Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž 1689/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja EZ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata br. 61., OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz OD Vukina i partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuži telja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P 420/2023 od 23. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice EZ, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P 420/2023 od 23. srpnja 2025. u točki VI. izreke, te u točki VII. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 243,78 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Djelomično se uvažava žalba tužiteljice, preinačuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P 420/2023 od 23. srpnja 2025., u točkama III., IV. , V. izreke u cijelosti, te u točki VII. izreke u preostalom odbijajućem dijelu za iznos od 123,69 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

„Odbija se kao neosnovan prigovor prijeboja tuženika OTP banke d.d.

Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 da isplati tužiteljici EZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], daljnji iznos od 123,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 0,76 EUR od dana 13. veljače 2007. do isplate, -na iznos od 2,40 EUR od dana 6. travnja 2007. do isplate,

-

-na iznos od 7,73 EUR od dana 5. svibnja 2007. do isplate,

-na iznos od 7,66 EUR od dana 7. lipnja 2007. do isplate,

-na iznos od 10,58 EUR od dana 10. srpnja 2007. do isplate,

-na iznos od 9,10 EUR od dana 7. kolovoza 2007. do isplate,

-na iznos od 8,29 EUR od dana 6. rujna 2007. do isplate,

-na iznos od 12,30 EUR od dana 5. listopada 2007. do isplate,

-na iznos od 10,32 EUR od dana 9. studenoga 2007. do isplate,

-na iznos od 9,74 EUR od dana 11. prosinca 2007. do isplate,

-na iznos od 6,89 EUR od dana 5. siječnja 2008. do isplate,

-na iznos od 5,28 EUR od dana 7. veljače 2008. do isplate,

-na iznos od 8,80 EUR od dana 06. svibnja 2008. do isplate,

-na iznos od 6,02 EUR od dana 13. svibnja 2008. do isplate,

-na iznos od 3,99 EUR od dana 11. lipnja 2008. do isplate,

-na iznos od 5,02 EUR od dana 11. srpnja 2008. do isplate,

-na iznos od 8,04 EUR od dana 05. rujna2008. do isplate,

-na iznos od 0,77 EUR od dana 07. listopada 2008. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate. “

II.Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 62,50 eur u roku od 15 dana, dok se neosnovanim ukazuje preostali dio zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eur kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđene je ništetnim čl. 1. Ugovora o [broj kredita] u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, točkom II. izreke odbijena je tužiteljica s zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da su ništetni čl. 2. i 7. Ugovora, točkom III. izreke utvrđeno je da postoji tražbina tužiteljice -

u iznosu od 3.055,56 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke utvrđeno je da postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 123,69 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke prebijene su tražbine tužiteljice iz točke III. izreke i tražbina tuženika iz točke IV. izreke za iznos od 123,69 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.931,87 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Točkom VII. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice preko zatraženih 3.299,34 eur do dosuđenih 2.931,87 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom VIII. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.050,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama IV., V. i VI. izreke, pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tužiteljice je osnovana u pretežnom dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tužiteljice, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP -a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nije u pravu tužiteljica kada svojim navodima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući je sud prvog stupnja utvrdio sve pravno odlučne činjenice.

No, djelomično su osnovani navodi kojima tužiteljica ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

7.1.Naime, u pravu je tužiteljica kada pobija pravilnost stave suda prvog stupnja u odnosu na razloge zbog kojih je prihvaćen tuženikov prigovor prijeboja iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

7.2.Pri tome, valja napomenuti da iako tužiteljica u uvodnom dijelu žalbe, navodi da pobija presudu suda prvog stupnja u točkama IV., V. i VI. izreke iz razloga jer smatra pogrešnim stav suda prvog stupnja o osnovanosti tuženikova prigovora prijeboja, iz izreke prvostupanjske presude je razvidno da je o ovom prigovoru tuženika odlučeno točkama III. (utvrđeno postojanje tražbine tužiteljice u određenoj visini), IV. (utvrđeno postojanje tražbine tuženika u određenoj visini), V. (prebijanje tražbina tužiteljice i tuženika), te točkom VI. izreke (obvezan tuženik da isplati tužiteljici dio zahtjeva preostao nakon izvršenog prebijanja).

-

Osim toga, iako tužiteljica u historijatu žalbe izrijekom ne spominje točku VII. izreke kao pobijani dio prvostupanjske presude, kojom je odbijen dio zahtjeva tužiteljice u visini u kojoj je utvrđeno postojanje tražbine tuženika, iz historijata žalbe proizlazi i to da tužiteljica smatra da je osnovan njen zahtjev i u odnosu na iznos koji je utvrđen kao tražbina tuženika.

Obzirom na prethodno izneseno, uvjerenje je ovog suda da je prilikom odlučivanja o izjavljenoj žalbi tužiteljice, valjalo cijeniti sadržajno razloge zbog kojih je istu izjavila, dakle neovisno o tome koje je točke izreke naznačila u uvodnom dijelu historijata žalbe.

8.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi pored ostalog:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te pravni prednik tuženika kao kreditor 17. svibnja 2006. sklopili uvodno citirani Ugovor o kreditu, da je čl.1. istog ugovorena valutna klauzula,

-da je iz iskaza tužiteljice u bitnome razvidno da je predmetni kredit podignula nakon smrti supruga, kad je ostala sama s troje djece, kako bi podmirila troškove koje je tada imala, da je taj kredit isplatila tako da je naknadno kod Zagrebačke banke podignula kredit u valuti eur, da ju prilikom sklapanja spornog Ugovora nitko od stane djelatnika tuženika nije upozorio na rizike valute CHF, da joj nisu pojašnjeni parametri koji utječu na promjenu te valute, da se radilo o pripremljenom Ugovoru koji je ona samo odnijela kod javnog bilježnika,

-da je provedenim financijskim vještačenjem u bitnome utvrđeno da razlika na ime preplate zbog promjene tečaja odnosno korištenja valutne klauzule iznosi 3.055,56 eur, te da ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila uslijed pada tečaja iznosi 123,69 eur, te da ukupni iznos koji je tužiteljica platila zbog višeg tečaja iznosi 2.931,87 eur,

-da je tuženik nakon provedenog financijskog vještačenja, istaknuo prigovor prijeboja za iznos od 123,69 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

9.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja nije prihvatio tvrdnje tuženika da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača niti da se ovdje ne bi radilo o potrošačkom ugovoru, budući je po ocjeni ista to u ovoj parnici dokazala, dok tuženik istodobno ničim nije pobio njene tvrdnje na tu spornu okolnost.

Nadalje, temeljem iskaza tužiteljice, sud zaključuje da tuženik nije dokazao da da su tužiteljici kao potrošaču sporne odredbe Ugovora učinjene suštinski razumljivima, te da je tužiteljica na temelju tih informacija mogla procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi na svoje financijske obveze, kao ni to da je tužiteljica kao potrošač mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od tuženika kao trgovca.

Uvažava utvrđenja sadržana u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012 (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632717), Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), kojima je pored ostalog pravomoćno utvrđena da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno -

odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003 i dr., dalje: ZZP-a/03), kao i čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 i dr. dalje: ZZP-a/07), a koje povrede traju i dalje.

9.2.Na prednje navedena utvrđena sud prvog stupnja poziva se primjenom čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. ZPP-a, čl. 118. ZZP-a.

Nastavno tome, navodi se da je u odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Umjesto toga, da su banke vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Stoga, da je ranije spomenutim odlukama pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, pa nastavno tome sud utvrđuje da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu odredbe kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, što je sadržano u čl. 1. Ugovora, zbog čega odlučuje kao u točki I. izreke.

9.3.Pored toga, prvostupanjski sud smatra da je sukladno čl. 327. st. 1. ZOO- a/05 ništetan i dio čl. 10. Ugovora kojim je ugovorena otplata mjesečnih anuiteta u valuti CHF, vezano za kunsku protuvrijednost navedenih anuiteta po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, odnosno prodajnom deviznom tečaju na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, te prodajnom deviznom tečaju koji vrijedi na dan dospijeća , a iz razloga koji su izneseni u ranijem dijelu obrazloženja pobijane presude. .

No, ocjena je suda da čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je propisana namjena kredita odnosno da se radi o kreditu bez određene namjene i čl. 7. istog kojom je propisan način i rok korištenja odnosno da će kredit isplatiti na račun korisnika kredita [broj kredita] otvoren kod kreditora na dan 19. svibnja 2006., ali samo ako su pribavljena sva sredstva osiguranja, nisu ništetne s obzirom da je iste ugo varaju namjeru kredita što se uvijek može ugovoriti između stranaka i nema nikakvih elemenata ništetnosti, a također način gdje se isplaćuje kredit, te kojeg dana, je sastavni dio svakog ugovora o kreditu. Isto tako., prema stavu suda te odredbe su jasne i uočljive te istima nije ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, pa posljedično tome odbija taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9.4.Polazeći od ranijih utvrđenja, prvostupanjski sud utvrđuje da kako su sporne ugovorne odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak, u skladu s odlukom -

tuženika ništetne, da se iste među strankama ne mogu primijeniti i da tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi, slijedom čega da je isti u obvezi sukladno čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Iako je iz stanja u spisu razvidno između ostalog da se kao platitelj-primatelj anuiteta kredita navodi "EPrivate" i to od početka otplate kredita odnosno prvog anuiteta do predzadnjeg plaćenog anuiteta , a da se jedino se na zadnjoj uplati navodi kao platitelj-primatelj ovdje tužiteljica, sud prvog stupnja ne prihvaća ni tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice . Ovo iz razloga jer da je i sam tuženik u podnesku od 28. ožujka 2025., naveo da je naknadnom knjigovodstvenom analizom utvrdio da je oznaka ... sadržana u upisu pojedinih uplata po računu za plaćanje kredita u trenutku knjiženja predmetnih uplata predstavljala isključivo interni tehnički opis, a taj opis je generirao knjigovodstveni softverski sustav tuženika u sklopu tehničke obrade podataka i da spomenuta oznaka ne nosi specifično značenje u pogledu identiteta uplatitelja. Shodno tome, ocjena je suda da tužiteljica nikako nije mogla utjecati na interni tehnički opis uplata po predmetnom kreditu prednika tužitelja Splitske banke d.d. , te da je stvar tuženika odnosno njegovog prednika što isti nije vodio točnu evidenciju o tome tko je plaćao predmetni kredit.

9.5.Nadalje, sud ne prihvaća ni tuženikov prigovor zastare, smatrajući da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Budući da je ništetnost odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom poslovni broj P-1401/12 koja je postala pravomoćna donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17, a tužba je u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2023., to sud drži da nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO -a/05.

O visini zahtjeva za isplatu sud je odlučio temeljem provedenog financijskog vještačenja.

9.6.U odnosu na prigovor prijeboja kojeg je tuženik istaknuo u iznosu os 123,69 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, prosudba je prvostupanjskog suda da se pravni odnos kod vraćanja stečenog bez osnove, zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, treba razmatrati kao jedinstveni pravni odnos pri čemu je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je stekla na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05. To po ocjeni suda znači da treba imati u vidu ne samo korist koju je tuženik ostvario od ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule, već i korist koju je tužitelj ostvario na temelju takvih ništetnih ugovornih odredaba jer se kod stjecanja bez osnova i zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove radi o pravnom poslu čiji se izvanugovorni učinci stjecanja bez osnove jedinstveno i istovremeno odnose na obje ugovorene strane, ako su obje ugovorene strane od takve ništetne ugovorne odredbe stekle korist. -

Nastavno tome, sud prvog stupnja zaključuje da prilikom izračuna visine preplate anuiteta uvijek treba uzeti u obzir negativne razlike nastale zbog nižeg tečaja švicarskog franka, a pogotovo kad je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja kao u ovom sporu u odnosu na iznos od 123,69 eur koliko je prema provedenom vještačenju tužiteljica platila manje nego što bi platila da se na sve anuitete primjenjivao tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Slijedom tih razloga, glede tuženikova prigovora odlučuje sukladno čl. 338. st.3. ZPP-a, te čl. 1111. ZOO-a/05, kao u točkama III., IV. I V. izreke, a o pravu na zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO-a/05.

9.7.Obzirom na prednje, a po izvršenom prebijanju tražbina parničnih stranaka, prvostupanjski sud odbija dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu u kojem je njena tražbina prebijena s tražbinom tuženika tj. za iznos od 123,69 eur, te za daljnji iznos od 243,78 eur odnosno ukupno za iznos 367,47 eur sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, a sve uzimajući u obzir prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice na iznos od 3.299,34 EUR, s obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe i tužbenog zahtjeva, kako je već navedeno u točci 6. obrazloženja ove presude. 37. Temeljem čl. 154. st. 5

10.1.U kontekstu prethodno navedenog, nisu ovome sudu prihvatljivi razlozi kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je zaključio da je osnovan tuženikov prigovor prebijanja po osnovi tzv negativne tečajne razlike.

10.2.Naime, iako iz rezultata dokaznog postupka, točnije provedenog financijskog vještačenja kao neprijeporno proizlazi da je tužiteljica tijekom otplate kredita, doista u određenom razdoblju obzirom na niži tečaj valute CHF u odnosu na kunu, manje platila tuženiku iznos od 123,69 eur, uvjerenje je ovog suda ukupni iznos kojeg je vještak utvrdio kao razliku zbog promjene tečaja valute CHF u visini od 3.055,56 eur u konkretnom slučaju ipak nije trebalo umanjiti za tzv. negativne razlike. To stoga što prema prosudbi ovog suda, tužiteljica kao jedna od ugovornih stranaka spornog Ugovora o kreditu, ni na koji način nije, niti je mogla biti odgovorna za ništetnost odredbi kojima je u predmetnom Ugovoru ugovorena valutna klauzula, dakle glavnica kredita vezana za valutu CHF. Suprotno tome, ovaj sud drži da je u ovom ugovornom odnosu, isključivo tuženik taj koji je kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a time i ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

10.3.Osim toga, valja naglasiti i to odredbe ZOO-a, koje reguliraju pitanje stjecanja bez osnove (čl. 1112. do 1120.), ne predviđaju pravilo uzajamnog vraćanja onog što je stečeno bez osnove, a isto tako nije ni po prirodi stvari takvo vraćanje moguće, zbog toga što protivno tumačenju suda prvog stupnja, a time i tuženika, u ovoj situaciji time što je tužiteljica za neke mjesece manje platila tuženiku zbog nižeg tečaja CHF, nije došlo do prelaska imovine tuženika u imovinu tužiteljice bez pravnog osnova. Nastavno tome, na strani tužiteljice ne može postojati obveza bilo kakvog povrata tuženiku, pa tako ni po osnovi tzv. negativne tečajne razlike istaknutog kroz prigovor prijeboja.

U svezi sa do sada navedenim, svakako valja skrenuti pažnju prvostupanjskom sudu i na ZZP/03 odnosno ZZP/07, kojim propisima je ustanovljena zaštita i to potrošača, a ne drugih sudionika, uključujući i banke, shodno čemu, po ocjeni ovog -

suda, nepošteno postupanje banaka uslijed ugovaranja odredaba koje su nepoštene, a time i ništetne, ne može se nagraditi pravom da od potrošača (konkretno ovdje tužiteljice) potražuje isplatu iznosa, kojeg potrošač u konačnici i potražuje upravo kao posljedicu ništetnosti pojedine ugovorne odredbe (ovdje onih kojima je ugovorena valutna klauzula).

10.4.1.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, protivno tumačenju suda prvog stupnja, u konkretnoj pravnoj situaciji prema stajalištu ovog suda, nisu bile ispunjene pretpostavke za prihvaćanje tuženikova prigovora prijeboja, zbog čega se pogrešnima ukazuju odluke suda prvog stupnja sadržane u točkama III. izreke (utvrđeno postojanje tražbine tužiteljice za iznos od 3.055,56 eur s pripadajućim zateznim kamatama), IV. izreke (utvrđeno postojanje tražbine tuženika za iznos od 123,69 eur sa pripadajućim zateznim kamatama), točka V. izreke (prebijanje tražbina tužiteljice i tuženika), te točka VII. izreke (kojom je odbijena tužiteljica sa zahtjevom za isplatu iznosa od 123,69 eur sa pripadajućim zateznim kamatama).

10.4.2.Vezano za prednje, treba reći da je sagledavajući cjelokupnu izreku pobijane presude, razvidno da je i točka VI. izreke (kojom je obvezan tuženik da isplati tužiteljici iznos od 2.931,87 eur s pripadajućim zateznim kamatama) sastavni dio odluke prvostupanjskog suda o tuženikovu prigovoru prijeboja.

No, neovisno o tome, prosudba je ovog suda da je tu točku izreke ipak valjalo potvrditi, obzirom na to da iz razloga iznesenih u ranijem dijelu ovosudnog obrazloženja, nepobitno proizlazi da tužiteljici pripada pravo na isplatu tog iznosa sa pripadajućim kamatama.

11.Kako je iz historijata žalbe tužiteljice razvidno da istom pobija odluku sadržanu u točki VI. izreke u cijelosti, a ne samo za iznos od 123,69 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, a iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi bile ispunjene pretpostavke temeljem kojih bi bio osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu preostalog odbijenog iznosa u visini od 243,78 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, to se navedena odluka suda prvog stupnja u tom odbijajućem dijelu ukazuje pravilnom.

12.U kontekstu svih do sada iznesenih razloga stajalište je ovog suda da tužiteljici pripada pravo na isplatu ne samo iznosa dosuđenog točkom VI. izreke presude, već isto tako i preostalog iznosa od 123,69 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, odnosno sveukupni iznos od 3.055,56 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Stoga, a vodeći računa o razlozima iznesenim u točki 7.2. ovosudnog obrazloženja, zbog kojih ovaj sud drži da tužiteljica sadržajno žalbom pobija i ovu odluku prvostupanjskog suda u odnosu na ranije navedeni iznos, ocjena je ovog suda da je u tom dijelu žalba tužiteljice osnovana obzirom na stav ovog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora prijeboja.

Iz tih razloga je valjalo preinačiti odluku prvostupanjskog suda u točki VII. izreke, te obvezati tuženika da isplati tužiteljici i daljnji iznos od 123,69 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

12.Kako je dakle povodom žalbe tužiteljice preinačena presuda suda prvog stupnja u točkama III., IV., V. i VII. izreke, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP -a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka, pozivom na čl. 154. st.5. ZPP-a. -

Dosuđeni trošak odnosi se na nagradu za rad odvjetnika sukladno Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova postupka („Narodne novine“ broj 142/2012 i dr.,) i to za sastav žalbe u iznosu 50,00 eur, što uvećano za PDV iznosi 62,50 eur, dok se preostali dio zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eur ukazuje neosnovanim.

13.Zbog svih iznesenih razloga valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki VI. Izreke, te u točki VII. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 243,78 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, djelomičnim uvažavanjem žalbe tužiteljice preinačiti pobijanu presudu u točkama III., IV., V. izreke u cijelosti, te u točki VII. izreke u preostalom odbijajućem dijelu za iznos od 123,69 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve na način pobliže naveden u točki II. izreke presude, primjenom čl. 373. t.3. ZPP -a.

14.Presuda suda prvog stupnja u točkama I . i II. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VIII. Izreke, kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 15. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković