Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-103/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 7. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni Krešimira Majnarića, odvjetnika iz Vinkovaca, i u odsutnosti tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 27000052537/2006 od 24. 3. 2006., sklopljenog između tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 ( kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek), sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed…“.

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 ( kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek), da tužitelju ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 356,82 EUR (tristo pedeset šest eura i osamdeset dva centa) sa zateznim kamatama koje teku počevši od 18. 4. 2006. pa do 31. 12. 2007. po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. 7. 2015., te na dalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom do 31. 12. 2022., a od 1. 1. 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate.

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 ( kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek), da tužitelju ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 375,00 eura (tristo sedamdeset pet eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 14. svibnja 2026. do isplate, u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 32,98 eura (trideset dva eura i devedeset osam centi) kao neosnovanim.

V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 26,54 eura (dvadeset šest eura i pedeset četiri centa) kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 20. veljače 2026. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s prednikokom tužene banke Slavonskom bankom d.d. Osijek, kao kreditorom dana 24. 3. 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 5140030250- 27000052537/2006 (uz valutnu klauzulu u CHF), kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 48.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, na rok otplate od 15 godina.

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom (čl. 7. - Troškovi) ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed…“ O navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri, te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno suprotno čl. 4., čl. 6. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/2019, C-222/2019 i C-252/2019) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne. Tuženik je tužitelju temeljem čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 578,40 CHF, što je na dan plaćanja iznosilo 2.936,96 HRK (sada 389,60 EUR). Istovremeno navodi da je postupanje tužene protivno prisilnim propisima, a podredno i moralu društva, o čemu se očitovao i Ustavni su u rješenjima broj U-III-2521/2015 od 13. 12. 2016. i U-I- 3685/2015 od 4. 4. 2017.

1.3. Sukladno svemu navedenom tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadama, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu, kao i da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva radi isplate do iznosa od 356,82 eura. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare smatrajući da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.).

2.1. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu, te osporava status potrošača tužitelja i smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu i da je odredbom članka 7. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita. Smatra da je sporno između tužitelja i tuženika je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita. Smatra da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe članka 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03.

2.2. Tuženik navodi da je odredba članka 7. Ugovora u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da je tužitelj čitanjem te odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima, te stoga smatra da sporna odredba ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača. Tvrdi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te da su tužitelju dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe članka 7. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen, te da je tuženik prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima.

2.3. Uz navedeno, tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. U okviru odgovora na tužbu i svega izloženog tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 29. 4. 2026. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, stoga i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva .

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u otplatni plan (list 5-10), presliku Ugovora o kreditu broj: 5140030250-27000052537/2006 sklopljenog 24. 6. 2006. (list 12-22), isplatni nalog (list 41-42), oluku o naknadama u poslovanju sa stanovništvom od 9. 1. 2006. (list 44-46), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu od 7. 5. 2026. (list 110-112).

5. Na održanom ročištu kod ovoga suda 7. svibnja 2026. tužitelj ističe kako budući tužena ne spori visinu tužbenog zahtjeva do iznosa od 356,82 eura to odluku o provođenju financijsko – knjigovodstvenog vještačenja prepušta sudu, te je sud radi ekonomičnosti postupka isti prijedlog odbio.

6. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s prednikom tužene banke 24. 3. 2006. u svrhu izgradnje kuće. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer je kod njih bio stalni klijent i primao plaću. Nije zatražio kredit u CHF već su mu ponudili kao najpovoljniji. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati i nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora. Nije tada znao da treba platiti nekakvu naknadu za obradu kredita niti je znao kolika je bila, to je saznao tek nakon isplate tog kredita. Nitko mu nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora o naknadama koje treba platiti. Misli da je ta naknada za odobrenje kredita bila naplaćena iz kredita, ali mu nitko nije posebno pojašnjavao niti govorio kolika bi bila visina, a njemu je bilo bitno da dobije kredit i da može otplaćivati ratu. Kredit je otplaćen u cijelosti.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 24. ožujka 2006. na iznos od 48.200,00 CHF s rokom otplate od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku iznos od 356,82 eura na ime naknade za obradu kredita.

7.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

8.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9. Analizirajući spornu odredbu članka 7. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 24. 3. 2006.

9.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

10. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ništetna.

10.1. Naime, navedene odredbe su nepošteno ugovorene u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega su iste i ništavne sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedene odredba ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

11. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz članka 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Kako proizlazi iz otplatnog plana i isplatnog naloga tužene da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita 18. 4. 2006. platio iznos od 356,82 eura (2.688,44 kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu naplaćenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 32,98 eura tužitelj odbijen kao neosnovanim.

14.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

15. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23.) odobren trošak i to: trošak zahtjeva za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 29. 4. 2026. u iznosu od 100,00 eura, te za zastupanje na ročištu od 7. 5. 2026. u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 75,00 eura čini ukupan iznos od 375,00 eura.

17.1. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 14. svibnja 2026.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. ZOU Glavaš & Šutalo, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb – pun. tuženika