REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-421/24-22

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nicole Kwiatkowski, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-143/25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. travnja 2026. godine u zamjenika nazočnosti punomoćnika tužitelja Marka Kraljevića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika PŽ, odvjetničkog vježbenika, dana 14. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1., članka 2. i članka 4. Ugovora o kreditu br. 783409 od 16. kolovoza 2006. godine sklopljenog između tužitelja ĐŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

II.Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužitelju ĐŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 4.249,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 4,94 eura od 01. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,80 eura od 02. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 4.44 eura od 07. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,86 eura od 06. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 2,38 eura od 15. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 1,36 eura od 16. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 1,81 eura od 16. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 1,46 eura od 16. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,11 eura od 18. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,40 eura od 17. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,45 eura od 17. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,50 eura od 15. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,38 eura od 17. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 12,77 eura od 18. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,50 eura od 17. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,10 eura od 19. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,53 eura od 25. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,58 eura od 20. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,70 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,29 eura od 05. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,09 eura od 08. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,24 eura od 04. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,23 eura od 07. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,66 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,03 eura od 05. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,69 eura od 09. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,25 eura od 30. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,53 eura od 04. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 17,27 eura od 04. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 16,85 eura od 08. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 21,10 eura od 12. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 19,80 eura od 06. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 22,03 eura od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,69 eura od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 30,09 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 39,18 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 34,57 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 30,43 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,31 eura od 14. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 48,73 eura od 14. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 42,86 eura od 15. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,58 eura od 15. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 40,99 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,96 eura od 24. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 53,31 eura od 24. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,79 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 71,24 eura od 12. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 66,36 eura od 13. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 56,74 eura od 14. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 56,95 eura od 14. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 56,13 eura od 14. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 60,49 eura od 13. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,47 eura od 14. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,56 eura od 15. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,71 eura od 14. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 62,49 eura od 14. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 63,63 eura od 13. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 62,40 eura od 14. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 62,51 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,37 eura od 14. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 59,28 eura od 12. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,83 eura od 15. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 62,76 eura od 13. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 62,39 eura od 14. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 58,66 eura od 15. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 61,24 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 61,84 eura od 18. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 60,67 eura od 17. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 57,23 eura od 19. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 55,10 eura od 12. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 56,99 eura od 14. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 58,30 eura od 12. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 61,63 eura od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 59,79 eura od 15. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 60,61 eura od 13. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 61,29 eura od 14. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 62,98 eura od 14. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 64,32 eura od 14. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 63,63 eura od 14. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 62,29 eura od 15. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 61,82 eura od 13. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 62,05 eura od 14. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 63,74 eura od 14. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 65,47 eura od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 65,32 eura od 15. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 66,18 eura od 14. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 67,45 eura od 15. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 66,94 eura od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 13. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 13. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 14. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 04. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 05. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 03. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 10. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 07. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 07. listopada 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 10. studenog 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 07. prosinca 2015. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 12. siječnja 2016. godine do isplate te na

- iznos od 60,80 eura od 12. veljače 2016. godine do isplate

a sve po stopi koja je za razdoblje od 01. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužitelju ĐŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 636,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 6,24 eura od 19. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,29 eura od 25. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,33 eura od 20. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,26 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,24 eura od 05. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,16 eura od 08. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,05 eura od 04. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,09 eura od 07. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,15 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,08 eura od 05. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,07 eura od 09. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,17 eura od 30. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,25 eura od 04. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,32 eura od 04. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,30 eura od 08. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,46 eura od 12. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,42 eura od 06. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,50 eura od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,91 eura od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,81 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,15 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,98 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,82 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,27 eura od 14. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,51 eura od 14. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,29 eura od 15. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,32 eura od 15. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,22 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,33 eura od 24. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,69 eura od 24. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,78 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 8,37 eura od 12. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 8,18 eura od 13. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,82 eura od 14. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,83 eura od 14. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,79 eura od 14. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 7,96 eura od 13. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 8,00 eura od 14. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 8,00 eura od 15. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 8,01 eura od 14. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 8,04 eura od 14. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 8,08 eura od 13. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 8,03 eura od 14. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 8,04 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 7,99 eura od 14. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 7,91 eura od 12. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 8,01 eura od 15. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 8,05 eura od 13. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 8,03 eura od 14. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 7,89 eura od 15. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 7,99 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 8,01 eura od 18. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 7,97 eura od 17. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 7,84 eura od 19. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 7,76 eura od 12. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 7,83 eura od 14. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 7,88 eura od 12. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 8,00 eura od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 7,93 eura od 15. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 7,96 eura od 13. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 7,99 eura od 14. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,05 eura od 14. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,11 eura od 14. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,08 eura od 14. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,03 eura od 15. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,01 eura od 13. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,02 eura od 14. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,08 eura od 14. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,15 eura od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,14 eura od 15. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,18 eura od 14. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,22 eura od 15. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 8,20 eura od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 7,97 eura od 13. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 7,97 eura od 13. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 7,97 eura od 14. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 6,94 eura od 04. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 6,94 eura od 05. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 6,94 eura od 03. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 6,94 eura od 10. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 6,94 eura od 07. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 6,94 eura od 07. listopada 2015. godine do isplate,

- iznos od 6,94 eura od 10. studenog 2015. godine do isplate,

- iznos od 6,94 eura od 07. prosinca 2015. godine do isplate,

- iznos od 6,94 eura od 12. siječnja 2016. godine do isplate te na

- iznos od 6,94 eura od 12. veljače 2016. godine do isplate

a sve po stopi koja se za razdoblje od 19. siječnja 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, naknaditi tužitelju ĐŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 236,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.282,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2016. godine do isplate.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I.Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 17. ožujka 2026. godine.

II.Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 93,40 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u odnosu na tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 698,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su dana 14. kolovoza 2006. godine tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 783409, temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.000,00 CHF prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Nastavno punomoćnik tužitelja je ističući da je odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu određena kamatna stopa u visini od 7,35% godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, naglasio da je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer ta ugovorna odredba niti ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je nerazumljiva prosječnom potrošaču, ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih je mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa proizlaze, a ujedno prednik tuženika nije informirano i na razumljiv način obavijestio tužitelja o rizicima vezanim uz valutu CHF. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim je presuđeno da je među ostalim bankama i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbom članka 502 c Zakona o parničnom postupku obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da su tužitelj i prednik tuženika, tada Sberbank d.d., dana 23. siječnja 2016. godine sklopili Aneks br. 1. Ugovora o kreditu, kojim je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita, ali se time tužitelj nije odrekao potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 1., članka 2. i članka 4. Ugovora o kreditu br. 783409 od 16. kolovoza 2006. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 4.249,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 636,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 236,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, s time da je prvenstveno naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Đ1/19 od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da se sporazumima o konverziji priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u RH sukladno odredbi članka 502 n Zakona o parničnom postupku moraju slijediti. Dakle među strankama koje su prihvatile konverziju, kojoj je cilj da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja i to ako bi se postupak pravno kvalificirao kao stjecanje bez osnove, tada je zastarni rok od pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, a tužba je podnesena dana 02. lipnja 2023. godine, a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete tada bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Isto tako ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da je intencija zakonodavca vezano uz konverziju bila naći jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u parnici Potrošač, a što ujedno znači da intencija zakonodavca nikako nije bila dati potrošačima i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta, ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača, jednom putem konverzije, a drugi puta vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da u konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinom slučaju. Naprotiv tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, s time da je i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenjala u skladu s tržišnim uvjetima, kao i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jasna, uočljiva i lako razumljiva, a niti su te ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što znači da te ugovorne odredbe nisu nepoštene, a time i ništetne. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno prigovor radi prijeboja u iznosu od 2.282,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2016. godine do isplate, koji iznos se odnosi na preplatu priznatu konverzijom te na iznos po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, kada je tečaj CHF bio niži od početnog, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu br. 783409 od 14. kolovoza 2006. godine (stranica 18-22 spisa), u presliku informativnog otplatnog plana po kreditu (stranica 23-24 spisa), u presliku prometne kartice po kreditu broj 783409 na ime ĐŽ (stranica 25-37 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita br. 783409 na dan 30.09.2015. (stranica 38 spisa), u presliku Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 783409 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 23. siječnja 2016. godine (stranica 39-42 spisa), u presliku rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-23/25802-2 od 03. srpnja 2023. godine (stranica 81-82 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 83-125 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 152-153 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire GŽ (stranica 163-182 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d., kreditor, dana 14. kolovoza 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju nenamjenski kredit u iznosu od 21.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 120 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 7,35%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatama i naknadama Kreditora“, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i prednik tuženika, kreditor dana 23. siječnja 2016. godine sklopili Aneks br. 1. Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu po toj osnovi preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, visina tužbenog zahtjeva, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, s time da je sporan i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 17. ožujka 2026. godine povisio tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika upustio u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi a prije toga se nije protivio preinaci, pa se sukladno odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da je pristao na preinaku tužbe. Isto tako navedenim podneskom od 17. ožujka 2026. godine punomoćnik tužitelja je ujedno smanjio dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 93,40 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 698,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe smanjenje tužbenog zahtjeva, pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenje tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. i točkom II. izreke rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom br. 1 Ugovora o kreditu br. 783409 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 23. siječnja 2016. godine (stranica 39-42 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 783409 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 23. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, a niti je određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač, nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u odnosu na prednika tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, koji pravni stav je potvrđen presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 152-153 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja nenamjenskog kredita koji mu je trebao za uređenje, opremanje kuće koju je prije toga kupio djelomično putem kredita, ponudili su mu samo ovaj kredit u CHF, rekli su da je to za njega „najpovoljniji kredit“, čemu je povjerovao, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj dižu kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da mu nisu objasnili iz kojeg razloga se kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom uredio kuću u kojoj je živio sa svojom obitelji, suprugom i djetetom, nikada tu kuću nije iznajmljivao, u trenutku sklapanja ugovora i tijekom otplate bio je zaposlen u raznim trgovačkim društvima, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, ali je na adresi ove kuće supruga registrirala obrt za fotografske djelatnosti, bavila se snimanjem svečanosti, kao što su svadbe i slično, s time da je tu kuću prodao 2010. godine. Konačno sudu je razumljiv i uvjerljiv dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, jer se time smanjila rata kredita, iako mu u banci nisu ništa objašnjavali, a u međuvremenu je ovaj kredit u cijelosti otplatio. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, pri čemu činjenica da je supruga tužitelja na adresi ove kuće registrirala obrt za fotografske djelatnosti, koju djelatnost dakako nije obavljala na adresi ove kuće, već je na toj adresi bilo samo formalno sjedište obrta, nikako ne rezultira time da tužitelj ne bi bio potrošač, a što ujedno znači da se ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine vezano uz ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u odnosu na prednika tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 02. lipnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire GŽ (stranica 163-182 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 796,20 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.793,72 kuna, što predstavlja iznos od 636,23 eura, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 32.020,45 kuna, odnosno iznosi 4.249,87 eura, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do 30. rujna 2015. godine iznose 1.675,81 eura. Nastavno sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 1.780,55 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 236,32 eura, s time da je Aneksom br. 1 Ugovora o kreditu utvrđena preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, po tečaju otplate kredita te iznosi 16.982,43 kuna, odnosno iznosi 2.253,96 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Treba ponovno napomenuti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa, a ujedno niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15.

15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 783409 od 23. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i razliku glavnice koja iznosi 236,32 eura, s time da je ujedno utvrdio da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 2.253,96 eura. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu oduzimati od preplate, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. U odnosu na konačno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 4.249,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 636,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 236,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke u nalazu i mišljenju utvrdio da preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 636,23 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 4.249,87 eura, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano potraživati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 636,23 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 4.249,87 eura i to sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate. Treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je prednik tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 236,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate sud je utvrdio da tužitelj ne može osnovano zahtijevati utuženi iznos na ime razlike glavnice, s obzirom da od razlike glavnice u iznosu od 236,32 eura treba umanjiti preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 2.253,96 eura, što iznosi -2.017,64 eura.

17. Isto tako u odnosu na prigovor radi prijeboja sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da prigovor radi prijeboja u iznosu od 2.282,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2016. godine do isplate, predstavlja preplatu priznatu konverzijom te sve iznose kada je tečaj bio niži, odnosno kada je kamata bila niža sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je dakle u pitanju iznos priznat konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, po kojoj osnovi tuženik niti ne može imati potraživanje prema tužitelju, a ujedno vezano uz tzv. negativne razlike, kada je tečaj, odnosno kamatna stopa bila niža, tužitelj niti nije išta stekao da bi isto bio obvezan vratiti, isplatiti tuženiku.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 1., članka 2. i članka 4. Ugovora o kreditu br. 783409 od 16. kolovoza 2006. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 4.249,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 636,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 236,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.282,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2016. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., II., III., V. i VI. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 02. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 28. studenog 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 17. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 14. svibnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

21. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 01. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 14. svibnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 14. svibnja 2026. godine