Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-617/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane o punomoćniku Borisu Jukiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Luki Maroku, odvjetniku u Zagrebu, radi predaje u posjed, rješavajući žalbu tužene izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem P-222/2025 od 26. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kako neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-222/2025 od 26. ožujka 2026. u točkama I i II izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice te je naloženo tuženoj da preda u posjed tužiteljici psa Č, ženke samojeda bijele boje, rođene **.**.2018., broj mikročipa: ... u roku od 15 dana, dok je u točki II naloženo tuženoj da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.178,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog svih žalbenih razloga iz obveze čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje i li da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan , te da se tužiteljici naloži da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama kao i troškove žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužene tužiteljica u cijelosti osporava navode iz žalbe tužene predlažući da se ista odbije kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrdi te traži i naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena preda u posjed predmetnog psa te je tijekom postupka sporno da li je tužiteljica vlasnica psa, je li tužiteljica tuženoj darovala psa i ima li pravo zahtijevati predaju psa u posjed, a u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ugovor o darovanju predmetnog psa bez pravnog učinka, sporan je prigovor zastare, kao i pitanje radi li se o simuliranom pravnom poslu.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica u trenutku predaje psa na čuvanje tuženoj bila vlasnica predmetnog psa, da je predaja izvršena u svibnju 2023., da davanjem suglasnosti od 3. kolovoza 2023. u kojoj je navedeno da je tužiteljica suglasna da se predmetni pas koji je upisan na njezino ime prebaci na novu osobu tuženu da nije bila prava namjera tužiteljice da prenese vlasništvo predmetnog psa na tuženu već da joj omogući odlazak na putovanje sa psom u Crnu Goru.

7. Utvrđeno je nadalje da je tužiteljica i nakon potpisa navedene suglasnosti snosila troškove za hranu za psa, da je platila tzv. Titar test za bjesnoću i da te troškove nije snosila iz zahvalnosti već iz razloga što je smatrala da je pas njezino vlasništvo i da ga tužena treba vratiti.

8. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da je tužena 28,. kolovoza 2023. obavijestila tužiteljicu da se pas razbolio, da su išli kod veterinara, da maze i paze psa, te da stoga se tužena ni tada se nije smatrala vlasnikom psa, niti joj je pas darovan, da je tužiteljica pitala tuženu koliko joj je dužna za troškove veterinara. Nadalje, da je tužena porukom tužiteljici navela da joj je lijepo sa psom, da ništa nije problem i da će problem biti u rastanku što govori o tome da pas nije njezin niti da joj je darovan jer će ga morati vratiti jer da će doći do rastanka. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je primijenio je odredbu čl. čl. 2. i 116. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV), pa navodi da je u čl. 2. ZV-a propisano da su stvari tjelsni dijelovi prirode različiti od ljudi koji služe ljudima za uporabu, a da stvari koje se mogu premjestit i s jednog mjesta na drugo bez da im se povr ijedi bit spadaju među pokretnine pa da stoga domaće životinje imaju pravni status pokretnina. Nadalje da je u odredbi čl. 116. st. 1. ZV-a propisano da se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalni posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drugačije određeno, dok je u čl. 161. st. 1. ZV-a propisano da vlasnik ima pavo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Slijedom navedenog sud prvog stupnja zaključuje da tužena nije vlasnik predmetnog psa jer da joj pas nije predan u samostalni posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika tj. tužiteljice usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, jer tužiteljica psa nije darovala tuženoj.

9. Pritom zaključuje da upis u službenu evidenciju Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva odnosno putovnicu za kućne ljubimce nema konstitutivno značenje za stjecanje prava vlasništva psa jer da upisnik psa sukladno čl. 59. i čl. 66. Zakona o zdravlju životinja („Narodne novine“ broj 152/22) i Pravilniku za označavanju pasa („Narodne novine“ broj 162/03, 114/04, 26/05) se vodi radi evidencije pasa označenih mikročipom te da u tom Zakonu nije propisano da bi vlasništvo psa stjecalo upisom u registar što znači da je modus stjecanja vlasništva upravo predaja u samostalni posjed uz valjano očitovanje volje dotadašnjeg vlasnika usmjereno da vlasništvo prijeđe na stjecatelja što u konkretnom slučaju nije ispunjeno.

10. Nastavno sud prvog stupnja navodi da prema navedenom Pravilniku o putovnici za kućne ljubimce putovnica je javna isprava što znači da je moguće dokazivati da podaci sadržani u javnoj ispravi nisu istiniti te da je tijekom postupka tužiteljica dokazala da je ona vlasnica predmetnog psa , odnosno da je tužena podatke u putovnici psa neistinito upisala, a da neistinit upis nije bio niti predmetom raspravljanja u ovom postupku. Stoga sud prvog stupnja smatra da su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 161. st. 1. ZV-a jer da tužiteljica kao vlasnik psa ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar, a to je tužena, da joj preda svoj posjed te stvari tj. da joj preda predmetnog psa.

11. Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uključujući pristojbe na tužbu i presudu te utvrđuje da ukupan trošak iznosi 1.178,08 eura te obvezuje tuženu da tužiteljici nadoknadi navedeni iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a time da su priznate zatezne kamate od donošenja presude 26. ožujka 2026. pa do isplate.

12. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP -a i to povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna b itna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a jer presuda nema nedostataka, može se ispitati jer su razlozi o odlučnim činjenicama jasni i nisu proturječni niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer da sud prvog stupnja ne utvrđuje relevantne činjenice za primjenu odredbe čl. 161. st. 1. ZV-a, jer sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica vlasnica predmetnog psa u vrijeme predaje na čuvanje i u vrijeme kada je zatražila da joj se vrati posjed psa, te je pravilno utvrđeno da tužena nije stekla vlasništvo predmetnog psa predajom u posjed jer nije postojalo valjano očitovanje volje dotadašnjeg vlasnika tj. tužiteljice usmjerene da njezino vlasništvo prijeđe na tuženu jer nije zaključen ugovor o darovanju stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 161. st. 1. ZV-a kada je utvrdio da tužiteljica kao vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar, a to je tužena da preda posjed stvari tj. psa tužiteljici.

15. Ocjenjujući dokazni postupak sud prvog stupnja je dao valjane razloge o potpisanoj suglasnosti tužiteljice od 3. kolovoza 2023. da se predmetni pas koji je upisan na njezino ime prebaci na tuženu jer je bila namjera tužiteljice da omogući tuženoj odlazak na putovanje sa psom u Crnu Goru jer je potpisivanje navedene suglasnosti uslijedilo nakon poruka tužene putem WhatsApp da „planira ići na ... da će trebati donijeti knjižicu psa i da je dovoljno da tužiteljica napiše potvrdu da može sa psom ići izvan Hrvatske“.

16. Sud prvog stupnja pravilno ocjenjuje da ponašanje tužiteljice nakon izdate suglasnosti u pravcu da je snosila troškove za hranu za psa jer je platila oko 180,00 eura u kolovozu i rujnu 2023. i da je platila test za bjesnoću, da je pitala tuženu koliko je dužna za troškove veterinara govori u prilog tome da namjera tužiteljice izdavanjem navedene suglasnosti nije da daruje predmetnog psa tuženoj već se dalje smatrala vlasnicom.

17. Žalbeni navodi tužene da tužiteljica nije dokazala da je prije predaje psa bila vlasnica psa nisu osnovani jer tužena tijekom postupka nije niti osporavala da je tužiteljica vlasnica psa prije predaje, međutim, tijekom postupka je navodila da joj je pas darovan, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se ne radi o darovanju.

18. Tužena u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno protumačio sve navedene poruke tužene upućene tužiteljici i poruke tužiteljice prema tuženoj dajući svoje razloge, međutim ti žalbeni razlozi nisu osnovani jer je sud prvog stupnja dao uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud s time da je pravilno utvrđeno da tužena nije vlasnica predmetnog psa slijedom čega da ga je dužna predati tužiteljici koja je dokazala da je vlasnica psa jer je prije izdavanje navedene suglasnosti u putovnici za pse bila upisana kao vlasnik psa.

19. Također se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tužene da je podmirenje troškova hrane i Titara i ostalih troškova bio znak zahvalnosti tužiteljice što tužena preuzima vlasništvo psa jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje ocjenjujući sve dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a da se ne radi o zahvalnosti već da se tužiteljica smatrala vlasnikom predmetnog psa za kojeg je ispunjavala svoju obvezu na način da je plaćala navedene troškove.

20. Žalbeni navodi tužene da tužiteljica traži predaju psa gotovo godinu i pol nakon što je predan pas u posjed i da je inicijativa za prijenos vlasništva bila na strani tužiteljice, da je tužena tražila valjanu punomoć za prelazak granice, a ne prijenos vlasništva, govore o tome da se tužena nije smatrala vlasnikom predmetnog psa.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u okviru odredbe čl. 116. st. 1. i čl. 161. st. 1. ZV -a jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u okviru navedenih odredbi Zakona jer je pravilno utvrdio da tužena nije vlasnica psa, da joj nije predan pas u samostalni posjed jer da nije postojalo valjano očitovanje volje tužiteljice na to da se vlasništvo psa prijeđe na tuženu pa da stoga tužiteljica kao vlasnik psa ima pravo zahtijevati od tužene koja posjeduje psa da ga preda u posjed tužiteljici.

22. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 154. st. 1. ZPP -a jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu te troškove odmjerio sukladno važećoj Tarifi uzimajući u obzir troškove sudskih pristojbi te je pravilno određena nagrada i za sastav podneska od 22. srpnja 2025. jer je i taj podnesak bio potreban radi vođenja ovog postupka.

23. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tužene kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I i II izreke potvrditi pa je stoga odlučeno kao u točki I izreke ove presude. Tuženoj nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

24. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu jer je ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 15. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić