Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1110/2020-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, na prijedlog sudske savjetnice Valentine Burazer, u pravnoj stvari tužiteljice HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković i Sanja Perković, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 16. travnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, po objavi dana 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., da tužiteljici HF, isplati iznos od 11.168,93 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče do isplate na slijedeće iznose:

- na iznos od 12,01 € od 01.02.2008 godine

- na iznos od 17,75 € od 01.03.2008 godine

- na iznos od 23,41 € od 01.04.2008 godine

- na iznos od 10,12 € od 01.05.2008 godine

- na iznos od 6,43 € od 01.06.2008 godine

- na iznos od 10,47 € od 01.07.2008 godine

- na iznos od 2,43 € od 01.08.2008 godine

- na iznos od 4,24 € od 01.09.2008 godine

- na iznos od 12,17 € od 01.10.2008 godine

- na iznos od 49,74 € od 01.11.2008 godine

- na iznos od 21,16 € od 01.12.2008 godine

- na iznos od 55,00 € od 01.01.2009 godine

- na iznos od 57,15 € od 01.02.2009 godine

- na iznos od 59,31 € od 01.03.2009 godine

- na iznos od 52,86 € od 01.04.2009 godine

- na iznos od 61,37 € od 01.05.2009 godine

- na iznos od 54,18 € od 01.06.2009 godine

- na iznos od 45,76 € od 01.07.2009 godine

- na iznos od 49,22 € od 01.08.2009 godine

- na iznos od 55,33 € od 01.09.2009 godine

- na iznos od 49,39 € od 01.10.2009 godine

- na iznos od 48,80 € od 01.11.2009 godine

- na iznos od 55,87 € od 01.12.2009 godine

- na iznos od 61,53 € od 01.01.2010 godine

- na iznos od 68,94 € od 01.02.2010 godine

- na iznos od 67,15 € od 01.03.2010 godine

- na iznos od 79,90 € od 01.04.2010 godine

- na iznos od 77,14 € od 01.05.2010 godine

- na iznos od 80,16 € od 01.06.2010 godine

- na iznos od 114,08 € od 01.07.2010 godine

- na iznos od 106,58 € od 01.08.2010 godine

- na iznos od 134,18 € od 01.09.2010 godine

- na iznos od 120,49 € od 01.10.2010 godine

- na iznos od 102,48 € od 01.11.2010 godine

- na iznos od 137,37 € od 01.12.2010 godine

- na iznos od 155,16 € od 01.01.2011 godine

- na iznos od 141,85 € od 01.02.2011 godine

- na iznos od 145,95 € od 01.03.2011 godine

- na iznos od 134,80 € od 01.04.2011 godine

- na iznos od 136,04 € od 01.05.2011 godine

- na iznos od 163,48 € od 01.06.2011 godine

- na iznos od 169,26 € od 01.07.2011 godine

- na iznos od 209,01 € od 01.08.2011 godine

- na iznos od 203,39 € od 01.09.2011 godine

- na iznos od 172,18 € od 01.10.2011 godine

- na iznos od 162,47 € od 01.11.2011 godine

- na iznos od 160,32 € od 01.12.2011 godine

- na iznos od 168,27 € od 01.01.2012 godine

- na iznos od 177,16 € od 01.02.2012 godine

- na iznos od 177,37 € od 01.03.2012 godine

- na iznos od 171,81 € od 01.04.2012 godine

- na iznos od 173,64 € od 01.05.2012 godine

- na iznos od 177,06 € od 01.06.2012 godine

- na iznos od 173,81 € od 01.07.2012 godine

- na iznos od 174,05 € od 01.08.2012 godine

- na iznos od 170,93 € od 01.09.2012 godine

- na iznos od 164,74 € od 01.10.2012 godine

- na iznos od 171,86 € od 01.11.2012 godine

- na iznos od 173,89 € od 01.12.2012 godine

- na iznos od 174,05 € od 01.01.2013 godine

- na iznos od 163,74 € od 01.02.2013 godine

- na iznos od 170,37 € od 01.03.2013 godine

- na iznos od 172,17 € od 01.04.2013 godine

- na iznos od 168,19 € od 01.05.2013 godine

- na iznos od 157,01 € od 01.06.2013 godine

- na iznos od 152,60 € od 01.07.2013 godine

- na iznos od 158,10 € od 01.08.2013 godine

- na iznos od 161,89 € od 01.09.2013 godine

- na iznos od 171,56 € od 01.10.2013 godine

- na iznos od 166,24 € od 01.11.2013 godine

- na iznos od 168,62 € od 01.12.2013 godine

- na iznos od 170,57 € od 01.01.2014 godine

- na iznos od 148,78 € od 01.02.2014 godine

- na iznos od 152,52 € od 01.03.2014 godine

- na iznos od 150,60 € od 01.04.2014 godine

- na iznos od 146,87 € od 01.05.2014 godine

- na iznos od 145,18 € od 01.06.2014 godine

- na iznos od 145,92 € od 01.07.2014 godine

- na iznos od 150,62 € od 01.08.2014 godine

- na iznos od 155,41 € od 01.09.2014 godine

- na iznos od 154,99 € od 01.10.2013 godine

- na iznos od 157,39 € od 01.11.2013 godine

- na iznos od 160,85 € od 01.12.2013 godine

- na iznos od 159,45 € od 01.01.2015 godine

- na iznos od 161,40 € od 01.02.2015 godine

- na iznos od 161,40 € od 01.03.2015 godine

- na iznos od 161,40 € od 01.04.2015 godine

- na iznos od 161,40 € od 01.05.2015 godine

- na iznos od 161,40 € od 01.06.2015 godine

- na iznos od 161,40 € od 01.07.2015 godine

- na iznos od 161,40 € od 01.08.2015 godine

- na iznos od 161,40 € od 01.09.2015 godine

po kamatnoj stopi od 14% godišnje počem od 1.1.2008. do 30.6.2011., po kamatnoj stopi od 12% godišnje počem od 1.7.2011. do 31.7.2015., nastavno počem od 1.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a počem od 1.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok počem od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Prigovor radi prijeboja tuženika u iznosu od 417,33 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na sljedeće iznose:

" - € 2,41 od 12.04.2007. pa do isplate;

- € 7,11 od 02.05.2007. pa do isplate;

- € 9,19 od 02.06.2007. pa do isplate;

- € 11,92 od 02.07.2007. pa do isplate;

- € 11,90 od 02.08.2007. pa do isplate;

- € 8,16 od 02.09.2007. pa do isplate;

- € 13,73 od 02.10.2007. pa do isplate;

- € 13,87 od 02.11.2007. pa do isplate;

- € 9,96 od 02.12.2007. pa do isplate;

- € 10,38 od 02.01.2008. pa do isplate;

- € 2,07 od 02.02.2008. pa do isplate;

- € 3,96 od 02.05.2008. pa do isplate;

- € 7,65 od 02.06.2008. pa do isplate;

- € 3,62 od 02.07.2008. pa do isplate;

- € 11,65 od 02.08.2008. pa do isplate;

- € 9,84 od 02.09.2008. pa do isplate;

- € 1,91 od 02.10.2008. pa do isplate

- € 13,90 od 02.02.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.03.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.04.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.05.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.06.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.07.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.08.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.09.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.10.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.11.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.12.2014. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.01.2015. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.02.2015. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.03.2015. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.04.2015. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.05.2015. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.06.2015. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.07.2015. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.08.2015. pa do isplate;

- € 13,90 od 02.09.2015. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona on obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine." odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 25. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja sve, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice učinjena podneskom od 24. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 13. lipnja 2019. podnijela tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 14. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103416964 (dalje: Ugovor o kreditu) sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Ističe kako se radi o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi te da su bez pravnog učinka, budući su iste nepoštene i protivne postupanju prema načelu savjesnosti i poštenja. Obzirom se radi o nedopuštenom postupanju tužiteljici je prouzročena šteta u vidu povrede zakonom zaštićenih prava i interesa tužitelja koja se očituje u više plaćenom iznosu glavnice kreditne obveze vezane uz valutu CHF u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i u pretplaćenim mjesečnim anuitetima prema ništetnim odredbama ugovora temeljem kojih je tuženik ostvario imovinsku korist bez zakonom priznate pravne osnove. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Ističe kako je s tuženikom 19. siječnja 2016. sklopila aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u valutu eur. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i naloži isplatu iznosa na ime povrata preplaćenih mjesečnih anuiteta uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako su stranke sklopljenim Aneksom izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, promijenjena je ugovorna valutna klauzula i kamatna stopa iz osnovnog ugovora a koju je tužiteljica prihvatila. Sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Tužiteljica je slobodnom voljom odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu. Provedenom konverzijom izjednačena je pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, te su konverzijom riješena sva sporna pitanja među ugovornim stranama. Ističe prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok.

3. Nadalje ističe kako je tužiteljica bila informirana o ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Postojalo je dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti takve ekonomske posljedice. Ne može se smatrati da je odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu, već je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljica je imala dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno ista je biola obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Ističe kako je tuženik sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te spori da bi na strani tužiteljice nastupila šteta kao i to da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici. Ujedno je naveo kako tužiteljica kao korisnik CHF kredita nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška, a podredno ističe prigovor radi prijeboja u iznosu od 1.031,54 HRK, na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta, odnosno 719,49 CHF na ime promjene u kamatnoj stopi.

4. Tužiteljica i tuženik su u daljnjem tijeku postupka u bitnom ponavljali već istaknute navode, i prilagali relevantnu sudsku praksu za predmet ovoga spora.

5. Radi razjašnjavanja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti i utvrđivanja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja, sud je u postupku proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužiteljice kao korisnika kredita od 14. veljače 2007. (list 8-14 spisa), Aneks broj 1. Ugovora br. 5103416964 (list 30- 33 spisa), otplatnu tablicu (list 34-37 spisa), otplatni plan (list 38-40 spisa), pregled prometa po partiji kredita uz obavijesti banke (list 44-57 spisa), saslušana je tužiteljica ZF (list 317-318 spisa), provedeno je vještačenje po trgovačkom društvu D&S d.o.o. za knjigovodstvo, računovodstvo i financijsko vještačenje, a za koje su vještačili MF i UF, stalni sudski vještaci (list 328-337 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu kao i povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužiteljica potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica zaključila sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

8. Tužiteljica ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdi dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

9. U ovom postupku nije sporno da je tužiteljica 14. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 81.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

10. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 249/14 od 09. travnja 2015.

11. Predmetnim presudama utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja, kao i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

12. Nije ni sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

13. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

14. Sporna je primjena prethodno navedenih pravomoćnih odluka na konkretan slučaj obzirom tuženik ističe kako se radi o nepravilnim i nezakonitim odlukama. Sporno je da li je nastupila zastara, te je ujedno sporna i visina tako postavljenog tužbenog zahtjeva.

15. Obzirom na iznesene navode tuženika, stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku obrazloženja, pa stoga svako isticanje tuženika da navedene pravomoćne odluke ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju ovaj sud nije cijenio osnovanim.

16. Ugovor o kreditu je sklopljen 14. veljače 2007. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima (35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Tuženik navodi kako su odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, lako uočljive i lako razumljive, te da to ne može biti dvojbeno budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a da je tužiteljici bila razumljiva proizlazi iz Ugovora.

18. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je kako su odredbe čl. 8. točka 1., točka 2. i točka 3. koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, te su bile lako uočljive. Isto tako je naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, iz čega proizlazi da su predmetne odredbe bile jasne.

19. Međutim potrebno je razgraničiti i ocijeniti da li su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošaču, odnosno korisniku kredita, a nastavno da li su iste bile poštene.

20. Naime, kao što je već prethodno navedeno, ugovorena je odredba kojom banka ima ovlasti izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, odnosno banka de facto ima mogućnost izmijeniti kamatnu stopu na temelju jednostrane odluke o kojoj tužiteljica nema nikakve mogućnosti utjecati, odnosno ono isključivo ovisi o jednostranoj odluci tuženika. Takva Odluka je akt banke koja u svojoj biti čini financijski dokument a kojega jedino osobe koje posjeduju dovoljno stručnog znanja i izobrazbe mogu razumjeti i rastumačiti njezin sadržaj. Stoga takve odluke, kao i sami razlozi koji utječu na njihovu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu mogle biti razumljive prosječnom potrošaču.

21. Sukladno čl. 269. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a sama činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Obzirom na zakonske propise to kamatna stopa mora biti određena, odnosno odrediva.

22. Imajući u vidu kako je u predmetni Ugovor o kreditu unesena neodređena formulacija glede promjenjive kamatne stope, potrebno ju je dovesti u svezi sa načelima obveznog prava, pa su tako sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni se pridržavati načela savjesnosti i poštenja (čl. 3. i 4. ZOO-a). Isto tako je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a), a sukladno čl. 7. ZOO-a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, te je zakonom određeno u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.

23. Obzirom na navedeno razvidno je da je tužiteljica kao korisnik kredita, dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao davatelja predmetnog kredita.

24. Također je potrebno naznačiti kako je Ugovorom o kreditu određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja Ugovora a da istodobno nisu naznačeni bilo koji kriteriji, podaci ili parametri koji bi mogli služiti kao orijentir u slučaju promjene kamatne stope, pa stoga isti nisu bili određeni, pa ni odredivi, već je samo paušalno navedeno kako je kamatna stopa promjenjiva, i to sve sukladno Odluci tuženika.

25. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa stoga u takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužiteljica kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

26. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe bile razumljive iz razloga što je što je ista sastavni dio ugovora, te je izričito navedena. Naime, tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora djelatnik objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na formiranje tijekom ugovornog razdoblja, a temeljem čega bi tužiteljica kao potrošač mogla razaznati učinke koji će u budućnosti nastati iz takve odredbe.

27. Isto tako tužiteljica, kao ni svaki drugi prosječan građanin RH nije bila u dovoljnoj mjeri educirana iz područja financija da bi mogla shvatiti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope, niti je mogla imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja Ugovora. Posebno se napominje kako se ovdje radi o potrošaču koji sa svojim prosječnim znanjem financijskih segmenata bankarskog i financijskog sustava nije mogao znati o elementima i parametrima istog.

28. Potrebno je istaknuti kako je tuženik, kao banka, financijska institucija čija je temeljna djelatnost obavljanje poslova novčanog posredovanja te obavljanje pomoćnih novčanih poslova koji su povezani s financijskim posredovanjem, a time i njezini krajnji cilj ostvarivanje zarade, koja je ovlaštena sklapati ugovore na duže vremenske razdoblje (od kojih velika većina otpada upravo na ugovore o kreditu) ovlaštena i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. No, potrebno je napomenuti da je tuženik dužan postupati sa pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, što znači da je u obvezi nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču u skladu sa njihovim mogućnostima za podmirivanje istih, a da pri tome za njega ujedno ne nastaje šteta.

29. Budući tuženik kao financijska institucija ima najviše i najsveobuhvatnije znanje o financijskom/bankarskom sektoru, pa je stoga prilikom zaključenja predmetnog Ugovora bio u obvezi potrošača detaljno i obuhvatno upoznati o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te mu posebno skrenuti pozornost o rizicima glede ugovaranja iste, odnosno da postoji mogućnost da u jednom trenutku za vrijeme ispunjenja obveze iz Ugovora može doći do promjene koja bi bila vrlo otegotna za potrošača glede daljnjeg ispunjenja njegovih obveza. Imajući u vidu kako tuženik nije obavijestio tužitelja o svim gore navedenim segmentima sklopljenog Ugovora, to je isti postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

30. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog, a posljedično tome ni odredbu koja se tiče promjenjive kamatne stope, što je kasnije i utjecalo na promjenu samih anuiteta.

31. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužiteljica, odnosno potrošač stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

32. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

33. Ovaj sud cijeni da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, te da tuženik može unijeti u ugovor predmetne ugovorne odredbe, no ne na način kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju, a bez da je ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi, i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom i primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega i nastati.

34. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

35. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

36. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

37. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

38. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

39. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

40. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

41. Tuženik navodi kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli jasno koncipirane Ugovorom te kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te kako su tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani i urečeni obrasci u kojima je pojašnjen pojam valutne klauzule. Isto tako ističe kako je tužitelj mogao svakodnevno provjeriti tečaj valute telefonom ili na internetskoj stranici. Ovakve navode ovaj sud smatra neosnovanim.

42. Naime, stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

43. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužiteljicu, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužiteljica uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogla pregovarati o istima, zbog čega je dovedena u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužiteljice.

44. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužiteljici, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

45. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužiteljice o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužiteljica, odnosno potrošač stavljena u nepovoljniji položaj čime joj je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

46. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

47. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

48. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

49. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

50. U postupku je saslušana tužiteljica ZF koja u svome iskazu u bitnome navodi kako je kredit iskoristila za rješavanje stambenoga pitanja, odnosno za kupnju nekretnine u kojoj i danas živi. Sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF ponudila joj je bankarica koja je rekla da se radi o stabilnoj valuti koja ne varira. Službenica banke joj je rekla da se radi o stabilnoj valuti. poznat joj je termin promjenjive kamatne stope, ali istaknula je kako je mogla uzeti taj kredit ili ga ne prihvatiti. Za konverziju je doznala iz medija te se potom obratila banci radi sklapanja aneksa ugovora o kreditu.

51. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim, logičnim i životnim, te se njezin iskaz slaže sa dokumentacijom koja prileži spisu i isti se smatra potrošačem. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

52. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem bankarice KF, koja bi eventualno dokazala da je pojedinačno pregovarala s tužiteljicom o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

53. Nadalje, potrebno je napomenuti kako je tužiteljica sklopila sa tuženikom Aneks ugovora o kreditu a temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK/15).

54. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka Ugovoru kojim je tužiteljica pristala na konverziju kredita ugovorni odnos između stranaka u cijelosti izmijenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa zbog čega je tužiteljica zaključenjem dodatka ugovora od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, zbog čega ista ne bi imala osnova potraživati isplatu preplaćenih iznosa, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

55. Isticanje da bi pristankom tužiteljice na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana, ne proizlazi iz odredaba Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o zaštiti potrošača kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona, na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak ugovora, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

56. Posebno je potrebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

57. VSRH je u svojoj odluci Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.

58. Tuženik je u tijeku postupka obrazlagao kako sklapanje predmetnog Aneksa ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu bez značaja obnove a koja svoje uporište ima u prisilnom propisu, odnosno ZIDZPK/15-u, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri, odnosno intervenciji samog zakonodavca, te da se stoga opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, pod pretpostavkom da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK/15-u.

59. Suprotno stavu tuženika ovaj sud posebno ističe kako niti jednom jedinom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno drugim riječima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, kao u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutnu klauzulu.

60. Potrebno je napomenuti kako u vrijeme konverzije nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Ističe se kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu.

61. Isto tako sklopljenim Aneksom tužiteljica se ni na koji način nije odrekla zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno u istome ne postoji izjava ovdje tužiteljice da bi se ista odrekla isticati nepoštenost ugovornih odredaba pa ni pravnih učinaka koji bi eventualno mogli iz takvog pravnog posla proistjeći. Ujedno se ističe kako Aneks ugovora o kreditu, pa ni izračun konverzije u sebi nema riječi o promjenjivosti stope ugovornih kamata u valuti CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na početnu stopu ugovorne kamate.

62. Isticanje tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezanu uz valutu EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF ovaj sud nije cijenio osnovanim.

63. Ovaj sud ističe kako konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga činjenica da je izvršena konverzija nema utjecaja na mogućnost isticanja nepoštenosti ugovornih odredaba. Konverzija nije ispravila sve one posljedice koje su nastale temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, te sama činjenica konverzije ne umanjuje zaštitu koje potrošačima pripada temeljem zakonskih odredaba.

64. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

65. U ovom postupku je utvrđeno kako tužiteljica nije imala mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu kao i sklopljenog Aneksa, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužiteljicu kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope kao i valutne klauzule smatraju nepoštenima, a ujedno i ništetnima.

66. S obzirom na navedeno to konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer iste nisu ispravljene budući tako provedenom konverzijom nije tužitelju vraćeno ono što je temeljem tih istih odredaba više preplatila.

67. Također je potrebno napomenuti kako odredbama ZIDZPK/15 nije predviđen način na koji bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sam zakon je donesen kako bi se olakšala situacija potrošačima u smislu da će pro futuro plaćati manje mjesečne naknade korištenja kredita budući je konvertiran u valutu EUR. Stoga ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužiteljice tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

68. Ovaj sud upire na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

69. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje kondemnatornog zahtjeva u predmetnoj parnici na strani tužitelja navodeći kako korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

70. Sud ovakve navode smatra neosnovanim. Naime, sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

71. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelj ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužiteljice.

72. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

73. Tuženik ističe kako je provedenom konverzijom tužiteljica stavljena u položaj EUR korisnika kredita kao da nikada nije niti imala kredit u CHF te da su sve uplate tužiteljice kao i navodne preplate uzete u obzir prilikom konverzije, čime da je u konačnici uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana a što je bit zaštite potrošača koja je bila predmetom presude Suda EU, a što da je potvrđeno praksom suda EU.

74. U odnosu na prethodno izneseno ovaj sud napominje kako takva odluka predstavlja izravnu zakonodavnu intervenciju određenih ugovornih odredaba koje su utvrđene nepoštetnim i ništetnim, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o izmjeni ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa vezano za isti, s time da sklapanje predmetnog Aneksa nije bila obveza za tužiteljicu već samo za tuženika.

75. U odnosu na samostalnost odluke tužiteljice da pristupi sklapanju Aneksa ističe se kako potrebno je uzeti u obzir da okolnosti sklapanja predmetnog Ankesa nisu bile ni u najmanju ruku olakotne. Naime, odabir tužiteljice pa i ostalih potrošača je bio prividan budući je tužiteljica mogla ostati u dotadašnjem ugovornom odnosu sa tuženikom u odnosu na osnovni prvotni ugovor o kreditu izražen u valuti CHF i plaćati enormne mjesečne anuitete te tako pasti u dužničko ropstvo. Tužiteljica je donijela odluku koja u stvarnosti nije bila odluka već nužnost u datim uvjetima u kojima se isti nalazila.

76. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

77. U postupku je provedeno vještačenje po trgovačkom društvu D&S d.o.o. za knjigovodstvo, računovodstvo i financijsko vještačenje, a za koje su vještačili MF i UF, stalni sudski vještaci, koji su izradili nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, isti je detaljno obrazložen i precizan. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužiteljica isplatila 6.876,52 kn više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala, dok negativne razlike iznose 2.094,60 kn. U odnosu na tečaj ističe kako je tužiteljica preplatila iznos od 85.223,83 kn, i to u periodu od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, dok negativne razlike iznose 1.049,74 kn. Ukupna razlika po razlika po obje osnove iznosi ukupno 88.956,01 kn, od čega su pozitivne razlike 89.699,17 kn, a negativne razlike 743,16 kn. Nadalje, istaknuto je kako je nakon provedene konverzije utvrđeno kako je tužiteljica na dan 30.9.2015. imala preplatu u iznosu od 45.374,92 kn.

78. Tužiteljica je podneskom od 18. lipnja 2024. istaknula kako ukupna razlika po obje osnove (ništetna odredba ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetna valutna klauzula u CHF) iskazano u eurima iznosi 11.806,47 eura u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 11.905,10 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 98,63 eura. Nakon provedene konverzije tužena je utvrdila kako je tužiteljica na dan 30.9.2015. imala preplatu u iznosu od 45.374,92 kune, međutim, tužiteljica je istaknula kako je iznos preplate od 45.374,92 kn utvrđen konverzijom, prebijen u cijelosti u razdoblju od trenutka provedene konverzije pa do konačne isplate kredita 01.03.2017.

79. Tuženik je podneskom od 19. srpnja 2024. istaknuo kako prigovara matematičkom izračunu vještaka za razdoblje od 01.02.2015. do 30.09.2015. kada je bilo potrebno primijeniti fiksni tečaj od 6,39 kn.

80. U svojoj dopuni nalaza i mišljenja vještaci su naveli kako su prilikom izrade nalaza i mišljenja za razdoblje od 1.2.2015. do 30.9.2015. omaškom koristili tečaj na dan uplate, a ne fiksni tečaj 6,39 HRK/CHF. Slijedom navedenog, u dopuni nalaza i mišljenja vještaci su utvrdili kako razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 79.370,81 kn, u čemu pozitivne razlike iznose 80.420,55 kn, a negativne razlike 1.049,74 kn. Ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 84.152,73 kn, od čega su pozitivne razlike 84.895,89 kn, a negativne razlike 743,16 kn. Iskazano u eurima ukupna razlika po obje osnove iznosi 11.168,93 eura, u čemu pozitivne razlike iznose 11.267,56 eura, a negativne razlike 98,63 eura.

81. Tužiteljica je podneskom od 24. rujna 2024. preinačila tužbu sukladno zaprimljenoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka te potražuje ukupan iznos od 11.168,93 EUR kako slijedi.

82. Sud je primjenom odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a preinaku dopustio jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužiteljica tek po primitku nalaza i mišljenje vještaka mogla konačno postaviti svoj tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

83. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

84. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

85. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

86. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 11.168,93 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužiteljica preplatila unutar ukupnog iznosa.

87. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

88. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 31. siječnja 2022. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-33/2022 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

89. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., dok je u dijelu valutne klauzule postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila, kako za isplate glede promjenjive kamatne stope tako i za valutnu klauzulu. U odnosu na prigovor zastare na preinačeni iznos ističe se kako sukladno ustaljenoj sudskoj praksi u slučaju preinačenja tužbe nema zastare.

90. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu, pa je stoga i neosnovan prigovor tuženika da bi se kamate trebale računati od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita budući se kamate računaju od trenutka kada tuženik dođe u zakašnjenje.

91. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužiteljice nije prešlo u zastaru.

92. Tuženik je u ovom postupku iznio prigovor radi prijeboja. Po primitku nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka tuženik je istaknuo kako izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 139,33 EUR te iznos od 278,00 EUR s osnove razlike u kamatnoj stopi.

93. Ovakav prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka i utvrđeno. Manje kamatne stope proizašle su iz činjenice što je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu, a manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Također valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njezine obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedno od osnovnih pretpostavaka da bi se mogao uopće primijeniti institut stjecanja bez osnove, a nastavno niti obveza istog da vrati novčana sredstva tuženiku.

94. Prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisano u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak sa osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu, odnosno jednostrano mijenjanih kamatnih stopa, te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora, što bi u krajnosti dovelo do toga da potrošači uistinu ravnopravnom položaju kad stupaju u obvezne odnose sa bankom, odnosno financijskom institucijom, konkretno tuženikom, već su uvijek u „podrednom“ položaju. Stoga je stav ovoga suda kako bi usvajanje takvog prigovora bilo u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima obveznoga prava, stoga je isti ocijenio kao neosnovan, slijedom čega je trebalo odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

95. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. te Zakona o parničnom postupku pa su tužiteljici priznati parnični troškovi njezinog zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to: za sastav tužbe u iznosu od 200 eura (Tbr. 7 toč.1), za zastupanje na ročištima 29. kolovoza 2023., 6. studenog 2023. i 16. travnja 2026. u iznosu od 200 eura svako (Tbr. 9 toč.1), za sastav podnesaka od 31. svibnja 2023., 18. lipnja 2024. i 24. rujna 2024. u iznosu od 200 eura svako (Tbr. 8 toč.1), sve uvećano za pdv 25% (iznos od 350,00 eura), dakle sveukupno iznos od 1.750,00 eura. Tužiteljici je u cijelosti priznat trošak predujma za izvođenje financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 eura, dakle sveukupno iznos od 2.000,00 eura. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23).

96. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih od presuđenja pa do isplate.

97. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao točki III. izreke presude.

U Rijeci, 25. svibnja 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Valentina Burazer

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika