Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-431/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužiteljice GG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba Ugovora o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006 sklopljenog dana 22. studenog 2006.g između tužiteljice GG i prednika tuženika Slavonska banka d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed…..“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici GG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 467,90 EUR (četiristošezdesetsedam eura i devedeset centi) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 27. studenog 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006 sklopljenog dana 22. studenog 2006.g između tužiteljice GG i prednika tuženika Slavonska banka d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed.“

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici GG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 124,11 EUR (stodvadesetčetiri eura i jedanaest centi) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 07. siječnja 2021. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici GG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime parničnih troškova iznos od 622,22 EUR (šestodvadesetdva eura i dvadesetdva centa) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude 15. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika 10. prosinca 2025. podnijela tužbu u kojoj je navela da je s pravnim prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu 2006. godine prema kojemu je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 40.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate od 15 godina sa s vrhom izgradnje stambene kuće, a koji kredit je prijevremeno otplaćen 2021. godine. Navodi da je predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 7. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,20% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita, a koju naknadu je tuženik i naplatio prilikom isplate kredita u iznosu od 3.525,36 HRK. Također, ističe da je čl. 9. st. 2. Ugovora ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik, a tuženik je 7. siječnja 2021. naplatio tužiteljici naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 935,07 HRK. Tužiteljica navodi da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se iste naplaćuju. Smatra da su navedene odredbe prouzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su iste nepoštene, pa samim time i ništetne. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će navedene ugovorne odredbe utvrditi ništetnima i naložiti tuženiku tužiteljici isplatiti iznos takvih naknada i naknaditi prouzročeni parnični trošak.

2. Tuženik je 16. siječnja 2026. podnio odgovor na tužbu u kojemu je naveo da je točno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu u koji su inkorporirane odredbe kojima su ugovorene naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, no tuženik navodi da iste nisu ništetne. Prije svega, istaknuo je prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Ne spori da su naplaćene tužiteljici naknada za obradu kredita u iznosu od 467,90 EUR i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 124,11 EUR. Smatra da su predmetne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te ističe da su tužiteljica i tuženik o istima pojedinačno pregovarali. Navodi da je banka za naplatu istih naknada imala zakonsku osnovu. Naveo je da tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita budući da je isti za navedeno morao ishoditi vlastito zaduživanje kako bi tužiteljici mogao staviti na raspolaganje iznos kredita. U odnosu na naknadu za obradu kredita, ističe da je isti naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu, te da nije dopušteno ocjenjivati jesi li poštene ugovorne odredbe o predmetnu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis i pročitao Ugovor o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (str. 7-15 spisa), Isplatni nalog (str. 15 spisa), dopis tuženika (str. 17 spisa), Odluku o naknadama za usluge tuženika koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i Odluku o naknadama za usluge tuženika u trenutku prijevremene otplate kredita, ostalu materijalnu dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika uz odgovor na tužbu od 16. siječnja 2026. (str. 32-192 spisa), te je saslušana tužiteljica GG. Sud nije izveo dokaz provođenjem financijskog vještačenja budući da je tužiteljica odustala od takvog prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Prije svega, valja naglasiti da je tuženik u odgovoru na tužbu od 16. siječnja 2026. prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica u tužbi naznačila u iznosu od 1.919,23 EUR, a od tuženika potražuje isplatu iznosa od samo 592,01 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev tužitelja istaknut uz zahtjev za isplatom treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatom, te se vrijednost predmeta spora određuje samo prema novčanom potraživanju odnosno prema zahtjevu postavljenom u tužbi u ukupnom iznosu od 592,01 EUR. Slijedom navedenog, sud je raspravnim rješenjem od 5. ožujka 2026. (protiv kojega nije dopuštena posebna žalba) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 592,01 EUR, sukladno čl. 40. st. 3 Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP).

6. Među parničnim strankama nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika 22. studenog 2006. godine sklopili ugovor o kreditu kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje iznos od 40.000,00 EUR na rok otplate od 15 godina. Također, nije sporno da je istim ugovorom ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1,20% jednokratno od ukupnog iznosa kredita, te je ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita pri čemu se korisnik obvezuje platiti naknadu prema obračunu banke. Nije sporno niti da je tužiteljici kao korisniku kredita 27. studenog 2006. godine od strane prednika tuženika naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.525,36 HRK, te 7. siječnja 202. godine naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 935,07 HRK.

7. Među parničnim strankama je sporno jesu li utužene ugovorne odredbe nepoštene koje nepoštenje bi vodilo ka ništetnosti istih, te ima li tužiteljica uslijed toga pravo na povrat iznosa plaćenih na ime takvih ugovornih odredbi.

8. Iz Ugovora o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (str. 7-15 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita, sa svrhom stambenog kredita za izgradnju i to u visini od 40.000,00 EUR na rok otplate od 15 godina. Također, utvrđeno je da je čl. 7. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1,20% jednokratno unaprijed od ukupnog iznosa kredita, dok je čl. 9. Ugovora ugovoreno da korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu kredita u kojem slučaju je banka ovlaštena zaračunati naknadu prema odluci banke.

9. Iz Odluke o naknadama Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koja Odluka je dostavljena od strane tuženika u odgovoru na tužbu, proizlazi da je predmetnom odlukom između ostalog određena i visina naknade za obradu kredita u iznosu od 0,75 do 3% od iznosa odobrenog kredita, te naknada za prijevremenu otplatu kredita u određenom postotku u odnosu na nedospjeli iznos glavnice.

10. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.

11. Tužiteljica GG saslušana je na ročištu od 20. travnja 2026., te je ista navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila 2006. godine i to radi dovršetka izgradnje kuće koju su imali namjeru izgraditi ona i njezina obitelj, a u kojoj su trebali živjeti. Ista nekretnina nije niti danas do kraja dovršena. Takvu nekretninu nisu nikada davali u najam ili u zakup budući da niti nije u funkciji za takvo nešto. U predmetno vrijeme nije imala otvoren nikakav obrt niti se bavila nekakvom trgovinskom djelatnosti već je bila zaposlena u Đakovštini d.d. Kada je s djelatnikom banke pregovarala oko sklapanja ugovora isključivo je mogla utjecati i to donekle na visinu iznosa kredita, odnosno htjela je i više no odobreno joj je u skladu s tadašnjim primanjima, a o svim ostalim odredbama pa tako i o naknadi za odobrenje kredita nije mogla pregovarati budući da je ugovor o kreditu dobila na već gotovom pisanom obrascu po principu "uzmi ili ostavi" samo na potpis. Nije joj pojašnjavano uopće na što bi se takva naknada odnosila i koji bi trošak time platila, a također nije joj objašnjeno niti u kojem to točnom iznosu će isti platiti. Samo zna da se takva naknada vezala u nekakvom postotku od iznosa kredita i da je dobila umanjeni iznos kredita za takvu naknadu. Bilo joj je jasno da će morati snositi određene troškove koji se tiču javnog bilježnika i slično, a nikako joj nije bilo jasno na što bi se odnosio trošak naknade za odobrenje kredita. Predmetni kredit je prijevremeno platila 2021. godine i tom prilikom joj je banka naplatila nekakvu naknadu. Mora napomenuti da prilikom sklapanja predmetnog ugovora joj djelatnik banke niti nije spomenuo da bi banci mogla nastati nekakva šteta ako bi prijevremeno otplatila kredit. Samo su joj napomenuli da će morati prije takve namjere obavijestiti banku, a nije joj objašnjeno da bi morala plaćati ikakvu naknadu niti u kojem iznosu. Prije potpisivanja ugovora ga je pročitala brzinski, te joj je isti bio jasan koliko je to mogao biti, sve se odvijalo na šalteru banke brzim tempom, te se nije radilo o osobnom bankaru.

12. Sud prihvaća pročitanu materijalnu dokumentaciju kao istinitu, no stranke niti nisu izrijekom osporavale činjenice navedene u istoj već se sporna pitanja u predmetnom postupku odnose na pravna pitanja koja će sud obrazložiti u daljnjem tijeku ovog obrazloženja.

13. Sud prihvaća iskaz tužiteljice GG kao istinit budući da isti iskaz djeluje životno, logično i uvjerljivo, te u bitnim dijelovima u skladu s materijalnom dokumentacijom koja prileži ovome spisu.

14. Iz ovako reproduciranih i ocijenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da su pravni prednik tuženika i tužiteljica sklopili predmetni ugovor o kreditu u svrhu dovršetka izgradnje kuće, dakle, da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklapala u svojstvu potrošača, da je pravni prednik tuženika sastavio predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom obrascu, te da ga je tužiteljica dobila tek na potpisivanje, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženim odredbama o visini naknade za obradu zahtjeva kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita budući da su iste bile propisane već donesenom odlukom tuženika. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije valjano ni upoznata sa spornim odredbama o naknadama i njihovim značenjem, kao niti o prirodi takvih naknada odnosno o stvarnim troškovima koji nastaju ili bi mogli nastati prilikom obrade zahtjeva za kredit i prijevremenom otplatom kredita.

15. Na pravni odnos stranaka se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje ZOO) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

16. U čl. 59. ZZP-a propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Na tuženiku, kao trgovcu, je dakle bio teret dokazivanja da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a on ovom postupku ničim nije dokazao da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo, pa tako nije niti predložio svoje djelatnike svjedoke koji bi eventualno potvrdili i obrazložili takve navode tuženika. Također, u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva kredita, iz navedenih odredbi proizlazi da se korisnik kredita obvezuje pri isplati kredita platiti banci naknadu u visini 0,80 % od iznosa kredita, bez da je navedeno o kakvoj se naknadi radi, odnosno što se njome naknađuje. Tuženik ničim nije dokazao da je tužitelja prije i za vrijeme zaključenja ugovora, upoznao sa strukturom te naknade, koje se to bankarske usluge naknađuju, niti da mu je uopće objasnio značaj te odredbe.

19. Prema člancima 295. do 296. ZOO-a, opće uvjete ugovora određuje jedan ugovaratelj, koji dopunjuju ugovor i u pravilu obvezuju kao i posebne pogodbe utvrđene ugovorom. S obzirom na navedeno, jasno je da se o općim uvjetima poslovanja na koje se tuženik tijekom postupka poziva, po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati, jer ih je jednostrano unaprijed odredila jedna ugovorna strana. Uostalom, u priloženoj Odluci o visini naknade u poslovanju s građanima koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, sud opet nigdje ne nalazi navedeno od čega bi se sastojale predmetne naknade i zašto su iste u korelaciji sa iznosom odobrenog kredita, odnosno glavnicom kredita.

20. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade za obradu zahtjeva kredita, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer ista nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

21. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedenih odredbi bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

22. S obzirom na sadržaj predmetnih ugovornih odredbi, iako su iste jasne i lako uočljive sud prihvaća tvrdnje tužiteljice kako u Ugovoru nije jasno određeno o kakvim naknadama se radi, niti je davatelj kredita propisao i tužiteljici objasnio strukturu tih naknada i zašto bi njihov iznos bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Ovaj sud smatra da su takve odredbe doista neodređene jer u istima nije navedeno po kojem tečaju se naknada ima obračunati, obzirom nije precizirano da li se naknada naplaćuje na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Proturječno je opravdanje tuženika da se radi o zakonski utemeljenim uobičajenim kreditnim troškovima, u situaciji kad istovremeno u Ugovoru postoji i odredba čl. 7. t. 2. kojom se korisnik kredita pored predmetne naknade, obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i drugih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove, pa se postavlja pitanja o kakvim se onda troškovima radi unutar naknade iz čl. 7. t. 1. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod posl. br. Rev-673/2023.

23. Osim što dakle nije jasno određena u Ugovoru i Općim uvjetima, spornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva kredita tuženik nije opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao za što je ista konkretno naplaćena tužiteljici. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade koja se potpuno proizvoljno, nedovoljno jasno i bez ikakvog opravdanja veže uz iznos kredita. Troškovi kredita se naime mogu tek pretpostaviti kroz potrošnju uredskog materijala, uporabe informatičke opreme, javnobilježnički trošak i sl., ali koji ulaze u redovne troškove poslovanja banke kao novčarske institucije, i nikako ne mogu korespondirati s iznosom sporne naknade u zavisnosti s visinom kredita. Proizlazi dakle, da je ovom ugovornom odredbom tužiteljici nepošteno nametnuta obveza plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji ni ne odgovara eventualno stvarnim troškovima, a osim toga tužiteljicu se drugom odredbom ugovora (čl. 7. t. 2.) obvezalo da snaša kako javnobilježničke troškove, tako i druge nastale troškove, pa proizlazi kako sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega je ista ništetna i odlučeno je kao u t. I. izreke.

24. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuju odredbe o vraćanja stečenog bez osnove, te opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, s time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi sukladno čl. 328. ZOO-a. S obzirom na to da je utvrđeno da je utužena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

25. Slijedom svega navedenog, tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade u iznosu od 3.525,36 HRK, što primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450 sada iznosi 467,90 EUR (a koja visina niti nije sporna po navodima tuženika), i to sa zateznim kamatama tekućim dana od dana kada je tužitelju ista nepošteno naplaćena (27. studenog 2006.), pa je odlučeno kao u t. II. izreke.

26. Također, a u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, valja naglasiti da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. usvojen zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

27. Odredbama čl. 1024. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit, da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

28. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Valja naglasiti kako tuženik u odgovoru na tužbu i navodi da naplaćeni iznos za takvu uslugu ne predstavlja nikakvu kamatu pri čemu prilaže i simulaciju izračuna, no tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita već isti samo paušalno navodi da je prijevremenom otplatom pretrpio štetu u obliku troškova financiranja kredita budući da je on kao kreditor pribavljao sredstava na način da je morao učiniti vlastito zaduženje pa da je do kraja ugovorenog perioda bio dužan plaćati kamatu čime mu je nastala šteta (sve to bez predlaganja ili prilaganja ikakvih dokaza o vidovima takve štete), pa je opravdano za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci pod posl. br. Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.

29. Slijedom navedenog, prema pravnog shvaćanju ovoga suda, a kako se ni o takvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i uzimajući u obzir sva prethodno navedena utvrđenja, i takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega je ista ništetna i odlučeno je kao u t. III. izreke.

30. Slijedom svega navedenog, tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos takve naplaćene naknade u iznosu od 935,07 HRK, što primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450 sada iznosi 124,11 EUR (a koja visina niti nije sporna po navodima tuženika), i to sa zateznim kamatama tekućim dana od dana kada je tužitelju ista nepošteno naplaćena (7. siječnja 2021.), pa je odlučeno kao u t. IV. izreke.

31. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, iako je od dana plaćanja predmetne naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica u ovom postupku tražila da sud spornu odredbu ugovora utvrdi ništetnom, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., zastarijevanje isplate počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice još nije počelo teći, nego će početi teći tek od pravomoćnosti ove odluke.

32. U odnosu na prigovor tuženika da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi riječ o zabrani manjeg značaja, valja naglasiti da spornim odredbama nije povrijeđen samo interes tužitelja kao individue, već je istima povrijeđen javni interes uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je velik broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici kredita sklapaju s bankama kao kreditorima pa se tako ne radi o zabrani manjeg značaja bez obzira što je ugovor o kreditu prijevremenom otplatom u cijelosti ispunjen.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

34. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 622,22 EUR. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 23. siječnja 2026. godine kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1), trošak pristupa ročištu od 5. ožujka 2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/1) i ročištu od 20. travnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/1), te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/3), a sve navedeno uvećano za PDV od 25%. Tužiteljici je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, te presudu u iznosu od 26,54 EUR. Sve navedeno ukupno iznosi 622,22 EUR, a na koji iznos su tužiteljici dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude.

35. Slijedom navedenog, u odnosu na troškove parničnog postupka odlučeno je kao pod t. V. izreke.

U Đakovu 15. svibnja 2026.

SUDAC

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku