Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Stalna služba u Ogulinu
Bernardina Frankopana 1
47300 Ogulin
Poslovni broj: P-353/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Milki Keleuva - Ivošević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DŠ iz [adresa], D 33 A, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punom. Gordani Peraković -Turković, odvjetnici iz Otočca, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg br. 3/a, OIB:23057039320, zastupanog po punom. Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici iz OD Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate , nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 13. travnja 2026. u nazočnosti zamjenika punom. tužitelja, a u nenazočnosti punom. tuženika, na ročištu radi objave presude održanom 14. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, broj 2402006- 1031262160 / 51400607- 5102645504 od dana 30.09.2005.godine ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg br. 3/a, OIB:23057039320, da tužitelju DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],isplati iznos od 2.719,33 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31 prosinca 2022. godine, prema prosječnoj kamatnoj stopi HNB na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećanoj za 3 postotna poena, tekućom i to:
-na iznos od 0,14 eura od dana 15.11.2005 pa do isplate,
-na iznos od 0,30 eura od dana 16.12.2005 pa do isplate,
-na iznos od 0,89 eura od dana 14.11.2008 pa do isplate,
-na iznos od 6,57 eura od dana 15.01.2009 pa do isplate,
-na iznos od 7,28 eura od dana 17.02.2009 pa do isplate,
-na iznos od 7,28 eura od dana 17.02.2009 pa do isplate,
-na iznos od 3,47 eura od dana 23.03.2009 pa do isplate,
-na iznos od 3,85 eura od dana 15.04.2026 pa do isplate,
-na iznos od 4,18 eura od dana 15.05.2009 pa do isplate,
-na iznos od 1,52 eura od dana 15.06.2009 pa do isplate,
-na iznos od 2,39 eura od dana 17.07.2009 pa do isplate,
-na iznos od 2,71 eura od dana 15.09.2009 pa do isplate,
-na iznos od 0,84 eura od dana 15.10.2009 pa do isplate,
-na iznos od 2,47 eura od dana 16.11.2009 pa do isplate,
-na iznos od 1,79 eura od dana 15.12.2009 pa do isplate,
-na iznos od 5,42 eura od dana 15.01.2010 pa do isplate,
-na iznos od 7,41 eura od dana 15.02.2010 pa do isplate,
-na iznos od 7,05 eura od dana 15.03.2010 pa do isplate,
-na iznos od 9,41 eura od dana 15.04.2010 pa do isplate,
-na iznos od 12,98 eura od dana 17.05.2010 pa do isplate,
-na iznos od 12,59 eura od dana 16.06.2010 pa do isplate,
-na iznos od 19,47 eura od dana 16.07.2010 pa do isplate,
-na iznos od 18,88 eura od dana 16.08.2010 pa do isplate,
-na iznos od 27,52 eura od dana 15.09.2010 pa do isplate,
-na iznos od 21,93 eura od dana 15.10.2010 pa do isplate,
-na iznos od 23,04 eura od dana 15.11.2010 pa do isplate,
-na iznos od 29,54 eura od dana 15.12.2010 pa do isplate,
-na iznos od 32,42 eura od dana 14.01.2011 pa do isplate,
-na iznos od 27,83 eura od dana 15.02.2011 pa do isplate,
-na iznos od 31,58 eura od dana 16.03.2011 pa do isplate,
-na iznos od 29,57 eura od dana 15.04.2011 pa do isplate,
-na iznos od 33,30 eura od dana 16.05.2011 pa do isplate,
-na iznos od 40,05 eura od dana 15.06.2011 pa do isplate,
-na iznos od 49,85 eura od dana 15.07.2011 pa do isplate,
-na iznos od 62,06 eura od dana 16.08.2011 pa do isplate,
-na iznos od 44,45 eura od dana 15.09.2011 pa do isplate,
-na iznos od 39,52 eura od dana 14.10.2011 pa do isplate,
-na iznos od 39,12 eura od dana 15.11.2011 pa do isplate,
-na iznos od 39,92 eura od dana 15.12.2011 pa do isplate,
-na iznos od 44,62 eura od dana 16.01.2012 pa do isplate,
-na iznos od 45,90 eura od dana 15.02.2012 pa do isplate,
-na iznos od 44,35 eura od dana 16.03.2012 pa do isplate,
-na iznos od 44,22 eura od dana 16.04.2012 pa do isplate,
-na iznos od 45,47 eura od dana 15.05.2012 pa do isplate,
-na iznos od 46,02 eura od dana 19.06.2012 pa do isplate,
-na iznos od 44,46 eura od dana 19.07.2012 pa do isplate,
-na iznos od 44,32 eura od dana 23.08.2012 pa do isplate,
-na iznos od 40,34 eura od dana 17.09.2012 pa do isplate,
-na iznos od 43,84 eura od dana 16.10.2012 pa do isplate,
-na iznos od 45,28 eura od dana 16.11.2012 pa do isplate,
-na iznos od 44,71 eura od dana 19.12.2012 pa do isplate,
-na iznos od 40,10 eura od dana 21.01.2013 pa do isplate,
-na iznos od 42,90 eura od dana 22.02.2013 pa do isplate,
-na iznos od 43,99 eura od dana 25.03.2013 pa do isplate,
-na iznos od 43,16 eura od dana 30.04.2013 pa do isplate,
-na iznos od 39,53 eura od dana 28.05.2013 pa do isplate,
-na iznos od 39,53 eura od dana 28.05.2013 pa do isplate,
-na iznos od 40,15 eura od dana 27.06.2013 pa do isplate,
-na iznos od 39,74 eura od dana 26.07.2013 pa do isplate,
-na iznos od 41,96 eura od dana 29.08.2013 pa do isplate,
-na iznos od 43,26 eura od dana 27.09.2013 pa do isplate,
-na iznos od 42,58 eura od dana 30.10.2013 pa do isplate,
-na iznos od 43,72 eura od dana 28.11.2013 pa do isplate,
-na iznos od 43,80 eura od dana 31.12.2013 pa do isplate,
-na iznos od 44,41 eura od dana 31.01.2014 pa do isplate,
-na iznos od 45,71 eura od dana 28.02.2014 pa do isplate,
-na iznos od 45,29 eura od dana 31.03.2014 pa do isplate,
-na iznos od 44,10 eura od dana 29.04.2014 pa do isplate,
-na iznos od 43,32 eura od dana 27.05.2014 pa do isplate,
-na iznos od 43,63 eura od dana 24.06.2014 pa do isplate,
-na iznos od 44,97 eura od dana 24.07.2014 pa do isplate,
-na iznos od 45,50 eura od dana 19.08.2014 pa do isplate,
-na iznos od 45,73 eura od dana 16.09.2014 pa do isplate,
-na iznos od 47,44 eura od dana 17.10.2014 pa do isplate,
-na iznos od 48,45 eura od dana 20.11.2014 pa do isplate,
-na iznos od 432,24 eura od dana 15.01.2015 pa do isplate,
sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg br. 3/a, OIB:23057039320, da tužitelju DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.775,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja 14. svibnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je u tužbi od 2. lipnja 2023. naveo da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102645504 od dana 30.09.2005.godine, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 21.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 120 mjeseci. Ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odredba Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetna. Navedenim ugovornim odredbama povrijeđeni su prava i interesi tužitelja kao potrošača-korisnika kredita, te su navedene odredbe utvrđene nepoštenim i to presudama Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. 43 Pž-7129/13-4 od dana 13.lipnja 2014.godine, te 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.godine. Tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano donosio odluke o promjeni odnosno povećanju visine kamatne stope na štetu tužitelja, a tužitelj je vršio otplatu kredita u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je tuženik od tužitelja bez valjane pravne osnove u periodu vraćanja kredita neosnovano naplatio ukupan iznos od oko 2.646,08 Eur/ 19.936,89 kn. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da se presudom utvrdi da je ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak i da se naloži tuženiku da ispati tužitelju iznos od 2.646,08 Eur/19.936,89 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
2.Podneskom od 4. veljače 2026. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev kojim predlaže da se presudom utvrdi da je ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 2.719,33 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
3.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj u predmetnoj tužbi zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te s osnove ništetnosti navedene odredbe zahtijeva isplatu iznosa od € 2.646,08 /kn 19.936,89 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose do isplate.
Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja.
PRIGOVOR ZASTARE
Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 2. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
O STATUSU TUŽITELJA KAO POTROŠAČA
Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse drugostupanjskog suda.
O NEDOPUŠTENOJ I NEPOŠTENOJ PRIMJENI VALUTNE KLAUZULE IZRAŽENE U CHF
a) odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku
Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Navedeno potvrđuju i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.
Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik stoga ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Također, VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Slijedom svega navedenog, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a tuženik se očituje kako slijedi.
b) o informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora
Nastavno na gore navedeno, u ovom postupku tuženik predlaže utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH) posl. br. U-III-5458/2021 od dana 30. lipnja 2022. godine. USRH navodi kako iz presuda VTS-a proizlazi da su predmet kolektivnog spora bile informacije koje je pojedina banka davala svim potrošačima generalno, kroz opće ili tržišne komunikacije, jer se radi o kolektivnoj, a ne individualnoj zaštiti potrošača. Tako USRH navodi:
«...ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene utvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještetnosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštetnosti odredaba konkretnog ugovora...»
U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:
Ø u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);
Ø ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;
Ø težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;
Ø isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;
Ø na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;
Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.
Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:
I. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.
II. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.
III. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.
IV. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.
Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.
Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. VŠ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.
Predloženim svjedocima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. VŠ svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.
c) o nepostojanju «ekstra profita» Banke
Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:
- promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)
- banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (str. 3. dopisa HNB-a)
- tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije.
Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.
d) Zaključno
Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
O TIJEKU ZAKONSKIH ZATEZNIH KAMATA
Tužitelj predmetnom tužbom pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zahtjeva da naslovni sud naloži tuženiku isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate svakog navodno preplaćenog mjesečnog iznosa. Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), koje glasi:
„ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.” Tuženik ističe da pravno shvaćanje Vrhovnog suda regulira pitanje početka tijeka zastare pa time i indirektno uređuje pitanje trenutka dospijeća restitucijskog zahtjeva. Nedvojbeno je da zastara počinje teći prvi dan nakon dospijeća obveze jer prema općem pravilu ZOO-a zastara ne može teći ako tražbina nije dospjela. Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule dospio 15. lipnja 2018. (dan nakon donošenja odluke VTS Pž-6632/17). U tom smislu tuženik u prilogu dostavlja znanstveni članak profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu,
dr. sc. ŠŠ, Stjecanje bez osnove objavljen u knjizi Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse - godišnjak 27, 1 (2020). u kojem navodi: „Ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“
lstog je stajališta mr. sc. TŠ koji navodi:
„ Budući da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to je prema Pravnom shvaćanju dan pravomoćnosti deklaratorne presude, pa prije toga korisnik kredita (potrošač) nema pravo zahtijevati od banke da mu vrati „ono što je stekla bez osnove.“ Dakle, tražbina za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove dospijeva pravomoćnošću deklaratorne presude, te prije toga banka ne može biti u zakašnjenju, a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, uz glavnicu, i zatezne kamate (čl. 29. st. 1. ZOO-a). Slijedom toga prije pravomoćnosti deklaratorne presude nema zakašnjenja, pa ne može nastati ni obveza plaćanja zateznih kamata. Jednako tako, prije početka zastare „onoga što je stečeno bez osnove“ (glavnica) ne može početi teći ni zastara zahtjeva za zateznim kamatama na takvu svotu.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od svake uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu. Čak i kada bi stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i bilo točno, te kada bi se i radilo o restitucijskom zahtjevu:
- zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule mogla teći najranije od 15. lipnja 2018. godine.
Tuženik ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
4.Tužbeni zahtjev je osnovan.
5.U tijeku postupka izvedeni su dokazi čitanjem ugovora o kreditu (l.br. 6-9 spisa), podataka (l.br. 10-27 spisa), dokumentacije (l.br. 42-162 spisa) i čitanjem nalaza i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. (l.br. 180-185 spisa).
6.U predmetnom postupku tužitelj zahtjeva povrat utuženih iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja), a svoj zahtjev temelji na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak - CHF kao valutu uz koju je vezana glavnica.
7.Iz ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102645504 od dana 30.09.2005.godine, proizlazi da su Erste&Steiermärkische banka d.d. kao kreditor i FŠ kao korisnik kredita zaključili ugovor o kreditu kojim kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.000,00 CHF koji kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedeći na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora. Otplata kredita je u 120 mjesečnih anuiteta.
8.Tijekom trajanja otplate kredita je nesporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta.
9.Nadalje, sud nalazi nespornim:
-da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/1204 od 9. travnja 2015.;
-da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike
Hrvatske Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019.;
-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
10.Sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014), koji je bio na snazi u vrijeme kada je citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna, odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.Isto tako, ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/07, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, je u članku 138a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12.Odredbomn članka 502c Zakona o parničnom postupku je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a stavak 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13.Sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imaju primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava odnosno ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
14.S obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu koji je zaključen između stranaka u razdoblju na koje se odnosi citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava i da je tim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom banke odnosno u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i ništetnom, kao i da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom trgovački sud utvrdio nepoštenom i ništetnom, ovaj sud smatra da je sukladno citiranim odredbama članka 138a Zakona o zaštiti potrošača/07, članka 118 Zakona o zaštiti potrošača/14 i članka 502c Zakona o parničnom postupku tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom parničnom postupku.
15.Nije osnovan po tuženiku istaknuti prigovor zastare predmetnog potraživanja budući da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj individualnu tužbu u ovom predmetu podnio 2. lipnja 2023. da je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu utuženo razdoblje od mjeseca studenog 2005. do mjeseca siječnja 2015., zatim da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012., te da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 u odnosu na nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. srpnja 2018. jer podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih interesa prekinut tijek zastare, a pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu dana 13. lipnja 2014. zastara je počela teći ispočetka, dok je u odnosu na tražbinu s osnove ugovorene valute zastara počela ponovo teći pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018., a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
16.Prema tome, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, pa je zastara za individualne tužbe ponovno počela teći 13. lipnja 2014., a u odnosu na tražbinu s osnove povrata preplaćene kamate, te ponovno počela teći 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnove ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).
17.U predmetnoj pravnoj stvari je tužba podnesena 2. lipnja 2023., a kod stjecanja bez osnove se primjenjuje članak 225. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako Zakonom nije određen neki drugi rok zastare te kako je citiranim presudama utvrđeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare koja počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, to proizlazi da nije osnovan po tuženiku istaknuti prigovor zastare potraživanja.
Zastarni rok u ovom predmetu je počeo teći pravomoćnošću odluke donesene u kolektivnom sporu kojom je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, a to je odluka od 14. lipnja 2018. godine. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godina, a u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača počinje teći s danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost, slijedom čega proizlazi da je u konkretnom slučaju zastara za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule počela teći s danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine.
18.Sud smatra da tužitelj ima svojstvo potrošača jer je zaključio ugovor o predmetnom kreditu kao fizička osoba, a kredit je podignut radi izgradnje i adaptacije stambenog prostora, te iz spisa ne proizlazi da je tužitelj vršio izgradnju i adaptaciju stambenog prostora za poslovne ili profesionalne svrhe. Navodi tuženika da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništetne nije od značaja jer prema aktualnoj sudskoj praksi u situaciji kada je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, te kada se radi o ugovoru na koji se odnose presude donesene u kolektivnom sporu, a tužitelj se pozvao na te presude, to se na temelju takvih utvrđenja može zaključiti da je ugovor ništetan.
19.U odnosu na iznesene tvrdnje da prema odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku pravo fizičkih i pravnih osoba da mogu u posebnim parnicama se pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz članka 502a Zakona o parničnom postupku se odnosi na parnice radi naknade štete, a ističući pritom da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete, već o stjecanju bez osnove, sud smatra da takvo tumačenje tuženika nije prihvatljivo jer se radi o strogo gramatičkom tumačenju, a propise valja tumačiti u skladu sa svrhom njihovog donošenja te jasno proizlazi da je svrha pružanje zaštite potrošaču u individualnim parnicama koje će pokrenuti na osnovi presuda donesenih po kolektivnim tužbama. Valja istaknuti da je izmijenjena odredba članka 502c Zakona o parničnom postupku dodavanjem iza riječi "naknadu štete" riječi "ili isplatu." S tim u vezi valja navesti da ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018, a ni u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019, koje se također tiču primjene obje zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakvo tumačenje odredbe koje je u praksi ostalo općeprihvaćeno.
20.Sud smatra da tužitelju pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja bez osnove pa do dana plaćanja jer je tuženik bio nesavjestan od dana stjecanja budući da je kao profesionalac u obveznim odnosima dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, prema tome dužan je postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav je mogao i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.
21.Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, to i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.
22.Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o namjenskom kreditu za kupovinu stana u kojem tužitelj i danas stanuje.
23.Radi se o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.
24.Nadalje, prema odredbi članka 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstava pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
25.Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.
26.Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 96. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
27.Prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
28.Tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, te je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Tužitelju nije objašnjeno u čemu se sastoji rizik podizanja kredita u valuti u CHF, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Saslušan na ove okolnosti tužitelj je iskazao da niti u banci niti u uredu javnog bilježnika nije bio upozoren niti mu je bio objašnjen rizik podizan ja kredita u CHF, a da s bankom nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama kredita.
29.Dakle, u ovom sporu je utvrđeno da tužitelj kao prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Stoga se radi o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da je tužena imala saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome ih je poticala, odnosno samo nudila sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.
30.Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba o valutnoj klauzuli kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.
31.Jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).
32.Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
33.Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
34.Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
35.Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno uopće pregovaralo što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP.
36.Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
37.Radi utvrđenja visine zahtjeva je provedeno vještačenje po knjigovodstvenom vještaku Ručević d.o.o. koji nalaz je sud u cijelosti prihvatio, ocjenjujući ga stručnim, objektivnim i utemeljena na relevantnoj dokumentaciji.
38.Nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. je utvrđeno da je tužitelj preplatio kredit na ime tečaja u CHF u ukupnom iznosu od 2.719,33 eura. Vještak je iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta, a koji izračun sud prihvaća obzirom da stranke nisu imale prigovor na sam obračun iznosa.
39.Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.
40.Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, također temeljem navedene odredbe članka 1111. ZOO.
41Stoga je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 2.719,33 eura sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
42.Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
43.Tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju niš tetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
44.Prema priloženom troškovniku tužitelj zahtjeva naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.885,10 eura.
45.Odluku o troškovima sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023) i tužitelju dosudio troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku odmjerene u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023) po Tbr. 7., Tbr. 8. i Tbr. 9. s PDV-om i to:
-za sastav tužbe
u iznosu od 250,00 eura,
-za sastav podneska od 15. rujna 2025.
u iznosu od 250,00 eura,
-za zastupanje na ročištu od 6. listopada 2025.
u iznosu od 250,00 eura,
-za sastav podneska od 3. veljače 2026.
u iznosu od 250,00 eura,
-za zastupanje na ročištu od 13. travnja 2026.
u iznosu od 250,00 eura,
-za pristup ročištu radi objave presude od 14. svibnja 2026. u iznosu od 125,00 eura, odnosno u ukupnom iznosu od 1.375,00 eura.
46.Tužitelju je priznat trošak plaćenog predujma za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura.
47.Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati ukupne parnične troškove u iznosu od 1.775,00 eura.
48.Zbog svega iznesenog valjalo je presuditi kao u izreci.
U Ogulinu 14. svibnja 2026.
Sudac
Milka Keleuva-Ivošević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti
1.Odvjetnica Gordana Peraković-Turković, Otočac
2.Odvjetnica Iva Markotić Bagarić, Zagreb, Radnička cesta br. 22
