Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: 17 P-85/2026-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Mariji Grgešić kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ĐP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. odvj. Lidiji Rukavina, oz OD Lacković & Rukavina, d.o.o., protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, ranije Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po OD Kožul & Petrinović, d.o.o. po pun. odvj. Mariji Radelja, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 25/13. – dalje u tekstu ZPP), 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe čl.2.st.1., čl.4.st.3., čl.6., čl. 8.st.1. i 2., te čl. 17. st. 2. i 3. Ugovora o kreditu broj: 146-231/2008, sklopljenog 23.05.2008.god. između tužitelja ĐP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj kreditora za CHF-a, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, u dijelu te u dijelu u kojem se navodi da bi korisnik kredita bio upoznat i suglasan s tim uvjetima kredita i kamatnom stopom, te kojom je ugovoreno da za slučaj prijevremene otplate kredita, Banka ima pravo zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama Banke, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II.Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, da isplati tužitelju ĐP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.478,29 EUR-a, (pettisućačetristosedamdesetosameuradvadesetdevetcenti), preplaćen s osnova ništetnih odredaba o promjenjivoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi : iznos 0,45 EUR od 31. srpanj 2008.

iznos 1,12 EUR od 31. kolovoz 2008.

iznos 1,12 EUR od 30. rujan 2008.

iznos 1,12 EUR od 31. listopad 2008.

iznos 14,89 EUR od 30. studeni 2008.

iznos 7,63 EUR od 31. prosinac 2008.

iznos 26,88 EUR od 31. siječanj 2009.

iznos 26,88 EUR od 28. veljača 2009.

iznos 26,88 EUR od 31. ožujak 2009.

iznos 16,88 EUR od 30. travanj 2009.

iznos 17,94 EUR od 31. svibanj 2009.

iznos 21,65 EUR od 30. lipanj 2009.

iznos 21,65 EUR od 31. srpanj 2009.

iznos 21,65 EUR od 31. kolovoz 2009.

iznos 21,65 EUR od 30. rujan 2009.

iznos 21,65 EUR od 31. listopad 2009.

iznos 21,65 EUR od 30. studeni 2009.

iznos 21,65 EUR od 31. prosinac 2009.

iznos 4,80 EUR od 31. siječanj 2010.

iznos 21,65 EUR od 28. veljača 2010.

iznos 21,65 EUR od 31. ožujak 2010.

iznos 38,56 EUR od 30. travanj 2010.

iznos 78,74 EUR od 31. svibanj 2010.

iznos 42,10 EUR od 30. lipanj 2010.

iznos 49,34 EUR od 31. srpanj 2010.

iznos 49,34 EUR od 31. kolovoz 2010.

iznos 48,33 EUR od 30. rujan 2010.

iznos 60,41 EUR od 31. listopad 2010.

iznos 46,63 EUR od 30. studeni 2010.

iznos 60,52 EUR od 31. prosinac 2010.

iznos 76,97 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 64,35 EUR od 28. veljača 2011.

iznos 69,83 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 67,66 EUR od 30. travanj 2011.

iznos 87,51 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 89,65 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 107,96 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 98,56 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 86,77 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 87,16 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 86,36 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 88,83 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 94,63 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 96,13 EUR od 29. veljača 2012.

iznos 92,45 EUR od 31. ožujak 2012.

iznos 94,70 EUR od 30. travanj 2012.

iznos 96,54 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 3.176,82 E UR od 18. lipanj 2012.,

pa sve do isplate svakog pojedinog iznosa, po stopi 15% godišnje od dospijeća pojedinih iznosa do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 % od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a od 01. kolovoza 2015. do plateža u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, da isplati tužitelju ĐP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 319,89 EUR-a, plaćen s osnova ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18.06.2012.god., pa sve do isplate, po stopi od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a od 01.08.2015. do plateža u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV.Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, da naknadi tužitelju ĐP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 3.105,85 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja djelomično povućena, za novčani iznos od 219,96 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj je po punomoćnici ovome sudu podnio tužbu dana 8. srpnja 2021.g., protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, koji je pravni slijednik ranije Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, u kojoj navodi da je tuženik kao trgovac s tužiteljem kao potrošačem sklopio dana 27.5.2008.g. Ugovor o kreditu za kupnju novog motornog vozila br. 146-231/2008, temeljem kojeg ugovora je tuženik tužitelju isplatio kredit u iznosu od 26.052 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da je namjena kredita bila kupovina novog motornog vozila.

1.1. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 2 i čl. 4. predmetnog Ugovora iz kojih proizlazi da je ugovoreno da se obveza i visina otplate kredita veže uz tečaj CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. U čl. 3. Ugovora određena je redovna kamatna stopa u visini od 6.50 % godišnje, a u čl. 6. Ugovora utvrđeno je da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke. Tužitelj navodi i čl. 8. st. i 1. i 2. predmetnog ugovora iz kojeg proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita u kojem slučaju se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, a banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke. Kredit je odobren na rok otplate od 84 mjeseca, prvi anuitet je dospio na otplatu 30.6.2008.g., a tužitelj je prijevremeno u cijelosti otplatio kredit dana 18. lipnja 2012.g.

1.2. Tužitelj navodi da s tuženikom prilikom sklapanja ugovora ni na koji način nije bio upozoren na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača iz razloga što je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovornu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, nadalje ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu te odredbu o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita čija visina se određuje sukladno Odluci tuženika. Tužitelj smatra da je cjelokupnu ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu.

1.3. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., te da takav način ugovaranja valutne klauzule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utvrđen je kao nepošten jer je rezultirao neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Takvim načinom ugovaranja povrijeđene su odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

1.4. Tužitelj navodi kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača pokrenutom od strane Udruge Potrošač protiv 8 banaka koje posluju u RH, a koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je donijeta presuda br. P.1401/12 od 4.7.2013.g. i drugostupanjska presuda Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. i presuda Vrhovnog suda br. Rev-2211/18-11 od 3.9.2019.g. Predmetnom odlukom su končano i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je Udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u RH, ta odluka je odlučna i za osnovanost tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.5. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 25/13. – dalje u tekstu ZPP), iz kojih proizlazi da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, tj. da je i ovaj sud vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

1.6. Tužitelj navodi da je 17. rujna 2019.g. objavljena odluka Vrhovnog suda RH, povodom revizije banaka u predmetu Rev-2221/18-11 povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač, te je konačno utvrđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna. Citiranom revizijskom odlukom potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/16 od 14.6.2018.g., i navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u RH, obzirom da je postupak bio vođen sukladno čl. 502. a ZPP-a, (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 25/13. – dalje u tekstu ZPP).

1.7. Tužitelj navodi da su Ugovor o kreditu br. 146-231/2008, on i tuženik sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presunkcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke isu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Tužitelj navodi da je na taj način ugovorena promjenjivost kamatne stope u čl. 6. Ugovora.

1.8. Tužitelj se poziva na Zakon o zaštiti potrošača (NN.79/07), koji propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se i na odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača iz koje proizlazi koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a to su Odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

1.9. Tužitelj isto tako upućuje na odredbu čl. 270. Zakona o obveznim odnosima iz kojeg proizlazi da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u čl. 272. ZOO-a, ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), propisuje se da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi, dakle ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu – naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Jednostrano povećanje ugovorene kamate bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički promjenjivih parametara od strane banke predstavlja korištenjem nedopuštene poslovne prakse a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje ne pripadajuću zaradu. Time se povređuje pravo potrošača na informiranje kao i osnovno načelo zaštite potrošača jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču kao neprofesionalnu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope.

1.10. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa je jednostranom Odlukom tuženika tužitelju povećavana, pa je od početne 6,50 % povećavana na 6,80 %, zatim na 7,30 % i to u vrijeme kada je vrijednost CHF rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Tužitelju od strane tuženika nikada nije prezentirano iz kojih razloga dolazi do promjene kamatne stope niti mu je prezentiran kriterij po kojem je kamatna stopa utvrđivana, mijenjana i povećavana.

1.11. Tužitelj navodi da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne i svojom nepoštenom poslovnom praksom, bez valjane pravne osnove, stekao novčani iznos od 5.698,25 EUR-a, kako to navodi u polaznoj tužbi, (zbog promjene tečaja, kao i zbog promjene kamatne stope, tužitelj je podneskom od 8.11.2022.g., uskladio svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijske vještakinje. Tužitelj ističe da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, te je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Tužitelj navodi i smatra kako je ništetna odredba čl. 2. st. 1., čl. 4. st. 3., čl. 6. čl. 8. st. 1 i 2., čl. 17. st. 2 i 3. Ugovora o kreditu br. 146- 231/2008, sklopljenog dana 23.5.2008.g., za kupnju novog motornog vozila, u kojem je iskazana u valuti CHF, te u kojem je ugovorena valutna klauzula.

Tužitelj je podneskom od 31.3.2026.g., specificirao svoj tužbeni zahtjev, te sada od tuženika potražuje novčani iznos od 5.478,29 EUR-a, s osnova ništetnih odredaba o promjenjivoj valutnoj klauzuli u CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose, pa do isplate svakog pojedinog iznosa, te nadalje potražuje od tuženika i isplatu novčanog iznosa od 319,89 EUR-a, plaćenog s osnove ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.12. Tužitelj se dana 4.5.2021.g. obratio tuženiku pismenim putem radi pokušaja mirnog rješenja spora i isplate iznosa preplate kredita no dopisom od 26.5.2021.g. tuženik je otklonio mogućnost postizanja dogovora u mirnom postupku.

2. Sud je dostavo tužbu tuženiku radi davanja pisanog odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz upozorenja iz čl. 331 B. ZPP-a, kao i čl. 284. st. 3. i čl. 285. st. 1. ZPP-a, a tuženik je po punomoćniku dostavio pisani odgovor na tužbu od 23. kolovoza 2021.g. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog Trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/17 i Pž-7129/13, te presude Vrhovnog suda HR br. Revt-249/14 u ovom postupku neosnovano promašeno, pozivajući se na odredbu čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku.

2.1. Tuženik ističe kako kolektivnom zaštitom se osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, te da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom jer se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Tuženik navodi da u individualnom sporu kakav je ovaj tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici na konkretnog tužitelja.

2.2. Tuženik ističe kako su sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis, ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Tuženik navodi da su ugovorne strane prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita, visinu iznosa kredita valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate, način otplate, dospijeće otplate kredita, početak otplate, vrstu kamatne stope, visinu kamatne stope, instrumente osiguranja plaćanja. Tuženik navodi kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnome odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je ugovor samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja.

2.3. Tuženik ističe da je tužitelj Ugovora o kreditu potpisao te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika kreditnog referenta prilikom odobravanja ugovora o kreditu, te da je tuženik ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o parametrima koje utječu na visinu kamatne stope, da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Tuženik ističe da je Ugovor o kreditu solemniziran od strane Javnog bilježnika, koji je strankama objasnio smisao i posljedice pravnog posla, te koji se uvjerio da sadržaj ugovora odgovara pravoj volji stranaka. Tuženik smatra da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama u cijelosti i da je razumio sadržaj i posljedice odredaba koje se sada smatraju spornima, te da je tužitelj na njih pristao.

2.4. Tuženik ističe da su tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Tuženik ističe da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu kao i u postupku koji je prethodio njegovom sklapanju, poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor i to sa svim njegovim odredbama. Tuženik tvrdi da je tužitelj nedvojbeno bio upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF i smatra kako nema osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako to tužitelj zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Tuženik tvrdi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača te kasnije čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 172, čl. 173 i čl. 175 Zakona o bankama, te čl. 308 st. 3. Zakona o kreditnim institucijama. Tuženik navodi da je izradio i javno na svojim internetskim stranicama dana 1.1.2011.g.objavio "metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria bank d.d."

2.5. Tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja, ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, a tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili tražiti odgovarajuću izmjenu. Tuženik smatra da ne postoji neravnoteža u prvima i obvezama ugovornih strana te da ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži u smislu nepoštenosti ugovornih odredbi, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.6. Tuženik navodi da je s tužiteljem ugovorio mogućnost da tužitelj u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje jednostrano učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, tj. da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita neovisno o odredbama ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Tuženik ističe kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom fiksnom iznosu. tuženik ističe kako je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju i takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima, niti Zakona o potrošačkom kreditiranju.

2.7. Tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti pozivajući se na opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik smatra da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa jer smatra da je takovo tumačenje u suprotnosti s čl. 241 ZOO-a, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje utvrđivanje i osiguranje tražbine prema dužniku. Tuženik napominje da ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri te smatra da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

2.8.Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da mu naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a. Tuženik je podneskom od 2. travnja 2026.g., odustao od predloženih dokaza saslušanjem svjedoka NP, a u odnosu na predložene svjedoke AP i ČP, tuženik je naveo da odustaje od usmenog saslušanja i da predlaže da se umjesto toga izvrši uvid u ovjerene izjave svjedoka (list 466 – 474 spisa). Na ročištu od 8. travnja 2026.g. pun. tužitelja navela je da se protivi čitanju izjava svjedoka u svrhu dokazivanja u ovom postupku, (list 477). Kod istih navoda pun. tužitelja ostala je i na ročištu od 28. travnja 2026.g. Tuženik je u podnesku od 15. travnja 2026.g. po punomoćniku naveo da je tužitelj podneskom od 31. ožujka 2026.g. djelomično povukao tužbeni zahtjev na način da je isti smanjio, da se tuženik ne protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva tužitelja ali da predlaže sudu donošenje rješenja kojim se utvrđuje da je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženika (str. 479 do 483 spisa).

Pun. tužitelja je na ročištu od 28. travnja 2026.g., navela kako tuženik nema pravo na naknadu razmjernog parničnog troška za povućeni dio tužbenog zahtjeva jer je tužbeni zahtjev povučen za 219,96 EUR-a, a što čini 3 % početnog tužbenog zahtjeva. (str. 486 spisa).

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je pročitao polaznu tužbu (list 1 do 8), zahtjev ugovor o kreditu (list 10 do 14), dokumentacija Auto kuće Auto Centar Bratuša" (list 15 do 17), otplatni plan (list 18 do 20), pregled prometa za klijenta (list 21 do 27), izračun više plaćenih anuiteta po kreditu (list 28 do 32), dokumentacija (str. 33 do 87), odgovor na tužbu tuženika po punomoćniku (list 91- 103), dokumentacija (list 105-281), podnesak tužitelja od 5.1.2022.g., (list 282-286), prilozi (list 287 do 300), podnesak tuženika od 24.1.2022.g. (list 301 do 350), podnesak tuženika od 1.2.2022. (list 351 do 353), uvid u račun otpremnicu za vozilo (list 357 do 358), iskaz tužitelja (list 362), nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 28. rujna 2022.g. (list 372 do 383), podnesak tuženika (list 393 do 395), podnesak tužitelja od 8.11. (list 396 do 399) i podnesak tuženika od 21.11.(list 403 do 405), pročitano je rješenje Županijskog suda u Rijeci (454 do 460), podnesak tužitelja od 31.3.2026..g (462 do 465), podnesak tuženika (466 do 467), podnesak tuženika od 15.4.2026. i od 23.4.2026., te troškovnik tužitelja od 27. travnja 2026.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan kako je isti preciziran u podnesku tužitelja od 31. ožujka 2026.g. (str. 462 do 465 spisa).

5. Između stranaka nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 146-231/2008 od 27.5.2008.g., temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita, kredit pod sljedećim uvjetima tj. iznos kredita od 26.052,00 CHF u protuvrijednosti kuna, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 6,50 % godišnje i to promjenjivu sukladno Odluci kreditora s rokom otplate od 84 mjeseca, tj. da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno zadnjeg dana u mjesecu, a počev od dospijeća prvog anuiteta, prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten,, a mjesečni anuitet iznosi 386,86 CHF. Prvi anuitet je dospio na naplatu 30. lipnja 2008.g., te je nesporno da je tužitelj prijevremeno u cijelosti otplatio kredit dana 18.6.2012.g.

6. Između stranaka je sporno da li su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula Ugovora o kreditu, odnosno čl.2., čl. 4., čl.8., te čl. 17. st. 2 i 3, nepoštene i time i ništetne, odnosno da ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, nadalje sporno je da li je potraživanje tužitelja u zastari, a sporna je i visina utuženog potraživanja. Tužitelj je podneskom od 31. ožujka 2026.g., specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijske vještakinje Natalije Jambrečić, (list 462 do 465).

7. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 146-231/2008 od 27. svibnja 2008.g. koji je sklopljen između kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, utvrđeno je da je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.052,00 CHF; švicarskih franaka, za kupnju novog motornog vozila, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute CHF. U čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena je redovna kamatna stopa od 6,50 % godišnje, i promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

8. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po Centru poslovnih analiza d.o.o. Čakovec, po vještakinji Nataliji Jambrečić, na okolnost o visini mjesečnih iznosa plaćenih tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate sredstava po kreditu do otplate kredita.

Sudska vještakinja izradila pisani nalaz i mišljenje od 28. rujna 2022.g. (str. 372 do 383), koji nalaz i mišljenje je sud dostavio strankama. Tužitelj je po punomoćnici u podnesku od 8. studenoga 2022.g. naveo da u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijske vještakinje, te je uskladio tužbeni zahtjev, odnosno isti specificirao podneskom od 31.3.2026.g. Tužitelj navodi da je iz nalaza i mišljenja razvidno koju je dokumentaciju koristila vještakinja, utvrđen je iznos koji je uplaćen tuženiku, utvrđena je metodologija obračuna, detalji otplatnog plana, te su utvrđene sve uplate po kreditu izvršene od strane tužitelja. Tužitelj smatra da je knjigovodstveno-financijska vještakinja ispravno utvrdila preplatu tužitelja po predmetnom kreditu na način da je obračunavala mjesečne uplate tužitelja i oduzimala bi ih od mjesečnih rata koje bi se obračunavala po početnom tečaju važećem na dan 27.5.2008.g. Vještakinja je utvrdila i iznos naknade koja je tužitelju naplaćena radi prijevremene otplate kredita.

Tuženik je po punomoćniku u podnesku od 3.11.2022.g., naveo kako nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijske vještakinje osporava u cijelosti, navodi kako su prigovori na nalaz i mišljenje pravne prirode i o njima odlučuje sud. Tuženik ističe da su nalazom i mišljenjem navodno utvrđeni više plaćeni iznosi kao posljedica ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF primjenom početno ugovorene kamatne stope i tečaja koji je vrijedio na dan korištenja ugovora o kreditu. Tuženik smatra da je izračun utemeljen na takvoj metodologiji i ne može biti osnova za utvrđenje tražbine tužitelja. Tuženik navodi da potencijalna ništetnost spornih ugovornih odredbi može imati za posljedicu samo promjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama, a tuženik i dalje osporava navodno ništetnost spornih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli.

9. U tijeku postupka sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke koji je naveo da mu je kredit odobren za kupnju novog motornog vozila, radi čega je dana 23.5.2008.g. sa tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Naveo je kako je vozilo pronašao u auto-kući, te kako nije imao dovoljno vlastitih novčanih sredstava. Navodi da se obratio tuženiku s ciljem podizanja kredita za kupnju novog motornog vozila i da mu je u banci od strane službenika banke koji radi na poslovima odobravanja kredita za kupnju motornih vozila bilo rečeno da je to najpovoljnija opcija kredita, odnosno kredit u valuti CHF, jer da je to tada bilo najbolje na za njega i na rok otplate od 7 godina. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je ugovor o kreditu bio sačinjen na unaprijed pripremljenom obrascu, da mu nisu pojedinačno objašnjavale pojedine točke ugovora, da se nije posebno govorilo o promjenjivoj kamatnoj stopi i drugim uvjetima, i da mu je od strane bankarskog službenika rečeno da je to najpovoljnija opcija, radi čega je pristao na sklapanje Ugovora o kreditu za kupnju novog motornog vozila, jer drugog izbora nije imao, budući se je radilo o sistemu kod ugovaranja "uzmi ili ostavi".

Tužitelj je naveo kako se nije pojedinačno pregovaralo niti je mogao utjecati na valutu u kojoj uzima kredit kao i na vrstu i visinu kamatne stope jer je imao za cilj osigurati novčana sredstva za kupnju motornog vozila, jer vlastitih sredstava u tu svrhu nije imao. Naveo je da je podigao kredit u visini od 26.052,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, na dan isplate kredita na rok od 7 godina i da mu je mjesečna rata u početku iznosila 1.700,00 kn - 1.800,00 kn, a onda da je rasla sve do iznosa od 2.500,00 kn mjesečno. Iz iskaza tužitelja dalje proizlazi da je kredit prijevremeno otplatio u lipnju 2012.g. s tim povećanim ratama, a razlog zašto je prijevremeno otplato kredit je bila činjenica da mu je rasla kamatna stopa, a samim time i rata kredita i da kredit više nije mogao vraćati jer mu se je mjesečna rata povećala za oko 1.000,00 kn. Tužitelj navodi kako mu nije bilo pojašnjeno od strane službenika banke koji je radio po njegovom zahtjevu o rizicima veznim za uzimanje kredita u valuti CHF niti su mu pojašnjeni uvjeti i okolnosti pod kojima banka mijenja visinu ugovorene kamatne stope niti da će banka i u kojem iznosu naplatiti naknadu ukoliko se odluči na prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj navodi kako mu je rečeno u banci da je to najpovoljnija opcija, da oni ne daju kredit u drugoj valuti osim u valuti CHF, da se ništa ne brine i da je to bio razlog zašto je pristao na uvjete i potpisao ugovor o kreditu u svojstvu korisnika kredita.

Iz iskaza tužitelja dalje proizlazi da je novo motorno vozilo kupio za privatne potrebe u auto-kući u [adresa], te mu to vozilo nije služilo za ostvarivanje prihoda već isključivo za njegove privatne potrebe. Tužitelj je pojasnio da je konkretno vozilo otkupila od njega ista auto kuća u kojoj je vozilo i kupio, te da je u istoj auto-kući kupio drugo vozilo iste marke, ali novijeg modela, te da je podigao novi kredit u drugoj poslovnoj banci i to u kunama. Auto kuća iz [adresa] koja je otkupila vozilo od tužitelja je novac prebacila u banku tj. tuženiku i na taj način se zatvorio taj kredit, jer su to bila njegova novčana sredstva.

Tužitelj je naveo kako mu je prilikom ugovaranja kredita u banci rečeno da je CHF valuta sigurna, a nije mu objašnjeno da li bi se rata kredita mogla mijenjati odnosno povisivati u slučaju promjene tečaja. Kada je prilikom otplate kredita išao u banku tj. kod tuženika i kada je tečaj CHF "divljao" pitajući što da radi, da mu je rečeno da su to takovi uvjeti i da prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao utjecaja na ugovaranje tkzv. fiksne kamatne stope. Tužitelj je naveo kako je pristupio javnom bilježniku radi potvrde ugovora o kreditu koji mu ugovor nije čitao već je samo uspoređivao i tražio točnost njegovih podataka. Tužitelj je pojasnio kako mu je kod tuženika rečeno, u situaciji kada mu je mjesečna rata rasla i kada je pitao da li postoji način da mu se rata smanji te da mu se kredit u CHF zamijeni sa kreditom u eurima, rečeno kako njemu kao korisniku kredita to nije povoljno odnosno isplativo. Što se tiče prijevremene otplate kredita navodi da nije prigovarao na visinu naknade za prijevremenu otplatu.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 93/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, određeno je da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 82. citiranog zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st.1. ZZP/03 je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik (tamo kao VI. tuženik) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što sve je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 10. runa 2003. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama tada čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama ZOO.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je potvrdio prethodno navedenu odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, a protiv koje je tuženik podnio reviziju koja je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena u dijelu u kojem je potvrđena označena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva.

Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17-10 kojom je odbijena žalba tuženika izjavljena protiv presude Trgovačkog suda u Zgrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11.1. U navedenoj odluci Revt-249/14-2 Vrhovni sud Republike Hrvatske je obrazložio u odnosu na ugovaranje kamatnih stopa, pa i promjenjivih, da se tuženik koristi terminologijom koja je za prosječnog potrošača nerazumljiva pa tako i odluke banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (iako su odluke potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu mogle biti razumljive. Dakle, takvo postupanje banaka, odnosno tuženika je suprotan načelima obveznog prava jer je korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Stoga, kako je u ugovoru o kreditu jedino bila točno određena kamatna stopa u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba je promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana jer tužitelj na istu nije mogao utjecati pa je doveden u neravnopravan položaj.

Nadalje, kako su odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem se nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza, stoga takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku, a što je protivno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

11.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl. broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tužene, kao neosnovane. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u presudi Pž-6632/17-10 utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo do osmo tuženih banaka (i ovdje tuženika) vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio valutnu klauzulu ništetnom, jer da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima.

11.3. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (a time i prava tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljeve) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz čl. 106. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja tog postupka, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, stoga je neosnovan prigovor tuženika da se na ovaj konkretni predmet ne može primijeniti zaštita pružena potrošačima u prethodno navedenim odlukama. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, stoga je primjenom navedene odredbe ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, po ugovoru o kreditu br. 146-231/2008 od 27.5.2008.g. jer je više platio tuženiku iznos od 5.478,29 EUR-a po utvrđenom tečaju konverzije 7,53450 kako je navedeno u nalazu i mišljenju financijske vještakinje od 28. rujna 2022.g., koji nalaz i mišljenje je prihvatio i ovaj sud. Nalaz i mišljenje temelji se na dokumentaciji koja je priložena u spisu, a u skladu s pravilima nauke i struke.

14. Prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja u zastari je djelomično osnovan. S obzirom da se petogodišnji rok zastare koji se odnosi na restitucijski zahtjev po osnovi promjenjive kamatne stope računa od 13. lipnja 2014.g., a kako je tužba podnijeta 8.7.2021.g., to je dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na restitucijski zahtjev po osnovi promjenjive kamatne stope zastario, te je s tim u vezi i tužitelj svojim podneskom od 31.3.2026.g., precizirao tužbeni zahtjev odnosno isti je smanjio za iznos od 219,96 EUR-a, u odnosu na polazni tužbeni zahtjev, a tiče se preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve polazeći od nalaza i mišljenja knjigovodstvene vještakinje. Međutim, prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja u zastari s osnove valutne klauzule nije osnovan, s obzirom da se petogodišnji rok zastare u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi valutne klauzule računa od 14. lipnja 2018.g., a tužba je, kao što je ranije navedeno podnijeta 8.7.2021.g.

Vrhovni sud RH zauzeo je i stajalište da zastara potraživanja s osnova plaćenog po ništetnim odredbama počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost odredbe utvrđena, sve sukladno sudskoj praksi i stavu Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.1.2020.g., dakle s obzirom da zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći tek pravomočnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost odredbe po kojoj je tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule nije osnovan.

Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Kako je samim pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dakle od 14. lipnja 2018.g., te kako se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, ima se primijeniti opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 8. srpnja 2021.g., proizlazi da zastara nije nastupila za restitucijski zahtjev po osnovi valutne klauzule.

15. Kako je ovaj sud utvrdio da je tuženik došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, a budući se radi o pravnoj osnovi koja je postojala i otpala, to se u predmetnoj stvari radi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO. Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose, pa sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 5.478,29 EUR-a a koji iznos predstavlja preplatu po anuitetima po osnovi valutne klauzule.

16. Iz iskaza tužitelja kao i na osnovu nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka nesporno je da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit dana 18.6.2012.g. , i da je tuženiku platio naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 319,89 EUR-a, i to temeljem čl. 8. st. 1 i 2. Ugovora o kreditu br. 146-231/2008 od 27.5.2008.g., iz čega proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita a u kojem slučaju se obavezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, te je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, te kako sud smatra utvrđenim i dokazanim da je i ta ugovorna odredba ništetna jer se niti o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njezinu visinu, to je tuženik dužan tužitelju vratiti pored novčanog iznosa navedenog u točki II. izreke ove presude još i novčani iznos od 319,89 EUR-a, s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita jer je naknada plaćena s osnova ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

16.1. Tuženik je tijekom postupka predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje NP, međutim podneskom od 2. travnja 2026.g., (str. 466 spisa), odustao je od izvođenja tog predloženog dokaza, te ga sud radi toga nije niti proveo.

Isto tako za napomenuti je da je u svojoj ranijoj odluci sud odbio prijedlog radi saslušanja javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor, a što je prihvatio i drugostupanjski sud u svom rješenju br. Gž-439/2023-3 od 11. veljače 2026.g. smatrajući da saslušanje javnog bilježnika ne predstavlja adekvatan personalni dokaz za utvrđivanje činjenice obaviještenosti potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju kao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF, koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao take zakonske ovlasti.

Međutim sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se iskazi svjedoka AP i ČP pročitaju u svrhu dokaza jer je odustao od usmenog saslušanja tih svjedoka, i to iz razloga što se je tužitelj tome protivio, a i ovaj sud smatra da bi čitanjem iskaza tih svjedoka, koje izjave su ovjerene kod javnog bilježnika bilo povrijeđeno načelo neposrednosti i kontradiktornosti, jer sud odlučuje o tužbenom zahtjevu u pravilu na temelju usmene, neposredne i javne rasprave, a i tužitelj ima pravo postavljati pitanja i stavljati prigovore na iskaz svjedoka, te ih sud nije čitao u svrhu dokaza (str. 466 do 474 spisa).

17. Odluka o zateznoj kamati na dosuđene iznose teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještaka pa do konačne isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, a po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st.2. ZOO jer je tuženik kao sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, tj. isključivo je on predložio da se prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju zaključi predmetni Ugovor, stoga je tuženik nepošteni stjecatelj zbog čega je isti dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17.1. S obzirom da je tijekom postupka tužitelj podneskom od 31.3.2026.g., povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 219,96 EUR-a, s osnova restitucijskog zahtjeva po osnovi promjenjiva kamatne stope, a tuženik je u podnesku od 15.4.2026.g. (str. 479 spisa), naveo da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, to je sud temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a, riješio kao u izreci.

18.Sukladno odredbi čl. 154. st.1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora valjalo je tužitelj priznati troškove u ukupnom iznosu od 3.105,85 EUR-a, a koji čini trošak zahtjeva za mirno rješenje spora od 4.5.2021.g., u iznosu od 200,00 EUR-a, sastava tužbe od 8.7.2021.g., u iznosu od 200,00 EUR-a, podneska tužitelja od 5.1.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanja na ročištu od 9.2.2022.g., u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanje na ročištu od 23.3.2022.g., u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 8.11.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanje na ročištu od 29.11.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR-a, pristup na ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 100,00 EUR-a, za sastav podneska od 31.3.2026.g., 200,00 EUR-a, za zastupanje na ročištu od 8.4.2026.g. 200,00 EUR-a, za zastupanje na ročištu od 28. travnja 2026.g., 200,00 EUR-a, te za ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 100,00 EUR-a, što ukupno iznosi 2.200,00 EUR-a, uz pripadajući PDV od 25 % koji iznosi 550,00 EUR-a, te nadalje trošak uplaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenje u iznosu od 199,10 EUR-a, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,32 EUR-a, te na presudu u iznosu od 103,43 EUR-a, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 3.105,85 EUR-a, koji trošak je tuženik dužan platiti tužitelju.

Sud nije prihvatio zahtjev tuženika da mu tužitelj plati razmjerni dio parničnog troška za povućeni dio tužbenog zahtjeva, a ovo iz razloga što je tužitelj povukao tužbeni zahtjev za 219,96 EUR-a, a što čini 3 % početnog tužbenog zahtjeva, te se radi o neznatnom iznosu, odnosno postotku uspjeha tuženika.

19. Radi gore navedenog presuđeno je i riješeno kao u izreci.

Koprivnica, 14. svibnja 2026.

Sutkinja

Marija Grgešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana dostave presude ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude, a podnosi se putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvj. Lidija Rukavina, Koprivnica.

2. Odvj. Mariji Radelja, Zagreb.