REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-4716/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Luka Mardešić, odvjetnik u Zagrebu, Franje Račkog 9, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 32, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, z. punomoćnice tužiteljice ĐH, odvjetničke vježbenice te z. punomoćnika tuženika FH, odvjetničke vježbenice, 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.5. ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kao kreditora i tužiteljice HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, a koja glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 396,23 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. studenog 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 nadoknaditi tužiteljici HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.066,36 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 9. srpnja 2025. navodi da je s prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d, kao kreditorom, sklopila 22. studenog 2005. ugovor o kreditu u iznosu 21.255,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja te da je u čl. 5. tog ugovora propisano jednokratno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 3,00% na iznos odobrenog kredita, pa kako je ta odredba nepoštena i ništetna jer je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, pripremljenom od strane prednika tuženika i ona ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to tužiteljica, pozivom na čl. 59. i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP/03) te čl. 323., čl. 1021., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05), predlaže odlučiti kao u izrekama.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da je neosnovana tvrdnja da bi koristio nepoštenu poslovnu praksu, da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama te da je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora bilo poznato da se na ugovorni odnos primjenjuje Odluka o naknadama i kamatama tuženika, slijedom čega se ne radi o proizvoljnoj odluci naplate sporne naknade. Također ističe da je utuženi iznos utvrđen na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, što osporava jer da se visina može utvrđivati isključivo vještačenjem.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, potvrdu tuženika o naplaćenoj jednokratnoj naknadi za obradu kredita te saslušao tužiteljicu.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. Na ročištu održanom 9. siječnja 2026. među strankama je učinjena nespornim visina zahtjeva pa na tu okolnost nisu provođeni posebni dokazi.

4. Vrijednost predmeta spora određena je rješenjem od 1. travnja 2026. u iznosu 1.723,45 EUR jer je predmet spora, osim zahtjeva za isplatu, utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe, pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem zahtjeva i to prema čl.19. i čl.16. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18, 51/23) u vezi s čl. 37. i čl.40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP).

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 22. studenog 2005. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 21.255,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja (čl. 1.), nenamjenski (čl. 2.), uz rok otplate 84 mjeseci (čl. 3.), promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl. 9.) s time da je korisnik kredita dužan platiti "Naknadu za obradu kreditnog zahtjeva" i to "3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora" (čl. 5.),

- da je naknada za obradu kredita predviđena čl. 5. ugovora naplaćena 23. studenog 2005. u iznosu od 637,65 CHF odnosno 2.985,35 HRK.

7. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da nema iskustva u bankarskom sektoru, da je predmetni ugovor pripremila banka, da joj nije rečeno da bi na bilo koji način mogla utjecati na sadržaj odredaba ugovora, nije dana projekcija kretanja tečaja CHF, nisu objašnjeni rizici niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, a isto tako joj nije rečeno što je trošak obrade kredita, od čega se sastoji i zašto toliko iznosi.

8. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, pa kako prihvaćeni iskaz tužiteljice i stipulacija te odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužiteljica u potpunosti bila obaviješten o naravi i posljedicama iste.

8.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima prednika tuženika, kojim bi eventualno bila određena visina sporne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija sporne odredbe sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje predniku tuženika da sam, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini takvih naknada.

8.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba - jer se određuje plaćanje nakade u visini "3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn" – može se zaključiti da je tužiteljica, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogla steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za nju proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

8.3. Naime, prilikom ocjene je li sporna odredba poštena, sud je uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje bi li prednik tuženika, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužiteljici bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

8.4. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaknuti da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna naknada / troškovi odnose, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača.

8.5. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

8.6. S obzirom da sporna odredba ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz tzv. ulaznu naknadu, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi i nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužiteljice, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženik ničim nije dokazao visinu i opravdanost troškova zaključenja ugovora (koji se čito odnose na njegove troškova poslovanja). Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog kredita upućuje na zaključak da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što pak upućuje na daljnji zaključak da tako ugovorenom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita jer da je u pitanju pokrivenost stvarnih troškova tada bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

8.7. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već je na tužiteljicu spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužiteljice i stvorile značajnu neravnotežu na njezinu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8.8. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženika odnosno tipskom ugovoru te se o spornoj odredbi koja se odnose na tzv. ulaznu naknadu nije pregovaralo, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice, što upućuje na daljnji zaključak da je ta odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. čl.81. i čl.87.st.1. ZZP/03 u vezi s čl.11. -12., čl.46., čl.47., čl.50. i čl.103.-104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje:ZOO/91), što je sada regulirano odredbama čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. ZOO/05 i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude s tim u svezi.

9. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

9.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

10. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi i iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl. 104., čl. 210. st. 1., čl. 214. i čl. 277. ZOO/91 odnosno čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. te čl. 1163. i čl. 1164. ZOO/05.

11. Tužiteljica je imala troškove postupka odmjerene u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP- a i Tbr. 7-9 i 46 i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 29. kolovoza 2025. te pristup na ročišta 9. siječnja i 1.travnja 2026. po 200,00 EUR, uz pdv u iznosu 200,00 EUR te pristojbu na tužbu u iznosu 33,18 EUR i presudu u iznosu 33,18 EUR (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.066,36 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO/05 i čl.151.st.3. ZPP-a.

11.1. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer je tužitelj uspio u parnici u cijelosti.

U Zagrebu, 14. svibnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka