REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4902/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi, uz sudjelovanje Branke Crnogorac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 25, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, OIB: 95093210687, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Nera Gajdarov Beg, odvjetnica u Zagrebu, Petrinjska 59a, radi upisa u registar stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci, 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/I-371-01/25-13/33, URBROJ: 531-14-3-25-11 od 15. listopada 2025.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

III. Nalaže se tužiteljici ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi zainteresiranoj osobi ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak upravnog spora u iznosu od 2.000,00 eura (dvije tisuće eura), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude.

IV. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora u preostalom dijelu.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužiteljice za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-371-01/25-13/33, URBROJ: 531-14-3-25-11 od 15. listopada 2025., riješeno je: „I. Odbacuje se zahtjev tužiteljice za upis stana u Registar stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i odabir programske mjere. II. 1. rujna 2024. prestao je pravni odnos zaštićenog najma sa zaštićenom najamninom, a započeo pravni odnos najma na neodređeno vrijeme s prosječnom slobodno ugovorenom najamninom koju je zaštićeni najmoprimac dužan plaćati vlasniku stana.“

2. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da je osporeno rješenje nezakonito jer se temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da je 94-godišnja osoba, slabije pokretna i zdravstveno ograničena, zbog čega nije bila u mogućnosti samostalno podnijeti prijavu stana u Registar, niti je bila na jasan način obaviještena o toj obvezi. Smatra da tuženik pri odlučivanju nije uzeo u obzir njezinu dob, zdravstveno stanje i dugogodišnji status stanara, što predstavlja bitnu povredu postupka. Također navodi da primjena sankcije gubitka prava na zaštićeni najam zbog propuštanja roka predstavlja nerazmjeran teret i povredu načela razmjernosti, osobito imajući u vidu da se radi o pripadnici ranjive skupine prema Zakonu o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske. Tužiteljica dodatno ističe da je i vlasnik stana bio dužan prijaviti stan u Registar, te da je raspolagao potrebnom dokumentacijom, ali to nije učinio. Za situaciju je saznala tek nakon dopisa vlasnika od 26. kolovoza 2025. kojim je od nje zatražena uplata najamnine, nakon čega je sama podnijela zahtjev za upis. Predlaže poništenje osporenog rješenja, naknadu troškova upravnog spora te odgodu izvršenja rješenja do konačne odluke suda.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je javni poziv za prijavu stanova u Registar objavljen 24. travnja 2024. u skladu sa zakonom, i to u Narodnim novinama, na mrežnim stranicama Ministarstva te u više dnevnih novina, uz jasno navedene rokove i pravne posljedice propuštanja prijave. Smatra da je time ispunjena obveza propisanog informiranja stranaka putem javne objave te da nije bilo moguće niti potrebno pojedinačno obavještavati sve moguće adresate. U odnosu na konkretan slučaj navodi da je tužiteljica prijavu podnijela tek 23. lipnja 2025., dakle nakon isteka zakonskog roka, a iz dostavljene dokumentacije je utvrđeno da je imala status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu. Budući da ni vlasnik ni najmoprimac nisu pravodobno prijavili stan, prema stajalištu tuženika nastupile su zakonske posljedice po samom zakonu: prestanak zaštićenog najma i pretvaranje odnosa u najam na neodređeno vrijeme s prosječnom slobodno ugovorenom najamninom. Tuženik smatra neosnovanim tužbene navode da su dob i zdravstveno stanje tužiteljice trebali biti odlučni za drukčiju odluku. Ističe da Zakon za slučaj propuštanja roka ne predviđa iznimke, pa nema mjesta individualnoj procjeni razloga propuštanja, budući da bi to bilo protivno svrsi Zakona i pravnoj sigurnosti. Pozivanje tužiteljice na presudu Županijskog suda u Splitu ocjenjuje neprimjenjivim jer se radi o bitno drukčijoj pravnoj situaciji. Također odbacuje argument da je riječ o nerazmjernom i nepravičnom teretu, navodeći da nepovoljne posljedice same po sebi ne znače nezakonitost rješenja. U pogledu ranjivih skupina tuženik ističe da Zakon taj pojam poznaje, ali samo u onim situacijama u kojima je to izrijekom propisano, te da se zaštita ranjivih osoba odnosi i na vlasnike i na najmoprimce. Posebno ukazuje i na proturječnost tužbenih navoda, jer tužiteljica s jedne strane tvrdi da nije bila pravilno obaviještena o postupku, a s druge navodi da je znala da je i vlasnik bio dužan prijaviti stan te da je računala da će on to učiniti. Zbog svega navedenog tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozove vlasnika stana da sudjeluje u postupku kao zainteresirana osoba te naloži tužiteljici naknadu troškova postupka.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom se protivi tužbi u cijelosti i predlaže da sud odbaci tužbu kao nepravodobnu, a podredno da je odbije kao neosnovanu, uz naknadu troškova postupka. Ističe da tužiteljica nije dokazala da je tužba podnesena u zakonskom roku, pa predlaže da sud od nje zatraži dokaz o datumu primitka osporenog rješenja te, ako se pokaže da je tužba zakašnjela, da je odbaci bez daljnje rasprave. U pogledu merituma navodi da sama tužiteljica potvrđuje kako je propustila rokove za prijavu stana u Registar, propisane Zakonom. Ističe da je osnovni rok istekao 15. srpnja 2024., a dopunski 31. kolovoza 2024., dok je tužiteljica prijavu podnijela tek u lipnju 2025., gotovo godinu dana kasnije. Smatra da je već ta činjenica dovoljna za odbijanje tužbenog zahtjeva. Osporava tužiteljičino pozivanje na dob i zdravstveno stanje kao opravdanje za propuštanje roka. Navodi da tužiteljici nije oduzeta poslovna sposobnost niti joj je postavljen skrbnik, a uz to ima sina koji o njoj skrbi, pa se propuštanje ne može prebacivati na vlasnika stana niti biti razlog za poništenje zakonitog rješenja. Također smatra da su tužbeni navodi proturječni, jer tužiteljica s jedne strane tvrdi da nije bila pravilno obaviještena i da nije mogla sama prijaviti stan, a s druge strane navodi da je računala na to da će vlasnik prijaviti stan, što pokazuje da je ipak bila upoznata sa zakonskom regulativom. Iz toga zaključuje da je tužba podnesena samo radi odugovlačenja iseljenja. U odnosu na dokumentaciju ističe da nije raspolagao potpunom dokumentacijom unaprijed, nego je tek naknadno, po angažiranju odvjetnice i pozivu tuženika, pribavio presudu s klauzulom pravomoćnosti iz arhive suda i dostavio je Ministarstvu. Smatra nejasnim zašto tužiteljica sama nije ranije dostavila tu ispravu, osobito jer se radilo o presudi u kojoj je njezin suprug bio stranka. Zaključno, naglašava da tužiteljica zanemaruje prava vlasnika stana, osobito pravo da slobodno raspolaže svojom nekretninom, te da bi prihvaćanje njezinih navoda bilo protivno pravnoj sigurnosti i svrsi zakona donesenog radi izvršenja presuda ESLJP-a. Ističe i da on nije dužan rješavati tužiteljičine stambene i socijalne potrebe, nego da za takve situacije postoje obitelj, socijalne ustanove i nadležna tijela. Zbog svega navedenog predlaže da sud odbaci tužbu kao nepravodobnu, a podredno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, naloži tužiteljici naknadu troškova postupka te postupi u predmetu što hitnije.

5. U podnesku od 23. siječnja 2026., zaprimljenom u Sudu, 4. veljače 2026., tuženik u bitnom dostavlja dostavnica za zainteresiranu osobu, dok navodi kako do sada nije zaprimljena dostavnica za tužiteljicu, da je od pisarnice tražen broj pošiljke te je sukladno informaciji o broju pošiljke putem sustava HP-Hrvatske pošte d.d. pribavljena potvrda o primitku pošiljke.

6. U podnesku od 23. veljače 2026. zainteresirana osoba u bitnom predlaže zakazati ročište.

7. U podnesku od 17. ožujka 2026. tužiteljica u bitnom navodi da je iz podneska tuženika razvidno kako je vlasnik stana uredno zaprimio rješenje, ali da ne postoji dokaz o dostavi tužiteljici. Dostavljena potvrda Hrvatska pošta d.d. ne sadrži podatke o primatelju, adresi ni osobi koja je pošiljku preuzela, pa ne dokazuje uručenje rješenja tužiteljici. Stoga tužiteljica ističe da dostava nije uredno izvršena i ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

8. U podnesku od 20. ožujka 2026. zainteresirana osoba u bitnom osporava tvrdnje tužiteljice da joj rješenje nije uredno dostavljeno, ističući da to ranije nije bilo sporno te da je tužiteljica očito bila upoznata sa sadržajem rješenja čim je podnijela tužbu. Smatra da tužiteljica zloupotrebljava postupak radi odgode iseljenja i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova.

9. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je održao usmenu i javnu raspravu.

9.1. Na raspravi je tužiteljica ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva te dokaznog prijedloga iz tužbe te je predložila vještačenje zdravstvenog stanja tužiteljice na okolnost da zbog tog stanja nije mogla ispuniti svoju zakonsku obvezu, dok je zainteresirana osoba ostala kod odgovora na tužbu.

9.2. Sud je najprije ispitao prigovor zainteresirane osobe o nepravodobnosti tužbe te prigovor tužiteljice o neurednoj dostavi osporenog rješenja. Sud nalazi da navedeni prigovori nisu od utjecaja na odluku o ovoj upravnoj stvari. Naime, u nedostatku jasnih dokaza o nepravodobnosti tužba je uzeta u razmatranje kao pravodobna, pa eventualni nedostatci u dokazivanju točnog dana uredne dostave osporenog rješenja tužiteljici ne dovode do odbačaja tužbe, niti utječu na ocjenu zakonitosti osporenog rješenja. Okolnost da je tužiteljica bila upoznata sa sadržajem osporavanog rješenja proizlazi iz sadržaja same tužbe, u kojoj pobliže osporava njegovu izreku i obrazloženje, kao i iz činjenice da je uz tužbu priložila osporavano rješenje.

9.3. Sud je odbio dokazne prijedloge tužiteljice koji se odnose na zdravstveno stanje tužiteljice, dostavu medicinske dokumentacije i saslušanje tužiteljice na okolnost razloga propuštanja roka za prijavu stana u Registar, jer navedene činjenice nisu pravno odlučne za rješavanje ovog spora. Naime, i kad bi se utvrdilo da je tužiteljica zbog životne dobi, zdravstvenog stanja i smanjene pokretljivosti imala objektivne poteškoće u poduzimanju potrebnih radnji, to ne bi moglo dovesti do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari, budući da Zakon za slučaj propuštanja roka za prijavu stana u Registar ne predviđa iznimke zbog osobnih okolnosti najmoprimca niti ovlašćuje sud ili javnopravno tijelo da o tome odlučuju po slobodnoj ocjeni. Stoga je sud ocijenio da izvođenje tih dokaza ne bi bilo od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari.

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja tuženik je utvrdio:

- da je tuženik ustrojio Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci;

- da je tuženik 24. travnja 2024. godine objavio javni poziv za prijavu stanova u Registar, u kojem su bile navedene zakonom propisane posljedice propuštanja roka prijave.

- da stan na adresi [adresa], prizemlje, površine 53,00 m², u vlasništvu zainteresirane osobe u ovom upravnom sporu, nije bio naveden u popisu stanova po jedinicama lokalne samouprave niti u bazi podataka Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama;

- da je tuženik 23. lipnja 2025. zaprimio Obrazac za upis stana u Registar, koji je podnijela tužiteljica kao osoba koja tvrdi da ima status zaštićenog najmoprimca u predmetnom stanu;

- da je tužiteljica 15. rujna 2025. dostavila presudu Općinskog suda u Zagrebu broj XVI Ps-2123/97 od 31. siječnja 2006., bez klauzule pravomoćnosti;

- da je 1. listopada 2025. zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu (vlasnik stana) dostavila uvjerenje o prebivalištu za tužiteljicu i navedenu presudu Općinskog suda u Zagrebu s naznačenom klauzulom pravomoćnosti od 24. veljače 2006.;

- da iz navedene presude proizlazi da je presuda zamijenila ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom, pri čemu je RI imao status zaštićenog najmoprimca, dok je tužiteljica bila navedena kao član obiteljskog kućanstva koji koristi stan.

12. Na temelju utvrđenih činjenica tuženik je zaključio da je tužiteljica u odnosu na predmetni stan imala status zaštićenog najmoprimca, odnosno da je bila osoba ovlaštena za podnošenje prijave stana u Registar, ali da prijava nije podnesena u zakonom propisanom roku, nego tek 23. lipnja 2025., dakle nakon proteka roka iz članka 12. stavka 2. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-l-3242/2018 i dr. (Narodne novine, broj 36/24., dalje Zakon), kao i nakon isteka dopunskog roka do 31. kolovoza 2024. Budući da predmetni stan nije bio evidentiran u popisu stanova po jedinicama lokalne samouprave niti u bazi podataka Agencije, tuženik je zaključio da se radi o situaciji iz članka 13. stavka 1. točke 2. Zakona, u kojoj, ako obje stranke propuste rok, nastupaju zakonske posljedice iz članka 13. stavaka 4., 5. i 6. Zakona, odnosno prestanak pravnog odnosa zaštićenog najma i pretvaranje tog odnosa u najam na neodređeno vrijeme s prosječnom slobodno ugovorenom najamninom.

13. Predmet upravnog spora je zakonitost rješenja tuženika kojim je utvrđeno da su zbog propuštanja roka za prijavu stana u Registar nastupile zakonske posljedice iz članka 13. stavka 4. Zakona. Te posljedice su prestanak pravnog odnosa zaštićenog najma sa zaštićenom najamninom i pretvaranje odnosa u najam na neodređeno vrijeme uz prosječnu slobodno ugovorenu najamninu s danom 1. rujna 2024. Riječ je o materijalnom zakonskom roku čijim protekom posljedica nastupa ex lege, dok osporavano rješenje samo deklarira već nastalu pravnu posljedicu.

14. Ovaj Sud utvrđuje da su ispunjene sve zakonske pretpostavke jer je poziv bio pravilno objavljen, stranke (zaštićeni najmoprimac i vlasnik stana) su propustile prijaviti stan u Registar u roku do 15. srpnja 2024., odnosno u dopunskom roku do 31. kolovoza 2024., a Zakon ne predviđa mogućnost iznimke zbog osobnih okolnosti najmoprimca (dob, zdravstveno stanje, socijalne okolnosti).

15. Tužiteljica je podnijela prijavu 23. lipnja 2025., dakle rok je propušten za gotovo 10 mjeseci, nakon što su posljedice nastupile po sili zakona (čl. 13. st. 4. Zakona). U takvoj situaciji ne postoje zakonske pretpostavke za upis stana u Registar niti primjenu mjera iz Programa.

16. Sud je ispitao i navod tužiteljice da osporeno rješenje za nju predstavlja nerazmjeran teret te povredu načela razmjernosti, osobito s obzirom na njezinu životnu dob i zdravstveno stanje. Međutim, sud nalazi da taj prigovor nije osnovan. Zakonodavac je upravo donošenjem predmetnog Zakona nastojao uspostaviti ravnotežu između prava vlasnika stanova i prava zaštićenih najmoprimaca, predvidjevši pritom više zaštitnih mehanizama i programskih mjera za najmoprimce koji pravodobno prijave stan u Registar. Predmetni Zakon donesen je radi izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojima je utvrđeno da je dotadašnji sustav u određenoj mjeri prekomjerno ograničavao prava vlasnika stanova. Zakon stoga nastoji uspostaviti ravnotežu između prava vlasništva i prava na dom, pri čemu za zaštićene najmoprimce predviđa niz zaštitnih mehanizama, uključujući subvenciju najamnine, odgovarajuće programske mjere, mogućnost preseljenja, najma državnog stana i otkupa. Time je zakonodavac već normativno proveo balans suprotstavljenih interesa. Kako je Zakon jasno i izričito propisao posljedice propuštanja roka za prijavu stana, bez mogućnosti iznimke zbog osobnih okolnosti pojedinog najmoprimca, sud nije ovlašten odstupiti od takvog normativnog uređenja niti supstituirati volju zakonodavca vlastitom ocjenom pravičnosti u pojedinom slučaju.

17. Sud ne nalazi relevantnim pozivanje tužiteljice na presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1690/2020-3, jer se ona odnosi na drukčiju pravnu i činjeničnu situaciju, u kojoj nije bila riječ o izričito zakonom propisanoj ex lege posljedici propuštanja roka za prijavu stana u Registar.

18. Sud je posebno razmotrio tužiteljičin navod da je pripadnica ranjive skupine u smislu članka 4. stavka 1. točke 14. Zakona. Činjenica da je tužiteljica osoba starija od 65 godina, sama po sebi, upućuje na pripadnost ranjivoj skupini prema navedenoj zakonskoj definiciji. Međutim, ta okolnost u konkretnom slučaju nije pravno odlučna za drukčije rješenje ove stvari. Naime, Zakon pripadnost ranjivoj skupini uzima u obzir u onim situacijama u kojima je to izrijekom propisano, primjerice pri određivanju reda prvenstva u rješavanju predmeta i kod prava na pomoć za preseljenje, ali ne propisuje da pripadnost ranjivoj skupini predstavlja razlog za izuzeće od posljedica propuštanja roka za prijavu stana u Registar iz članka 13. Zakona. Dakle, sama činjenica pripadnosti ranjivoj skupini ne može imati učinak derogiranja izričite zakonske posljedice propisane člankom 13. Zakona. Stoga ni ta okolnost ne dovodi u pitanje zakonitost osporenog rješenja.

19. Tužiteljica u tužbi navodi da je i zainteresirana osoba kao vlasnik stana imala zakonsku obvezu prijaviti stan u Registar stanova u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci, pa smatra da se negativne pravne posljedice propuštanja roka za prijavu ne mogu odnositi isključivo na nju. Sud je ispitao navedeni prigovor u odnosu na relevantne odredbe Zakona i ocjenjuje ga neosnovanim.

20. Prema članku 12. stavku 4. navedenog Zakona stranke su dužne odazvati se javnom pozivu te do isteka roka iz stavka 2. ovoga članka prijaviti stan u Registar. Iz članka 4. stavka 1. točke 22. istog Zakona proizlazi da su stranke u postupku vlasnik stana i zaštićeni najmoprimac.

21. Iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da je obveza prijave stana u Registar bila propisana za obje strane pravnog odnosa, odnosno i za vlasnika stana i za zaštićenog najmoprimca.

22. Stoga je točan navod tužiteljice da je i zainteresirana osoba, kao vlasnik stana, imala zakonsku obvezu prijaviti stan u Registar u roku propisanom javnim pozivom. Međutim, iz same činjenice da je obveza postojala i na strani vlasnika ne proizlazi da bi propuštanje te obveze od strane vlasnika moglo spriječiti nastup zakonskih posljedica propisanih Zakonom.

23. Posljedice propuštanja roka za prijavu stana u Registar uređene su člankom 13. Zakona. U stavku 1. toga članka razlikuju se tri situacije: 1. kada i vlasnik i zaštićeni najmoprimac istog stana propuste rok za prijavu, ali je stan naveden u popisu stanova po jedinicama lokalne samouprave i/ili u bazi podataka Agencije, 2. kada i vlasnik i zaštićeni najmoprimac istog stana propuste rok za prijavu, a stan nije naveden ni u popisu stanova po jedinicama lokalne samouprave ni u bazi podataka Agencije, te 3. kada rok propusti samo jedna stranka.

24. U predmetnom slučaju nesporno je da nijedna od stranaka nije prijavila stan u propisanom roku, a iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi i da nije iskorišten ni dopunski rok. Budući da predmetni stan nije bio evidentiran ni u popisu stanova po jedinicama lokalne samouprave ni u bazi podataka Agencije, riječ je o situaciji iz članka 13. stavka 1. točke 2. Zakona, u vezi sa stavkom 6. istoga članka, pa se primjenjuju pravila iz stavaka 4. i 5. toga članka. Stoga je pravilno utvrđeno da su s danom 1. rujna 2024. nastupile zakonske posljedice propuštanja prijave stana u Registar, odnosno da je prestao pravni odnos zaštićenog najma sa zaštićenom najamninom te da je nastao pravni odnos najma na neodređeno vrijeme s prosječnom slobodno ugovorenom najamninom koju je zaštićeni najmoprimac dužan plaćati vlasniku stana, kako je to navedeno u točki II. izreke osporavanog rješenja.

25. Iz navedene odredbe proizlazi da zakon predviđa automatizam pravne posljedice, odnosno da promjena pravnog režima nastupa po samom zakonu (ex lege) nakon što su ispunjene zakonske pretpostavke. Uloga javnopravnog tijela u takvoj situaciji nije konstitutivna, nego deklaratorna, jer se rješenjem samo utvrđuje da su nastupile zakonom propisane posljedice.

26. Sud također smatra važnim naglasiti da zakon ne sankcionira isključivo zaštićenog najmoprimca, nego predviđa posljedice i za vlasnika stana. Naime, u članku 13. stavku 4. propisano je da vlasnik stana gubi pravo na solidarnu naknadu ako je na nju bio ovlašten. Solidarna naknada uređena je odredbama članaka 50. do 54. Zakona i predstavlja naknadu koju Republika Hrvatska isplaćuje vlasnicima stanova zbog dugotrajnog ograničenja njihova prava vlasništva uzrokovanog postojanjem režima zaštićenog najma. Prema tome, u slučaju kada vlasnik stana ne prijavi stan u Registar u propisanom roku, zakon predviđa da on gubi pravo na tu naknadu, što predstavlja negativnu pravnu posljedicu na njegovoj strani.

27. Iz navedenog proizlazi da zakonodavac nije predvidio sankcije samo za jednu stranu pravnog odnosa, nego je posljedice rasporedio na obje strane, i to na način koji odgovara njihovom pravnom položaju.

28. Sud smatra da činjenica da ni vlasnik ni najmoprimac nisu prijavili stan u Registar ne može imati za posljedicu izbjegavanje pravnih posljedica propisanih Zakonom. Naime, zakonodavac je izričito uredio upravo takvu situaciju i predvidio da u tom slučaju dolazi do prestanka režima zaštićenog najma i uspostave novog pravnog odnosa najma s prosječnom tržišnom najamninom.

29. Stoga se ne može prihvatiti stajalište tužiteljice da bi propuštanje obveze od strane vlasnika moglo dovesti do toga da se zakonske posljedice uopće ne primijene ili da se primijene samo na jednu stranu. U konkretnom slučaju pravna posljedica proizlazi iz samog zakona, a ne iz ponašanja pojedine stranke.

30. Sud posebno ukazuje na odnos članka 13. i članka 58. Zakona. Naime, člankom 58. stavkom 1. Zakona propisano je da 1. siječnja 2025. prestaje status zaštićenog najmoprimca osobama koje su to pravo stekle na temelju Zakona o najmu stanova. Iz navedenoga proizlazi da je zakonodavac predvidio opće ukidanje toga statusa s navedenim datumom, osim ako posljedice iz posebnih odredaba Zakona ne nastupe ranije. U konkretnom slučaju posljedice iz članka 13. Zakona nastupile su ranije, odnosno 1. rujna 2024. U takvom normativnom okviru posljedica iz članka 13. Zakona ne iscrpljuje se samo u prestanku dotadašnjeg statusa, nego i u tome što se stan ne može upisati u Registar te se na njega ne primjenjuju programske mjere i drugi zaštitni mehanizmi predviđeni Zakonom.

31. Slijedom navedenog, ovaj Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

32. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje ZUS).

33. O troškovima upravnog spora odlučeno je primjenom članka 147. stavka 1. ZUS-a. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, ne postoji zakonska osnova za udovoljenje njezinu zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

34. Zainteresirana osoba je zatražila naknadu troškova upravnog spora, i to za sastavljanje podneska od 15. siječnja 2026., 23. veljače 2026. i 20. ožujka 2026., zastupanje na raspravi 12. svibnja 2026. u iznosima od po 1.000,00 eura te razmatranje spisa 14. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 eura.

34.1. Tužiteljica je izgubila spor te je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a dužna zainteresiranoj osobi nadoknaditi opravdane izdatke učinjene u tijeku spora, a koji obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika. Zainteresiranoj osobi treba kao opravdan izdatak u smislu članka 144. stavka 1. i 2. ZUS-a priznati trošak za sastavljanje odgovora na tužbu (podneska od 15. siječnja 2026.) i zastupanje na raspravi. Imajući na umu da se sukladno članku 144. stavku 3. ZUS-a vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23.), zainteresirana osoba ima pravo na naknadu u iznosu od 1.000,00 eura za svaku radnju, ukupno 2.000,00 eura. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

34.2. U preostalom dijelu zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova nije osnovan. Trošak sastavljanja podneska od 23. veljače 2026. ne predstavlja opravdan izdatak jer se njime u bitnom samo predlaže zakazivanje ročišta, bez iznošenja odlučnih činjenica ili pravnih razloga koji bi bili od posebnog značenja za rješavanje spora. Trošak razmatranja spisa od 14. siječnja 2026. također nije opravdan kao samostalna radnja, jer je riječ o pripremnoj aktivnosti obuhvaćenoj nagradom za sastavljanje odgovora na tužbu.

34.3. Nadalje, ni trošak sastavljanja podneska od 20. ožujka 2026. nije trebalo priznati kao zaseban opravdani izdatak. Iako se zainteresirana osoba u tom podnesku očitovala na tvrdnje tužiteljice o dostavi osporavanog rješenja i ponovila prijedlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, taj podnesak prema svom sadržaju ne predstavlja nužnu i samostalnu radnju bez koje zainteresirana osoba ne bi mogla učinkovito zaštititi svoja prava, osobito imajući na umu da joj je već priznat trošak odgovora na tužbu i zastupanja na raspravi. Stoga je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova valjalo odbiti.

35. Tužiteljica je predložila da sud odredi odgodni učinak tužbe do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

36. Prema članku 42. stavku 2. ZUS-a, sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje, a odgoda nije protivna javnom interesu.

37. U konkretnom slučaju osporavano rješenje nije konstitutivne, nego deklaratorne naravi. Naime, pravne posljedice iz članka 13. stavka 4. Zakona nastupaju po samom zakonu (ex lege), protekom zakonom propisanog roka za prijavu stana u Registar, odnosno s danom 1. rujna 2024., ako su za to ispunjene zakonske pretpostavke. Osporavanim rješenjem samo se utvrđuje da su te posljedice nastupile.

38. Slijedom navedenog, pravni učinci na koje se tužiteljica poziva ne proizlaze iz izvršenja osporavanog rješenja, nego neposredno iz zakona. Stoga u konkretnom slučaju ne postoji izvršenje pojedinačne odluke u smislu članka 42. stavka 2. ZUS-a koje bi se moglo privremeno odgoditi određivanjem odgodnog učinka tužbe.

39. Sudska odluka o odgodnom učinku ne može suspendirati neposrednu primjenu zakona niti privremeno uspostaviti pravni režim koji je prema zakonu prestao nastupom zakonom propisanih činjenica i protekom roka.

40. Stoga Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe.

41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 14. svibnja 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Krešimir Ćurković – elektroničkim putem

2. Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine – elektroničkim putem

3. Odvjetnica Nera Gajdarov Beg – elektroničkim putem

4. U spis