Poslovni broj: P-1221/2021-25

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Hanžeković i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 7. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I / Utvrđuju se ništetnima i bez pravog učinka odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102825241, sklopljenog dana od 30. siječnja 2006. između tužitelja ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i odredba članka 8. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke.

II/ Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 761,98 eur, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO -a, sve u roku 15 dana, kako slijedi:

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 12.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 13.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 12.03.2008. godine do isplate,

-na iznos od 13,33 eur tekućom od 11.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 13.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 12.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 11.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 14.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 11.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 14.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 13.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 11.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 15.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 12.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 eur tekućom od 12.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 11.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 14.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 11.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 11.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 14.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 11.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 14.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 12.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 11.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 15.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 11.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 11.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 14.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 13.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 12.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 13.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 11.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,62 eur tekućom od 14.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,11 eur tekućom od 12.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,11 eur tekućom od 11.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,11 eur tekućom od 12.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 16,11 eur tekućom od 09.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 16,11 eur tekućom od 09.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 16,11 eur tekućom od 09.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 16,11 eur tekućom od 10.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 8,42 eur tekućom od 09.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 8,42 eur tekućom od 09.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 8,42 eur tekućom od 10.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 8,42 eur tekućom od 09.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 8,42 eur tekućom od 11.10.2011. godine do isplate.

III/ Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.451,32 eur, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana, kako slijedi:

- na iznos od 0,34 eur tekućom od 14.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,98 eur tekućom od 13.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,38 eur tekućom od 15.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,24 eur tekućom od 12.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,54 eur tekućom od 12.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,76 eur tekućom od 11.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,71 eur tekućom od 14.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,35 eur tekućom od 11.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,69 eur tekućom od 11.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,54 eur tekućom od 14.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,27 eur tekućom od 11.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,87 eur tekućom od 14.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,44 eur tekućom od 12.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,34 eur tekućom od 11.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,55 eur tekućom od 15.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,98 eur tekućom od 11.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,06 eur tekućom od 11.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,06 eur tekućom od 14.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,41 eur tekućom od 13.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,22 eur tekućom od 12.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,72 eur tekućom od 13.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,71 eur tekućom od 11.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,01 eur tekućom od 14.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,48 eur tekućom od 12.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,01 eur tekućom od 11.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 51,25 eur tekućom od 12.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 44,22 eur tekućom od 09.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 42,22 eur tekućom od 09.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 38,79 eur tekućom od 09.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,90 eur tekućom od 10.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 56,40 eur tekućom od 09.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 58,79 eur tekućom od 09.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 89,04 eur tekućom od 10.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 61,02 eur tekućom od 09.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,59 eur tekućom od 11.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,56 eur tekućom od 10.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,56 eur tekućom od 10.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,14 eur tekućom od 09.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 57,80 eur tekućom od 11.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,79 eur tekućom od 09.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,63 eur tekućom od 09.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,87 eur tekućom od 11.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,03 eur tekućom od 10.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 61,49 eur tekućom od 12.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 59,42 eur tekućom od 10.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,11 eur tekućom od 09.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,51 eur tekućom od 11.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 56,83 eur tekućom od 10.10.2012. godine do isplate ,

- na iznos od 59,91 eur tekućom od 10.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 59,10 eur tekućom od 11.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,17 eur tekućom od 10.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 56,68 eur tekućom od 09.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 56,25 eur tekućom od 09.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 59,82 eur tekućom od 10.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 55,83 eur tekućom od 10.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 54,05 eur tekućom od 11.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 52,34 eur tekućom od 09.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 54,07 eur tekućom od 10.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 55,04 eur tekućom od 10.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 58,55 eur tekućom od 10.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 57,66 eur tekućom od 12.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 59,57 eur tekućom od 10.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 45,77 eur tekućom od 11.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 48,62 eur tekućom od 11.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 49,04 eur tekućom od 11.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 48,62 eur tekućom od 09.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 47,77 eur tekućom od 10.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 47,51 eur tekućom od 10.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 48,12 eur tekućom od 09.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 49,86 eur tekućom od 12.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 50,66 eur tekućom od 09.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 50,23 eur tekućom od 10.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 51,99 eur tekućom od 11.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 52,59 eur tekućom od 09.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 52,86 eur tekućom od 10.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 52,86 eur tekućom od 02.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 52,86 eur tekućom od 02.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 52,86 eur tekućom od 02.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 52,86 eur tekućom od 02.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 52,86 eur tekućom od 02.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 52,86 eur tekućom od 02.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 52,86 eur tekućom od 02.09.2015. godine do isplate.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 230,23 eura ( s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli ) sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio te se prigovor prijeboja tuženika odbija kao neosnovan.

V.Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 720,24 eura ( s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ) sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio se prigovor prijeboja tuženika odbija kao neosnovan.

VI/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupak u iznosu od 1.438,79 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO -a, sve u roku 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 30.1.2006. g. sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj:2402006-1031262160/51400607-5102825241 na iznos od 62.388,88 CHF s rokom otplate od 360 mjeseci. Kredit da je odobren uz redovnu kamatu od 4,750 % godišnje što je regulirano odredbom čl. 8. Tijekom otplate kredita kamatna stopa da se više puta mijenjala na njegovu štetu. Tuženik da mu je ponudio mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR pa je sklopljen 28.1.2016. g. Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Predmetni ugovor da sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07). Poziva se i na odredbu čl. 272. Zakona o obveznim odnosima po kojoj je ugovor odnosno pojedina odredba ništava ako je činidba neodređena ili neodrediva. Poziva se na presudu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu vezanom za ugovaranje kamatnih stopa kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika i njegovim internim aktima a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Presudom VTS RH od 14. lipnja 2018. g. da je presuđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna u ugovorima koji su ugovoreni u svih 8 banaka među kojima je i tuženik. Osim ništavne kamatne stope tužitelj ističe da je ništava i odredba ugovora o valutnoj klauzuli te se između ostalog poziva i na presudu VTSH posl .br. Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. po kojoj su banke sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošača trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Predlaže da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenih iznosa po ništavim ugovornim odredbama sve prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu iz podneska od 20.1.2025. a nakon izvršenog vještačenja.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da treba uzeti u obzir da su stranke 28.1.2016.g. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pri izračunu konverzije da je uzeta u obzir valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF tako i za EUR kredit. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije glede valute za koju se veže glavnica kredita te je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranje valutne klauzule vezane uz CHF odnosno bio je obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Smatra da je neživotno i nelogično da nije znao za taj rizik. Osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Navodi i da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim propisima. Osporava bi tužitelju nastupila šteta koju bi on prouzročio. Podneskom od 29.4.2020. g. ističe prigovor prijeboja radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta iz razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početne i kada je tečaj bio niži od početnog. Konačno uređuje svoj zahtjev podneskom od 23.12.2024. g. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba. Druge dokaze stranke nisu predlagale. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka SVI i VV.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan. Prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.

5. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu 30.1.2006. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 62.388,00 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 2. istog ugovora ( l.s.10) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 360 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni, kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.3.ugovora), kao i iskaza tužitelja. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit podigao radi kupnje nekretnine u kojoj živi.

6.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl . br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

7. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je podigao predmetni namjenski kredit za kupnju nekretnine no svojstvo potrošača mu nije ni osporeno od strane tuženika.

8. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da mu zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja.

9. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

17. U konkretnom slučaju, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelj) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava za kupnju nekretnine, što je u skladu i s iskazom tužitelja. Na iskaz tužitelja tuženik je samo paušalno i neargumentirano prigovorio, međutim nije predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi osporio iskaz tužitelja. Tuženik je s druge strane odustao do prvotno predloženog dokaza za saslušanjem osobnog bankari ostalih njegovih djelatnika.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.

19. Također, tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 8. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa-NN 153/04 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

20. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, i sam tužitelj u svom iskazu je naveo da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti o rastu tečaja niti mu je bilo tko spomenuo rizik podizanja kredita u predmetnoj valuti; odluku o podizanju kredita u ovoj valuti donio je jer su u to vrijeme krediti u ovoj valuti bili najpovoljniji

21. Kako su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne odlučeno je kao u točki I izreke a tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO, a s obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost banke.

22. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek istekom 13. lipnja 2019.g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom )a tužba je podnesena 12. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

23.Iz nalaza vještaka slijedi da je razlika obveze u razdoblju od dana dospijeća prve obveze- 1. travnja 2006. g. do dana izračuna konverzije -30. rujna 2015. g. a koja proizlazi iz kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 1.218,53 CHF odnosno 761,98 eura ( zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika ); razlika obveze u razdoblju od dana dospijeća prve obveze -1. travnja 2006. g. do dana izračuna konverzije-30. rujna 2015. g. a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 3.451,32 eura ( zbor pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika ). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. g. kao nakon uračunavanja efekta konverzije preostao dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. g. iznosi 5.947,74 eura ( 4.213,35 eura glavnice i 1.734,40 eura dospjelih nepodmirenih kamata ). Vještak je dalje naveo da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. g. pa tak i ni dijelovi uplata koji su predmet sudskog postupka da su iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

24. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka i uredio je svoj zahtjev u odnosu na isti uzimajući u obzir samo pozitivne razlike uzimajući u obzir efekte konverzije i ne uračunavajući dospjele zakonske kamate,

25. Tuženik je naveo da ne osporava matematički obračun vještaka te je uredio prigovor prijeboja sukladno nalazu.

26.Stranke su se na ročištu 7. travnja 2026. g. odrekle prava na saslušanje vještaka.

27. Sud je prihvatio zahtjev tužitelja, pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, te će tek s isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

28. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

29. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

30. Međutim, tužitelj, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

31. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

32. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

33. Tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev -116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

34. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

35. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru prijeboja a radi plaćanja anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne te po tečaju nižem od početnog sud je odbio ovaj zahtjev tuženika. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 19.6.2023.g. u visini od po 100 bodova, sastav podneska od 21.1.2025. g. u visini od 50 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročišt ima 8.2.2024. g. i 7.4.2026. g. u visini od po 100 bodova, na ročištima 29.8.2023. g. u visini od 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) te na ročištu 6.11.2023. g. u visini od 25 bodova ( Tbr.9/5 jer je odgođeno prije raspravljanja) što sa troškovima vještačenja od 300 eura te pristojbom na tužbu od 88,79 eura ukupno iznosi 1.438,79 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog trošak je odbijen. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga. Nije mu priznat trošak sastava podnesaka nebitnih za raspravljanje, onih uz dostavu podataka te u kojima ponavlja navode i dostavlja pravna stajališta. Što se tiče podneska s preciziranim tužbenim zahtjevom za njegov sastav tužitelju pripada naknada po Tbr.8/3.

U Rijeci, 14. svibnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 44,29 eura

U Rijeci , 14.5.2026. g.