Poslovni broj: 83 P-1839/2023-51
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Mušiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv I tuženice OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Matekoviću, odvjetniku u Zagrebu i II tuženika EA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Pušić Buljat, odvjetnici u Zagrebu, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Martina Oreča, odvjetnika, punomoćnika I tuženice ČA, odvjetnika i punomoćnice II tuženika TAI, odvjetnice, dana 14. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
" I. Ugovor u kupoprodaji nekretnine sklopljen 6. svibnja 2022. između I. tužene OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao prodavateljice i II. tuženog EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao kupca, a ovjeren 6. svibnja 2022. pred javnim bilježnikom Ilinkom Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, pod poslovnim brojem: OV-3950/2022, kojim je I. tužena OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na II. tuženog EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prenijela pravo vlasništva nad posebnim dijelom nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnji odjel Zagreb, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica], [adresa], DVORIŠTE, POMOĆNA ZGRADA, POMOĆNA ZGRADA, STAMBENA ZGRADA BR. 30, ukupne površine 260 m2, i to 1. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), dvosobni stan sa nusprostorijama u V (petom) katu površine 61,80 m2, [adresa], s pripadajućim spremištem u podrumu, neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima cijele nekretnine, koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, bez učinka je prema tužitelju TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u mjeri koliko je potrebno za namirenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 54.508,45 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, te je II. tuženi EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan trpjeti da tužitelj TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], namiri tražbinu u iznosu od 54.508,45 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, prodajom posebnog dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnji odjel Zagreb, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica], [adresa], DVORIŠTE, POMOĆNA ZGRADA, POMOĆNA ZGRADA, STAMBENA ZGRADA BR. 30, ukupne površine 260 m2, i to 1. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), dvosobni stan sa nusprostorijama u V (petom) katu površine 61,80 m2, [adresa], s pripadajućim spremištem u podrumu, neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima cijele nekretnine, koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi.
II. Nalaže se I. tuženoj OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tuženom EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno nadoknade prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. "
II./Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka i to I tuženici u iznosu od 7.812,50 EUR, a II tuženiku iznosu od 5.625,00 EUR sa zateznom kamatom od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da prema I tuženoj ima tražbinu dospjelu za isplatu, i to na osnovi stjecanja bez osnove. I tužena je, kao Tužiteljev dužnik, dana 6. svibnja 2022. poduzela pravnu radnju na štetu Tužitelja kao vjerovnika. Pravna radnja I. tužene odnosi se na Ugovor o kupoprodaji nekretnine koji je ista sklopila s II. tuženikom. Tužitelj stoga, na temelju odredaba članaka 66.-71. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/2022, 156/2022; dalje u tekstu: ZOO), podnosi ovu tužbu radi pobijanja pravnih radnji I. tužene kao njegovog dužnika. Tužba se temelji na sljedećim činjenicama. Tužitelj prema I. tuženoj ima dospjelu tražbinu na osnovi stjecanja bez osnove. Tužitelj je radi isplate predmetne tražbine protiv I. tužene pred ovim sudom pokrenuo spor koji se vodi pod poslovnim brojem: P-18/2023. Tužitelj temelji svoju tužbu, odnosno postojanje svoje tražbine, na sljedećim činjenicama. Tužitelj i I. tužena su od 2009. do siječnja 2018. živjeli u izvanbračnoj zajednici. Tužitelj je tijekom trajanja zajednice imao puno povjerenje u I. tuženu te su u tom razdoblju poduzimali zajedničke poslovne pothvate. Za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, tužitelj i I. tužena sklopili su 29. siječnja 2009. Ugovor o zajmu. Tim se ugovorom I. tužena kao zajmodavka obvezala pozajmiti tužitelju kao zajmoprimcu iznos od 140.000,00 kn. Uzevši u obzir iznos kamate na cijeli rok trajanja zajma u visini od 44.800,00 kn, tužitelj je po predmetnom ugovoru I. Tužena trebao vratiti ukupni iznos od 184.800,00 kn. Tužitelj je radi osiguranja tražbine iz predmetnog Ugovora o zajmu I. tuženoj izdao bjanko zadužnicu, koju je potvrdila javna bilježnica Alemka Gajski, iz Zagreba, Mandrovićeva 17, broj ovjere OV-844/2012. I. Tužena je sama ispunila bjanko zadužnicu na iznos od 900.000,00 kn. Tužitelj je na račun I. tužene IBAN:
[broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., isplatio sljedeće iznose: dana 13. siječnja 2012. iznos od 10.000,00 kn, dana 17. siječnja 2012. iznos od 616.361,72 kn, dana 18. siječnja 2012. iznos od 404.499,57 kn, dana 18. siječnja 2012. iznos od 62.976,75 kn; i time su njegove obveze po osnovi Ugovora o zajmu i osnovi bjanko zadužnice prestale. Uz to što je tužitelj ispunio sve svoje obveze, tužitelj je I. tuženoj uplatio iznose koji su viši od potrebnih za ispunjenje dugova. Tužitelj je tako novčanim prijenosima preplatio svoje dugove prema I. tuženoj za iznos od 410.693,94 kn / 54.508,45 EUR. Dakle, I. tužena je predmetni novčani iznos stekla bez osnove te tužitelj prema njoj ima dospjelo i nepodmireno potraživanje. Unatoč činjenici da je preplatio dugove, I. tužena je podnijela na plaćanje prethodno spomenutu zadužnicu koja je izdana radi osiguranja novčane tražbine iz Ugovora o zajmu od 2. veljače 2012., a koja tražbina je prestala ispunjenjem. Samim time, I. tužena je izvansudskom ovrhom na novčanim sredstvima tužitelja, neosnovano stekla od tužitelja dodatan novčani iznos od 114.124,07 kn i to prisilnom naplatom ranije namirene tražbine. Prisilna naplata otplaćenog duga i dalje traje. U svakom slučaju, tražbina tužitelja dospjela je u trenutku kad je dio njegove imovine bez osnove prešao u imovinu I. tužene. tužitelj i I. tužena su do siječnja 2018. živjeli u izvanbračnoj zajednici. Tijekom trajanja izvanbračne zajednice, nije tekla zastara tražbina nastalih za vrijeme trajanja zajednice. Prema tome, tužitelj prema I. tuženoj ima dospjelu nepodmirenu tražbinu koja nije u zastari. Pravna radnja dužnika poduzeta na štetu vjerovnika I. tužena je 6. svibnja 2022. sklopila Ugovor o kupoprodaji nekretnine s II. tuženikom. Predmetnim Ugovorom o kupoprodaji nekretnine, I. tužena je II. tuženiku prenijela pravo vlasništva na sljedećoj nekretnini: ▪ Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica], [adresa], DVORIŠTE, POMOĆNA ZGRADA, POMOĆNA ZGRADA, STAMBENA ZGRADA BR. 30, ukupne površine 260 m2, i to: • 1. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), dvosobni stan sa nusprostorijama u V (petom) katu površine 61,80 m2, [adresa], s pripadajućim spremištem u podrumu, neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima cijele nekretnine, koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi. Pod pravnom radnjom dužnika smatra se svaki postupak dužnika koji obuhvaća izjave volje usmjerene na uspostavu određenih pravnih posljedica. Smatra se da oštećenje vjerovnika postoji uvijek kada zbog poduzete pravne radnje dužnik više nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, odnosno kada je namirenje vjerovnika otežano ili potpuno onemogućeno. U trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine, I. tužena je imala dospjelu obvezu prema tužitelju po osnovi stjecanja bez osnove. Samim time, sklapanjem predmetnog Ugovora o kupoprodaji nekretnine nedvojbeno je kako je I. tužena željela osujetiti tužiteljevo namirenje. Naime, predmetnom pravnom radnjom, odnosno prijenosom vrlo vrijedne nekretnine koja se nalazi u centru Zagrebu u korist II. tuženika, I. tužena je značajno pogoršala tužiteljeve izglede na namirenje, pa se ima smatrati da je predmetna radnja poduzeta na tužiteljevu štetu. Tuženiku je bilo poznato, a u najmanju ruku mu je moglo biti poznato da I. tužena svojim raspolaganjem nanosi štetu svom vjerovniku, odnosno tužitelju. Naime, II. tuženik je bliski poznanik I. tužene i zasigurno je bio upoznat s time da je izvanbračna zajednica između tužitelja i I. tužene bila prestala u trenutku poduzimanja pobijane radnje. Također, II. tuženik je bio upoznat, a zasigurno je mogao biti upoznat s time da su se nakon prestanka izvanbračne zajednice odnosi između tužitelja i I. tužene pogoršali te da su između njih ostali neriješeni imovinski odnosi. Uostalom, iz predmetnog Ugovora o kupoprodaji nekretnine vidljive je kako je stan prodan bitno ispod tržišne cijene, što dodatno sugerira na znanje II. tuženika o štetnosti raspolaganja I. tužene po interese tužitelja. S obzirom da je predmetni Ugovor u kupoprodaji sklopljen 6. svibnja 2022., nema dvojbe da je tužba podnesena u traženom zakonskom roku, pa predlaže da sud utvrdi da je Ugovor u kupoprodaji nekretnine sklopljen 6. svibnja 2022. bez učinka prema tužitelju u mjeri koliko je potrebno za namirenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 54.508,45 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2012., kao i da mu tuženici nadoknade parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu I tuženica, suprotno navodima tužitelja, ističe da sklapanjem Ugovora o kupoprodaji s II tuženikom od 06. svibnja 2022. (dalje: Ugovor o Kupoprodaji) nije poduzeo pravnu radnju na štetu dužnika. Naime, člankom 66. i 67. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da se naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato, i to pod uvjetom da su kumulativno ostvarene sljedeće pretpostavke: 1. da je tražbina vjerovnika dospjela; 2. da je zbog raspolaganja dužnik insolventan; 3. da je poduzeta pravna radnja dužnika; 4. da postoji oštećenje vjerovnika. Međutim, s obzirom na to da navedene pretpostavke nisu ispunjene, niti tužitelj uz tužbu dostavlja dokaze iz kojih bi proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva, I tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom, a u nastavku ovog odgovora na tužbu dodatno obrazlaže neosnovanost tužbenog zahtjeva, te paušalnost i neistinitost navoda iz tužbe. Tužitelj prvenstveno u potpunosti neosnovano navodi da ima dospjelu tražbinu prema I tuženiku temeljem stjecanja bez osnove. Činjenica je da je tužitelj protiv I tuženika pokrenuo parnični postupak pred naslovnim Sudom pod poslovnim brojem P-18/2023 radi stjecanja bez osnove dana 01. siječnja 2023. navodeći da bi nakon završetka izvanbračne zajednice između tužitelja i I tuženika navodno dospjelo na naplatu nekakvo navodno potraživanje tužitelja. Međutim, iz odgovora na tužbu I. tuženika od 07. ožujka 2023. u predmetu pod poslovnim brojem P-18/2023, jasno je vidljivo da tužitelj nema nikakvo potraživanje prema tuženiku te da su navodi tužitelja o vremenu završetka izvanbračne zajednice neistiniti zbog čega, i da postoji bilo kakvo potraživanje, a ne postoji, isto bi bilo u zastari. Nadalje, suprotno navodima tužitelja, tužitelj i I tuženik nisu živjeli u izvanbračnoj zajednici do siječnja 2018., već je izvanbračna zajednica tužitelja i I tuženika prestala zaključno s 10. lipnja 2017. kada je I tuženik iselila iz stana gdje je živjela s tužiteljem i preselila se u stan u odnosu na koji je sklopila ugovor o najmu. Brat I tuženika, PA, pomogao joj je sa stvarima pri iseljenju, odnosno useljenju u novi stan. U prilog navedenom, stoji da je I tuženik dana 18. svibnja 2017. sklopila Ugovor o najmu stana u koji je iselila iz stana u kojem je živjela sa tužiteljem. S obzirom na to da je izvanbračna zajednica tužitelja i I tuženika nesporno prestala 10. lipnja 2017., te da je od prestanka izvanbračne zajednice do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari proteklo više od pet godina, I tuženik ističe prigovor zastare, sukladno odredbi članka 225. ZOO, u odnosu na bilo kakva potraživanja koja bi tužitelj navodno imao prema I tuženiku s osnova stjecanja bez osnove, ali i drugih osnova, a koja su navodno dospjela za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice tužitelja i I tuženika, te predlaže odbiti tužitelja s njegovim tužbenim zahtjevom. Isto tako, nije točno da bi tužitelj izdao I tuženiku Zadužnicu pod poslovnim brojem OV-844/2012 od 17. siječnja 2012. ovjerenu od strane javnog bilježnika Alemke Gajski u Zagrebu (dalje: Zadužnica), za osiguranje podmirenja iznosa u visini od 184.800,00 kn temeljem Ugovora o zajmu od 29. siječnja 2009. (dalje: Ugovor). Naime, iz Ugovora nesporno proizlazi da je rok dospijeća potraživanja 29. siječnja 2013., a Zadužnica je stavljena na naplatu još 19. siječnja 2012., i od tada se uredno naplaćuje. Dakle, zbog nepodudarnosti navedenih datuma stavljanja na naplatu i dospijeća Zadužnice razvidno je da se Zadužnica ne odnosi na Ugovor. 8. Jednako tako, kao sredstvo osiguranja potraživanja po Ugovoru, tužitelj i I tuženik su dana 02. veljače 2012. sklopili Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini (dalje: Sporazum) u odnosu na nekretninu na katastarskoj čestici [katastarska čestica], po novoj izmjeri 6112, katarska općina Centar, u naravi stan na I (prvom) katu desno, koji stan se sastoji od tri sobe i ostalih prostorije u površini od 110,86 m2, koji stan se nalazi u stambenoj zgradi [adresa], upisana u [broj poduloška], zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška], katastarska općina [katastarska općina], pri zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu (dalje: Nekretnina). Stoga, Zadužnica nije niti može služiti kao predmet osiguranja potraživanja temeljem Ugovora, s obzirom na to da je u potpunosti neživotno i nelogično da bi tužitelj kao osiguranje istog potraživanja od 184.800,00 kn, izdao i Zadužnicu i prenio pravo vlasništva na Nekretnini. Štoviše, još je više nelogično da je sklopio Sporazum 02. veljače 2012., odnosno samo nekoliko dana nakon što je Zadužnica već stavljena na naplatu. Jednako tako, I tuženik je temeljem Sporazuma aktivirala svoje pravo i prisilno naplatila tražbinu, čemu u prilog stoji Potvrda javnog bilježnika Vladimira Marčinka pod poslovnim brojem OU-675/22 od 31. ožujka 2023. Isto tako, da se Zadužnica doista odnosi na to potraživanje iz Ugovora, zasigurno bi to bilo konstatirano u samom Sporazumu, koji je bio sastavljen i ovjeren nakon Zadužnice. Međutim, Sporazum ni na koji način ne spominje Zadužnicu, kao sredstvo osiguranja niti se uspostavlja redoslijed naplate potraživanja. Nadalje, tužitelj nije Zadužnicu dao I. tuženiku s ciljem podmirenja potraživanja iz Ugovora, s obzirom na to da na istoj nije naznačen niti iznos niti bilo kakva referenca koja bi je povezala s potraživanjem koje I. tuženik još uvijek ima prema tužitelju. Također, iz samog izvoda iz Očevidnika neizvršenih osnova (dalje: Očevidnik) po računu tužitelja proizlazi da je Zadužnica predana na naplatu pri Financijskoj agenciji još 19. siječnja 2012., odnosno, više od godinu dana prije nego što je potraživanje ovrhovoditelja temeljem Ugovora uopće dospjelo, te je u potpunosti jasno da Zadužnica nije ni u kakvoj vezi potraživanjem iz Ugovora. Nadalje, navodi tužitelja da je Zadužnica izdana za osiguranje predmetnog potraživanja temeljem Ugovora, koje je tužitelj navodno preplatio, predstavljaju još jednu u nizu neistina iskonstruiranih za uspjeh u ovom i drugim postupcima koje tužitelj neosnovano vodi protiv I. tuženika. Naime, iznosi kako ih tužitelj navodi u visini od 10.000,00 kn dana 13. siječnja 2012.; 616.361,72 kn od 17. siječnja 2012.; 404.499,57 kn od 18. siječnja 2012.; 62.976,75 kn od 18. siječnja 2012., nisu ni u kakvoj vezi s potraživanjem u iznosu od 184.800,00 kn, već su isti utrošeni isključivo za tužiteljeve vlastite, osobne i poslovne potrebe, jer je zbog vlastitog blokiranog računa, tužitelj koristio račun I. tuženika, s kojom je bio u izvanbračnoj zajednici. 13. Navedeno nesporno proizlazi iz Potvrde prometa po računu tuženika [broj bankovnog računa] od 09. prosinca 2020. Zagrebačke banke d.d. (dalje: Potvrda), a iz koje je jasno vidljivo da je u razdoblju kada su uplaćivani iznosi u odnosu na koje tužitelj tvrdi da su navodno služili za podmirenje potraživanja iz Ugovora, tužitelj, s obzirom na to da je isti bio opunomoćenik po računu, sve navedene iznose prenio ili na trgovačka društva u svojem vlasništvu ili na fondove čiji je korisnik i nositelj. Na navedeno jasno ukazuju sljedeće transakcije tužitelja, jasno vidljive iz Potvrde: - iznos u visini od 9.999,00 kn na dan 13. siječnja 2012. za kupnju udjela u fondu ZB BRIC + 23600001300070232; iznos u visini od 100.000,00 kn na dan 17. siječnja 2012. za kupnju udjela u fondu ZB BRIC + 23600001300070232; iznos u visini od 400.000,00 kn na dan 17. siječnja 2012. za kupnju udjela u fondu ZB plus 23600001300000218; iznos u visini od 400.000,00 kn na dan 18. siječnja 2012. za kupnju udjela u fondu ZB euroaktiv 23600001300052430; iznos u visini od 10.000,00 kn na dan 30. siječnja 2012. za pozajmicu društvu MTI Yachting d.o.o.; iznos u visini od 3.349,71 kn na dan 07. veljače 2012. prijenos TA; iznos u visini od 20.000,00 kn na dan 07. veljače 2012. za pozajmicu društvu MTI Yachting d.o.o.; iznos u visini od 50.000,00 kn na dan 14. veljače 2012. za pozajmicu društvu Cenakul d.o.o.; iznos u visini od 35.000,00 kn na dan 14. veljače 2012. isplata TA; iznos u visini od 3.349,71 kn na dan 14. veljače 2012. isplata TA; iznos u visini od 20.000,00 kn na dan 21. veljače 2012. za pozajmicu društvu Cenakul d.o.o.; iznos u visini od 20.000,00 kn na dan 27. veljače 2012. za pozajmicu društvu MTI Yachting d.o.o.; iznos u visini od 8.000,00 kn na dan 16. ožujka 2012. isplata TA; iznos u visini od 8.000,00 kn na dan 21. ožujka 2012. isplata TA. Dakle, tužitelj je u mjesec dana nakon izvršenih uplata u iznosu od 1.093.867,90 kn, ukupan iznos u visini od 1.082.056,71 kn „izvukao“ s računa ovrhovoditelja na način da ih je prenio kao „pozajmicu“ na trgovačka društva ili na fondove čiji je korisnik i nositelj. Međutim, neovisno o navedenom, odnosno, neovisno o tome gdje je predmetni novac završio, ključno je da isti nije ostao I tuženiku na računu niti joj je omogućeno raspolaganje istim, te ne predstavlja povrat pozajmice. Nadalje, tužitelj neosnovano i kontradiktorno navodi da je predmetnim uplatama na račun I tuženika zatvarao potraživanje koje u to vrijeme još nije ni dospjelo; da bi Zadužnica, koja je izdana na isti dan kao i uplata kojom je navodno potraživanje prestalo, izdana kao osiguranje tog „podmirenog“ potraživanja. Dakle, nije ni životno ni logično da bi tužitelj izdao tuženiku bjanko zadužnicu za potraživanje koje je smatrao podmirenim. Jasno je, stoga, da su navodi tužitelja o bilo kakvom podmirenju potraživanja tuženika neistiniti te je očigledno da isti nisu služili za podmirenje potraživanja nego su uplate na račun I tuženika izvršene isključivo za osobne i poslovne potrebe tužitelja jer je njegov račun u banci bio u blokadi, pa se za vlastite osobne i poslovne potrebe koristio računom tuženika. Razvidno je, dakle, da Zadužnica uopće nije dana s namjerom otplate potraživanja temeljem Ugovora, već kao osiguranje drugog potraživanja koje datira još od 2010., a zbog čijeg je neurednog podmirenja I. tuženik aktivirala istu, i to na iznos čak i manji od ukupnog potraživanja koje ima prema tužitelju. Upravo suprotno od navoda tužitelja, I tuženik ima nesporno potraživanje prema tužitelju i temeljem Ugovora o kreditu tuženika s OTP BANKA Hrvatska d.d. od 03. prosinca 2009. (dalje: Ugovor o Kreditu OTP), a koji je ugovor refinanciran Ugovorom o kreditu ovrhovoditelja sa Zagrebačkom bankom d.d. od 07. kolovoza 2013 (dalje: Ugovor o Kreditu ZABA), pa samim time bilo koje eventualne uplate predstavljaju podmirenje dugovanja za rate kredita koje je I. tuženik otplaćivala sa svojeg računa. Naime, tužitelj i I. tuženik dogovorno su koristili sredstva iz Ugovora o Kreditu OTP koji je odobren u iznosu od 315.000,00 EUR, odnosno iz Ugovora o Kreditu ZABA u iznosu od 311.578,64 EUR, te su ga se u istom omjeru dogovorili i otplaćivati. Kao dokaz navedenog tuženik dostavlja e-mail korespondenciju s tužiteljem od veljače 2010. iz koje jasno proizlazi da se novčana sredstva odobrena temeljem Ugovora o Kreditu OTP, odnosno Ugovora o Kreditu ZABA, dijele na način da će I tuženiku pripasti ukupno 113.354,46 eura, a tužitelju ukupno 205.145,54 eura, te je tuženik, sukladno tome, predložila otplatu mjesečnog anuiteta u omjeru I. tuženik - 727,31 eura/mjesec (35,6%), a tužitelj - 1.315,7 eura/mjesec (64,4%), na što je tužitelj I. tuženiku odgovorio da će se kredit plaćati u omjeru 35,9855% prema 64,0145%, a samim time i potvrdio da I tuženik ima pravo potraživati od njega novčana sredstva na ime plaćenih mjesečnih anuiteta temeljem kredita. Dakle, tužitelj, ne samo da nije višestruko „preplatio“ potraživanje I tuženika kako to neistinito navodi tužitelj, nego je I tuženiku ostao višestruko dužan s obzirom na to da mu je ista pozajmila novac i samostalno otplaćivala kredit čiji je većinski korisnik bio upravo tužitelj, zbog čega je bilo kakva rasprava o proglašenju prijenosa i pljenidbe bespredmetna i u potpunosti neosnovana. Samim time, iz svega navedenog razvidno je da tužitelj ne samo da nema dospjelo, nego nema nikakvo potraživanje prema tuženiku te da je tužbu opteretio u potpunosti neosnovanim navodima o navodnim tražbinama ne dostavivši ni za jednu od njih niti jedan konkretan dokaz kao potvrdu navedenog. Insolventnost navodnog dužnika. Nakon dospjelosti tražbine, sljedeća pretpostavka koju tužitelj nije uspio dokazati kako bi bio osnovan zahtjev na pobijanja pravne radnje dužnika jest insolventnost vjerovnika u trenutku podnošenja tužbe. Insolventnost dužnika dokazuje se neuspjehom namirenja od strane I tuženika u ovršnom postupku, ali i izjavom dužnika. Međutim, tužitelj ništa od navedenog ne da nije dokazao nego nije ni spomenuo u svojoj tužbi. Premda tužitelj nije niti pokušao dokazati pretpostavku insolventnosti I tuženika koja je jedna od kumulativnih općih pretpostavki potrebnih da bi se ostvarili uvjeti za pobijanje pravnih radnji dužnika, I tuženik ističe da nije bila insolventna ni u vrijeme sklapanja Ugovora o Kupoprodaji niti prije, a niti kasnije, te je nejasno iz kojeg razloga tužitelj uopće pobija sklopljeni Ugovor o Kupoprodaji kada svoje navodno potraživanje prema I tuženiku nije nikada pokušao naplatiti ni mirnim putem niti prisilno putem institucija i postupaka prisilne naplati. Tužitelj čak i sam u tužbi navodi da oštećenje vjerovnika postoji kada zbog poduzete pravne radnje dužnik nema više dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Međutim, sklapanjem Ugovora o Kupoprodaji tuženik nije postala insolventna niti u blokadi, štoviše, vlastitu nekretninu otuđila je kupoprodajom kojim pravnim poslom je u njezinoj imovini umjesto nekretnine ušla novčana protuvrijednost koja u duplo premašuje navodni iznos tužiteljeve tražbine. Dakle, imovina I tuženika samo je promijenila oblik iz nekretnine u novčana sredstva, i to novčana sredstva koja višestruko premašuju navodno potraživanje tužitelja zbog kojeg je tužitelj i pokrenuo postupak sa zahtjevom za pobijanje pravne radnje dužnika iz čega je sasvim jasno kako I tuženik nije insolventna. Slijedom navedenog, jasno je da je predmetna parnica jedna u nizu od tužiteljevih neosnovanih parnica kojima nastoji nanijeti štetu tuženiku u vidu prouzročene neugodnosti između I tuženika i II tuženika s kojim je sklopljen Ugovor o Kupoprodaji. Pravna radnja dužnika na štetu vjerovnika / Oštećenje vjerovnika Premda je točno da je pravna radnja dužnika svaka radnja koja obuhvaća izjavu volje usmjerenu na nastupanje pravnih posljedica, za pobijanje takve radnje potrebno je da ista bude na štetu vjerovnika. Sukladno članku 66. stavak 2. ZOO smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Dakle, nije niti može biti svaka radnja dužnika kojom on svoju imovinu otuđuje na nekog trećeg poduzeta na štetu vjerovnika, već se takvom radnjom smatra samo ona uslijed koje dužnik nema više dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao da bi se imovina I tuženika sklapanjem Ugovora o Kupoprodaji smanjila na način da I. tuženik ne bi imao dovoljno sredstava, jasno je da sklapanje Ugovora o Kupoprodaji ne predstavlja pravnu radnju dužnika na štetu vjerovnika. Nadalje, člankom 67., stavkom 1. ZOO propisano je da se naplatno raspolaganje, kakav je i Ugovor o Kupoprodaji, može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. S obzirom na to da navodno potraživanje tužitelja temeljem stjecanja bez osnove nije bilo poznato I. tuženiku sve do podnošenja tužbe u postupku pod poslovnim brojem P-18/2023, odnosno do 01. siječnja 2023., a da je Ugovor o Kupoprodaji sklopljen više od 6 mjeseci prije podizanja tužbe, nesporno je da I. tuženik, kao navodni dužnik, nije znao niti je mogao znati da bi poduzetim raspolaganjem mogao na bilo koji način nanijeti štetu tužitelju, a poglavito navedeno nije bilo niti je moglo biti poznato II tuženiku, s kojim je I. tuženik sklopila Ugovor o Kupoprodaji. Slijedom svega navedenog, jasno je da tužitelj nije dokazao niti jednu od kumulativno zahtijevanih zakonskih pretpostavki za pobijanje pravnih radnji dužnika, te I tuženik predlaže naslovnom Sudu odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim u cijelosti, uz obvezu naknade parničnih troškova I tuženiku.
2. U odgovoru na tužbu II tuženik navodi kako se prvenstveno protivi vrijednosti predmeta spora koju je naznačio tužitelj u iznosu od 11.000,37 kn/1.460,00 EUR obzirom iz tužbe proizlazi kako tužitelj od I tužene potražuje iznos od 54.508,45 EUR, a od II tuženog da trpi namirenje navedene tražbine i to prodajom II tuženikovog stana. Dakle, II tuženik smatra kako je vrijednost predmeta spora tužitelj suviše nisko naznačio, te se predlaže sudu odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 54.508,45 EUR, a sukladno članku 40. Zakona o parničnom postupku. II tuženik se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, a osobito navodima tužitelja kako je II tuženiku bilo poznato da I tužena svojim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju. Suprotno navodima tužitelja, II tuženik nije bliski poznanik I tužene i nije bio upoznat s privatnim i osobnim odnosima između tužitelja i I tužene, pa tako niti s navodno nerazriješenim imovinskim odnosima proizašlim iz izvanbračne zajednice koja je prema navodima tužitelja završila prije više od pet godina. II tuženik ističe kako je Ugovor o kupoprodaji nekretnine (u naravi dvosobni stan u [adresa] u [adresa]) sklopio s I tuženom dana 6. svibnja 2022. godine, dakle četiri godine nakon prestanka navodne izvanbračne zajednice između tužitelja i I tužene, a što proizlazi iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine koji prileži tužbi. Člankom 9. Ugovora o kupoprodaji nekretnine I tuženica je II tuženiku jamčila kako je jedina i isključiva vlasnica nekretnine, kako je zakonita, istinita i poštena posjednica, kako na nekretnini ne postoje prava trećih osoba, koja bi ograničavala i/ili umanjivala prava II tuženika, te da nekretnine nije opterećena nikakvim upisanim i/ili neupisanim teretima osim založnog prava s kojim je II tuženik bio upoznat. II tuženik ističe kako je prilikom sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, te kako nije mogao znati za postojanje neriješenih imovinskih odnosa ili bilo kakvih tereta osim založnog prava Zagrebačke banke koje je bilo upisano, a sukladno predugovoru i ugovoru o kupoprodaji nekretnine, te brisano prije upisa II tuženikovog prava vlasništva. Navodi tužitelja kako je stan prodan bitno ispod tržišne cijene, a što bi navodno sugeriralo da bi II tuženik imao saznanja o štetnom raspolaganju tužene, su u cijelosti neosnovani. Naime, iz Procjembenog elaborata stalne sudske vještakinje za arhitekturu, graditeljstvo i procjenu nekretnina dip.ing.arh. SA proizlazi kako je tržišna vrijednost stana na dan 12. veljače 2022. godine iznosila 160.733,48 EUR, dok je II tuženik kupio stan za iznos od 145.000,00 EUR, a što zasigurno nije bitno ispod tržišne cijene, a kako to navodi tužitelj. Prema tome, tužiteljevi navodi da bi II tuženik imao saznanja o štetnom raspolaganju I tužene je jednako tako neosnovana. II tuženik ističe nelogičnost same tužbe i tužiteljevih navoda obzirom iz tužbe proizlazi kako je tužitelj od I tužene dana 29. siječnja 2009. godine pozajmio iznos od 140.000,00 kuna, te je zajedno s kamatama trebao vratiti iznos od 184.800,00 kuna, dok je za osiguranje vraćanja navedenog zajma dao u zalog stan na Trgu Žrtava fašizma 3 u Zagrebu, površine 110,86 čm, te 17. siječnja 2012. godine i bjanko zadužnicu u iznosu od 900.000,00 kuna. Dakle, iznos osiguranja je prekomjerno viši od vrijednost samog zajma (najmanje jedanaest puta), te bi iz navedenog proizlazilo kako je tužitelj od I tužene pozajmio znatno više novca od iznosa koji je naveden u Ugovoru o zajmu od 29. siječnja 2009. godine. Tužitelj nadalje navodi kako je tijekom siječnja 2012. godine I tuženici po osnovi Ugovora o zajmu i osnovi bjanko zadužnice platio ukupno iznos od 1.093,838,04 kn iz čega proizlazi kako postoje dvije osnove dugovanja, a ne samo Ugovor o zajmu od 29. siječnja 2009. godine, a kako to u tužbi navodi tužitelj. Također, II tuženik smatra kako nije životno ni logično da bi tužitelj preplatio iznos od 410.693,94 kuna obzirom je riječ o većem iznosu novca, te bi svaka osoba prosječnih sposobnosti i životnog iskustva prije uplate većih iznosa novca provjerila stanje dugovanja, a ne nasumično uplaćivala iznose poput: 616.361,72 kn, 404.499,57 kn pa i 62.976,75 kn. Slijedom navedenoga, II tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, a tužitelju naložiti naknadu prouzročenih parničnih troškova.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvidu u presliku tužbe iz predmeta P- 18/23 (list 8-10 spisa), presliku ugovora o zajmu od 29.01.2009. (list 11-12 spisa), presliku bianco zadužnice od 17.01.2012. (list 13-15 spisa), presliku specifikacije izvršenja osnove za plaćanje OV-844/12 (list 16-148 spisa), presliku ugovora o kupoprodaji nekretnine od 6.5.2022. (list 149-154 spisa), neslužbeno kopiju zk izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] (list 155-167 spisa), presliku ugovora o najmu stana od 18.05.2017. (list 186-189 spisa), presliku sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva (list 191-214 spisa), izvod iz očevidnika FINA-e neizvršenih osnova za plaćanje (list 215 spisa), presliku prometa po računu za razdoblje od 1.1.2020. do 1.3.2023. (list 216 spisa), izvod iz računa Zagrebačke banke d.d. po kreditu (list 218-244 spisa), presliku ugovora o nenamjenskom kreditu od 7.8.2013. (list 245-251 spisa), presliku pisanih korespondencije stranaka (list 256-260 spisa), presliku ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine s upisom hipoteke na nekretninama od 29.12.2009. (list 261 spisa), izvod iz trgovačkog registra za Cerakul d.o.o. (list 271-272; 308-310 spisa), izvadak iz KPU br.- 21689, zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] (list 273-274; 349 spisa), presliku uvjerenja o prebivalištu za tužiteljicu i tuženika (list 275-276 spisa), presliku procjembenog elaborata od 12.02.2022. (list 283-304 spisa), presliku prijave za upis u sudski registar od 29.12.2009. (list 230-233 spisa), presliku ugovora o prijenosu i podjeli poslovnog udjela od 18,12.2009. sa potvrdom javnog bilježnika (list 334-340 spisa), presliku potvrde ZABA d.d. o prometu po računu od 26.08.2021. (list 342 spisa), izvod iz tečajne liste HNB na dan 13.01.2010. (list 343 spisa), izvod iz sudske prakse (list 351-364 spisa). Nadalje, proveden je dokaz saslušanjem stranaka (list 399-400 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11. i 25/13 - dalje ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.
5. Na ročištu od 23.02.2026. sud je rješenjem u smislu čl. 40. ZPP utvrdio VPS od 54.508,45 EUR, a sukladno visini tražbine iz predmetnog ugovora o kupoprodaji od 06.05.2022.
6. U ovom postupku među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, već je sporan pravni interes za podnošenje ove tužbe, obzirom prema tvrdnji I tuženice tužitelj nije dokazao dospjelost tražbine, pravnu radnju dužnika poduzetu na štetu vjerovnika, insolventnost I tuženice kao dužnika i oštećenje vjerovnika, kao i znanje II tuženika da se poduzetom radnjom nanosi šteta tužitelju kao vjerovniku, a koje pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene u slučaju pobijanja pravnih radnji dužnika, u konkretnom slučaju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 06.05. 2022. zaključenim između I i II tuženika. Sporan je i prigovor zastare tražbine za koju tužitelj tvrdi da je dospjela.
7. Iz Ugovora o zajmu od 29.01.2009. proizlazi kako je isti zaključen između tužitelja kao zajmoprimca i I-tuženice kao zajmodavca, a predmet kojeg je zajam od 140.000,00 kn sa ugovorenom kamatom od 8% te da su stranke suglasne da godišnja kamata na navedeni iznos iznosi 11.200,00 kn, a za cijeli rok trajanja zajma 44.800,00 kn pa se zajmoprimac obvezuje isplatiti zajmodavcu ukupan iznos od 184.800,00 kn s rokom vraćanja 29.01.2013., a činjenicu zaključenja navedenog ugovora u ovom postupku priznaju i tužitelj i I-tuženica.
8. Iz bianco zadužnice od 17.01.2012. potvrđene po javnom bilježniku Alemki Gajski iz Zagreba, Madrićeva 17, OV-844/22 proizlazi da je tužitelj izdao I tuženici kao osiguranje vraćanja predmetnog zajma bianco zadužnicu, dok I tuženica ne osporava da je istu zadužnicu na iznos od 900.000,00 kn dostavila na naplatu FIN-i, a što i proizlazi iz zahtjeva za prisilnu naplatu po zadužnici OV-844/12 i specifikacije FINA-e o prisilno ustegnutim sredstvima, a u koju dokumentaciju je sud izvršio uvid.
9. Iz preslike Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva od 2.2.2012. proizlazi da je isti zaključen između tužitelja i I tuženice u kojem stranke u čl. 1. utvrđuju kako je temeljem Ugovora o zajmu od 29.01.2009. tužitelj kao zajmoprimac primio od I tuženice kao zajmodavca iznos od 140.000,00 kn na rok od 4 godine sa ugovorenom kamatom od 8% pa će ukupni dug iznositi 184.800,00 kn koji će tužitelj vratiti I tuženici 29.01.2013., da u čl. 2. tužitelj kao zajmodavac radi osiguranja navedene novčane tražbine prenosi u vlasništvo I tuženici kao zajmoprimcu nekretninu koja predstavlja stan na 1. katu površine 110,86 m2 na adresi [adresa] u [adresa] upisan u [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], da isti jamči I tuženici da je opisana nekretnina njegovo isključivo vlasništvo, da je u teretnom listu upisano pravo doživotnog uživanja i korištenja u korist HA sa čime je zajmodavac suglasan dok čl. 5. zajmoprimac dozvoljava zajmodavcu upis prijenos prava vlasništva na opisanoj nekretnini temeljem tog sporazuma na svoje ime.
10. Među strankama nije sporno zaključenje pobijanog Ugovora o kupoprodaji između tuženika od 06.05.2022., a predmet kojeg je stan u [adresa] površine 61,80 m2, a koji je II tuženik kupio od I tuženice po cijeni od 145.000,00 eura, a što je sud utvrdio uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnine od 06.05.2022. (list 149-153 spisa) te da je II tuženik upisao vlasništvo na predmetnom stanu dana 14.06.2022. pod brojem Z-33728/22 temeljem istog ugovora, a kako to proizlazi iz zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] u koji je sud izvršio uvid (list 155-167 spisa).
11. U ovom postupku tužitelj u tužbi tvrdi kako je preplatio iznos zajma prema I tuženici iz prethodno navedenog ugovora o zajmu na način da je na račun I tuženice otvoren kod Zagrebačke banke dana 13.01.2012. isplatio iznos od 10.000,00 kn, 17.01.2012. iznos od 616.361,72 kn, dana 18.01.2012. iznos od 404.499,57 kuna i dana 18.01.2012. iznos od 62.976,75 kn pa kada se uzme u obzir i iznos koji je I tuženica naplatila dostavom spomenute zadužnice na naplatu tužitelj je prema I tuženici preplatio svoje dugove po navedenom ugovoru o zajmu u visini od 410.693,94 kn, a što čini protuvrijednost od 54.508,45 EUR, a radi čije naplate pobija predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine koji je I tuženica sklopila sa II tuženikom 08.05.2022. a na štetu tužitelja kao vjerovnika spomenutog preplaćenog iznosa od 54.508,45 EUR.
12. Isto tako tvrdi daje II tuženik bilo poznato kako sklapanje Ugovora o kupoprodaji sa I tuženicom nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku.
13. Prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari sud je polazio od čl. 66. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO) kojim je propisano da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, a to je u slučaju kada dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Nadalje, stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da je radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Dakle, da bi se mogao primijeniti institut pobijanja pravnih radnji dužnika potrebno je da se kumulativno ispuni nekoliko pretpostavki: postojanje dospjele tražbine vjerovnika, poduzimanje radnje na štetu vjerovnika i insolventnost dužnika kao posljedica poduzimanja sporne radnje. Nadalje, nesporno iz teksta odredbe također proizlazi da te pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno
14. U smislu čl. 67. st. 1. ZOO-a naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i ako je trećoj osobi s kojom je i u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
15. U svom iskazu tužitelj navodi kako je istina da je on sa I tuženicom bio u izvan bračnoj vezi, da je bio vlasnik tvrtke Cenakul d.o.o. do 2021. no on od I tuženice nikada nije pozajmio bilo kakav novac te može reći da je ugovor o zajmu od 29. siječnja 2009. fiktivni, budući da je on u to vrijeme imao financijskog problema sa svojim kumom, te je ideja I tuženice bila da se sklopi fiktivni ugovor o zajmu za koji je on izdao spomenutu zadužnicu, a kako bi temeljem iste izvršila blokadu njegovog računa i time spriječila njegovog kuma u naplati potraživanja. U to vrijeme paralelno je zaključen spomenuti ugovor o kreditu sa OTB bankom u iznosu od 315.000,00 EUR čiji je nositelj bila I tuženica, a on joj je pomogao na način da je založio svoj stan na trgu Žrtava Fašizma u Zagrebu i isti ugovor potpisao kao založni dužnik. Oni su zajednički vraćali taj kredit te je on I tuženici na ime predmetnog kredita ispatio iznos od 1.600.000,00 kn. On ne poznaje II tuženika. Njemu nije jasno zašto I tuženica sa iznosom kredita kojoj je isplaćen na njezin tekući račun nije zatvorila sporni kredit. On je imao punomoć za korištenje podračuna I tuženice. U vezi predmetnog potraživanja on vodi zaseban postupak protiv I tuženice. On je nedugo nakon prodaje novog stana saznao da je I tuženica prodala taj stan. On je bio direktor društva MTI Yachting d.o.o. On je prije blokade svog računa bio dioničar u nizu fondova, a nakon blokade računa uz suglasnost I tuženice on je novac sa njezinog računa koristio za kupnju dionica i novac vraćao na taj isti račun. On je sa I tuženicom živio do 2018.
16. U svom iskazu I tuženica navodi da je tužitelja upoznala preko zajedničkog prijatelja te su bili u vezi punih 8 godina od čega su 7 godina živjeli zajedno u stanu na Zelenjaku. Ona i tužitelj su digli zajednički kredit u visini od 315.000,00 eur te je za taj iznos kredita banka upisala hipoteku na stan na Trgu Žrtava Fašizma 3 u Zagrebu, a koji stan je bio u vlasništvu tužitelja odnosno njegove tvrtke Cenakul d.o.o., a direktor te firme je bio ovdje tužitelj. Ona je predmetni ugovor o kreditu potpisala kao dužnik, a tvrtka tužitelja Cenakul d.o.o. kao založni dužnik. Dogovor je bio da se 1/3 tog kredita koristi za otplatu njenog stambenog kredita za stan u [adresa], a 2/3 kredita za poslovanje tužitelja. Njoj je tužitelj potpisao zadužnicu kao osiguranje za vraćanje 2/3 navedenog kredita koji je koristio za svoje poslovanje. Prvih godinu dana trajanja ugovora o kreditu njoj je tužitelj na ruke isplatio cca 12.000,00 EUR-a. Ona dan danas otplaćuje taj kredit iako su se oni rastali prije više od 8 godina, točnije od lipnja 2017. Ona je spomenutu zadužnicu podnijela na naplatu, a zadužnica je glasila na milijun kuna. Između nje i tužitelja se vodi više postupaka u vezi međusobnih potraživanja, pa tako i predmetnog. Ona je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključila sa II tuženikom iz razloga jer joj je predmetni stan postao opterećenje, imala je i druge financijske obveze odnosno konkretno kredite koje je podizala za poslovanje tužitelja. Stan je prodala po cijeni od 145.000,00 EUR-a i to putem triju agencija i oglasnika Njuškalo. Ona od ranije nije poznavala II tuženika. U svibnju 2022 ona je sa II tuženikom potpisala predmetni ugovor o kupoprodaji. Ona osim navedenog stana u [adresa] u [adresa] ima i naslijeđene nekretnine od roditelja i to vikendica u [adresa] veličine 50 m2 i kuću na otoku Unije veličine 80m2. Ona je te nekretnine imala i u vlasništvu u trenutku prodaje predmetnog stana. Također je zaposlena na radnom mjestu pravnika u Croatia osiguranju i ostvaruje mjesečno primanja više od 2.000,00 EUR-a. Ona na ime spomenutog kredita plaća mjesečni iznos od 1.200,00 EUR-a. II tuženik nije imao nikakva saznanja o njenom odnosu sa tužiteljem, a niti je ona II tuženika poznavala od ranije da bi mu govorila svoje intimne stvari. Ona je sa tužiteljem zaključila ugovor o zajmu 2011. a temeljem kojeg je ona tužitelju pozajmila iznos od 140.000,00 kn, a to je ugovor koji prileže na listu 11-12 spisa, te joj je temeljem tog ugovora tužitelj dao u zalog svoj stan koji se nalazi na Trgu Žrtava Fašizma 3 u Zagrebu, ispod njenog stana. Njoj tužitelj nikad nije vratio ugovoreni iznos zajma, te je ona s toga izdanu zadužnicu na milijun kuna koja prileže na listu 13 spisa dostavila na naplatu. Ona je i nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i dalje solventa te uredno podmiruje sve svoje mjesečne financijske obveze. Njoj je II tuženik u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Trenutno živi u [adresa]. Ona je jedini član društva Cenakul d.o.o., a sjedište je na istoj adresi gdje i njeno prebivalište, [adresa]. Ona iz kupoprodajne cijene nije isplatila spomenuti kredit, jer nije to niti mogla obzirom na iznos kredita, a i 2/3 kredita nije bila njena već tužiteljeva.
17. U svom iskazu II tuženik navodi da nikad nije vidio tužitelja RA dok I tuženicu poznaje budući da je od iste kupio stan u [adresa], a u kojem živi sa suprugom i djetetom. On je I tuženicu vidio 2 ili 3 puta i to prvi puta kada je došao pogledati stan i drugi puta kada su se dogovorili oko cijene stana i načinu isplate. Koliko se sjeća on je kupoprodajnu cijenu tuženici isplatio na njezin tekući račun. On ima prijavljeno prebivalište na predmetnoj adresi, a da li je I tuženica još prijavljena na toj adresi nije mu poznato. On nije imao nikakvih saznanja da I tuženica sa tužiteljem vodi bilo kakve sporove. Stan je kupljen preko APN-a te je prošao rigorozne provjere, izvršen je procjembeni elaborat, a to je zahtijevala banka. On je izvršio uvid u zemljišne knjige te je utvrdio da na stanu postoji hipotekarni kredit ZABA-e d.d., a da je I tuženica nositelj kredita. U predugovoru i kupoprodajnom ugovoru je dogovoreno da njegova banka ispati banci I tuženice ostatak hipoteke, a kako bi hipoteku mogla upisati njegova banka, a što je i učinjeno. Pošta I tuženice i dalje pristiže u njegov poštanski sandučić jer mu je kod potpisa kupovinom ugovora I tuženica zamolila da prima poštu na adresi predmetnog stana. Njemu osim pošte na ime I tuženice ne dolazi nikakva druga pošta na neko drugo ime bilo fizičke bilo pravne osobe.
18. Analizirajući dokumentaciju koja prileži spisu, a imajući u vidu citirane odredbe ovaj sud je zaključio kako su stranke zaključile predmetni Ugovor o zajmu 29.01.2009. temeljem kojeg se tužitelj obvezao vratiti I tuženici ukupan iznos od 184.000,00 kn, da je radi osiguranja vraćanja navedene tražbine izdao I tuženici bianco zadužnicu ovjerenoj po javnoj bilježnici Alemki Zagrajski iz Zagreba, Mandrovićeva 17, OV-844/12, da je I tuženica istu zadužnicu poslala na naplatu te sud u tom dijelu poklanja vjeru iskazu I tuženice, dok ne poklanja vjeru iskazu tužitelja u kojem navodi da od I tuženice faktički nije pozajmio nikakav novac već da se radi o fiktivnom ugovoru zbog financijskih problema tužitelja u to vrijeme u svrhu kojeg je izdao zadužnicu temeljem kojeg bi I tuženica izvršila blokadu njegovog računa i spriječila njegovog kuma u naplati potraživanja prema tužitelju, budući da navedene činjenice tužitelj uopće ne spominje u historijatu tužbe već navodi kako je navedeni ugovor o zajmu doista zaključen, da je I tuženica osim naplate zadužnice na ime predmetnog zajma primila i druge iznose čime je tužitelj prema istoj preplatio svoje dugove za utuženi iznos od 54.508,45 EUR, a za čiju naplatu pobija sporni ugovor o kupoprodaji koji je I tuženica zaključila sa II tuženikom.
19. Sud vjeruje iskazu I tuženice kako izdana zadužnice OV-844/12 je izdana kao sredstvo osiguranja za vraćanje kredita koji su tužitelj i I tuženica podigli za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, a koji ugovor o kreditu je potpisala I tuženica kao korisnik kredita i zalogodavac i tvrtka tužitelja Cenakul d.o.o. kao zalogodavac, te OTP banka d.d., a što je sud utvrdio uvidom u isti ugovor o kreditu. Iz istog ugovora proizlazi kako je riječ o kreditu od 315.000,00 EUR, a da je kredit osiguran zadužnicom korisnika kredita, izjavom o zapljeni plaće ovjerene od strane javnog bilježnika, te hipotekom na stanu u vlasništvu tvrtke tužitelja u Šubićevoj ulici br. 30 ukupne površine 266 m2 te na stanu u [adresa] površine 138,51 čm u vlasništvu I tuženice, a što je sud utvrdio uvidom u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama (list 261-265 spisa).
20. Sa tim u vezi sud ne vjeruje iskazu tužitelja da bi spornom zadužnicom bilo osigurano potraživanje vraćanja fiktivnog zajma I tuženici po navedenom ugovoru o zajmu, pa da bi naplatom iste tužitelj bio u preplati istog zajma prema tuženici u utuženom iznosu budući da iz ugovora o zajmu proizlazi kako je rok dospijeća zajma 29.01.2013. dok je iz ispisa iz baze podataka FINA-e razvidno kako je ista poslana na naplatu 19.01.2012. dakle godinu dana ranije. Na neživotnost iskaza tužitelja upućuje i činjenica kako su tužitelj i I tuženica 2.2.2012. zaključili sporazum kojim tužitelj osigurava povrat spornog zajma i prijenosom vlasništva stana u [adresa] površine 110,86 m2 na I tuženicu pa se postavlja pitanje zašto bi tuženik dvostruko osiguravao povrat istog zajma sporazumom od 2.2.2012. koji je zaključen nekoliko dana nakon što je zadužnica poslana na naplatu.
21. Osim toga iz same zadužnice nije vidljivo da se ista odnosi upravo na naplatu potraživanja po predmetnom ugovoru o zajmu pa je stoga uvjerljiv iskaz I tuženice da bi sporna zadužnica bila izdana kao sredstvo osiguranja vraćanja zajedničkog kredita po predmetnom ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.
22. Nadalje, u odnosu na ostale isplate za koje tužitelj tvrdi da ih je izvršio na ime povrata zajma sud je iz potvrde prometa po računu tuženika od 01.09.2021. Zagrebačke banke d.d. (list 100-117 spisa) proizlazi kako je na sporne datume osim isplata koje su doduše izvršene na račun I tuženice u visini kako to navodi tužitelj u tužbi vršene i druge isplate npr. iznos od 9.999,00 kn ZB BRIC, 100.000,00 kn ZB BRIC, 400.000,00 kn ZB PLUS, 400.000,00 kn ZB EURO AKTIV, 10.000,00 MTI YACHTING d.o.o., 20.000,00 kn MTI YACHTING d.o.o., 50.000,00 kn pozajmica društvu Cenakul. d.o.o., 20.000,00 kn pozajmica društvu Cenakul d.o.o. i niz drugih isplata iz kojih se nikako ne može utvrditi po kojoj osnovi su vršene kako tužiteljici, a tako i navedenim fondovima i tvrtkama, pa sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi koja su potraživanja i po kojim osnovama zatvarana i plaćana prema I tuženici ( prije svega po osnovi predmetnog zajma kako to u tužbi tvrdi tužitelj) i navedenim tvrtkama pa stoga ovaj sud smatra kako tužitelj u ovom postupku niti na koji način nije dokazao postojanje, visinu i dospijeće svoje tražbine prema I tuženici u vidu preplaćenog zajma za čiju naplatu traži da se utvrdi bez učinka prema tužitelju ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen 06.05.2022. između I i II tuženika.
23. Isto tako sudu je nelogično i neživotno da bi tužitelj izdao I tuženici bianco zadužnicu sa mogućnošću naplate za potraživanje za koje u tužbi smatra da ga je platio i preplatio, tim više kao što je kako je navedeno, navodne uplate tužitelj vršio do 18.01.2012., a prema ugovoru o zajmu tražbina vraćanja zajma dospjela je 29.01.2013., a što također upućuje na zaključak ovom sudu da se uplate koje su evidentirane na ime I tuženice u naprijed navedenoj potvrdi vršene u druge svrhe, a nikako u svrhu podmirenja spornog zajma koji je prema tvrdnji tužitelja u tužbi preplaćen.
24. Osim toga iz dokumentacije u spisu razvidno je kako je tužitelj za osiguranje vraćanja navedenog zajma dao u zalog stan na Trgu Žrtava fašizma 3 u Zagrebu, površine 110,86 čm, te 17. siječnja 2012. godine i bjanko zadužnicu u iznosu od 900.000,00 kuna, pa je nelogično i neživotno da bi tužitelj znatno većim iznosom osiguravao iznos zajma od svega 184.800,00 kn.
25. Također iz pisanih korespondencija stranaka, te samog iskaza I tuženice jasno proizlazi da su tužitelj i I tuženica dogovorno koristili sredstva iz Ugovora o Kreditu OTP koji je odobren u iznosu od 315.000,00 EUR, odnosno iz Ugovora o Kreditu ZABA u iznosu od 311.578,64 EUR, te su ga se u istom omjeru dogovorili i otplaćivati. Iz e-mail korespondencija također proizlazi da se novčana sredstva odobrena temeljem Ugovora o Kreditu OTP, odnosno Ugovora o Kreditu ZABA, dijele na način da će I tuženici pripasti ukupno 113.354,46 eura, a tužitelju ukupno 205.145,54 eura, te je I tuženica, sukladno tome, predložila otplatu mjesečnog anuiteta u omjeru I tuženica- 727,31 eura/mjesec (35,6%), a tužitelj - 1.315,7 eura/mjesec (64,4%), na što je tužitelj I tuženici odgovorio da će se kredit plaćati u omjeru 35,9855% prema 64,0145%, te je time i potvrdio da I-tuženica ima pravo potraživati od njega novčana sredstva na ime plaćenih mjesečnih anuiteta temeljem kredita pa stoga i navedeno upućuje na zaključak kako tužitelj isplatama koje spominje u tužbi nije izvršio preplatu ugovorenog iznosa zajma, već zajednički kredit stranaka čiji je nositelj bila I tuženica.
26. U odnosu na insolventnost I tuženice u trenutku sklapanja pobijanog Ugovora o kupoprodaji sa II tuženikom od 06.05.2022. i njezinog znanja da tom radnjom nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku sud je iz iskaza I tuženice i dokumentacije u spisu utvrdio kako je I tuženica zaposlena, da uredno prima plaću i otplaćuje kredit, dakle ima primanja iz kojih se može namiriti eventualna tražbina tužitelja, a što je sukladno sudskoj praksi, dovoljno za utvrđenje da ne postoji osnova tužbe.Osim toga, iz Izvatka iz KPU, broj poduloška: 19743, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proizlazi kako je I tuženica vlasnica stana na I (prvom) katu desno koji se sastoji od tri sobe i ostalih prostorija u površini od 110,68 čm koja se nalazi u Stambena zgrada [adresa] sagrađena na čest. br. 2345/29, po novoj izmjeri čest. br. 6112 k. o. [katastarska općina].
27. Nadalje, tužitelj nije dokazao da bi predmetne kupoprodaja tuženika bila poduzeta na štetu vjerovnika te da namjera i rezultat takve radnje bila prouzročiti insolventnost I. tuženice kao navodnog dužnika. Iz dostavljenog procjembenog elaborata razvidno je kako je nekretnina je prodana prema tržišnoj vrijednosti te prema stanju nekretnine, a imovina I tuženice je samo promijenila oblik iz nekretnine u novčana sredstva. Uostalom, radnja I tuženice je morala dovesti do toga da ista nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji nema dovoljno sredstva za ispunjenje vjerovnikove tražbine, što ovdje nesporno nije slučaj. Naime, kako je već pojašnjeno, imovina I tuženice je samo promijenila oblik, odnosno takva imovina se više nije nalazila u obliku nekretnine, već se ista nalazila u obliku novčanog iznosa koji je I tuženica primio na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 6. svibnja 2022. Dakle, da bi se smatralo da dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, što je konstitutivni element instituta pobijanja pravnih radnji dužnika, potrebno je da je dužnik nakon poduzimanja sporne radnje insolventan, odnosno da isti nema druge imovine, bilo da su to nekretnine ili pokretnine, u ovom slučaju novac, a iz koje imovine bi bilo moguće namirit potraživanje vjerovnika. Takvo mišljenje iznosi i Županijski sud u Velikoj Gorici koji je u presudi pod poslovnim brojem Gž-129/2018 od dana 22. siječnja 2020. naveo da je: „vjerovnik ovlašten pobijati pravne radnje dužnika koji je prezadužen, što je vjerovnik dokazati potvrdom FINA-e i potvrdom da dužnik nema nekretnine iz kojih bi se vjerovnik naplatio,…“ te nadalje „pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je 1. tuženica insolventna, odnosno da nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja (čl. 66. st. 2. ZOO), pravilno utvrdivši da 1. tužena nema u vlasništvu drugih nekretnina, da je iz potvrde FINE utvrđeno da je naplaćen samo dio duga i to u iznosu koji je znatno manji od potraživanja tužitelja…“.
28. Nadalje, članak 65., stavak 2. ZOO-a propisuje da nije svako raspolaganje imovinom od strane dužnika dovoljno da opravda podnošenje tužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika. Naime, predmeta odredba propisuje da se „Smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine“. Iz provedenih dokaza u spisu proizlazi kako se ne može pobijati prodaja nekretnine koja je predmet ovog postupka, budući da I tuženica ima drugu imovinu uz koje je moguće naplatiti eventualno potraživanje, u slučaju da je sud utvrdio postojanje tužiteljeve navodne tražbine. Već sama činjenica da je I tuženica zaposlena, da uredno prima plaću, sukladno sudskoj praksi, dovoljna je za utvrđenje da ne postoji osnova tužbe.
29. Tako presuda Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Gž- 914/2022 od dana 13. srpnja 2022. potkrjepljuje navod da je pobijanje dužnikovih pravnih radnji moguće samo ako je takva pravna radnja dovela do insolventnosti dužnika, odnosno do nemogućnosti namirenja vjerovnika iz imovine dužnika. Tako Županijski sud u Rijeci navodi: „Dakle, opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prema tom jesu: 1. dospjelost tražbine prema dužniku, 2. pravna radnja dužnika, 3. insolventnost dužnika i 4. postojanje oštećenja vjerovnika, s tim da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Ove opće pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima mora biti ispunjena jedna od posebnih pretpostavki iz odredbe čl. 67. ZOO-a…
30. Naime, iz odredbe čl. 66. st. 2. ZOO-a u kojoj je propisano da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava radi ispunjenja vjerovnikove tražbine proizlazi da pravna radnja vjerovnika se može pobijati samo ukoliko je dužnik insolventan. Pritom nije odlučna činjenica da 1. tuženik nema imovine u RH jer je dovoljno da 1. tuženik ima bilo gdje imovine iz koje je moguće naplatiti potraživanje vjerovnika.“ Jednako tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Pž- 338/2022 od dana 9. studenog 2022. u kojoj navodi: „Tužbi za pobijanje pravne radnje nema mjesta ako se pobijanjem ne olakšava namirenje vjerovnika. Pravna radnja dužnika mora dovesti do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog koje je namirenje vjerovnika postalo otežano ili potpuno onemogućeno. Oštećenje vjerovnika postoji kada zbog poduzete radnje dužnik više nema dovoljno imovine za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Suprotno žalbenim navodima, čak i ako dužnik tijekom postupka pobijanja stekne sredstva za namirenje vjerovnikove tražbine, tada ne bi bilo pretpostavaka za pobijanje i tužbeni zahtjev bi trebalo odbiti.
31. U konkretnom slučaju, osim što je utvrđeno da je I tuženica u vrijeme poduzimanja pobijane radnje imala dovoljno sredstava za namirenje tužiteljeve tražbine, utvrđeno je i da tuženica iz redovnog poslovanja generira neto novčana sredstva koja su dostatna za pokriće svih dospjelih obveza iz redovnog poslovanja, kao i eventualne obveze prema tužitelju. Predmetni uvjet, kao i činjenicu da sama prodaja nekretnine dovodi samo do promjene sastava imovine dužnika potkrjepljuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rex-1221/2017 od dana 13. svibnja 2020. u kojoj navodi: „Dakle, tužitelj nije dokazao da bi baš i upravo zbog sklapanja ugovora o prodaji nekretnina od 23. rujna 2002. dužnik tužitelja došao u situaciju nemogućnosti (nedovoljnosti sredstava) ispunjenja tražbine tužitelja… Promatrajući i sagledavajući ovu odredbu kao posebno pravilo i u povezanosti s općim pravilom iz čl. 280. st. 2. ZOO-a valja zaključiti da, prije svega, za primjenu instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji mora nastati šteta za vjerovnika. To bi dalje značilo da je teretnim raspolaganjem, u konkretnom slučaju prodajom nekretnina, toliko umanjena vrijednost koja je time dobivena jer postoji veliki nesrazmjer između tržišne cijene prodane stvari i dobivene cijene. Međutim, u konkretnom je slučaju dužnik tužitelja za prodane nekretnine dobio odgovarajuću, tržišnu, cijenu i isplatu. To što je isplata izvršena i prije sklapanja ugovora ne dovodi u pitanje njezinu svrhu i namjenu, a nešto drugo nije niti dokazivano, a niti dokazano. Time je, kako to tuženik ispravno navodi u reviziji, samo promijenjen sastav imovine dužnika tužitelja. Zbog čega tužitelj i nakon toga nije uspio namiriti svoje potraživanje nije predmet ovoga postupka i nije od utjecaja na ovaj postupak koji se odnosi upravo i jedino na ove radnje dužnika tužitelja.“ Presuda pod poslovnim brojem Pž-338/2022 od dana 9. studenog 2022. Presuda pod poslovnim brojem Revx-1221/2017 od dana 13. svibnja 2020.
32. U odnosu na znanje II tuženika da se predmetnom Kupoprodajom nanosi šteta tužitelju kao vjerovniku sud vjeruje iskazu II tuženika da nikada nije vidio tužitelja dok je I tuženicu vidio 2 ili 3 puta i to prvi puta kada je došao pogledati stan i drugi puta kada su se dogovorili oko cijene stana i načinu isplate, da nije imao nikakvih saznanja da I tuženica sa tužiteljem vodi bilo kakve sporove, da je stan kupljen preko APN-a te je prošao rigorozne provjere, izvršen je procjembeni elaborat, a što je zahtijevala banka, kao i da je izvršio uvid u zemljišne knjige te je utvrdio da na stanu postoji hipotekarni kredit ZABA-e d.d., a da je I tuženica nositelj kredita, obzirom je njegov iskaz logičan i životan i sukladan dokumentaciji koju je dostavio uz odgovor na tužbu , iz koje proizlazi kako je prilikom kupoprodaje postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, te da isti ni na koji način nije mogao znati za postojanje očito neosnovanog zahtjeva tužitelja prema I. tuženici. Sve i da je stan kupljen za nerazmjerno nižu cijenu od tržišne vrijednosti kako to navodi tužitelj nikako ne može značiti da je II tuženik znao da se takvim raspolaganje nanosi šteta tužitelju kao vjerovniku.
33. II tuženik je tijekom postupka obrazložio kupoprodajnu cijenu za koju je stan prodan te je kao dokaz svojih tvrdnji dostavio Procjembeni elaborat, izrađen od strane SA, dipl.ing.arh., stalnog sudskog vještaka za arhitekturu, graditeljstvo i procjenu nekretnina (dalje: Elaborat), Iz Elaborata proizlazi da je „procijenjena vrijednost nekretnine“ 160.733,48 EUR. Dakle, Elaborat utvrđuje „procijenjenu vrijednost“, a ne stvarnu vrijednost koju nekretnina može postići konkretnim pravnim poslom kupoprodaje. Stvarna cijena koju neka nekretnina postigne konkretnim pravnim poslom kupoprodaje ne ovisi isključivo o njezinoj procijenjenoj vrijednosti, već o drugim faktorima, poput trenutnog stanja nekretnine, potreba i pregovaračkih sposobnosti ugovornih strana i dr., međutim svakako nema osnove za tvrdnju da kupoprodaja sporne nekretnine za cijenu koja je za manje od 10% niža od procijenjene vrijednosti nekretnine predstavlja svijest II. tuženika da se sudjelovanjem u takvom pravnom poslu kupoprodaje nanosi šteta tužitelju, a što je ujedno konstitutivni element primjene instituta pobijanja pravnih radnji dužnika, pa su stoga prigovori tužitelja istaknuti u tom smjeru ocijenjeni u cijelosti neosnovanim.
34. Nadalje u odnosu na navod tužitelja da se između njega i I tuženice vodi spor u kod ovog suda pod poslovnim brojem P-1980/2023, te u odnosu na njegov prijedlog za prekidnom predmetnog postupka do okončanja postupka P-1980/23 koji se vodi radi tražbine tužitelja prema I tuženici po osnovi neisplaćene kupoprodajne cijene iz Ugovora o podjeli i prijenosu poslovnog udjela od 18.12.2009. potrebno je navesti kako isto ne predstavlja prethodno pitanje predmetnoj tužbi. Naime, odredba članka 66., stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisuje da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Dakle, za podnošenje tužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika zakonska pretpostavka je da tužitelj već u trenutku podnošenja iste mora imati prema tuženiku dospjelu tražbinu. Drugačijim tumačenjem navedene odredbe ZOO-a bi se moglo uzeti da bi se pravne radnje dužnika mogle pobijati u nedogled i nakon njihova poduzimanja, u nekom budućem vremenu kada vjerovnik doista i stekne dospjelu tražbinu, a koje tumačenje bi izazvalo izrazitu pravnu nesigurnost te bi kao takvo bilo suprotno svrsi i zakonskom tekstu. Slijedom navedenog, jasno je da postojanje tražbine na koju se poziva tužitelj ne predstavlja prethodno pitanje, nego zakonsku pretpostavku postojanja uvjeta za pokretanje postupka radi pobijanja pravnih radnji dužnika, slijedom čega nije bilo osnove za prekid postupka sukladno odredbi članka 213., stavak 1., točka 1. ZPP-a. Međutim, ono što je bitno za postupak u ovoj pravnoj stvari, a s obzirom na to da tužitelj predlaže prekid postupka u ovoj pravnoj stvari dok se u drugom postupku ne utvrdi njegovo potraživanje prema I tuženici, u stvari je dokaz da tužitelj nema dospjelu tražbinu prema I tuženici, a što je osnovna zakonska pretpostavka za pokretanje postupka radi pobijanja pravnih radnji dužnika.
35. Slijedom svega navedenog razvidno je kako tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan budući da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da bi navodna tražbina tužitelja kao vjerovnika dospjela, da bi radnja prodaje nekretnine koja je predmet ovog ugovora bila poduzeta na štetu tužitelja kao vjerovnika, da bi I tuženica kao navodni dužnik postala insolventna, te da je II tuženik mogao znati da se predmetnom kupoprodajom nanosi šteta tužitelju kao vjerovniku, te iz predmetnog proizlazi da ni na koji način nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta pobijana pravnih radnji dužnika, stoga je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.
36. Budući da je u cijelosti izgubio spor to je tužitelj u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tuženicima cjelokupni parnični trošak i to I tuženici: za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 EUR , za sastav podneska od 11.01.2024., 09.04.2024., 1.000,00 EUR za svaki podnesak, za sastav podneska od 27.06.2025. 50,00 EUR, za pristup na ročište 10.09.2024., 11.06.2025., 23.02.2026. 1.000,00 EUR za svako ročište, za pristup na ročište 11.02.2025., 05.09.2025., zatraženih 100,00 EUR za svako ročište, ukupno 6.250,00 EUR uvećano za 25 % PDV-a od 1.562,50 EUR, sveukupno 7.812,50 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), time da mu nije dosuđen trošak ročišta za objavu odluke jer na isto I tuženica nije pristupila.
37. II tuženiku je trošak parničnog postupka dosuđen za : za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 EUR , za sastav podneska od 12.04.2024., 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 10.09.2024., 11.06.2025., 23.02.2026. 1.000,00 EUR za svako ročište, za pristup na ročište 11.02.2025., 05.09.2025., 250,00 EUR za svako ročište, ukupno 4.500,00 EUR uvećano za 25 % PDV-a od 1.125,00, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), time da mu za pristup na ročište 11.02.2025. i 05.09.2025. umjesto zatraženih 1.000,00 EUR za svako ročište dosuđen iznos od 250,00 EUR za svako ročište, odnosno 25% nagrade izu Tbr. 7. toč. 1. Tarife jer su ista ročišta odgođena prije početka raspravljanja , pa je trošak pristup II tuženika na ista obračunat sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. II tuženiku nije dosuđen trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer iz spisa nije razvidno da je isti trošak dosita i plaćen, pa je II tuženiku ukupno na ime parničnog troška dosuđen iznos od 5.625,00 EUR, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.
38. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika određen na ročištu od 23.02.2026. u visini od 54.508,45 EUR.
39. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka II uženika odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 14. svibnja 2026. do isplate.
U Zagrebu, 14. svibnja 2026. do isplate.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana dostave prijepisa iste, u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda na Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun. uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu-591,54 EUR
2. I-II tuženiku po punomoćniku
