REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-4635/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Zagrebu, Biskupa Galjufa 7a, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, z. punomoćnika tužiteljice Sabine Vukadin, odvjetnice u Zagrebu te z. punomoćnika tuženika Maje Marte Martonja, odvjetnice u Zagrebu, 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.5. ugovora o kreditu broj 116-53035351 od 30. lipnja 2011. sklopljenog između tužiteljice FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime moratorija, što iznosi 3.479,91 CHF (četiritisućetristosedamdesetčetiri i 91/100) u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Aple-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.".

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.996,32 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2011. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 nadoknaditi tužiteljici FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.076,42 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 7. srpnja 2025. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopila 30. lipnja 2011. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 119.600,00 CHF po srednjem tečaju tuženika, u kojem je u odredbi čl.5. određeno da se prije isplate kredita od iznosa istog odbija jednokratna naknada na ime moratorija u iznosu 3.479,91 CHF (2.996,30 EUR) u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF te da je navedena naknada naplaćena 29. srpnja 2011., pa kako se radi o nepoštenoj / ništetnoj odredbi jer joj nisu objašnjeni parametri koji utječu na visinu tog troška i što konkretno u isti ulazi, a ta se naknada temelji na nekoj neodređenoj odluci banke, kao jednostranom aktu i tuženiku je na taj način omogućena dodatna naplata nepostojećih troškova, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, čime je došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, to tužiteljica, pozivom na čl. 269. - 270., čl.323., čl. čl.1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) u vezi s čl.102. i čl.96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13; dalje: ZZP), predlaže odlučiti kao u izrekama.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe prigovor zastare, osporava tužiteljici status potrošača i navodi da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, čime se smatra da je tužiteljica potpisom istog jasno iskazala svoju volju, da je sporna odredba u potpunosti jasna, lako razumljiva i uočljiva, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li poštena, da on ima pravo, temeljem čl.1022.st.2. ZOO-a, osim ugovorene kamate naplatiti i druge naknade, a to je upravo naknada na ime moratorija, da je ista bila ugovorena na zahtjev tužiteljice i u njenu korist jer 6 mjeseci nisu vršene uplate, čime je on bio na gubitku, a time nema mjesta zaključku da bi se radilo o nepoštenoj odredbi te da je sporna naknada bila propisana i njegovom Odlukom o naknadama s kojom se tužiteljica u svakom trenutku mogla upoznati.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, potvrdu tuženika i javnog bilježnika, financijsku dokumentaciju i Izvadak iz Odluke o naknadama (dalje:Izvadak) te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne Novine" 15/14) nije razmatran jer nije bio na snazi u trenutku zaključenja ugovora među strankama.

3.2. Prijedlog tuženika da sud pribavi službenim putem od HNB-a očitovanje o značenju efektivne kamatne stope nije prihvaćen jer nema dokaza o postojanju okolnosti iz čl.232.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 30. lipnja 2011. ugovor o stambenom kreditu u kunskoj protuvrijednosti 119.600,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl.2.), uz rok vraćanja 366 mjeseci od stavljanja kredita u otplatu i odobrenje moratorija na otplatu glavnice 6 mjeseci od stavljanja kredita u otplatu, u visini rate prema planu otplate, time da prva rata dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je istekao moratorij na otplatu glavnice (čl.4.) i promjenjivu kamatnu stopu koja se za vrijeme trajanja moratorija ne obračunava (čl.3. i čl.6.), a prije isplate kredita se od iznosa istog odbija jednokratna naknada na ime moratorija u iznosu 3.479,91 CHFu kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan plaćanja (čl.5.), tme da je tužiteljica obvezana platiti sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve stale troškove vezane uz zaključenje ugovora i naplatu tražbine iz istog (čl.5.) te potpisom ugovora izjavljuje da je upoznata s efektivnom kamatnom stopom (čl.3.).

-da je javni bilježnik sudionicima gore navedenog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

-da je tužiteljici 29. srpnja 2011. naplaćena naknada za moratorij (na otplatu glavnice 6 mjeseci od stavljanja kredita u otplatu) u iznosu 22.575,62 kn,

-da su u financijskoj dokumentaciji precizno navedeni anuiteti, datum dospijeća i plaćanja istih,

-da je u Izvatku pod B 4.18. navedeno da se na moratorij na otplatu glavnice kredita plaća 3% od iznosa nedospjele glavnice.

6. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, kao bitno proizlazi da joj prilikom sklapanja ugovora nije dana projekcija kretanja tečaja CHF, nisu objašnjeni rizici niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, a isto tako nije rečeno što je to jednokratna naknada na ime moratorija, od čega se sastoji, o čemu ovisi i zašto baš taj iznos, da nije mogla utjecati na niti jednu odredbu ugovora o kreditu niti se "cjenkati" i misli kako nije bilo mogućnosti da sklopi ugovor bez tog troška, da nema iskustva u bankarskom sektoru, ovo je bio prvo kredit koji je podigla i to stambeni te je novac za to iskorišten odnosno kupljena nekretnina se koristila za obiteljsko stanovanje, da je ugovor vjerojatno bila čitala kada se nalazila u banci, međutim, nitko ju nije upozoravao na ključne odredba tog ugovora, dakle nije dano objašnjenje tipa "ovdje je glavnica, ovdje je kamata" i sl. te da nije znala da se sporna odredba uopće nalazi u ugovoru već je to shvatila tek kada je tražila moratorij, a do toga je došlo zbog financijske situacije.

7. U odnosu na osporavanje tužiteljici statusa potrošača ističe se da iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i prihvaćenog iskaza tužiteljice jasno proizlazi da ima svojstvo potrošača te da je predmetni ugovor potrošački, slijedom čega je upravo na tuženiku teret dokaza o tome da tužiteljica eventualno ne bi imala status potrošača (tako i Rev- 18/2018-2).

8. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o uvjetima - navedenoj spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za moratorij, pa kako prihvaćeni iskaz tužiteljice i stipulacija odredbe, koja je očito standardne, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužiteljica u potpunosti bila obaviješten o naravi i posljedicama iste.

8.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženika, kojim bi bila određena visina te naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), već je dano ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini takve naknade. Naime, u Izvatku pod B 4.18., kao općem aktu, je navedeno da se na moratorij na otplatu glavnice kredita plaća 3% od iznosa nedospjele glavnice. Navedeno upućuje na zaključak da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što pak upućuje na daljnji zaključak da tako ugovorenom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje bi tuženik mogao imati, niti je moguće zaključiti, kako to tuženik tvrdi, da bi na njegovoj strani nastao gubitak upravo u tom iznosu jer nije primao uplate tužiteljice u razdoblju od 6 mjeseci, a ukoliko doista i jest, postavlja se pitanje svrhe moratorija ukoliko se naplaćuje naknada u visini iznosa koji se "neće" naplaćivati u tom razdoblju.

8.2. Nadalje, ako se i zaključi da je u pitanju razumljiva i određena odredba jer se "prije isplate kredita odbija od iznosa kredita jednokratna naknada na ime moratorija u iznosu 3.479,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti", može se eventualno zaključiti da je tužiteljica, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogla steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za nju proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

8.3. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba o jednokratnoj naknadi na ime moratorija poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporni dio odredbe čl.5. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužiteljici bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate te usluge / troška, to nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da značajna neravnoteža ne proizlazi samo iz visine iznosa sporne naknade, već i iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena, a u konkretnom slučaju sporni dio odredbe čl.5. ne sadrži pobliže objašnjenje visine i svrhe naknade odnosno relacije odnosa između visine i zauzvrat pruženih usluga.

9.1. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade na ime moratorija niti je to bilo predviđeno tada važećim Zakonom o bankama. Međutim, iako ugovaranje takve naknade u trenutku sklapanja ugovora između stranaka nije bilo zabranjeno ili ograničeno, ipak valja zaključiti da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača.

9.2. S obzirom da sporna odredba o naknadi na ime moratorija ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz tu naknadu odnosno pojašnjenje o relaciji odnosa između visine iste i zauzvrat pruženih usluga, a sud ne nalazi da bi takav trošak ili usluga koja se pruža u zamjenu za spornu naknadu bila sama po sebi razumljiva (u tom se pravcu upućuje i na dio obrazloženja u toč. 8.1.), to proizlazi daljnji zaključak da tuženik nije dokazao visinu i opravdanost tih troškova odnosno da je nastala znatnija neravnoteža na štetu tužiteljice, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

10. Dakle, tuženik, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni ugovor kao tipski, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužiteljici, kao potrošaču, i pomoći joj da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo tuženika je zasigurno superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je tuženik bio dužan tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju sporne odredbi o naknadi na ime moratorija te joj skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina iste, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

10.1. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženika odnosno tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi o naknadi na ime moratorija nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi i plaćanju te naknade, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. 96. i čl.102. ZZP-a u vezi s čl.3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322. -323. ZOO-a te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

11. Posebno se napominje da okolnost što je ugovor solemniziran sama po sebi ne otklanja pravo tužiteljice zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a.

12. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

12.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

13. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavu I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku III. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

14. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT) i to za sastav tužbe i podneska od 15.9.2025. te pristup na ročišta 9.1.2026. i 1.4.2026. po 200,00 Eur, uz pdv u iznosu 200,00 Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 38,21 Eur i presudu u iznosu 38,21 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.076,42 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 14. svibnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka