Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Posl.br. Gž 1901/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NŽ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kalauzu odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice, Krapinske Toplice, Gajeva br.2., OIB: 41607275884, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću odvjetniku iz Županje, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Triglav osiguranje d.d., Zagreb, Antuna Heinza br. 4., OIB: 29743547503, zastupanog po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui odvjetnicima iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući po žalbama parničnih stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pn 115/2022 od 19. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažavaju se žalbe tužitelja NŽ, tuženika Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice i umješača na strani tuženika Triglav osiguranje d.d., ukida se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pn 115/2022 od 19. rujna 2025., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 4.450,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, na ime imovinske štete iznos od 420,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te parnični trošak u iznosu od 2.698,56 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Točkom II. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu štete preko iznosa dosuđenih točkom I. izreke.

Rješenjem istog suda, točkom I. izreke utvrđeno je da je tužitelj podneskom od 15. siječnja 2025. povukao tužbeni zahtjev preko iznosa glavnice od 6.900,00 eur, točkom II. izreke odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, točkom III. izreke Triglav osiguranje d.d. dopušteno je da u ovoj parnici sudjeluje kao umješač na strani tuženika.

2. Prvostupanjsku presudu u točki II. izreke u dijelu u kojem je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, pobija tužitelj, u točki I. izreke presudu pobijaju tuženik i umješač na strani tuženika, svi iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe stranaka su osnovane.

5. Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6. Osnovano ponajprije tuženik i umješač na strani tuženika upiru na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke, a onda isto tako i tužitelj iz istih razloga u odnosu na odluku sadržanu u točki II. izreke, što će se nastavno pojasniti.

7. Naime, iz stanja u spisu razvidno je za sada:

-da je tužitelj boravio kod tuženika u razdoblju od 15. ožujka do 13. travnja 2022., radi neurološke rehabilitacije,

-da je 8. travnja 2022. tužitelj pao s kreveta, uslijed čega je zadobio određene tjelesne povrede,

-da je tuženik u mirnom postupku otklonio zahtjev tužitelja za naknadu štete dopisom od 27. rujna 2022., uz obrazloženje da je tužitelj podnio prijavu nesretnog slučaja ovdje umješaču na strani tuženika,

-da iz provedenog medicinskog vještačenja proizlazi da je tužitelj prilikom ranije navedenog pada zadobio prijelom desne ključne kosti, nagnječenje glave i nagnječenje desne strane prsišta – obična teška tjelesna ozljeda; da je tužitelj prije ovog štetnog događaja imao 2020. krvarenje u mozgu odnosno rupturu aneurizme, zbog čega je učinjena embolizacija, postavljen stent u krvnu žilu, te godine da je ponovno operiran po neurokirurgu zbog hidrocefalusa, te mu je ugrađena VP drenaža, da je nakon toga imao operaciju akutnog trbuha (zapetljaj crijeva), zbog čega mu je bio ugrađen PEG (hranjenje preko otvora u želucu); pa da je uslijed svih tih problema tužitelj imao teži neurološki deficit odnosno desnostranu spastičnu hemiparezu (oduzetost desne strane tijela); da je prije štetnog događaja tužitelj imao umanjenu pokretljivost u desnom ramenu i bolju pasivnu pokretljivost, što da je nakon nezgode pogoršano. Osim toga je naveo u nalazu da iz medicinske dokumentacije proizlazi pored ostalog da se tužitelj posjeda uz pomoć druge osobe, da sjedi na rubu kreveta uz pridržavanje lijevom rukom i da osjeća omaglicu koja se brzo smiruje. Zbog imobilizacije desne ruke koja je uslijedila nakon pada kod tuženika, da je njega i higijena bila u manjem omjeru, jer da se tornister ne smije skidati, pa nije bilo tuširanja, već da je uobičajeno samo brisanje u krevetu, a ni da pranje kose nije bilo moguće.

-da je provedenim medicinskim vještačenjem također utvrđeno, da je uslijed ozljeda zadobivenih pri padu kod tuženika, tužitelj trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od tjedan dana i lakšeg intenziteta u trajanju od 2 mjeseca, da je pretrpio primarni strah u trenutku ozljeđivanja, a zatim sekundarni strah u vidu zabrinutosti za tijek liječenja i oporavka, da mu je također bila potrebna tuđa pomoć i njega za vrijeme imobilizacije odnosno kroz 5 tjedana u trajanju od po 4 sata, da je tužitelju obzirom na imobilizaciju desne ključne kosti bila otežana svakodnevna manipulacija s njim, što da je zahtijevalo pojačane napore, uslijed čega je trpio duševne bolove zbog smanjenja životnog aktiviteta u omjeru od 10% trajno, da kako je tužitelj iskazivao nezadovoljstvo vezano za njegu i higijenu tijekom boravka kod tuženika, da je i zbog toga morao trpjeti duševne bolove zbog zanemarivanja osobne higijene u razdoblju od 8. do 13. travnja 2022. Ujedno je vještak izrazio mišljenje da je kod tužitelja došlo do ozljeđivanja uslijed propusta u skrbi od strane tuženika,

-da je iz raspoložive dokumentacije, točnije Trajnog praćenja stanja pacijenta, koje je vodio tuženik, vidljivo da je tužitelju bio potreban nadzor pri hranjenju.

8.1. Pobijanu presudu, prvostupanjski sud temeljem rezultata dokaznog postupka, utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o izvanugovornoj odgovornosti tuženika za štetu po načelu presumirane krivnje sukladno čl. 1045. st.1. i 1061. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO -a). Što se tiče građansko pravne odgovornosti liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika tuženika, sud smatra da se primjenjuju opća odredba o odgovornosti sukladno kojoj je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti, postupati s povećanom pažnjom dobrog stručnjaka. Stoga je ocjena suda prvog stupnja da se zahtijeva postupanje lege artis odnosno prema pravilima struke, te primjena stručnih znanja i opće priznatih medicinskih dostignuća važećih u vrijeme štetnog događaja.

Uvažavajući iskaz tužitelja, mišljenje vještaka, kao i sadržaj priležeće medicinske dokumentacije, sud utvrđuje da su unatoč tome što je tužitelju bio potreban nadzor za vrijeme hranjenja, djelatnici tuženika istog ostavili samog na tuđen krevetu, na kojem mu noge nisu dodirivale tlo, zbog čega da je pao s kreveta; da se ovdje radilo o nestabilnoj osobi, koja uslijed omaglica koje je osjećala, a što je bilo konstatirano i od strane liječnika tuženika, nije smjela biti ostavljena sama bez nadzora. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da u ovom slučaju postoji odgovornost tuženika za nastalu štetu jer njegovi djelatnici nisu postupali u skladu s pravilima struke, tako da postoji uzročno-posljedična veza između propusta osoblja tuženika i pada tužitelja.

8.2. U kontekstu ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, da postoji njegova odštetna odgovornost u smislu čl. 1045. st.1. ZOO-a za nastalu štetu, koju je dužan naknaditi tužitelju. Pri tome sud uvažava da tuženik tijekom postupka nije dokazao da nije kriv za predmetni štetni događaj.

Nastavno tome, sud zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje, po kriteriju pretrpljenih bolova, sud prvog stupnja tužitelju dosuđuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 1.500,00 eur, zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje po kriteriju pretrpljenog straha pravični novčanu naknadu u iznosu od 1.050,00 eur, te po kriteriju smanjenja životnog aktiviteta iznos od 1.600,00 eur.

U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog zanemarivanja higijene i njege, sud prvog stupnja prihvaća iskaze članova obitelji tužitelja, smatrajući da vjerodostojnost istih nije dovedena u pitanje, a iz kojih proizlazi da je tužitelj po povratku od tuženika iznesen nosilima, da je bio vidno mršaviji i iscrpljen, u lošem stanju, da se osjećao neugodan miris iz rane koja je bila ispod zavoja, da su mu nokti bili prljavi i neodrezani, što sve da je evidentirala osobna liječnica tužitelja. Iz tih razloga, sud utvrđuje da su postojali propusti tuženika i glede higijene i njege tužitelja, zbog čega da tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete i po ovom kriteriju, sukladno čl. 19.st.1. ZOO -a.

Obzirom na to da je tužitelj boravio u zdravstvenoj ustanovi, uvjerenje je prvostupanjskog suda da je prednje navedenim postupanjem, povrijeđeno pravo tužitelja na dostojanstvo u smislu čl. 19. st.2. ZOO-a, te mu po ovom kriteriju dosuđuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 300,00 eur. Pri tome, sud uvažava da je razdoblje kroz koje je tužitelj trpio spomenuto zanemarivanje trajalo samo 5 dana, te da iako isto nije kod tužitelja izazvalo duševnu bolest, da je svakako izazvalo osjećaj srama i osjeća da nije dostojan čovjek.

Na ime naknade imovinske štete po kriteriju tuđe pomoći i njege, dosuđuje tužitelju iznos od 420,00 eur.

8.3. Obzirom na sve prednje navedeno, prvostupanjski sud primjenom čl. 1095. st.1. i 1100. ZOO-a, odlučuje kao u izreci prvostupanjske presude. O pravu tužitelja na zatezne kamate na dosuđene glavnice, odlučuje primjenom 1103. i 1086. ZOO -a u svezi čl. 29. ZOO-a.

Odluku o parničnom trošku sud temelji na čl. 154. st.2. ZPP-a.

9. U kontekstu svega do sada izloženog, nisu ovome sudu za sada prihvatljivi razlozi kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za postojanje odštetne odgovornosti tuženika, a time i pretpostavke za udovoljenje dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja.

Ponajprije treba reći da ovaj sud prihvaća pravno stajalište prvostupanjskog suda u dijelu u kojem isti smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o izvanugovornoj odgovornosti tuženika, dakle po načelu presumirane krivnje, o čijem se postojanju valja prosuđivati kroz odredbe ZOO-a, poglavito čl. 1045. istog Zakona.

Kad se radi o ranije spomenutoj zakonskoj odredbi to znači da je oštećenik taj koji treba dokazati da postoji šteta, štetna radnja, uzročna veza između štete i štetne radnje, te da tužena strana neće odgovarati za nastalu štetu ukoliko nema uzročne veze između postupanja zdravstvene ustanove i nastale štete i ako tuženik (zdravstvena ustanova) dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

10.1. Međutim, neovisno o prethodno navedenom, preuranjenim u ovoj fazi postupka smatra ovaj sud utvrđenje suda prvog stupnja koji uvažavajući iskaz tužitelja, mišljenje vještaka, i sadržaj priležeće medicinske dokumentacije, sud zaključuje: 1) da uslijed omaglica koje je tužitelj osjećao, istome bio potreban nadzor za vrijeme hranjenja, 2) da je do pada s kreveta došlo jer tužitelj s nogama nije doticao tlo.

10.2. Naime, detaljno analizirajući nalaz sudskog vještaka, napose pismeni nalaz od 16. prosinca 2024., nepobitno proizlazi da je u istome, analizirala svu medicinsku dokumentaciju koju je imala na raspolaganju, te u okviru zadaće za izradu nalaza razgovarala s tužiteljem, te u konačnom mišljenju, uz to što je ocijenila dužinu i trajanje tjelesnih bolova, straha, duševnih bolova zbog smanjenja životnog aktiviteta, opseg potrebe za tuđom pomoći i njegom, iznijela stav da je kod tužitelja došlo do ozlijeđivanja uslijed propusta od strane tuženika.

U svezi ovog stava vještaka, kao što je pravilno tuženik isticao po primitku nalaza i mišljenja vještaka, prosudba je i ovog suda, da ni u kom slučaju, nije na sudskom vještaku, da procjenjuje da li je tuženik učinio propust neposredno prije štetnog događaja, dakle tijekom hranjenja tužitelja, već se je to isključivo zadaća suda, a temeljem ocjene svih provedenih dokaza, budući da o tom zaključku u konačnici ovisi da li će postojati odštetna odgovornost tuženika.

10.3. Pri tome svakako valja napomenuti da je ovaj sud uzeo u obzir i nalaz sadržaj otpusnog pisma tuženika od 13. travnja 2022. kojeg je i vještak cijenio, a iz kojeg proizlazi između ostalog da tužitelj samostalno sjedi na rubu kreveta uz pridržavanje lijevom rukom, da se vertikalizira i sjeda uz pomoć druge osobe, da osjeća omaglicu koja se brzo smiruje. Drugim riječima, iz ovog prvog nalaza, po stajalištu ovog suda nije nedvojbeno razvidno da je konkretno kod hranjenja tužitelju izričito potrebna asistencija ili nadzor druge osobe i da li postoje neki posebni uvjeti u kojima se isti može samostalno hraniti bez nadzora druge osobe.

Nadalje se napominje da je sudski vještak na ročištu od 8. kolovoza 2025., odgovarajući na primjedbe na pismeni nalaz, pored ostalog navela da je propust tuženika utvrdila temeljem spomenutog otpusnog pisma, te da je tužitelj za vrijeme spornog ručka posjednut i vjerojatno ostavljen sam, te da ako on sjedi uz oslonac na lijevu ruku i ako je on jeo lijevom rukom, da je izgubio taj oslonac, te se srušio i pao. Slijedom prethodno navedenog, ovaj sud drži da se za sada radi o nagađanjima sudskog vještaka, koji nemaju valjanog uporišta u povedenom postupku, obzirom na to za sada iz stanja u spisu nije razvidno da je od strane bilo kojeg liječnika tuženika, tijekom njegova boravka tužitelja kod tuženika, data pismena preporuka da tužitelj za vrijeme svakog hranjenja bude pod nadzorom osoblja tuženika.

10.4. Osim toga, jednako odlučno je prema uvjerenju ovog suda i to da sud prvog stupnja, donoseći pobijanu presudu, nije na adekvatan način cijenio cjelokupni iskaz tužitelja, a isto tako ni iskaze djelatnika bolnice saslušane kao svjedoke. Ovo iz razloga, jer iz iskaza tužitelja pored ostalog proizlazi da je predmetne prilike, bio odvezen na nekakvo snimanje, te je vraćen u sobu, no ne na svoj krevet, već na tuđi krevet, pri čemu da mu noge nisu dodirivale pod, a isto tako da nije bilo ormarića s njegove lijeve strane, na koji se inače oslanjano prilikom jela i na koji se način hranio sve do štetnog događaja, zbog čega da je došlo do pada i ozlijeđivanja. U vezi ovih okolnosti, skreće se prvostupanjskom sudu pažnja na iskaze svjedoka predložene po tuženiku, i to IŽ, CŽ, te TŽ, iz kojih između ostalog proizlazi da je u vrijeme štetnog događaja, tužitelj doista bio u mogućnost sam obavljati hranjenje na način da sjedi na krevetu, hrani se lijevom rukom, sa time da se takvim pacijentima osiguravalo da s nogama dodiruje tlo, kako bi imali oslonac, te da im se primakne ormarić s pridodanim stolom za hranjenje, dakle da takvi pacijenti tijekom samog hranjenja imaju određene oslonce, radi njihove stabilnosti.

Nastavno prednjem, za naglasiti da iz do sada provedenih dokaza nije u dovoljnoj mjeri razjašnjeno da li je tužitelj predmetnog dana doista s ranije spomenutog pregleda vraćen na svoj ili tuđi krevet, da li je kraj tog kreveta postojao adekvatan ormarić odnosno stol za hranjenje, da li je doista tužitelj sjedeći na tom krevetu mogao s nogama dodirivati tlo, dakle da li su od strane tuženika bile poduzete adekvatne mjere da tužitelj tijekom hranjenja bude stabilan, bez mogućnosti pada, te u konačnici tko je za to od strane djelatnika tuženika konkretno bio zadužen.

11.1. Isto tako, vezano za dosuđenu naknadu štete na ime povrede prava osobnosti na duševno zdravlje po kriteriju zanemarivanja osobne higijene tužitelja tijekom boravka kod istog, valja napomenuti, da prema stajalištu ovog suda, ni u tom dijelu za sada činjenično stanje nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno odnosno dostatno razjašnjeno.

Naime, prvostupanjski je sud o osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja zaključio temeljem iskaza članova obitelji tužitelja saslušanih u svojstvu svjedoka, te uvidom i zdravstveni karton u kojem je postojala bilješka liječnice primarne zdravstvene zaštite tužitelja iz koje proizlazi da je isti po dolasku od tuženika bio zapušten.

No, protivno tome, ovaj sud drži da prethodno navedeni dokazi, za sada nisu dostatni za zaključak da je od strane tuženika doista došlo do propusta i vezano za održavanje higijene tužitelja, odnosno da je i ove okolnosti potrebno dodatno razjasniti na način da se utvrdi tko je od strane djelatnika tuženika bio zadužen za održavanje higijene tužitelja tijekom boravka kod tuženika, uključujući posebno brigu o rani ispod zavoja na lijevom laktu, koliko se ta rana često previjala, koliko je često tužitelju bilo omogućeno održavanje higijene, na koji način, promjena posteljine, odjeće i sl.

11.2. Kako iz dosada provedenih dokaza nisu u potpunosti utvrđene prethodno spomenute okolnosti, koje također prema stajalištu ovog suda, utječu na odluku o postojanju ovog vida štete odnosno propusta tuženika u odnosu na tužitelja, to se nameće zaključak da je i u ovom dijelu činjenično stanja pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što ima za posljedicu da se nije mogla provjeriti ni pravilnost primjene materijalnog prava.

11.3. Podredno se ipak skreće pažnja tuženiku da prema stajalištu sudske prakse i da neadekvatni uvjeti boravka u zdravstvenoj ustanovi, a što uključuje u zanemarivanje osobne higijene pacijenta, također mogu dovesti do povrede prava osobnosti i prava na dostojanstvo, te pod određenim uvjetima opravdava dosudu određene pravične novčane naknade.

Stoga se svakako skreće pažnja na odredbe Pravilnika o standardima kvalitete zdravstvene zaštite i načinu njihove primjene (“Narodne novine“ broj 79/2011 i dr.), uključujući i čl.5. istog, sukladno kojem su zdravstvene ustanove dužne osigurati sigurno i dostojanstveno okruženje kao i zaštitu pacijenata od zanemarivanja.

12. Rukovodeći se svime prethodno iznesenim, prosudba je ovog suda, da u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud zbog svog pogrešnog pravnog pristupa, nije razjasnio sve pravno odlučne okolnosti o kojima ovisi ponajprije zaključak o postojanju odštetne odgovornosti tuženika, zbog čega je činjenično stanje u tom dijelu ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a posljedično tome se nije mogla ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

13. Stoga će sud prvog stupnja u nastavku postupka, uvažavajući primjedbe ovog suda, te sukladno dispoziciji parničnih stranaka, razjasniti sve sporne, ranije istaknute okolnosti, nakon čega će o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

14. Obzirom na prednje valjalo je ukinuti i odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke.

15. Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je uvažiti žalbe stranaka, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, primjenom čl. 370. ZPP-a.

16. Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmjenjeno.

U Rijeci, 15. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković