REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6831/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Sandra Vračan, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koga zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Jakova Hadžije, odvjetnika, dana 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka članak 4b) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 68643/04, koji je 18. svibnja 2004. sklopljen između tužitelja OE i prednika tuženika, a koji glasi: Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužitelju OE iznos od 66,60 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. svibnja 2004. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., naknaditi tužitelju OE troškove postupka u iznosu od 151,54 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom 18. svibnja 2004. sklopi Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 68643/04, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Velimira Čerić iz Zagreba pod brojem OU-649/2004 dana 20. svibnja 2004., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 6.660,00 EUR. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 60 mjeseci kroz otplatu u 59 mjesečnih anuiteta od 139,93 EUR odnosno jedne (preostale) rate u iznosu od 140,49 EUR. Navodi kako je tuženik u članku 4.b) predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba nejasna, općenita i ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Tuženik je tužitelju 21. svibnja 2004. naplatio navedenu naknadu, odnosno trošak obrade kredita u visini od 496,17 HRK odnosno 66,60 EUR. Slijedom iznesenoga, predlaže sudu donijeti odluku kojom utvrđuje predmetnu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita ništetnom, a postavlja i kondikcijski zahtjev na isplatu iznosa plaćenog na temelju takve ništetne odredbe u iznosu od 66,60 Eura sa zateznom kamatom od stjecanja do isplate, sve uz naknadu troškova postupka uz zateznu kamatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći kako je potraživanje tužitelja u zastari, kako su tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene te kako su troškovi obrade opravdani. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

2.1. Na pripremnom ročištu održanom 20. travnja 2026. tuženik je naveo kako su visina plaćene naknade i datum njezina plaćanja nesporni, a kako je nesporna i činjenica da tužitelj ima svojstvo potrošača i da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja o predmetnoj odredbi i da nije imao utjecaja na sadržaj predmetnog ugovora. Nespornom čini i činjenicu da je tužitelj platio predmetnu ulaznu naknadu u traženoj visini i predmetnog datuma.

3. Sud je tijekom postupka izveo sve po strankama predložene dokaze pa je tako izvršen uvid u dopis tuženika (list 6 spisa) i Ugovor o kreditu (list 7-13 spisa).

4. Osim navedenih, sud nije izvodio ostale koje je predložio tužitelj (saslušanje tužitelja i provođenje financijskog vještačenja), s obzirom su okolnosti radi utvrđenja kojih su ti dokazi predloženi, među strankama nesporne; a tuženik nije imao nikakvih dokaznih prijedloga.

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije niti sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili 18. svibnja 2004. Ugovor o kreditu za iznos od 6.660,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 60 mjeseci. Odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita te da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

7. Među strankama su nesporne činjenice da tužitelj ima svojstvo potrošača vezano uz sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu od 18. svibnja 2004., kao i da nije imao utjecaja na sadržaj predmetnog Ugovora i nikakve mogućnosti pregovaranja o ugovornoj odredbi koju u ovome predmetu predlaže utvrditi ništetnom.

8. Kako je odredbom čl. 221. st. 1. ZPP-a propisano da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, osim ako sud smatra da se radi o raspolaganju zahtjevom kojim se ne može raspolagati – što sud u konkretnom slučaju ne smatra, to sud u ovome postupku nije provodio dokaze na navedene činjenice koje je tuženik na pripremnom ročištu priznao.

9. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 87. istoga Zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Dakle, iz prethodno citiranog propisa proizlazi kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, što tuženik u konkretnom slučaju ni ne spori.

12. Naime, u ovome postupku nesporno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

13. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. I Sud EU je u predmetu C-224/19 tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13.2. Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud EU izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

14. Stoga je bila dužnost tuženika taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti ga u postotnom iznosu, jer iz toga proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade.

15. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

16. S obzirom da visina plaćene naknade u iznosu 66,60 EUR, kao niti datum njezina plaćanja (21. svibnja 2004.), nije niti sporan, to sud navedeno nije utvrđivao u skladu s odredbom čl. 221. ZPP-a.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu članka 4b) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 68643/04, koji je 18. svibnja 2004. sklopljen između tužitelja i prednika tuženika, a koji glasi: Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO), odnosno da isplati tužitelju iznos od 66,60 EUR.

18. Tužitelju je dosuđena i zatražena zatezna kamata na taj iznos, koja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 156/21, 114/22 i 155/23), koji je bio u primjeni za svako razdoblje tijeka zatezne kamate.

21. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđena je ništetnom odredba čl. 4.b) Ugovora o kreditu od 18. svibnja 2004., sklopljenog između prednika tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita i naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 66,60 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 21. svibnja 2004. do isplate.

22. Odluka o naknadi troškova postupka tužiteljici temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). S obzirom da se radi o zastupanju u parničnom postupku u kojemu je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura (kao vrijednost predmeta spora uzet je samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (točka II izreke ove presude), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (točka I izreke ove presude), u skladu s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2962/2023-2 od 14. svibnja 2024. i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003.), to tužitelj ima pravo na jednokratnu nagradu za cijeli prvostupanjsku postupak u visini od 50 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur i 25% PDV-a iznosi 125,00 Eur. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 Eur i na presudu u iznosu od 13,27 Eur pa ukupan trošak tužitelja iznosi 151,54 Eur.

23. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu 14. svibnja 2026.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice, uz rj o pristojbi na presudu 13,27 Eur

2. Punomoćniku tuženika