REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1638/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sutkinji Martini Klanac, na prijedlog sudskog savjetnika Luke Bućana, u pravnoj stvari tužiteljice CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 27. travnja 2026. u nazočnosti tužiteljice i njezina punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika IZ, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos 2.417,95 eura sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos 702,10 eura, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos 895,55 eura sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznos 702,10 eura teku od 30. rujna 2015. do isplate, za isplatu zateznih kamata koje na iznos 2.417,95 eura teku od 30. rujna 2015. do 1. listopada 2015., kao i za isplatu zateznih kamata koje na iznos 895,55 eura teku od 30. rujna 2015. do 1. listopada 2015

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu 47,38 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose:

1,49 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

3,38 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

3,91 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

3,78 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

3,77 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

2,82 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

4,24 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

4,27 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

3,28 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

3,38 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

2,51 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

2,51 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

2,51 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

2,12 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

3,41 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

1,49 EUR od 02.07.2008. pa do isplate.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu 168,40 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. lipnja 2016. do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.500,00 eura sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12. lipnja 2023. tužiteljica je zatražila donošenje presude kojom bi se tuženiku d.d. naložila isplata iznosa 2.465,92 eura (preplata do konverzije) i 985,94 eura (razlika glavnice), sve sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime potpune restitucije zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužiteljica traži isplatu zateznih kamata na preplaćene tečajne razlike s daljnjim procesnim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu, u bitnom osporavajući tužiteljev status potrošača, zatim navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom je uspostavljena nova pravna osnova zbog čega se tužitelj od samog početka treba smatrati korisnikom kredita u EUR, čime je uspostavljena ravnoteža između tužitelja i tuženika. Ujedno je istaknuo prigovor zastare, kao i prigovora radi prebijanja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika i pretplate iz konverzije.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 24. veljače 2026. snizila tužbeni zahtjev na 2.417,95 eura (preplata do konverzije) te na 895,55 eura (razlika glavnice). Ujedno je zatražila i isplatu 702,10 eura na ime obračunatih zateznih kamata na preplatu do konverzije, međutim protivno navodima tuženika u tom dijelu se ne radi o preinaci tužbe jer je tužiteljica još u tužbi utužila cjelokupne zatezne kamate na stvarnu preplatu, a podneskom od 24. veljače 2026. je te zatezne kamate samo izrazila u apsolutnom iznosu u skladu sa izračunom vještaka.

4. U provedenom postupku pročitani su izračun tužiteljice (list 9-15 spisa), otplatni plan s obavijestima o kreditu (list 16-26, 36-44, 46-56, 91-93), pregled prometa po kreditu (list 27-35, 57-58, 94-120), dopis tuženika tužiteljici (list 45), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103430907 od 21. veljače 2007. s aneksima i Sporazumom o osiguranju (list 59-90), Zahtjev za promjenu uvjeta po odobrenom kreditu (list 192), informacije tuženika o valutnoj klauzuli (list 197-201), pisani iskaz SZ (list 202-203), upute tuženika djelatnicima (list 204-208), priopćenja HNB-a od 21. siječnja 2015. (list 215-228), podatke o izloženosti tuženika (list 229-231), Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (list 254-255), provedeno je financijsko vještačenje (list 340-353) te je saslušana tužiteljica (list 374-375).

5. Tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan.

6. Predmet parnice je tužiteljev zahtjev za potpunu restituciju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu od 21. veljače 2007.

7. U postupku nije sporno:

– da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio prethodno navedeni Ugovor o kreditu od 21. veljače 2007.;

– da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

– da je tuženik tužitelju isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužitelj mu ga je onda počeo otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF;

– da su tužitelj i tuženik 13. lipnja 2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Aneks navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega je li ugovorna odredba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva u pogledu valutne klauzule. Posebno je sporno ima li tužitelj, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule. Sporna je i osnovanost istaknutog prigovora radi prebijanja.

O ništetnosti valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu

9. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) propisano je da je sud u parnicama za naknadu štete ili isplatu vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.

10. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

11. Uvidom u čl. 7. spornog Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da se radi o nenamjenskom kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su takve odredbe bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

11. Sud je stava da je na temelju čl. 502.c ZPP-a u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Stoga je saslušao tužiteljicu.

12. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit uzela radi kupnje stana za potrebe svoje obitelji te da je u poslovnici tuženika u Zagrebu zatražila kredit, pri čemu joj je ponuđen isključivo kredit s valutnom klauzulom u CHF zbog njezinih nižih primanja, na što je pristala. Ističe da je ugovor bio unaprijed sastavljen na obrascu koji joj je uručen u banci, bez mogućnosti pregovora o njegovim odredbama, te da ga je potpisala kod javnog bilježnika. Navodi da je nakon sklapanja ugovora ubrzo došlo do značajnog povećanja anuiteta, gotovo do dvostrukog iznosa, a da prethodno nije bila upozorena na rizik promjene tečaja CHF niti na valutni rizik. Nadalje iskazuje da je iskoristila zakonsku mogućnost konverzije kredita u eurski kako bi spriječila daljnji rast rata i uklonila valutnu klauzulu, pri čemu je potpisala aneks ugovora, ali ju u banci nisu upozorili da bi time mogla izgubiti određena prava niti su joj objasnili pravo na povrat preplaćenih iznosa ili iznos eventualne restitucije. Dodaje da joj je aneks dan na potpis bez dodatnih pojašnjenja. Na kraju navodi da kredit još nije u cijelosti otplatila, da joj je preostalo oko godinu i pol otplate te da joj nakon konverzije rata iznosi oko 120,00 eura.

13. Sud je stava da iz ovog iskaza, kojeg ocjenjuje životnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Naime, iz tog iskaza proizlazi da je tužiteljica bila potrošač jer je ugovor sklopio za osobne potrebe izvan svoje djelatnosti, a da se sporne odredbe ugovora nisu mogle mijenjati i da upozorenja o riziku valutne nisu bila odgovarajuća. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

14. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne.

O provedenoj konverziji

15. Aneksom od 13. lipnja 2016. tužiteljica i tuženik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30. rujna 2015.

16. Na taj način položaj tužitelja se izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazio da je od početka kod iste banke podigao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate.

17. Pritom je sačinjen simulirani otplatni plan kojim su utvrđeni novi anuiteti od početka otplate kredita, a novčani iznosi koje je tužitelj do tada platio radi podmirenja anuiteta s valutnom klauzulom u CHF su retroaktivno iskorišteni za namirenje anuiteta po novom otplatnom planu (s valutnom klauzulom u EUR).

18. Razliku između anuiteta koje je tužitelj do datuma konverzije (30.09.2015.) faktično platio prema valutnoj klauzuli u CHF i anuiteta koje bi plaćao prema valutnoj klauzuli u EUR da se od početka primjenjivao novi otplatni plan, stranke su sklopljenim Aneksom utvrdile kao preplatu – višak plaćenoga.

19. Sklopljenim Aneksom je ujedno utvrđeno koliko na dan konverzije (30.09.2015.) iznosi preostala neotplaćena glavnica, i to polazeći od toga da se od početka otplate kredita radilo o valutnoj klauzuli EUR (a ne CHF) te je u pogledu navedene neotplaćene glavnice ugovorena daljnja otplata u anuitetima u skladu sa novim otplatnim planom.

19. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Aneks o konverziji, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO, pri čemu je konverzija bila obavezna za banke, dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017.

20. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično – u pogledu valutne klauzule – ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.).

21. Nadalje budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode – i to odredbi ZID ZPK/15 – sve odredbe Aneksa o konverziji su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015; dalje: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993.

22. Slijedom navedenoga predmetni Aneks kojim su tužitelj i tuženik izvršili konverziju je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi Aneks o konverziji ne može smatrati ništetnim.

23. Pritom valja istaknuti da niti jedna od stranaka u ovoj parnici niti nije osporavala pravilnost konverzije, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15, zbog čega sud nije prihvatio prijedlog tuženika za dopunu nalaza i mišljenja vještaka na tu okolnost.

O pravima potrošača iz ništetnosti valutne klauzule nakon provedene konverzije

24. Potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.).

25. Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.).

26. ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR, i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO).

27. Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača.

28. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14. lipnja 2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

29. Osim toga, po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

30. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti.

31. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

32. Nadalje, ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo. Ovdje valja istaknuti i da prešutno odricanje od tražbine nije bilo predviđeno niti odredbama ZOO-a koji u čl. 203. st. 1. propisuje da je za otpust duga nužno da vjerovnik dužniku izjavi da neće zahtijevati ispunjenje obveze iz čega proizlazi da prešutni otpust duga nije moguć.

33. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu restituciju (odluka Suda EU C-118/2017, C), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

34. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknade (retroaktivne) izmjene parametra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija u skladu sa čl. 145. st. 2. ZOO ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

35. Slijedom svega navedenoga, i nakon što je prihvatio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15, potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije.

36. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, C).

37. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da tužitelj u skladu sa čl. 323. ZOO – i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15 – ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njemu nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženik nema pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

38. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – jer je upravo banka protivno dobroj vjeri nametnula potrošaču nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – tuženik kao banka smatra se nesavjesnim stjecateljem zbog čega je u skladu sa čl. 1115. ZOO dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja sve koristi na štetu tužitelja.

39. Nisu osnovani tuženikovi navodi o tome da je tužiteljev restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30. siječnja.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14. lipnja 2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 12. lipnja 2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

40. Stoga tužitelj ima pravo na potpunu restituciju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

a) Preplaćeni anuiteti do 30.09.2015.

41.U postupku nije sporno da je tužitelj od početka otplate kredita 2007. godine pa do konverzije 30. rujna 2015. otplaćivao navedeni kredit i plaćao anuitete sukladno sklopljenom ugovoru. To znači da je tužitelj tuženiku vršio plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

42. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

43. Aneskom od 13. lipnja 2016. na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile postojanje preplate, što predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužitelj faktično plaćao po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćao da je od početka imao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

44. Međutim uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužitelj ima pravo ne samo da mu se vrate svi iznosi do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR (što je ostvario kroz konverziju), već ima pravo da mu se vrate svi iznosi do razine onog što bi platio da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do 30. rujna 2015. primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem mu je kredit isplaćen. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, a valutna klauzula u CHF je ništetna, pa tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. st. 1. ZOO vrati te iznose. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik takve bespravno stečene iznose mogao zadržati.

45. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću.

46. Vještak je sačinio pisani nalaz i mišljenje od 10. veljače 2026. koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke, a niti stranke na njega nisu imale prigovora.

47. Iz navedenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj od početka otplate kredita pa do dana konverzije, isključivo uslijed rasta tečaja CHF, tuženiku platio 2.417,95 eura više od onoga što bi mu bio dužan platiti da su mu se anuiteti računali po početnom tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen.

48. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije, iznose ukupno 870,50 eura.

49. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku platio 2.417,95 eura više od onoga što mu je bio dužan platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta, dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 870,50 eura.

50. Od navedenoga, tužitelj je prema izračunu vještaka kroz konverziju namiren za 168,40 eura što predstavlja preplatu priznatu konverzijom (do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

51. Po čl. 172. ZOO ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

52. U skladu sa citiranom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu.

53. Stoga sud smatra da je za presuđenje mjerodavna ona varijanta nalaza vještaka po kojoj se iznos preplate priznate konverzijom odbija od zateznih kamata koje su obračunate na stvarnu preplatu.

54. Polazeći od toga da obračunate zatezne kamate na stvarnu preplatu do 30. rujna 2015. iznose 870,50 eura, dok je kroz konverziju priznata preplata u iznosu 168,40 eura, vještak je izračunao da je iznosom preplate iz konverzije namireno samo djelomično tužiteljičino potraživanje zateznih kamata na stvarnu preplatu do 30. rujna 2015. u iznosu 168,40 eura, dok je to potraživanje ostalo nenamireno u iznosu 702,10 eura, kao što je u cijelosti ostala nenamirena glavnica stvarne preplate u iznosu 2.417,95 eura.

55. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati daljnjih 2.417,95 eura sa zateznim kamatama koje dalje teku od 1. listopada 2015. do isplate, kao i 702,10 eura na ime obračunatih, a nepodmirenih zateznih kamata koje su dospjele do 30. rujna 2015.

56. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke.

57. Na dosuđenih 702,10 eura (točka II. izreke) tužitelj nema pravo tražiti daljnju zateznu kamatu jer se radi o obračunatoj zateznoj kamati čija glavnica nije podmirena, zbog čega se zatezne kamate nisu osamostalile pa se ne mogu uglavničiti, već se mogu jedino obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu. Stoga je pod točkom IV. izreke odbijen tužbeni zahtjev za dosuđivanje daljnjih zateznih kamata na iznos 702,10 eura od 30. rujna 2015. do isplate.

b) Razlika neotplaćene glavnice

58. Aneksom od 13. lipnja 2016. tužitelj i tuženik su prema izračunu vještaka u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 utvrdili da na dan 30. rujna 2015. preostala neotplaćena glavnica iznosi 91.122.28 kuna, što dakle predstavlja preostalu neotplaćenu glavnicu ako bi se uzelo da se od početka otplate radilo o odgovarajućem kreditu sa valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj i tuženik su Aneksom ugovorili da tužitelj nastavi otplaćivati tu preostalu glavnicu u novim anuitetima sa valutnom klauzulom u EUR, sukladno novom otplatnom planu.

59. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud je utvrdio da bi primjenom početnog tečaja CHF (po kojem je kredit isplaćen) neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosila 84.374,75 kuna.

60. Prema tome, postoji razlika između iznosa neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. izračunato po prisilnim odredbama ZID ZKP/15 (91.122.28 kuna) i iznosa neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. izračunato po početnom tečaju CHF po kojem je tužitelju isplaćen kredit (84.374,75 kuna) – i to razlika u iznosu 6.747,53 kune, odnosno 895,55 eura.

61. Slijedom navedenoga, uslijed primjene prisilnih odredbi ZID ZPK/15 tužitelj je prilikom konverzije mogao pristati jedino na veći iznos preostale glavnice, koji međutim ne odgovara stvarnom iznosu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. do kojeg se dođe kada se od primjene izuzme ništetna valutna klauzula i za cijelo vrijeme otplate uzme u obzir jedino početni tečaj CHF po kojem je kredit isplaćen tužitelju.

62. Time je unatoč provedenoj konverziji tužiteljeva obveza otplate kredita prema tuženiku za 895,55 eura veća od onoga što je tužitelj u trenutku konverzije bio dužna otplatiti tuženiku primjenom izuzeća ništetne valutne klauzule.

63. Navedeno nije u skladu sa temeljnim pravom potrošača na potpunu restituciju u slučaju nepoštenih ugovornih odredbi. Naime potrošaču je – usprkos naknadnoj zakonskoj intervenciji u njihov ugovorni odnos – zajamčeno vraćanje u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, a čime se ujedno osigurava da trgovac ne ostvari i ne zadrži amabaš nikakvu korist od nametanja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi potrošaču (odluka Suda EU C-118/2017, C). Samo se na taj način postiže stvarna ravnoteža između trgovca i potrošača koja je bila narušena nametanjem nepoštene ugovorne odredbe, a trgovca se odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi ubuduće, što je od iznimne važnosti za sustav zaštite potrošača (odluke suda EU C-421/2014, Banco Primus; C-169/2014, PZ i Abril I; C-154/2015, C-307/2015, C-308/2015, ZZ i dr.).

64. U kontekstu svega navedenoga neotplaćena glavnica utvrđena u većem iznosu od stvarnog, bez obzira što se temelji na valjanom sporazumu o konverziji (po prisilnim odredbama ZID ZPK/15), za banku ne predstavlja ništa drugo nego korist od ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pa banka tu korist nije ovlaštena zadržati već ju je dužna naknaditi potrošaču.

65. Budući da je sporazum o konverziji valjan, sporna razlika glavnice od datuma 30. rujna 2015. predstavlja tražbinu banke prema potrošaču, pa samim time od 30. rujna 2015. ulazi u imovinu banke (do tada ta tražbina nije postojala jer je bila ništetna).

66. S obzirom na navedeno tuženik je u svrhu potpune restitucije zbog ništetne valutne klauzule tužitelju dužan isplatiti i daljnjih 895,55 eura koliko je tužitelj utužio, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., pa je u tom dijelu valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao pod točkom III. izreke.

c) Tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika

67. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u iznosu 46,80 eura, dok ga je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 20. veljače 2026. konačno odredio u iznosu 47,38 eura sa zateznim kamatama.

68. Navedeni prigovor radi prebijanja istaknut je u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno tuženikovog potraživanja prema tužitelju po osnovi manje plaćenih anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog.

69. Na temelju prihvaćenog nalaza vještaka utvrđeno je da je tužitelj prilikom otplate anuiteta tijekom 2007. i 2008. godine tuženiku platio 47,38 eura manje od onog što bi mu bio dužan platiti ukoliko bi se anuiteti za cijelo vrijeme otplate računali po početnom tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen tužitelju.

70. Tuženiku valja odgovoriti da tužitelj plaćanjem anuiteta u iznosu manjem od početno ugovorenog nije ništa stekao bez osnove pa da zato niti ne postoji njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio.

71. Slijedom navedenog, tuženik eventualno može tražiti prijeboj s osnove dospjelih, a neplaćenih anuiteta kredita. Međutim, i takvo potraživanje tuženika se ne bi moglo prebiti s potraživanjem tužitelja. To stoga što je čl. 371. st. 2. ZOO-a propisano da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo odgovoru na tužbu od 19. ožujka 2024., a da je najkasnije potraživanje tuženika dospjelo 1. srpnja 2008., osnovan je prigovor zastare tužitelja.

72. Pritom se napominje da se na procesnopravni prigovor radi prebijanja ne primjenjuju odredbe članka 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91) o materijalnopravnom prijeboju sa zastarjelom tražbinom, prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelim potraživanjem ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju posl. br. Rev-x 966/2015-3 od 23. rujna 2020.).

73. Slijedom navedenoga tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika nije mogao biti prihvaćen pa je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

d) Tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu preplate iz konverzije

74. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u iznosu 168,40 eura u pogledu iznosa kojeg je tužitelju priznao Aneksom od 13. lipnja 2016. kao preplatu prilikom konverzije.

75. Međutim navedeni iznos preplate utvrđen je u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 te je u skladu sa sporazumom stranaka iz Aneksa od ta preplata iskorištena za namirenja anuiteta koji su dospijevali nakon konverzije.

76. Sud je navedeni iznos preplate iz konverzije, u skladu sa provedenim financijskim vještačenjem, uračunao u ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku. Dakle, ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku koje proizlazi iz njegovog restitucijskog zahtjeva umanjeno je za onaj iznos kojeg mu je tuženik priznao konverzijom, pa stoga nema govora o tome da bi tužitelj kroz ovaj postupak dva puta ostvario isti novčani iznos.

77. Iz navedenog razloga nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu preplate iz konverzije, odnosno ne postoji to tuženikovo potraživanje prema tužitelju, pa je odlučeno kao pod točkom VII. izreke.

78. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO

79. Kako tužiteljica u parnici nije uspjela samo sa neznatnim dijelom sporednog zahtijeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, tuženik joj je na temelju čl. 154. st. 4. ZPP dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti, uz primjenu čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa).

80. Tužiteljici je dosuđen trošak sastava tužbe od 12. lipnja 2023. u iznosu 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 14. travnja 2024. i 24. veljače 2026. u iznosu 100 bodova za svakog (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 7. ožujka 2025. i 27. travnja 2026. u iznosu od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1). Ukupno to iznosi 500 bodova što, imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura i PDV 25% daje iznos od 1.250,00 eura. Navedenom valja pridodati i plaćeni trošak sudskog vještačenja u iznosu 250,00 eura pa je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.500,00 eura. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava podnesaka od 19. prosinca 2024 i 9. veljače 2025. jer je navode iz tih podnesaka mogla iznijeti u podnesku od 14. travnja 2024. i na pripremnom ročištu od 7. ožujka 2025. pa joj ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice. Također, tužiteljici nije dosuđen trošak drugog podneska od 24. veljače 2026. te podneska od 26. veljače 2026. jer je sve u tim podnescima mogla iznijeti u jednom podnesku.

81. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku.

82. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki VII. izreke.

U Zagrebu 14. svibnja 2026.

Sutkinja:

Martina Klanac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika