REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-2415/2025-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Nikolini Labuhar Bazina, u pravnoj stvari tužitelja KU (nom. Mario Mustapić) iz Zagreba, Nova cesta 121, OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Kseniji Čerin, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika NICRO d.o.o., Zagreb, Ulica Marijana Čavića 9, OIB: 71179651211 zastupanog po punomoćniku Mići Ljubenku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ljubenko & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom, sudskog raskida i naknade štete nakon glavne i javne rasprave zaključene 30. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja, zastupnika po zakonu tuženika UU i zamjenika punomoćnika tuženika Vanje Vargeca, odvjetnika, 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. siječnja 2023. koju je je tuženik NICRO d.o.o. izjavio tužitelju KU.

II. Sudski se raskida Ugovor o radu sklopljen 15. siječnja 2004. između tužitelja KU i tuženika NICRO d.o.o. s danom 30. studenim 2023.

III. Nalaže se tuženiku NICRO d.o.o. po osnovi naknade štete zbog sudskog raskida isplatiti tužitelju KU iznos od 9.475,62 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku NICRO d.o.o. naknaditi tužitelju KU trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja KU u djelu u kojem traži isplatu zatezne kamate na iznos od 9.475,62 EUR od utuženja do 13. svibnja 2026.

VI. Odbija se zahtjev tuženika NICRO d.o.o. za naknadu troška postupka u iznosu od 1.910,30 EUR.

r j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe predložena podneskom tužitelja KU od 19. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u radnom odnosu kod tuženika neprekidno bio od 1. srpnja 2001. do 17. siječnja 2023., kada mu je tuženik otkazao Ugovor o radu. Temeljem Ugovora o radu od 15. siječnja 2004. bio je zaposlen na radnom mjestu voditelja pogona proizvodnje, montaže i konstrukcije. Dana 16. siječnja 2023. zaprimio je Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 12. siječnja 2023. kojom mu je otkazan Ugovor o radu od 2. siječnja 2002. te je utvrđeno da mu radni odnos prestaje s danom dostave Odluke, da nema pravo na otkazni rok, kao niti pravo na otpremninu. Pobijanom Odlukom utvrđeno je da je iskoristio godišnji odmor za 2022. i razmjerni dio godišnjeg odmora za 2023., zbog čega mu ne pripada pravo na bilo kakvu naknadu za neiskorišteni godišnji odmor te je pozvan vratiti tuženiku sva sredstva rada, predmete i dokumentaciju u vlasništvu tuženika. Protiv navedene Odluke podnio je 25. siječnja 2023. zahtjev za zaštitu prava radnika sukladno čl. 133. Zakona o radu, a kojeg je tuženik zaprimio 31. siječnja 2023. te isti nije usvojio niti se u roku od 15 dana na njega očitovao. U pobijanoj Odluci tuženik kao prvenstveni razlog za otkaz Ugovora o radu navodi okolnost da je tužitelj 9. siječnja 2023. u e-mail prepisci s nadređenim radnikom, na upit koji se odnosio na pojašnjenje sadržaja poslova koje obavlja, nakon kratkog opisa poslova odgovorio: „Zbog pada kvalitete, prevara i laži (detalje mogu poslati pismeno, ako te interesira) ne radim na konkretnim projektima, čisto zato jer se prešla crvena crta dobre inženjerske prakse, uglavnom sve se svelo na prevare. Angažiran sam na radu kod sudskog vještaka za strojarstvo već godinama i predao sam zahtjev za polaganjem istoga, tako da svakodnevno gledam takve stvari, gdje se vara investitor i država, a na žalost to radi i naša firma." U pobijanoj Odluci tuženik dodaje da tužitelj svoje tvrdnje nije potkrijepio nikakvim dokazima, a u usmenom razgovoru s istim nadređenim radnikom, operativnim direktorom tuženika g. BU, iste optužbe je ponovio bez da ih je dokazao ili uputio na postojanje kakvih dokaza. Tužitelj se osvrće na navedeno te iznosi da je zaposlenik kod tuženika već preko 20 godina, u kojem razdoblju nikada nije dao povoda za sumnju u njegove radne sposobnosti ili predanost radnome mjestu i poslodavcu, a svoje radne zadatke obavljao je savjesno i pažljivo. Smatra netočnima navode tuženika da svoje tvrdnje nije potkrijepio dokazima, budući je u e-mail poruci od 9. siječnja 2023. jasno i nedvosmisleno priopćio svom nadređenom da mu sve detalje može poslati i pisanim putem, no neposredno nadređeni nije zatražio da mu pisanim putem opiše nepravilnosti i dostavi dokumentaciju. Nesporno je da je s neposredno nadređenim BU naknadno razgovarao i tom ga je prilikom upoznao s nepravilnostima koje su mu poznate. Tom prilikom upozorio ga je da je u lipnju 2021. imenovan Glavnim inženjerom gradilišta za radove Dogradnje uređaja za pročišćivanje otpadnih voda „Centar" – Zadar, u okviru Projekta: „Projekt poboljšanja vodno-komunalne infrastrukture aglomeracije Zadar – Petrčane", a koji se Projekt financira iz EU fondova, no Odluka o imenovanju nikada mu nije dostavljena. BU upoznao je s činjenicom da nije imao nikakvih saznanja o tome da je imenovan Glavnim inženjerom gradilišta sve do studenog ili prosinca 2021., kada mu je dostavljena dokumentacija koju je trebao potpisati, a što je odbio jer nije bio prisutan na sastancima, koordinacijama niti na gradilištu, o čemu je odmah izvijestio tadašnjeg neposrednog rukovoditelja CU te je zatražio da se odmah imenuje novi Glavni inženjer gradilišta. Nova Odluka o imenovanju Glavnog inženjera gradilišta donesena je tek 19. travnja 2022., zbog čega je opravdano postavio pitanje tko je potpisao dokumentaciju o tijeku gradnje i vršio nadzor nad radovima do tog trenutka i tko će, u slučaju nepravilnosti, za isto i odgovarati. Po stavu tužitelja, navodi koje je iznio u spornoj prepisci s nadređenim radnikom predstavljaju unutarnju prijavu nepravilnosti, kako je definirana člankom 19. stavkom 1. Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti u vezi sa člankom 22. stavkom 5. istog Zakona, jer je prijava zaprimljena od osobe koja nije ovlaštena za postupanje po istoj, a koja osoba je bila dužna bez odgode i bez izmjena proslijediti prijavu povjerljivoj osobi uz zaštitu identiteta prijavitelja nepravilnosti i povjerljivosti podataka iz prijave. Nadređeni radnik nije postupio sukladno navedenoj odredbi članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti, već je navode iz iste prijave prenio poslodavcu, ovdje tuženiku, koji se, suprotno kogentnim odredbama istog Zakona, odlučio osvetiti tužitelju na način da je donio pobijanu Odluku, odnosno uručio mu izvanredni otkaz. Odredbom članka 9. stavka 1. Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti izrijekom je određeno da se poslodavac ne može osvećivati ili prijetiti osvetom radniku koji je prijavio nepravilnost, dok se stavkom 2. istog članka određuje da se osvetom smatra otkaz ugovora o radu, a upravo je to tuženik učinio kada je saznao da je tužitelj prijavio nepravilnost. Tuženik je odbio postupiti po odredbi članka 119. stavka 2. Zakona o radu i omogućiti tužitelju iznošenje obrane, a obrazloženje tuženika da nije opravdano očekivati od poslodavca da pozove radnika na iznošenje obrane jer to ionako ne bi utjecalo na odluku poslodavca u suprotnosti je s preostalim dijelom obrazloženja pobijane Odluke. Iz obrazloženja tuženika, prema kojem tužitelj svoju izjavu nije potkrijepio nikakvim dokazom, moglo bi se zaključiti da, kada bi tu izjavu potkrijepio dokazom, tuženik mu ne bi izjavio izvanredni otkaz Ugovora o radu. Slijedom toga, tuženik mu je bio dužan omogućiti iznošenje obrane te, ukoliko zaista nije imao saznanja o nepravilnostima na koje je tužitelj upozoravao, saznati o kojim se nepravilnostima radi. Netočna je tvrdnja tuženika da tužitelj nije obavijestio ovlaštenu osobu tuženika – direktora o nepravilnostima u poslovanju, budući je u studenom ili prosincu 2021. rekao direktoru tuženika da nije u redu da ga se imenuje Glavnim inženjerom gradilišta bez da ga se o tome obavijesti, čime mu se onemogućuje vršenje stvarne kontrole radova na gradilištu te da ne može preuzeti odgovornost za način na koji su radovi obavljani jer o tome nema nikakvih saznanja. Od tog trenutka više nije bio pozvan niti na jedan sastanak, a direktor tuženika prekinuo je svaku komunikaciju s njim. Čak i da je točno da direktoru tuženika nije dao informacije o nepravilnostima, sama činjenica da je o tome izvijestio dva radnika koji su mu neposredno nadređeni jasno ukazuje na to da je njegova namjera bila otklanjanje nepravilnosti. Tuženik zapošljava preko 50 radnika, te je sukladno članku 20. i članku 21. Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti dužan donijeti opći akt kojim se uređuje postupak unutarnjeg prijavljivanja nepravilnosti i imenovati povjerljivu osobu i njezinog zamjenika koja je ovlaštena za zaprimanje prijava o nepravilnostima i postupanje po istima. Sukladno odredbama Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti, tužitelj je izvršio prijavu nepravilnosti poslodavcu putem neposredno nadređene osobe, a s obzirom na to da je prijavljenu nepravilnost počinio upravo direktor tuženika. U najboljoj namjeri i dobroj vjeri iznio je svoje sumnje u postojanje raznih nepravilnosti u poslovanju tuženika, stavljajući iste na znanje neposredno nadređenom u nadi da će dobiti podršku i uputu kako dalje postupati. Ovakav način unutarnje prijave u potpunosti je razuman i očekivan, s obzirom na to da je zaposleni radnik g. BU operativni direktor poslovanja te mu je u opisu posla, između ostalog, rukovođenje i nadgledanje svakodnevnog poslovanja, uključujući i moguće unutarnje nepravilnosti u poslovanju. Nerazumno je pretpostaviti da bi zaposlenik s 20 godina radnog staža kod istog poslodavca naprasno i neutemeljeno, bez povoda, počeo širiti neistine o istome, a pogotovo neposredno nadređenoj osobi koja je u upravljačkoj strukturi poslodavca. Opreza radi tužitelj iznosi da mu je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen 2. siječnja 2002., a s tuženikom je 15. siječnja 2004. sklopio Ugovor o radu, pa mu je tuženik otkazao nepostojeći ugovor o radu, što pobijanu Odluku čini ništavom. U točki 5. pobijane Odluke netočno se utvrđuje da je iskoristio razmjerni dio godišnjeg odmora za 2023. u trajanju od dva radna dana, slijedom čega mu ne bi pripadala naknada za neiskorišteni dio godišnjeg odmora. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud utvrdi da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 12. siječnja 2023., da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, te da se naloži tuženiku da ga vrati na posao koji je obavljao do donošenja Odluke o otkazu. Potražuje i troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tužitelj u podnesku od 19. rujna 2024. navodi da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika te predlaže da se s 30. studenim 2023. utvrdi sudski raskid Ugovora o radu. Također navodi da je kod tuženika bio u radnom odnosu 21,5 godinu te da ima 54 godine i obvezu uzdržavanja jednog djeteta koji je redovan student 5. godine te smatra da bi primjerena naknada štete iznosila 6 prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih mu 3 mjeseca prije prestanka Ugovora o radu. Slijedom navedenog uređuje tužbeni zahtjev na način da predlaže da se utvrdi da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu njegova Ugovora o radu od 12. siječnja 2023., da se raskine Ugovor o radu s danom 30. studenim 2023. (budući je od 1. prosinca 2023. zaposlen kod drugog poslodavca) te da mu tuženik na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 9.475,62 EUR s kamatom koja teče od dana utuženja do isplate. Također potražuje troškove postupka s kamatom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik tužitelju osporava postojanje procesnih pretpostavki, a time i procesnih ovlasti za vođenje ovog postupka, budući mu nije dostavio zahtjev za zaštitu prava radnika u skladu sa zakonom. Pozivom na članak 133. Zakona o radu iznosi da je tužitelj svoj zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa ovlašten podnijeti osobno ili putem punomoćnika, no takav zahtjev u svakom slučaju mora imati pisanu formu i u istome se mora navesti koje se pravo smatra povrijeđenim, opisati postupak poslodavca za koji se smatra da je to pravo povrijedio, te zaključno isti mora biti uredno potpisan, a poslodavcu dostavljen u izvorniku. U vezi s navedenim, tuženik upozorava da je od odvjetnika Nenada Horvata sa sjedištem ureda u Zagrebu, koji je navodno u to vrijeme zastupao tužitelja, preporučenom poštom s povratnicom primio ispis elektroničkog dokumenta naslovljenog „Zahtjev za zaštitu prava radnika" od 25. siječnja 2023., koji nije uredno potpisan niti po tužitelju osobno, niti po navodnom punomoćniku tužitelja, odvjetniku Nenadu Horvatu. Na kraju samog dokumenta naslovljenog „Zahtjev za zaštitu prava radnika" ne nalazi se izvornik bilo kakvog vlastoručnog potpisa ispisanog kakvom olovkom, već isključivo ispis potpisa koji nalikuje digitalnom potpisu kakav koriste odvjetnici (u ovom slučaju se kao potpisnik navodi gore imenovani odvjetnik Horvat), formiranom u elektroničkom dokumentu u PDF formatu. Posljedično tome, dokument naslovljen „Zahtjev za zaštitu prava radnika" od 25. siječnja 2023. nije valjano potpisan, budući da je člankom 12. Zakona o odvjetništvu propisano da je odvjetnik dužan svaki podnesak ili ispravu koju sastavi potpisati i na njih staviti pečat svog odvjetničkog ureda ili ih potpisati kvalificiranim elektroničkim potpisom. Pojašnjava se da je kvalificirani elektronički potpis – potpis koji se koristi za potpisivanje elektroničkih isprava, koje se dostavljaju odgovarajućim servisom, kao što je primjerice sustav e- Komunikacije kojim se elektronički dokumenti i pismena dostavljaju sudovima u propisanim postupcima, no ispisani elektronički dokument koji ne sadrži fizički potpis (i ako je primjenjivo pečat), već isključivo sadrži ispisani elektronički potpis, nije valjano potpisani dokument te se u najboljem slučaju radi o kopiji koja nema pravnu snagu izvornika. Sporno je i to je li odvjetnik Nenad Horvat uopće bio ovlašten za zastupanje tužitelja u postupku podnošenja zahtjeva za zaštitu prava radnika, budući punomoć dostavljena u prilogu ispisanog dokumenta sadrži isključivo pečat navedenog odvjetnika, bez potpisa, te izuzev imena i prezimena ne navodi nikakve druge podatke iz kojih bi se mogao zaključiti identitet potpisnika iste, dok uz relativno nečitak potpis na kraju same punomoći nije jasnim i čitkim rukopisom navedeno osobno ime potpisnika, slijedom čega je za zaključiti kako je i sama punomoć odvjetniku nevaljana. Zaključno, dokumentu naslovljenom „Zahtjev za zaštitu prava radnika" od 25. siječnja 2023. nedostaje propisana forma, te tuženik smatra kako mu tužitelj nikada nije formalno ispravno podnio zahtjev za zaštitu prava radnika, koji predstavlja procesnu pretpostavku za pokretanje sudskog spora radi zaštite prava radnika. Slijedom prethodno iznesenog, smatra kako tužitelju nedostaju procesne pretpostavke, te posljedično i ovlasti za vođenje ovog postupka, te predlaže odbaciti tužbu kao nepravovremenu. Opreza radi, podredno i za slučaj da sud ne prihvati osporavanje procesnih pretpostavki, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini. Nesporno je da je tužitelj bio zaposlenik tuženika u razdoblju od 1. srpnja 2001. do 17. siječnja 2023., no tuženik osporava da bi Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 12. siječnja 2023. bila nezakonita. Tuženik smatra da tužitelj doista nikada nikome nije dostavio nikakve dokaze u prilog svojim tvrdnjama te je objede na račun svog poslodavca iznio na upit nadređenog zaposlenika g. BU, o sadržaju i opisu poslova koje obavlja, dakle ne u namjeri da podnese prijavu nepravilnosti, kako to tužitelj, pokušavajući opravdati svoj postupak, prikazuje navodima tužbe. Stoga ne može biti mjesta tvrdnji kako je riječ o prijavi, budući u konačnici nedostaje inicijativa na strani tužitelja, a iz sadržaja njegove tvrdnje vidljivo je da nema namjeru prijavljivati nepravilnosti, niti se nadređenom radniku obraća s tim ciljem i svrhom, već opisuje svoje radne zadatke i daje svoje viđenje razloga zbog kojih je taj opseg smanjen, grubo vrijeđajući poslodavca. Tuženik pojašnjava da je opseg poslova koje je tužitelj obavljao značajno smanjen zbog propusta tužitelja da u toku radnog staža vrši dodatne edukacije potrebne za upoznavanje s novim metodama, načinima, ali i sredstvima rada, slijedom čega tužitelj u praksi nije mogao pratiti radne procese niti u istima adekvatno sudjelovati, što je rezultiralo smanjenjem u opsegu radnih zadataka koje je tužitelj obavljao, a posljedica čega je nezadovoljstvo na strani tužitelja, koje je iskazao iznoseći neistinite tvrdnje i to neposredno nadređenom radniku. Tužitelj neposredno nadređenom radniku nije prišao s namjerom da izvrši kakvu prijavu nepravilnosti, niti je iz sadržaja njegove tvrdnje moguće zaključiti njegovu namjeru da prijavi nepravilnosti, u protivnom ne bi čekao da ga se pita koji su njegovi radni zadaci, te ne bi u odgovoru na pitanje, u formi opravdanja, a ne prijave, iznio objede na račun poslodavca. K navode tužitelja, upravo uslijed konteksta u kojem su dani, nije doživio kao prijavu, niti je po istima smatrao potrebnim postupiti na bilo koji način, osobito stoga što mu tužitelj ni nakon dodatnog razgovora na istu temu nije dao nikakav konkretan primjer ili dokaz koji bi navodio na zaključak kako isti iznosi istinite tvrdnje. U pogledu navoda tužitelja o imenovanju za Glavnog inženjera gradilišta, tuženik iznosi da je tužitelj nedvojbeno bio upoznat s činjenicom imenovanja, i to već u procesu koji je prethodio sklapanju Ugovora za radove na projektu dogradnje uređaja za pročišćivanje otpadnih voda „Centar" – Zadar, na koji se tužitelj navodima tužbe poziva, međutim isti svojevoljno nije prisustvovao sastancima, te je posljedično manjku zalaganja tužitelja za Glavnog inženjera gradilišta u konačnici imenovan g. DU. U odnosu na konkretni projekt Dogradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda „Centar" – Zadar, na istome je nadzor vršen na još dvije više instance, i to strojarski nadzor, gdje ovlaštena osoba nadzire izvršenje obaveza iz područja rada tuženika, te nadzor nad cijelim projektom, a koji nisu imali primjedbi na rad tuženika. Tuženik nije smatrao potrebnim omogućiti tužitelju iznošenje obrane, budući je nejasno što bi točno tužitelj mogao reći da opravda svoj postupak, jer se u svom poslovanju u svemu pridržava ne samo važećih propisa, već i pravila struke, te je svjestan kako tužitelj ne bi mogao producirati nikakav dokaz u korist svojih tvrdnji, a niti posljedično opravdati iste. Opisano postupanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obaveza iz radnog odnosa utvrđenu Pravilnikom o radu, te je dodatno, obzirom na sadržaj iskaza tužitelja, tuženik izgubio povjerenje u istoga, a posljedično je njihov odnos uslijed postupaka tužitelja narušen, te nastavak radnog odnosa tužitelja više nije bio moguć, slijedom čega je bio prisiljen donijeti Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja. Slijedom prethodno iznesenog, predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbaci kao nepravovremene i naloži tužitelju da mu naknadi trošak vođenja ovog postupka, podredno, da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te naloži tužitelju da mu naknadi troškove vođenja ovog parničnog postupka.

4. Tužitelj je podneskom od 19. rujna 2024. preinačio tužbu na način da sada traži da sud prvog stupnja utvrdi da nije dopuštena Odluka o otkazu, da sudski raskine Ugovor o radu te naloži tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 9.475,62 EUR. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 190. stavka 2. i 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00. , 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP) odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

5. Na ročištu održanom 15. travnja 2024. stranke su učinile nespornim da u vrijeme otkazivanja Ugovora o radu tužitelju kod tuženika nije bilo utemeljeno radničko vijeće niti je djelovao sindikalni povjerenik.

6. Na ročištu održanom 10. travnja 2025. tuženik je učinio nespornim da je tužitelj u vrijeme otkazivanja Ugovora o radu imao obvezu uzdržavanja jednog djeteta koje se redovno školuje te da je prosječna plaća tužitelja u prethodna tri mjeseca prije otkazivanja Ugovora o radu iznosila 1.579,27 EUR.

7. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 14. veljače 2023. i od 10. travnja 2024. (str. 7-9 i 118-121 spisa), Ugovora o radu od 15. siječnja 2004. (str. 10-12 spisa), Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 12. siječnja 2023. (str. 13-15 spisa), zahtjeva za zaštitu prava od 25. siječnja 2023. (str. 16-18 spisa), poruke elektroničke pošte tužitelja od 9. siječnja 2023. (str. 19 spisa), Odluke tuženika od 19. travnja 2022. (str. 20 spisa), izjave tužitelja od 19. svibnja 2023. (str. 37 spisa), rješenja Hrvatske komore inženjera strojarstva od 18. veljače 2020. (str. 38-40 spisa), potvrdu Hrvatskog društva za zaštitu materijala do 19. svibnja 2014. (str. 41 spisa), uvjerenja da je tužitelj pohađao seminar za proizvođače specijalne Ex opreme od 5. prosinca 2019. (str. 42 spisa), potvrde Hrvatske komore inženjera strojarstva od 19. svibnja 2023. (str. 43 spisa), uvjerenja o položenom stručnom ispitu za obavljanje poslova prostornog uređenja i graditeljstva od 30. studenog 2012. (str. 44 spisa), Odluke tuženika od 21. ožujka 2022. (str. 56 spisa), Odluke tuženika o imenovanju povjerljive osobe i zamjenika povjerljive osobe za unutarnje prijavljivanje nepravilnosti od 5. lipnja 2023. i 15. srpnja 2019. (str. 57-59 i 123- 125 spisa), poništenog građevinskog dnevnika (str. 60-63 spisa), poruke elektroničke pošte od 11. srpnja 2018. (str. 64 spisa), građevinskog dnevnika (str. 68-76 spisa), poruke elektroničke pošte od 12. travnja 2022. (str. 86 spisa), privremene situacije br. 1, računa 647/1/1 za radove izvršene od 1. ožujka 2022. do 31. ožujka 2022. (str. 87 spisa), obavijesti o potraživanju 1/2021 od 3. studenog 2021. (str. 89 spisa), građevinske dozvole od 7. svibnja 2019. (str. 96100 spisa), izmjena i dopuna građevinske dozvole od 9. prosinca 2021. (str. 101-105 spisa), zahtjeva za izmjenu i/ili dopunu građevinske dozvole od 29. lipnja 2023. (str. 113 spisa), Prvog dodatka Ugovora o javnoj nabavi broj 943/2021 od 2. ožujka 2022. (str. 114-115 spisa) i obračunskih listi plaća tužitelja od listopada 2022. do prosinca 2022. (str. 136-138 spisa), uporabne dozvole od 10. siječnja 2025. (str. 244- 246 spisa), zapisnika o tehničkom pregledu građevine infrastrukturne namjene od 10. prosinca 2024. (str. 247-265 spisa), zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu od 10. prosinca 2024. (str. 266-268 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (str. 128- 130 spisa), zastupnika po zakonu tuženika UU (str. 130-133 spisa) te svjedoka BU (str. 146148 spisa) i DU (str. 160-162 spisa).

8. Na ročištu održanom 10. travnja 2025. punomoćnici stranaka odustali su od preostalih dokaznih prijedloga. Na ročištu održanom 30. ožujka 2026. punomoćnik tuženika predložio je saslušanje svjedokinje KUT na okolnost načina i pravilnosti izvođenja radova za cjelokupno razdoblje trajanja projekta te dopunsko saslušanje zastupnika po zakonu tuženika na okolnost angažiranosti tužitelja na projektu dok je bio imenovan glavnim inženjerom i na okolnost pravilnosti izvedenih radova nakon otkazivanja ugovora o radu. Prijedlog za saslušanjem svjedokinje KUT sud nije uzeo u obzir sukladno odredbi članka 299. stavka 3. ZPP-a i to glede razdoblja od početka izvođenja radova do zaključenja prethodnog postupka. Glede razdoblja nakon toga, a i glede cjelokupnog trajanja projekta, činjenice o kojima bi svjedokinja iskazivala nisu relevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, pa je sud u tom dijelu odbio prijedlog za saslušanjem navedene svjedokinje. Prijedlog za dopunskim saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika sud je odbio. Zamjenik punomoćnika tuženika bio je nazočan ročištu na kojemu je saslušan zastupnik po zakonu tuženika UU te je imao mogućnost postaviti mu pitanja na okolnost angažiranosti tužitelja na projektu dok je bio imenovan glavnim inženjerom. Što se tiče okolnosti pravilnosti izvedenih radova nakon otkazivanja ugovora o radu tužitelja, činjenice o kojima bi zastupnik po zakonu tuženika iskazivao, nisu relevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

9. Na temelju provedenog postupka, a cijeneći dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

10. Općinski radni sud u Zagrebu je presudom od 9. svibnja 2025., poslovni broj: Pr- 259/2023 odbio tužbeni zahtjev u cijelosti te naložio tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR.

11. Županijski sud u Vukovaru je rješenjem od 14. studenoga 2025., poslovni broj: Gž R-52/2025 uvažio žalbu tužitelja KU kao osnovana te ukinuo presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-259/2023-35 od 9. svibnja 2025. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju odluke Županijski sud u Vukovaru navodi da će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovom odlukom, prije svega će kritički analizirati mail tužitelja upućen neposredno nadređenom djelatniku, činjenicu predstavlja li navedeni mail prijavu nepravilnosti te je li postojala obveze nadređenog djelatnika istu prijavu dostaviti povjerljivoj osobi odnosno osobi nadležnoj za postupanje po takvim prijavama, analizirat će činjenicu je li tuženiku kao poslodavcu nastupila šteta i ako je u čemu se ista sastoji, analizirat će razmjernost odluke tuženika u odnosu na upućeni mail tužitelju kao i ostale činjenice na koje je upozoren ovom odlukom, a potom će donijeti novu odluku koja će biti potpuno i detaljno obrazložena.

12. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. siječnja 2023. (dalje: Odluka o izvanrednom otkazu), zahtjev tužitelja za raskidom Ugovora o radu te zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog sudskog raskida.

13. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o radu 15. siječnja 2004. na neodređeno vrijeme kojim je ugovoreno da će tužitelj obavljati poslove voditelja pogona proizvodnje, montaže i konstrukcije te ostale poslove po nalogu direktora te da je tužitelj 9. siječnja 2023. poslao poruku elektroničke pošte nadređenom rukovoditelju BU (str. 19 spisa).

14. Sporno je je li tužitelj dostavio zahtjev za zaštitu prava tuženiku sukladno odredbama Zakona o radu, je li tuženik proveo postupak otkazivanja Ugovora o radu tužitelju u skladu sa odredbama Zakona o radu, je li postojao opravdani razlog za izvanredni otkaz Ugovora o radu tužitelju, je li tužitelj porukom elektroničke pošte od 9. siječnja 2023. izvršio unutarnje prijavljivanje nepravilnosti sukladno odredbama Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti i je li posljedica pogrešno navedenog datuma Ugovora o radu koji se otkazuje ništetnost otkaza.

15. Iz zahtjeva za zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa proizlazi da ga je tužitelj sačinio 25. siječnja 2023., s time da tuženik ne spori da je zaprimio predmetni zahtjev i da mu je sadržaj istog poznat, međutim, ističe da zahtjev mora imati pisanu formu i da treba biti dostavljen poslodavcu u izvorniku. Također navodi da isti nije potpisan od strane tužitelja i da mu tužitelj nikada nije formalno ispravno podnio zahtjev za zaštitu prava, s time isto predstavlja procesnu pretpostavku za pokretanje sudskog spora radi zaštite prava radnika te stoga predlaže odbaciti tužbu. Odredbom članka 133. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23., dalje; ZR) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Dakle, iz navedene odredbe ZR- a ne proizlazi da je propisana forma zahtjeva za zaštitu prava, kao što nije propisano niti da isti mora biti u izvorniku ili ovjerenoj preslici. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da je propisan rok od 15 dana u kojem je radnik dužan podnijeti zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, a što je tužitelj i učinio po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba. Naime, iz zahtjeva za zaštitu prava proizlazi da je podnositelj tužitelj, da istu podnosi putem punomoćnika i da je prilog iste punomoć te da je podnosi jer smatra da mu je Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 12. siječnja 2023., koju je zaprimio 16. siječnja 2023., povrijeđeno njegovo pravo i predlaže da se ista stavi izvan snage. Tuženik nije dostavio punomoć kojom je tužitelj opunomoćio odvjetnika Nenada Horvata i koja je priložena uz zahtjev za zaštitu prava i za koju je naveo da ima nedostataka te sud njegove navode o nedostacima punomoći nije mogao provjeriti. Međutim, bez obzira na navedeno, odnosno za slučaj da punomoć odvjetniku Nenadu Horvatu ima nedostataka, tužitelj je dostavio svoju Izjavu (str. 37 spisa) sukladno odredbi članka 1129. Zakona o obveznim odnosima, kojom je odobrio radnje odvjetnika Nenada Horvata odnosno odobrio je podnošenje zahtjeva za zaštitu prava po navedenom odvjetniku. Slijedom navedenog sud smatra da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava podnio sukladno odredbi članka 133. stavka 1. ZR-a, a navode tuženika da treba odbaciti tužbu ocijenio je neosnovanim. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 16. veljače 2023., ista je pravovremena, odnosno podnesena je u roku propisanom odredbom člankom 133. stavkom 2. ZR-a.

16. S obzirom da je nesporno da u vrijeme otkazivanja Ugovora o radu tužitelju, kod tuženika nije bilo utemeljeno radničko vijeće niti je djelovao sindikalni povjerenik, nije postojala obveza tuženika za savjetovanjem u smislu odredbe članka 150. ZR-a.

17. Vezano za navode tužitelja da je Odluka o otkazu ništetna jer mu je otkazan Ugovor o radu od 2. siječnja 2002. (nepostojeći ugovor) budući je s tuženikom sklopio Ugovor o radu 15. siječnja 2004., treba ukazati da omaška u navođenju datuma Ugovora o radu koji se otkazuje nema za posljedicu ništetnost Odluke o otkazu, budući se može otkazati samo Ugovor o radu koji je u to vrijeme na snazi. Ovakav pravni stav da pogreška u naznaci datuma ugovora koji se otkazuje u odluci o otkazu ugovora o radu ne čini prijepornu odluku ništetnom iskazan je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-228/2019., Rev-725/11. i dr.

18. Odredbom članka 119. stavka 2. ZR-a propisano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

19. Člankom 116. stavkom 1. ZR-a propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

20. U obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu tuženik navodi da je tužitelj u razgovoru s nadređenim radnikom samo ponovio svoje tvrdnje ne pokušavajući ih opravdati niti potkrijepiti dokazom. Stoga tuženik zaključuje da se radi o malicioznom ponašanju radnika radi kojeg tužitelju nije omogućio iznošenje obrane i ništa što bi radnik rekao u svojoj obrani nebi moglo promijeniti donošenje Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. U konkretnom slučaju, ovaj sud je mišljenja kako nisu postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da omogući tužitelju iznošenje obrane. Svrha obveze iz članka 119. stavka 2. ZR-a nije samo formalne prirode. Radi se o proceduralnom jamstvu usmjerenom prema zaštiti radnika od ishitrenih i preuranjenih odluka poslodavca. Obrana radnika ima smisao i pravni učinak upravo zato što bi, ako bi bila provedena, mogla poslodavca odvratiti od donošenja odluke o otkazu ili mu pružiti informacije temeljem kojih bi drugačije sagledao situaciju. Kako je tužitelj u poruci elektroničke pošte od 9. siječnja 2023. naveo, i to podebljanim tekstom, da može primatelju poruke, kao svom rukovoditelju, poslati i detalje ako ga zanimaju, upućuje na to da je tužitelj bio spreman argumentirati i dostaviti detalje vezano uz njegove navode u poruci. Također, tuženik tužitelju niti u jednom trenutku, u tijeku cijelog radnog odnosa koji je trajao više 21 godinu, nije uputio upozorenje niti mu ukazao na ikakve propuste u radu. S obzirom na prethodno navedeno, ovaj sud je mišljenja, da nisu postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužitelju omogući iznošenje obrane. Ovaj sud posebno naglašava da je, u skladu s praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sama procesna povreda, tj. neomogućavanje radniku iznošenje obrane, dovoljan i autonoman razlog za utvrđenje da je otkaz nedopušten kada nije dokazano da su za to postojale opravdane okolnosti (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-4878/19, Rev-781/2022 i dr.).

21. Dodatno, sud je ujedno utvrđivao i pravnu prirodu poruke elektroničke pošte tužitelja od 9. siječnja 2023., odnosno predstavlja li ista prijavu nepravilnosti sukladno odredbama Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti („Narodne novine“ broj: 46/22., dalje: ZZPN) kako to ističe tužitelj ili ne. Odredbom članka 17. ZZPN-a propisan je sadržaj prijave nepravilnosti te je u stavku 1. propisano da takva prijava sadrži podatke o prijavitelju nepravilnosti, prijavljenom tijelu ili osobi te informacije o nepravilnostima. Nadalje odredbom članka 19. stavka 1. ZZPN-a propisano je da je unutarnje prijavljivanje nepravilnosti prijavljivanje nepravilnosti poslodavcu. Poslodavac (tuženik) je Odlukom od 15. srpnja 2019. imenovao povjerljivu osobu (ŽU) i zamjenika povjerljive osobe (DU) za unutarnje prijavljivanje nepravilnosti. Sukladno članku 22. stavku 5. ZZPN-a, ako je prijavu nepravilnosti kod poslodavca zaprimila osoba koja nije nadležna za postupanje po prijavi nepravilnosti, ista ju je dužna bez odgode proslijediti povjerljivoj osobi. Svjedok DU kojem sud vjeruje u tom djelu iskaza i koji je u to vrijeme bio zamjenik povjerljive osobe kod tuženika te je mijenjao odsutnog ŽU, izrijekom je iskazao da ga je o predmetnoj poruci elektroničke pošte tužitelja obavijestio direktor BU. Na poseban upit što je učinio s predmetnim e- mailom kao povjerljiva osoba, svjedok DU je iskazao da su (svjedok BU i on) e-mail shvatili ozbiljno te da su ga „usmjerili na direktora, koji je tada odlučio o daljnjem tijeku." Sud zaključuje da je sadržaj e-maila bio poznat zamjeniku povjerljive osobe, koji je poruke elektroničke pošte tužitelja ocijenio kao prijavu nepravilnosti, međutim, on i direktor BU su svjesno donijeli odluku da ju proslijede direktoru umjesto da svjedok DU preuzme daljnje radnje po prijavi nepravilnosti sukladno odluci o njegovom imenovanju od 15. srpnja 2019. Sud je kao uvjerljive i logične prihvatio iskaze zastupnika po zakonu tuženika i svjedoka DU u dijelu u kojem su naveli da je naprijed navedena Odluka tuženika bila obješena na više mjesta u firmi, odnosno na oglasnoj ploči, s time da je svjedok DU naveo da su postojale dvije oglasne ploče - jedna u uredu inženjeringa, a druga u prizemlju da svi radnici mogu vidjeti što je objavljeno, a zastupnik po zakonu tuženika kojem sud vjeruje u tom dijelu iskaza, je još dodao da je isto objavljeno i na internetskim stranicama firme. Stoga sud nije povjerovao iskazu svjedoka BU u dijelu u kojem je naveo da u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije znao da je kod tuženika imenovana osoba za unutarnje prijavljivanje nepravilnosti.

22. Sukladno članku 6. točki 1. ZZPN-a, nepravilnost su radnje ili propusti koji su protupravni i odnose se na područje primjene zakona, ili su u suprotnosti s ciljem ili svrhom tih propisa. Sukladno članku 6. točki 2. ZZPN-a, informacije o nepravilnostima su informacije, uključujući opravdane sumnje, o stvarnim ili mogućim nepravilnostima koje su se dogodile u organizaciji u kojoj prijavitelj radi. Sukladno članku 6. točki 4. ZZPN- a, prijava ili prijaviti znači usmeno ili pisano prenošenje informacija o nepravilnostima bez ikakvih formalnih zahtjeva forme ili posebnog naslovljavanja. Sukladno članku 12. stavku 1. ZZPN-a, prijavitelji nepravilnosti ostvaruju pravo na zaštitu ako su:

- imali opravdani razlog vjerovati da su prijavljene informacije istinite u trenutku prijave i

- informacije su obuhvaćene područjem primjene zakona.

Sukladno članku 4. stavku 1. točki b) ZZPN-a, zakon štiti prijave nepravilnosti koje utječu na financijske interese Europske unije kako je navedeno u članku 325. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i dodatno utvrđeno u relevantnim mjerama Europske unije. Sukladno članku 4. stavku 1. toč. d) ZZPN-a, zakon se primjenjuje i na nepravilnosti koje se odnose na druge odredbe nacionalnog prava ako se takvim kršenjem ugrožava javni interes.

23. Tužitelj je u poruci elektroničke pošte od 9. siječnja 2023. naveo:

- da zbog pada kvalitete, prevare i laži ne radi na konkretnim projektima jer se prešla crvena crta dobre inženjerske prakse,

- da se varaju investitor i država, a to radi i njihova firma,

- da detalje može dostaviti pisanim putem.

24. Tužitelj je u iskazu, kojem sud vjeruje, pojasnio da je navedeno napisao zbog situacije u kojemu je bez znanja imenovan za glavnog inženjera gradilišta na projektu financiranom iz europskih fondova (Dogradnja uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, Centar Zadar), te da je tuženik želio da retroaktivno potpiše građevinske dnevnike za period u kojemu nije bio prisutan na gradilištu ni upoznat s radovima. Kako je tužitelj to odbio, imenovan je drugi glavni inženjer gradilišta. Dodatno se napominje da je svjedok BU, kojem sud vjeruje u tom djelu iskaza, potvrdio da je tuženik u razgovoru koji je uslijedio nakon predmetne poruke elektroničke pošte govorio o projektu Zadar, međutim svjedok se nije sjećao detalja i nije se želio miješati u odnose koje su prethodile njegovom zapošljavanju. Tijekom postupka tuženik nije dokazao da je tužitelju dostavio Odluku kojim se imenuje glavnim inženjerom gradilišta na projektu Dogradnja uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, Centar Zadar. U konkretnom slučaju, ovaj sud je mišljenja kako su informacije iz poruke elektroničke pošte tužitelja od 9. siječnja 2023. u dosegu ZZPN-a budući je predmetni projekt financiran iz europskih fondova. Tužiteljeva tvrdnja da se prešla crvena crta dobre inženjerske prakse, u kontekstu koji je pojasnio, odnosi se i na kršenje odredbi Zakona o gradnji (osobito obveza nadzornog inženjera da nadzire radove i ovjerava građevinski dnevnik samo za radove kojima je stvarno bio prisutan i zahtjeva za tehničkom ispravnošću i kvalitetom), a kršenje tih propisa ugrožava javni interes. Također, sud smatra da je tužitelj imao opravdani razlog vjerovati u istinitost navoda s obzirom na činjenicu da je isti imenovan za glavnog inženjera gradilišta bez znanja odnosno da mu odluka o imenovanju nije dostavljena i s obzirom na njegovo dotadašnje radno iskustvo te rad na brojim projektima tuženika. Tuženik je u Odluci o izvanrednom otkazu naveo da tužitelj svoje navode „nije potkrijepio nikakvim dokazima." Ovaj prigovor pravno je irelevantna. Zakon ne uvjetuje zaštitu prijavitelja nepravilnosti dostavljanjem dokaza kojima potkrjepljuju svoje navode, već je dovoljno da prijavitelj nepravilnosti ima opravdani razlog vjerovati da su prijavljene informacije istinite u trenutku prijave, a tužitelj je čak i eksplicitno ponudio dostavu dodatnih detalja pisanim putem. Suprotno tome, tuženik nije zatražio dostavu daljnjih informacije već je tužitelju otkazao ugovor o radu Odlukom o izvanrednom otkazu od 12. siječnja 2023. Sukladno članku 9. stavku 1. ZZPN-a, poslodavac se ne smije osvećivati prijavitelju nepravilnosti zbog prijavljivanja nepravilnosti. Zastupnik po zakonu tuženika UU je i u svom iskazu, potvrdio da je isključivi i jedini razlog otkaza upravo predmeta poruke elektroničke pošte od 9. siječnja 2023. S obzirom da se poslodavac ne smije osvećivati prijavitelju nepravilnosti, a da se osvetom smatra otkazivanje ugovora o radu, na temelju članka 9. stavka 3. ZZPN-a Odluka o izvanrednom otkazu ne proizvodi pravne učinke.

25. Također, ovaj sud navodi da sve i da postoje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužitelju omogući iznošenje obrane te da poruka elektroničke pošte od 9. siječnja 2023. ne predstavlja prijavu nepravilnosti, prema ocjeni ovog suda, ponašanje tužitelja, odnosno njegove izjave citirane u obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu, a koje su sadržane u poruci elektroničke pošte od 9. siječnja 2023. upućene nadređenom rukovoditelju BU, ne predstavljaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu u smislu članka 116. stavka 1. ZR-a. Dodatno se navodi da je sud uzeo u obzir samo otkazne razloge navedene u Odluci o izvanrednom otkazu, jer u sudskom postupku nije dopušteno proširivati otkazne razloge.

26. Pri navedenoj ocjeni (vrednovanju) tužiteljeva nespornog postupanja upućivanjem poruke elektroničke pošte od 9. siječnja 2023. svom nadređenom rukovoditelju BU, osim sadržaja navedene poruke, ovaj sud je imao u vidu i sve okolnosti predmetnog slučaja. U ocjeni je li izrečena sankcija (izvanredni otkaz ugovora o radu) tužitelju primjerena te razmjerna učinjenom u konkretnom slučaju, odnosno da li ponašanje tužitelja u konkretnom slučaju predstavlja takvo skrivljeno ponašanje koje čini opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, ovaj sud je imao u vidu dosadašnju sudsku praksu, a u sklopu toga i pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzeta u Odluci broj U-III-4441/17 od 10. ožujka 2020., koja su prihvaćena i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2020-3 od 07. rujna 2021.

27. Tužitelj je kod tuženika bio zaposlen neprekidno od 2. siječnja 2002. godine, što znači da je na dan donošenja Odluke o izvanrednom otkazu imao više od 21 i pol godinu radnog staža tuženika. Također, tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelju nikada ranije nije upućeno niti jedno pisano upozorenje, opomena niti ikakva primjedba na rad ili ponašanje. Radi se, dakle, o radniku koji je u razdoblju od više od dva desetljeća gradio ugled urednog, pouzdanog i stručnog radnika. Također se ističe da je sporne izjave tužitelj iznio isključivo u internoj komunikaciji, u odgovoru na direktan upit svog neposredno nadređenog direktora. Tuženik nije dokazao da je tužitelj obavijestio javnost, medije, konkurenciju, druge radnike tuženika ili treće osobe izvan tvrtke. Štoviše, zastupnik po zakonu tuženika sam je izjavio da ne zna tko je predmetne navode prenio drugim radnicima, dobavljačima ili kupcima, dodavši tek da je „možda g. BU to rekao radnicima, ili je pak tužitelj to rekao radnicima, te se isto proširilo", pri čemu tuženik nije dokazao niti konkretnu štetu koja bi mu nastala zbog navodnog širenja predmetnih navoda. Izjave tužitelja, po mišljenju suda, nisu bile uvredljive ili klevetničke naravi usmjerene na omalovažavanje poslodavca, nego su, na neugodan način, odražavale njegovo stručno uvjerenje o kvaliteti radova i postupanju tuženika. Tužitelj je, ujedno, u svom iskazu naveo da je namjera pisanja predmetne poruke bila samo da se napravi iskorak u smislu da se nepravilnosti isprave i da se tuženik drži Zakona o gradnji i pravila struke. Činjenica kritiziranja rada poslodavca, posebice ako nije praćeno uvredljivim izrazima i nije usmjereno na nanošenje štete, po mišljenju ovog suda ne mogu opravdati, u konkretnom slučaju, izricanje najstrožeg oblika sankcije radniku (izvanrednog otkaza ugovora o rad). Uzevši u obzir kontekst slučaja u cjelini i to da je tužitelj odgovorio na upit nadređenog rukovoditelja koje poslove obavlja iznoseći ujedno i svoja osobna uvjerenja, a vodeći računa o obvezi o zaštite dostojanstva, časti i ugleda tuženika, jer se radi o ne samo zakonom zaštićenim vrijednostima, već i o pravu zaštićenom Ustavom (čl. 35.), ne može se ujedno ignorirati prava tužitelja koja proizlaze iz ustavnog jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli. Radi se o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je potrebno postignuti pravičnu ravnotežu tih prava. Kada su u pitanju radni odnosi, odnos poslodavca i radnika mora se temeljiti na uzajamnom povjerenju i ponašanju u dobroj vjeri. Međutim, ponašanje u dobroj vjeri ne podrazumijeva i apsolutnu dužnost lojalnosti prema poslodavcu, kao ni toliki stupanj diskrecije da bi radnik bio u potpunosti lišen svog prava na slobodu izražavanja, osobito ako to svoje pravo koristi na način koji ne predstavlja grubo vrijeđanje poslodavca i bez korištenja uvredljivih izraza. Stoga, uzimajući u obzir iznimno dug radni staž tužitelja od više od 21 godinu bez ijednog prethodnog upozorenja, internu i ograničenu narav spornih izjava, stručni kontekst i motiv tužiteljevih izjava koji nisu bili usmjereni na grubo vrijeđanje poslodavca već na iznošenje osobnog stručnog stajališta i osobnih uvjerenja, valja zaključiti da Odluka o izvanrednom otkazu ne zadovoljava zahtjev razmjernosti koji je pretpostavka dopuštenosti izvanrednog otkaza. Primijenjena sankcija (izricanje izvanrednog otkaza) nije bila razmjerna stupnju ozbiljnosti spornog ponašanja, a njome nije postignuta pravična ravnoteža između prava tuženika na zaštitu poslovnog ugleda i ustavnog prava tužitelja na slobodu mišljenja i izražavanja misli, što izvanredni otkaz čini nedopuštenim.

28. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

29. Vezano za navode iz tužbe da je tuženik netočno naveo da je tužitelj iskoristio razmjerni dio godišnjeg odmora za 2023. u trajanju od dva dana pa mu ne pripada naknada za neiskorišteni dio godišnjeg odmora, treba navesti da tužitelj na navedene okolnosti nije stavljao dokazne prijedloge, a niti je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu s toga osnova.

30. Na temelju odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, na zahtjev tužitelja raskinut je Ugovor o radu sklopljen 15. siječnja 2004. između tužitelja KU i tuženika NICRO d.o.o. s danom 30. studenim 2023., kao danom koji prethodi danu kada je tužitelj zasnovao radni odnos kod novog poslodavca. Dan zapošljavanja kod novog poslodavca sud je utvrdio uvidom u potvrdu (elektronički zapisnik HZMO-a) od 10. travnja 2024. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

31. S obzirom da je tuženik učinio nespornim da je tužitelj u vrijeme otkazivanja Ugovora o radu imao obvezu uzdržavanja jednog djeteta koje se redovno školuje te da je prosječna plaća tužitelja u prethodna tri mjeseca prije otkazivanja Ugovora o radu iznosila 1.579,27 EUR, na temelju odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, tužitelju je dosuđena naknada štete u visini od šest ugovorenih mjesečnih bruto plaća što ukupno iznosi 9.475,62 EUR. Pritom je uzeto u obzir neprekidno trajanje radnog odnosa, da je tužitelj u trenutku otkazivanja ugovora o radu bio srednje životne dobi (54 godine) te da je imao obvezu uzdržavanja jednog djeteta koja se redovito školuju. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

32. Na dosuđeni iznos naknade štete, tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO). Tijek zateznih kamata je određen od dana donošenja presude odnosno od 14. svibnja 2026. jer je danom donošenja presude utvrđeno da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena i da se sudski raskida ugovor o radu, pa je u tom trenutku utvrđena odgovornost tuženika i visina njegove novčane obveze.

32.1. Iz prethodno navedenog razloga sud je odbio dio zahtjeva tužitelja u djelu u kojem traži isplatu zatezne kamate na iznos od 9.475,62 EUR od utuženja do 13. svibnja 2026. te je odlučio kao u točki V. tužbenog zahtjeva.

33. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, a trošak je, do postavljanja novčanog tužbenog zahtjeva, odmjeren sukladno Tbr. 7. točki 2. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa), a nakon postavljanja novčanog tužbenog zahtjeva prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.475,62 EUR. Tužitelju je, do trenutka postavljanja novčanog tužbenog zahtjeva (podnesak od 19. rujna 2024.), dosuđen trošak u visini jednokratne nagrade od 400,00 EUR (Tbr. 7/2 i Tbr. 54 Tarife), a nakon postavljanja novčanog tužbenog zahtjeva priznat mu je trošak po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

-pristup na ročište održano 20. rujna 2024. u visini od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 i 54 Tarife),

-pristup na ročište održano 3. veljače 2025. u visini od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 i 54 Tarife),

-pristup na ročište održano 10. travnja 2025. u visini od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 i 54 Tarife),

-pristup na ročište održano 30. ožujka 2026. u visini od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 i 54 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a od 25% (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

34. Na dosuđeni trošak parničnog postupka, tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO-a.

35. Zahtjev tuženika za naknadu troška postupka odbijen je kao neosnovan, na temelju odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a. Stoga je, odlučeno kao u točki VI. izreke ove presude.

36. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 14. svibnja 2026.

Sutkinja:

Nikolina Labuhar Bazina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku