Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-100/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 7. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Martine Alagić, odvjetnice iz Vukovara, i u odsutnosti tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 3205569401, zaključen 24. listopada 2005. između tužitelja TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 875,00 eura (osamsto sedamdeset pet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. 14. svibnja 2026. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 106,18 eura (sto šest eura i osamnaest centi) kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 19. veljače 2026. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženika 24. 10. 2005. sklopio ugovor o kreditu broj: 3205569401 u iznosu od 54.500,00 CHF s rokom otplate od 9 godina. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 2. ugovorena je obveza tužitelja snositi sve naknade i troškove sukladno Odluci i Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tuženik je prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

1.2. Nadalje navodi, da se o ugovornoj odredbi za "ulaznu naknadu" nije pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. O ovoj odredbi nije se posebno pregovaralo, te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna, te ne proizvodi pravni učinak.

1.3. Stoga tužitelj smatra da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, te je nepošten stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj ističe da se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. na način da je odbio reviziju banke i potvrdio zaključak nižestupanjskog suda da je sporna odredba o „ulaznoj naknadi“ nepoštena i time ništetna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Ističe kako tužitelj nema pravni interes za podnođenje isključivo deklaratorne tužbe u situaciji kada može podnijeti kondemnatornu tužbu.

2.1. Nadalje tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj. Stoga predlaže sudu da sukladno čl. 40. Zakona o parničnom postupku brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora odnosno da naznači vrijednost predmeta spora na iznos od 300,00 eura.

2.2. Tuženik ističe kako sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da se o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Da bi se utvrdila njihova ništetnost, potrebno je dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a teret dokazivanja tih okolnosti je na onome tko se na ništetnost poziva. Tuženik nadalje u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja.

2.3. Nadalje tuženik smatra je da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije, te da je u konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena.

2.4. Tuženik također smatra da je neosnovano shvaćanje tužitelja da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže, te značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Radi svega izloženog tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjeve tužitelja u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 23. 4. 2026. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu te ističe da nije sporno da je predmetna odreba o ulaznoj naknadi dispozitivne naravi, ali se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, te se stoga smatra nepoštenom odonosno posljedično ništetnom. Tužitelj i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. Kako je tuženi prigovorio vrijednosti predmetu spora to je sud sukladno članku 40. Stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a obzirom da se tužbni zahtjev ne odnosi na novčnu svotu, utvrdio da je mjerodavna vrijednost predmeta spora upravo ona koju je tužitelj naznačio u tužbi.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi čitanjem preslike Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205569401 sklopljenog 21. 10. 2005. (list 5-10), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 7. 5. 2026. (list 70- 72).

6. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu s tuženom bankom zaključio 24. 10. 2005. i to je bio namjenski kredit kojim je refinanciran drugi kredit u CHF. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije korišten kao porezna olakšica. Raspitivao se kod drugih banaka za kredit, a za ovu banku se odlučio jer mu je ovo bila matična banka. Ugovor je već bio pripremljen kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati i odnijeti na ovjeru kod javnog bilježnika. Misli da mu je naplaćena naknada za obradu kredita, ali se ne sjeća koliko obzirom na protek vremena. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, ali se nije mogao očitovati o pojedinim odredbama ugovora niti pregovarati o istima. Nitko mu nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe ugovora u banci. Ne sjeća se na koji način je naknada naplaćena.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 24. listopada 2005. na iznos od 54.500,00 CHF s rokom otplate od 9 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu.

7.2. Između stranaka je sporno pitanje pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovara lo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

8.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9. Analizirajući spornu odredbu točke 2. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 24. 10. 2005.

9.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

10. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 2. Ugovora o kreditu ništetne.

10.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

11. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

14. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23.) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 23. 4. 2026. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu od 7. 5. 2026. u iznosu od 200,00 eura, te za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 175,00 eura čini ukupan iznos od 875,00 eura.

14.1. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,18 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 14. svibnja 2026.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Martina Alagić, Vukovar – pun. tužitelja

2. OD Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb – pun. tuženika