Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-183/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdan, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg B. J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupani po punomoć., odvj. iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 20.ožujka 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja Tomislava Bogdan, odvjetnika iz Osijeka i odvjetničkog vježbenika OŽ, u uredu punomoć. tuženika OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 14.svibnja 2026. godine, dana 14.svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 3207826601, kreditna partija 7103387654, sklopljenog dana 13.11.2006. god. između tužitelja UŽ i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, koji je dana 13.11.2006. god. potvrđen kod javnog bilježnika Nikole Vulića pod brojem OU-478/06, a koja u Čl. 1. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF...obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.”; u čl. 2. glasi: „...kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d....sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.”; u Čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF...obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja...Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. ”; u Čl. 23. K) glasi: „Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora,”; a u čl. 23. R) glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora. ”.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg B. J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju MŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 24.772,03 EUR (slovima: dvadesetčetiritisuće sedamstosedamdesetdva eura i tri centa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 22.131,18 EUR teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg B. J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da naknadi tužitelju MŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 5.027,95 eura (slovima: pettisućadvadesetisedam eura i devedesetipet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.svibnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 5.027,95 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 31. svibnja 2019 g. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom dana 13.11.2006. godine ugovor o kreditu, broj: 3207826601, kreditna partija 7103387654 koji je dana 13.11.2006. god. potvrđen kod javnog bilježnika Nikole Vulića pod brojem OU-478/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 183.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja. Ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 1.130,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti i plaćali su se po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, no radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram HRK su se protekom vremena povećavali. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. i 7. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,30 % godišnje.

1.1. Predmetni kredit je dana 05.02.2016. god. aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR pri čemu je tuženik utvrdio preplatu po istome kreditu u iznosu od 47.539,60 kn zaključno s 30.09.2015. god., a zaključno s tim datumom tužitelj potražuje i razliku ostatka preplaćenog iznosa od ukupno uplaćenih 708.421,62 kn naspram iznosa kojeg je bio dužan platiti do tog datuma po prvotnome otplatnome planu - ukupno 118.868,34 CHF po srednjem tečaju -HNB-a za CHF na dan isplate kredita (4,605974 kn), što iznosi 547.504,48 kn, stoga razlika koju potražuje tužitelj iznosi 113.377,54 kn (708.421,62 - 547.504,48 - 47.539,60 = 113.377,54).

1.2. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.-31.12.2008. g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008., to je tuženik sukladno Čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi, sve sukladno čl.1111, čl. 1115 te čl. 1046 ZOO-a.

1.3. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91 / 92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga tužitelj ustaje tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3207826601 od dana 13.11.2006. god., kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke, te da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope te da mu tuženik isplati iznos od 113.377,54 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kao i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenog zahtjevu, te ističe prigovor zastare. Nadalje ističe, da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 5. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu i dodatak (list 5-14 spisa), otplatnu tablicu (list 15-19 spisa), dokumentaciju (list 32-98 spisa), dopis (list 163 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 7. prosinca 2020. (list 196 - 207 spisa), dokumentaciju (list 407-468 spisa), dopunu nalaza vještaka od 17.listopada 2025. (list 477-490 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa ročišta održanog dana 20.ožujka 2026. g. (list 568-570).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom dana 13.11.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: broj: 3207826601, kreditna partija 7103387654 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 183.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina, a ugovorena je redovna kamata koja je promjenjiva, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30 % godišnje. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju kuće. Nesporno je i to da su tužitelj i tuženik dana 05.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

6. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

6.1. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

6.2. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, ima li tužitelj pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli s obzirom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15), je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

8. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 2006. godine. Kredit je bio za kupnju nekretnine, za osobne potrebe. Kredit u valuti CHF sklopio je kod tužene banke, budući je to bila njegova banka u to doba, u njoj je imao račune i osobnog bankara, htio je podići kredit u valuti EUR, ali ovaj kredit mu je ponuđen u banci kao najpovoljniji, sa najpovoljnijom kamatom, te mu je rečeno da će u ovoj valuti lakše dobiti kredit. Prilikom sklapanja kredita računao je kolika će mu biti rata u valuti kuna, te je najprije mislio uzeti kredit na 15 godina, međutim u tom slučaju bi mu rata bila preko 7000 kuna, pa je onda uzeo kredit na 20 godina jer mu je u tom slučaju rata bila do 5000 kuna. Završno ističe da ne bi uzeo ovaj kredit da je znao da će mu rata u konačnici narasti preko 7000 kuna, što on u početku nije htio. Nadalje, kada je išao sklapati ugovor najviše ga je zanimao rok otplate, iznos rate, hoće li on to moći biti u mogućnosti plaćati, a tražio je pojašnjenja od bankara vezano za valutu CHF, rečeno mu je da će ovaj kredit lakše dobiti, da su kamate niže i da je ova valuta sigurna. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora donekle je razumio značaj valutne klauzule, u smislu da mu se kredit veže uz neku stranu valutu, jer je i prije imao kredit u valuti EUR, donekle je razumio značaj promjenjive kamatne stope, ne sjeća se je li mu netko u banci pojasnio ove termine, odnosno razumio je jedino da bi moglo doći do manjih oscilacija u budućnosti. Dva, tri puta prije sklapanja ugovora, sastao sa osobnim bankarom, više se telefonskim putem čuo sa bankaricom budući je zbog posla često bio odsutan. Na tim sastancima se ne sjeća dali mu je detaljno pojašnjeni termini npr. promjenjiva kamatna stopa, smatrao je da bi moglo doći samo do manjih oscilacija u budućnosti. Ugovor o kreditu je pročitao, napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, te nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, u smislu njihovog mijenjanja. Što se tiče konverzije, a budući mu je glavnica kredita enormno porasla, on je iz straha a i da spriječi daljnji rast anuiteta sklopio dodatak ugovoru o kreditu, kojim je kredit konvertiran u valutu euro, a prilikom konverzije sjeća se da mu je priznat iznos od oko 6000-7000 eura, na ime pretplate. S obzirom na navedeno smatra da nije obeštećen sklapanjem aneksa ugovora o kreditu. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u firmi Bili kao menadžer. Navodi da u to doba nije imao obrt niti bio član trg. društva. Nadalje navodi da je početna rata kredita bila oko 5000 kuna, a kasnije narasla preko 7500 kuna, anuitete je plaćao redovno, osobno, trajnim nalogom, a kredit nije otplaćen, ostalo je još oko 6000 eura. Sada mu rata kredita iznosi oko 720 eura. Ističe da se ne sjeća je li mu javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora objašnjavao pojedine odredbe ugovora kao i rizike istog, sjeća se samo da mu je napomenuo da ukoliko ne bude plaćao rate kredita doći će do ovrhe na nekretnini.

8.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 3. istog Ugovora određeno da se radi o kreditu za kupnju kuće.

8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8.3. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 KŽ i GŽ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

8.4. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

8.5. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

8.6. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

8.7. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

8.8. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i ci jena (kamata također predstavlja cijenu).

9. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.1. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).

9.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu IŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna.

9.3. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.

9.4. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

9.5. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

9.6. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

9.7. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

9.8. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

9.9. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

9.10. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

9.11. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu U protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

9.12. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.

10. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca, koji u svom nalazu navodi da su tužena banka kao kreditor i tužitelj ugovorili kredit, Ugovor broj 3207826601, kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 183.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupovinu kuće. Ugovor je zaključen s rokom otplate od 20 godina. Otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 1.130,04 CHF po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, mjesečno, prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu, Člankom 2. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 4,30 % godišnje, promjenjiva, sve kako je navedeno istim člankom i u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima BILLA d.o.o. Zagreb.

10.1. Uvidom u poslovnu dokumentaciju kreditora vještak je utvrdio da je isplata ugovorenog iznosa od 183.000,00 CHF izvršena dana 21.11.2006. godine po važećem tečaju za 1 CHF = 4,619610 kn odnosno 845.388,63 kn, dok utvrđeni mjesečni iznos početnog anuiteta prema prvom otplatnom planu iznosi 1.130,04 CHF s dospijećima svakog prvog dana u mjesecu počevši od 01.01.2007. godine. Stanje neotplaćene glavnice u CHF na dan 30.09.2015. godine utvrđeno je u iznosu od 124.059,07 CHF, odnosno 866.028,08 kn (po važećem srednjem tečaju HNB za 1 CHF = 6,980772 kn).

10.2. Nadalje, vještak je utvrdio da je neotplaćena glavnica u CHF na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 124.059,07 CHF po tečaju za 1 CHF = 4,619610 kn važećem na dan isplate kredita 21.11.2006. utvrđena u iznosu od 573.104,52 kn, iz čega proizlazi razlika neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. u iznosu 292.923,56 kn (124.059,07 CHF po tečaju na dan 30.09.2015. 1 CHF = 6,980772 kn u odnosu na isti iznos glavnice po važećem tečaju na dan isplate). Izračunom konverzije utvrđeno je da početna glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (07.11.2006. za 1 EUR = 7,359963 kn) iznosi 114.863,16 EUR, odnosno 845.388,63 kn, dok preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. prije provedbe konverzije iznosi 81.511,74 EUR (plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste HNB za 1EUR=7,632078 kn) odnosno 622.103,96 kn.

10.3. Razlika glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF i usporednog kredita s valutnom klauzulom u EUR slijedom navedenog izračunom konverzije utvrđena je u iznosu od 243.924,12 kn. Ukupan iznos izvršenih uplata za zatvaranje kamata i glavnice do 30.09.2015. preračunato u EUR po tečaju na dan uplate utvrđen je u iznosu od 95.194,63 EUR, dok je po simuliranom otplatnom planu ukupan dospjeli iznos glavnice i kamata utvrđen u iznosu od 88.965,71 EUR (preplata 6.228,92 EUR, odnosno 47.539,60 kn po tečaju za 1 EUR = 7,632078 kn). Razlika neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. koja nije sadržana u konverziji utvrđena je u iznosu od 48.999,44 kn (292.923,56-243.924,12).

10.4. Člankom 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, zaključenog 05.02.2016. godine, utvrđena je preplata temeljem provedene konverzije u iznosu od 47.539,60 kn na dan 30.09.2015.g., koji iznos je korisnik kredita više uplatio nego je trebao platiti prema otplatnom planu kredita s valutnom klauzulom u EUR. Navedeni iznos utvrđene tražbine korisnika kredita koristi se za namirenje budućih obroka/anuiteta na način da se 50 % anuiteta preračunatog u HRK na dan dospijeća namiruje iz te tražbine sve dok se iznos preplate od 47.539,60 kn u potpunosti ne iskoristi.

10.5. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja utvrđen je u iznosu od 111.446,41 kn.

10.6. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 3207826601 uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne promjene utvrđen je u iznosu od 47.647,46 kn. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed smanjenja kamatnih stopa ( period nakon 01.01.2014. kada je zakonskom regulativom kamatna stopa smanjena na 3,23 %) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 3207715618 uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne promjene utvrđen je u iznosu od – 4.153,36 kn. Uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne promjene tijekom trajanja otplate po kreditu broj 3207715618 tužitelj je platio za 51.800,82 kn više nego da je cijelo vrijeme trajanja otplate po predmetnom kreditu kamatna stopa ostala nepromijenjena, odnosno kakva je ugovorena čl. 2 predmetnog ugovora o kreditu u visini 4,30 % na godišnjem nivou.

10.7. Razlike anuiteta uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu, kao i sve naknadne izmjene tečaja CHF na dan kada je vršena uplata, odnosno dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta utvrđene su u ukupnom iznosu od 111.446,41 kn. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu (21.11.2006. 1 CHF = 4,619610 kn) utvrđen je u iznosu od – 3.500,16 kn. Ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu (21.11.2006. 1 CHF = 4,619610 kn) utvrđen je u iznosu od 114.946,57 kn.

10.8. Ukupna razlika anuiteta nastala uslijed povećanja kamatnih stopa, odnosno povećanja tečaja za vrijeme trajanja otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF, koja pripada tužitelju utvrđena je u iznosu od 166.747,39 kn (51.800,82 + 114.946,579) svako mjesečnih više plaćenih iznosa.

10.9. Ukupan iznos preplate utvrđen konverzijom predmetnog kredita iz valutne klauzule u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine utvrđen je u iznosu od 6.228,92 EUR, protuvrijednosti 47.539,60 kn (po važećem srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015. godine za 1 EUR = 7,632078 kn), koji iznos se koristi na način da se 50 % vrijednosti mjesečnog anuiteta buduće otplate kredita u EUR utvrđenog prema otplatnom planu koji je sastavni dio Aneksa uz ugovor o kreditu broj 3207826601/01 namiruje iz navedene tražbine korisnika kredita (preplate), sve dok se isti iznos utvrđene preplate u potpunosti ne iskoristi. Razlika neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. koja nije sadržana u konverziji utvrđena je u iznosu od 48.999,44 kn (292.923,56-243.924,12).

11. Tužitelj je na ročištu održanom kod ovog suda dana 12.06.2025.g. predložio sudu, a s obzirom na recentnu praksu VSRH (Rev-586/2019) i Ustavnog suda RH, da se vještaku naloži dopuna vještačenja izrađenog dana 07.prosinca 2020. godine na način da izrazi ukupan zbroj zakonskih zateznih kamata koje su tekle na preplaćene anuitete i po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i po osnovi tečaja HRK u odnosu na CHF primjenjivan na dan uplate, umjesto na dan korištenja kredita, zaključno sa 30.09.2015. godine, i da sve iznose iz nalaza i mišljenja od 07.12.2020. izrazi u valuti euro.

11.1. U dopuni nalaza i mišljenja od 17.10.2025.g., vještak navodi kako ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 07.prosinca 2020.g., te iznosi rekapitulaciju i navodi kako ukupna preplata iznosi 22.131,18 eura, zatezna kamata do 30.09.2015.g. iznosi 8.869,77 eura, preplata iz konverzije 6.228,92 eura, manje plaćeno kamatna stopa iznosi 551,25 eura, manje plaćeno valutna klauzula iznosi 464,55 eura, te ukupno manje plaćeno ( tzv. neg. razlike) iznose 1.015,80 eura.

11.2. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 13. veljače 2026.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka.

12. Tuženik se u podnesku od 26. veljače 2026. godine protivio preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj podneskom od 13. veljače 2026. godine, budući tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207826601 zaključenog dana 13. studenoga 2006. godine između tužitelja i tuženika i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 113.377,54/15.047,79 EUR zajedno sa zateznim kamatama. Podneskom od dana 13.02.2026. godine tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju, te preinačava svoj prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev na način da sada potražuje iznos od 24.772,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi ništetnosti odredbi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zajedno s iznosom uglavn ičenih zakonskih zateznih kamata na navodno preplaćene iznose. Slijedom čega je tužitelj izvršio preinaku tužbenog zahtjeva u visini od 9.724,24 EUR s osnove navodno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi te postavlja novi tužbeni zahtjev na isplatu uglavničenih zakonskih zateznih kamata s osnove navodno preplaćenih iznosa do dana konverzije. Tuženik ističe kako se preinakom tužbe smatra promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći pa ovakvo povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe , te ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev.

12.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u je predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno radi se o slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tužen ik se takvoj preinaci ne može protiviti.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da preplata razlike kamate do konverzije iznosi 6.875,15 eura, a kada se zbroji sa preplatom razlike tečaja do konverzije u iznosu od 15.256,12 eura, dobije se iznos od 22.131,18 eura, koji iznos kada se zbroji sa zateznom kamatom do konverzije u iznosu od 8.869,77 eura, i oduzme preplata priznata u konverziji u iznosu od 6.228,92 eura, dobije se iznos od 2.640,85 eura. Tužitelj u konačno uređenom tužbenom zahtjevu potražuje ukupan iznos od 24.772,03 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 22.131,18 EUR teče od 01. listopada 2015. godine.

14. Temeljem navedenoga sud je obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

15. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

16. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO - a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

17. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 31. svibnja 2019 g. to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom, a u odnosu na dio zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamate stope zastara počinje teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014.

18. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 5.027,95 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 250 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na tri ročišta kod suda svako po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu održanom kod suda dana 12.10.2020.g. po 50 bodova (Tbr. 9. toč. 5 OT), sastav podnesaka od 07.10.2020.g., 02.05.2025.g., i 13.02.2026.g., u iznosu od 250 bodova svaki (Tbr.8 toč. 1 OT), sastav podneska od 10.12.2020.g., u iznosu od 25 bodova (Tbr.8 toč. 4 OT), koje radnje ukupno nose 1825 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 3.650,00 eura što uz 25% PDV- a u iznosu od 912,50 eura, te uz odobren trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 465,45 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 5.027,95 eura.

19.1. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška podnesaka od 26.08.2020.g., 23.11.2020.g., 14.11.2025.g. i 23.01.2026.g., kojim tužitelj dostavlja obavijest o plaćenom trošku predujma za vještačenje, traži odgodu ročišta zbog spriječenosti da istom pristupi i požuruje sud, jer navedene troškove sud ne cijeni opravdanim. Jednako tako, tužitelj je odbijen sa dijelom troška zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda dana 12.10.2020.g. , pa mu je ovaj trošak dosuđen temeljem Tbr. 9 t. 5 OT-a u iznosu od 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. ali ne više od 50 bodova, budući je isto odgođeno prije početka raspravljanja, te trošak sastava podneska od 10.12.2020.g. po 25 bodova, temeljem Tbr.8 toč. 4 OT, temeljem kojeg članka za sastavljanje ostalih podnesaka odvjetniku pripada 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova.

19.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 14.svibnja 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Tomislavu Bogdan, odvjetniku iz Osijeka

2. tuženik po punomoćnicima OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu