenim iznosom podmiruju glavnicu za 115.,116., 117., 118. i 119. obrok. Nakon toga tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev na način da je zatražio da su tuženici dužni trpjeti prodaju predmetne nekretnine radi namirenja tražbine u iznosu do 3.120,27 eura/24.130,74 kune, a koji iznos se prema analitičkoj kartici koju je dostavio u spis odnosi na obroke 67-69, 70-72, 74-76, 97-99, 100-109, 110-119, 121-123, 125- 126, 159, 161-169, 170-179, 180-189, 190-199, 200-209, 210, 212-219, 220-224, 227- 229, 231-239, 240-249, 250-252.

17. Tražbina tužitelja iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva između ostalog obuhvaća glavnicu i kamate. Tuženici su plaćanjem iznosa od 200,00 eura pozvali se na broj ugovora o kreditu i naveli da navedenim iznosom plaćaju glavnicu obroka 115., 116., 117., 118. i 119., na koji način su odredili redoslijed namirenja.

18. Naime, odredbom članak 312. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 59/91, 79/91, 3/94, 111/93, 107/95, 107/95, 71/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO) kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se moglo namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika obračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja (stavak 1.).

19. Dakle, u situaciji kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza te dužnik ispuni samo dio te obveze, te je u trenutku ispunjenja odredio kojim redoslijedom se ima vršiti ispunjenje, obveze se namiruju onako kako je dužnik naveo. Kako u konkretnom slučaju tužitelj nije postupio sukladno odredbi članka 312. stavak 1. ZOO-a nego je uplatom tuženika zatvorio nepodmirenu zateznu kamatu za 67 . obrok, to je prvostupanjski sud cijenio propust tužitelja primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 219. i 221.ZPP-a) i zaključio o neosnovanost tužbenog zahtjeva.

20. Kako su tuženici u trenutku ispunjenja tražbine ( 200,00 eura ) odredili koju točno obvezu namiruju , redoslijed ispunjenja uračunava se prema pravilima ZOO-a. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio na osnovi tužiteljevih tvrdnji i analitičke kartice od 18. prosinca 2023. da je izvršenom uplatom suprotno onome što su odredili tuženici zatvorio kamate za 64. obrok, pa u konkretnom slučaju nije moguće sa sigurnošću zaključiti da visina preostalog duga iznosi koliko tužitelj potražuje.

21. Tomu valja dodati da su tuženici tijekom postupka 7. prosinca 2020. uplatili iznos od 3.000,00 kn i pri tome na uplatnici naveli da plaćaju obroke za razdoblje 1997. do 31. prosinca 2001. U takvoj situaciji tužitelj je trebao obrazložiti na koji je način „zatvarao“ svoju tražbinu i uračunavao plaćeni iznos, a kako bi sud mogao ispitati osnovanost tužiteljeve tvrdnje o visini preostalog duga i samog tužbenog zahtjeva. Nije dostatno pozvati se samo na izvadak iz knjigovodstvene kartice od 21. prosinca 2020., iz koje bi proizlazilo da obroci za koje su tuženici odredili da ih plaćaju uplatom od 7. prosinca 2020., nisu „ zatvoreni “.

22. Vezano na navode suda da bi prodajom nekretnine tuženicima bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na dom zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda za ukazati je da se o pravu na naplatu tražbine u slučaju dobrovoljnog zasnivanja založnog prava radi osiguranja tražbine izjasnio Europski sud za ljudska prava u Odluci Nikola Frlan protiv Republike Hrvatske od 20. rujna 2016. (zahtjev broj 2545/14) u kojoj je uz ostalo navedeno da se založni dužnik ne može pozivati na ograničenja ovrhe (u tom slučaju radi zaštite prava na dom), u slučaju dobrovoljnog zasnivanja založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, a to shvaćanje glasi:

23. „Podnositelj je u ovom predmetu prigovarao da je isplata njegovog duga bila izvršena prodajom njegovog doma. Sud napominje da je podnositelj dobrovoljno koristio svoj dom kao instrument osiguranja kredita. Na taj način, podnositelj je pristao da, u slučaju neisplate, vjerovnik može naplatiti dug prodajom njegove kuće.

Podnositelj je stoga morao biti svjestan da će kuća biti prodana radi isplate nepodmirenih dugovanja, ukoliko ih ne otplati.

Prodaja podnositeljeve kuće u ovršnom postupku bila je posljedica neispunjavanja njegovih ugovornih obveza. Štoviše, to je bila posljedica na koju je izričito pristao.

Stoga se može zaključiti da je podnositelj pristao i prihvatio da će se isplata njegovog nepodmirenog duga izvršiti prodajom njegove kuće.“.

24. Stoga ovaj sud ocjenjuje da tuženici u konkretnoj situaciji ne mogu se pozivati na pravo na dom, budući da se radi o dobrovoljnom založnom pravu na nekretnini radi osiguranja tražbine. Naime, prednik tuženika je dozvolio korištenje svog doma kao institut osiguranja obročne otplate cijene stana. Na taj način je pristao da u slučaju naplate, vjerovnik može naplatiti dug prodajom njegova stana. Stoga se može zaključiti da je prednik tuženika pristao i prihvatio da će se isplata njegovog nepodmirenog duga izvršiti prodajom njegova stana.

25. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 15. svibnja 2026

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan