Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

Slavonski Brod

Poslovni broj P-696/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirandi Gavrić Jularić, u pravnoj stvari tužitelja TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mirku Jeliću, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika AMCO – ASSET MANAGEMENT COMPANY S.P.A., OIB: 29163637960, Napulj, Vico dei Corrieri 27 (ranije Via Santa Brigida 39), Italija, zastupanog po punomoćniku Anti Gabre, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 22. travnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika Sandre Petrović, odvjetnice iz Slavonskog Broda, a presude javno objavljene dana 14. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o namjenskom kreditu sa sporazumom stranaka o zasnivanju založnog prava na nekretnine broj 002/2007 od 28. prosinca 2007.g. solemniziranog po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-30054/2007------ sklopljenog između prednika tuženika VENETO BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], MB: 3917185 kao kreditora i tužitelja TO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u članku 4, koji glasi: „Korisnik kredita plaća naknadu za obradu i odobrenje kredita u visini od 1,50% (jedanzarezpedesetposto) od iznosa kredita, a koji dio se odnosi na tzv. Ulaznu naknadu za obradu kredita“.

II. Nalaže se tuženiku AMCO – ASSET MANAGEMENT COMPANY S.P.A., OIB: 29163637960, da tužitelju TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 700,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 28. prosinca 2007.g. kao korisnik kredita sklopio Ugovor o namjenskom kreditu sa sporazumom stranaka o zasnivanju založnog prava na nekretnine broj 002/2007, prema kojem je prednik tuženika Veneto Banka d.d. tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.000,00 EUR. Tužitelj napominje kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu u kojem je člankom 4. ugovorena naknada za obradu i odobrenje kredita u visini od 1,50% iznosa kredita. Navedenu odredbu tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom, pozivajući se na praksu Suda EU (predmeti C-84/19 i C-224/19) prema kojoj su takve odredbe nepoštene ako banka ne dokaže da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Tužitelj ističe da mu nije objašnjena struktura tih troškova, da nije o njima pojedinačno pregovarao niti je mogao utjecati na njihov sadržaj, što je dovelo do znatne neravnoteže na štetu potrošača sukladno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača. Navodi kako mu je na ime te naknade naplaćen iznos veći od 2.000,00 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je iznos sporne naknade u članku 4. stavak 1. točno i jasno određen, lako uočljiv i razumljiv, zbog čega smatra da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Tuženik drži da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati postotak od određenog iznosa te je tužitelj mogao procijeniti prihvatljivost takve odredbe. Također, tuženik osporava da je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu, pozivajući se na presudu Suda EU C-621/17 prema kojoj banka nije dužna detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu. Tuženik dodatno ističe da se radi o tipskom ugovoru, ali da je tužitelj samostalno odabrao taj proizvod te je bio upoznat s odredbom od početka pregovora. Konačno, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli kojom je zauzet stav o dopuštenosti takvih naknada ako su određene ili odredive.

3. U podnesku od 23. prosinca 2025.g. tužitelj se očituje na navode iz odgovora na tužbu, ponavljajući da je odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja jer je naknada naplaćena proizvoljno, bez obrazlaganja i bez mogućnosti pregovaranja. Tužitelj navodi da je odredbu unaprijed formulirao trgovac te da tužitelj na nju nije imao nikakav utjecaj, što je stvorilo položaj neravnoteže.

4. Tijekom postupka nesporno je među strankama da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, da on sadrži spornu odredbu članka 4. o naknadi od 1,50% te da je tuženik pravni sljednik Veneto Banke d.d.

5. Sporno je među strankama je li predmetna ugovorna odredba ništetna i nepoštena, ima li tužitelj status potrošača u smislu relevantnih propisa, je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te je li ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave i to:

Ugovor o namjenskom kreditu sa sporazumom stranaka o zasnivanju založnog prava na nekretnine broj 002/2007 od 28. prosinca 2007.g., kojim je u članku 4. utvrđena obveza plaćanja naknade od 1,50%, solemnizaciju privatne isprave OV-30054/2007, dokumentaciju o ustupu tražbine i pravnom slijedu tuženika, te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku.

7. Tužitelj je u svom iskazu na raspravi naveo da je kredit podigao krajem 2007.g. radi kupnje obiteljske kuće za stanovanje svoje obitelji. Izjavio je da je ugovor pročitao, ali da u njemu nije mogao ništa mijenjati niti je imao pravnog savjetnika uz sebe. Naveo je da mu u banci nitko nije objasnio što je to ulazna naknada niti strukturu njezina izračuna, ali zna da mu je odmah nakon realizacije kredita naplaćen iznos od nekih 15.000,00 kuna. Naglasio je da u vrijeme realizacije kredita nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva, a po struci je zavarivač i nije mu jasno što točno znači 1,50% od nečeg.

8. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati, a tome u prilog ide i dokumentacija u spisu, prema kojoj korisnik kredita nije mogao pregovarati o visini naknade, već je ista unaprijed određena.

9. Sud utvrđuje da tužitelj ima status potrošača u smislu članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP), budući da je kredit koristio za rješavanje stambenog pitanja obitelji, a ne za profesionalnu djelatnost.

10. U odnosu na spornu odredbu o naknadi, sud ističe da ona predstavlja unaprijed formuliranu odredbu od strane banke kao trgovca. Prema članku 81. stavku 4. ZZP-a, teret dokaza da se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku, što tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao. Činjenica da je naknada postotno izražena u ugovoru nije dokaz o pregovaranju, već tužitelj nije imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj (princip "uzmi ili ostavi").

11. Nadalje, prema sudskoj praksi, odredba o naknadi za obradu kredita ne predstavlja "glavni predmet ugovora" u smislu isključenja testa poštenosti, jer ista ne definira bit ugovora, već je akcesornog karaktera. Sud EU u presudi C-224/19 tumači da takva odredba može stvoriti znatnu neravnotežu na štetu potrošača u suprotnosti s načelom dobre vjere ako financijska institucija ne dokaže da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12. U konkretnom slučaju, tuženik nije dostavio dokaz o opravdanosti troškova naplaćene naknade niti je dokazao da iznos odgovara realnim troškovima obrade kredita. S obzirom da je tuženik naplaćivao kamatu iz koje je mogao pokriti svoje troškove i ostvariti dobit, nametanje dodatne fiksne naknade u postotku od iznosa kredita, bez specifikacije usluga, uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Banka, kao jača ugovorna strana, propustila je informirati tužitelja o ekonomskim razlozima i parametrima te naknade, čime nije postupala u dobroj vjeri i nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača.

13. Slijedom iznesenog, sporna odredba je primjenom članka 81. ZZP-a nepoštena, a time u smislu članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu.

17. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi članka 4. predmetnog Ugovora. Budući da iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 002/2007 proizlazi da ga je prethodno pripremio prednik tuženika (Veneto Banka d.d.), odnosno da se radi o tipskom ugovoru, očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj TO na njih mogao stvarno utjecati. To potvrđuje i iskaz tužitelja u kojem navodi da u ugovoru 'nije mogao ništa mijenjati' te da mu nitko u banci nije objasnio strukturu niti ekonomsku osnovu tzv. ulazne naknade. S obzirom na to da je tužitelj na temelju članka 4. Ugovora platio naknadu u visini od 1,50% iznosa kredita, a da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja. Slijedom navedenog, odredba članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena primjenom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača te ništetna u smislu članka 87. stavka 1. istog Zakona. Zbog toga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan navedeni članak.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (ZPP), kojom je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, sud nalazi da mu je tuženik dužan naknaditi sve potrebne parnične troškove. Troškovi su odmjereni sukladno vrijednosti predmeta spora od 1.327,01 EUR te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sud je tužitelju kao opravdane i potrebne za svrhovito vođenje postupka priznao sljedeće troškove: sastav tužbe (sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR; sastav obrazloženog podneska od 23. prosinca 2025. godine (sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR; zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 22. travnja 2026. godine (sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR; te zastupanje na ročištu za objavu presude (sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR. Ukupno priznati trošak postupka iznosi 700,00 EUR. Na temelju članka 151. stavka 3. ZPP -a, tužitelju su na dosuđeni iznos troškova priznate i zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate

Slijedom svega naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 14. svibnja 2026.

Sutkinja

Miranda Gavrić Jularić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku