REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Osijeku
Stalna služba u Belom Manastiru
31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53
P-1254/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, po odvjetnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14.4.2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 14.5.2026.
p r e s u d i o j e
I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208516528 sklopljenog dana 27.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 27.02.2007. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OV- 2987/07, u dijelu odredbe koji glasi:
„ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s
Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”
II/. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 147,81 EUR ( slovima: sto četrdeset sedam eura i osamdeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 02.03.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
iz čl. 18. Točke D Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208516528 sklopljenog dana 27.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 27.02.2007. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OV-
2987/07, u dijelu odredbe koji glasi:
„ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate.“
IV/. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 99,62 EUR (slovima: devedeset devet eura i šezdeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 31.01.2012. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V/. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 307,79 EUR ( slovima: tristo sedam eura i sedamdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14.5.2026. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je dana 27.02.2007. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208516528, potvrđen dana 27.02.2007. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OV-2987/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 16.380,24 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 2. st. 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 01.03.2007. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.113,68 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 147,81 EURA. Odredbom čl. 18. Točke D predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik je dana 30.01.2012. g. naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 750,56 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 99,62 EUR. O ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže da nadležni sud donese presudu kao u izreci ove odluke.
2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, te činjenice i razloge kojima tužitelj obrazlaže svoju tužbu. Ističe prigovor zastare te navodi kako je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena s obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od ukupno 247,43 eura pa predlaže da sud na taj iznos naznači vrijednost predmeta spora. Smatra da ugovorne odredbe koje se odnose na jednokratnu ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita nisu nepoštene, pa niti ništetne, da ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da su izrijekom dopuštene pozitivnim propisima i da su transparentne, te da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ugovorne odredbe su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga punomoćnik tuženika predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.
3. Sud je proveo dokaze uvidom u dopis Zagrebačke banke od 16.7.2024. ( list 6 spisa), u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljen između stranaka 27.2.2007. te ovjeren istog dana kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev u Osijeku pod brojem OV-2987/07, uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e spisu ( list 33-103 spisa i 112-231 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 17.2.2026. ( list 238 spisa) te uvidom u dostavu podataka od 10. lipnja 2024. godine ( list 239 spisa) te saslušanjem tužitelja na ročištu od 14.4.2026. ( list 240-241 spisa)
4. Uvidom u dopis Zagrebačke banke od 16.7.2024. ( list 6 spisa) sud je utvrdio da je tuženik izvijestio tužitelja da je dana 1.3.2007. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.113,68 kn., a 30.1.2012. naplaćena je naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 750,56 kn.
5. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljen između stranaka 27.2.2007. te ovjeren istog dana kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev u Osijeku pod brojem OV-2987/07, ( list 7-11 spisa), sud je utvrdio da je odredbom članka 2. stavak 3. istog Ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora., dok je odredbom čl. 18. točke D Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.
6. Na pripremnom ročištu održanom dana 17.2.2026. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora na iznos od 247,73 eura jer su deklaratorni zahtjevi istaknuti u tužbi trebali poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Punomoćnik tuženika je izjavio da ne osporava visinu isplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a niti visinu naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita.
7. Saslušanjem tužitelja BV na ročištu od 14.4.2026. godine ( list 240-241 spisa) sud je utvrdio da je isti tijekom 2007. godine odlučio kupiti osobno vozilo marke Renault Clio pa je prvo otišao u Auto salon u Osijek. Iz auto salona su ga poslali u Zagrebačku banku jer su oni imali Ugovor sa njima pa je u Zagrebačkoj banci dogovorio uvjete kreditiranja. Ne sjeća se više koji iznos je podigao, a iznos je bio u CHF valuti iz razloga što mu je takav ugovor ponuđen kao najpovoljniji. Rok otplate kredita je iznosio sedam godina. Tužitelj izjavljuje da mu nitko u banci nije objasnio ugovorne odredbe, on je prije potpisivanja ugovor pročitao i donekle ga razumio. Vjerovao je da je sve uredu i po zakonu s obzirom da Ugovor sklapa sa bankom. Ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika. Javni bilježnik mu nije tumačio ugovorne odredbe. Djelatnik banke mu nije rekao da mora platiti ulaznu naknadu pa on to nije niti znao. Bio je mlad i bilo mu je bitno da može podići kredit i kupiti auto. U to vrijeme tužitelj je bio zaposlen u Cestingu u Osijeku te je svakodnevno putovao iz [adresa] za Osijek i nazad i u to vrijeme je već imao obitelj i to suprugu i dva sina. Osobni automobil mu je bio potreban za vlastite osobne i obiteljske potrebe, a najviše radi putovanja na posao. Tužitelj u to vrijeme nije imao otvoren OPG, niti obrt, a niti je bio član uprave nekog poduzeća ili trgovačkog društva. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit jer su rate počele divljati. Prilikom potpisivanja ugovora nije znao da će morati platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ugovor o kreditu je pročitao kao laik i ne može se izjasniti u kojoj mjeri je ugovorne odredbe razumio. Njemu je u banci predočen unaprijed pripremljeni ugovor na potpis i nije tražio nikakva pojašnjenja ugovornih odredbi. Bilo mu je bitno da dobije kredit i kupi auto. Početna rata mu je tada bila 900,00 kuna, a koju ratu je tužitelj mogao plaćati s obzirom na visinu svoje plaće. Tada nije niti razmišljao o prijevremenoj otplati. Tužitelj ne zna koliki je bio iznos za naknadu obrade kredita, a niti naknade za prijevremenu otplatu, toga se više ne sjeća.
8. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba za kupnju motornog vozila za vlastite potrebe, pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom. Stoga je tužitelj imao svojstvo potrošača prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.
10. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
11. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.
12. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
13. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, kao i kod prijevremene otplate kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.
14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao niti o uvjetima prijevremene otplate kredita, već su mu te odredbe ponuđene u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknade nisu ugovorene u dobroj vjeri te su prouzročile neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporne odredbe, iako jasne i uočljive, bile su unaprijed formulirane od strane banke te na njih tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa su stoga takve odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovale su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknada. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024), odnosno iz iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita. Stoga su takve odredbe ništetne te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporna visina te naknade u iznosu od 147,81 EUR. Također ima pravo na povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita u nespornom iznosu od 99,62 EUR.
15. U zajedničkoj presudi posl.br. U-III-3231/22 i dr. Ustavni sud presudio je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke. Takva naknada zabranjena je, kako Zakonom o obveznim odnosima, tako i Direktivama 2008/48 i 2014/17 o ugovorima o potrošačkim kreditima, odnosno o stambenim potrošačkim kreditima koje se ističu u presudama Suda EU broj C-383/18 i C-555/21, gdje se nedvojbeno utvrđuje da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita. Banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu, odnosno buduću nedospjeli dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno. Svaki potrošač, korisnik kredita koji je platio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita ima nedvojbeno pravo utvrditi ništetnost tako ugovorene naknade, te svaki korisnik kredita kojem je ta naknada naplaćena ima pravo na vraćanje cijelog iznosa te naknade, ali i na obračun pripadajućih zateznih kamata od dana naplate naknade sve do dana isplate obeštećenja, jer je vjerovnik u tom slučaju nepošteni stjecatelj. Zastare potraživanja za te naplaćene naknade nema, jer zastara temeljem pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti u svakoj pojedinačnoj presudi. Stoga je sud odlučio kao u točki I, II, III I IV izreke ove presude.
16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužitelju je jednokratna naknada za obradu kredita naplaćena prilikom isplate kredita dana 1.3.2007. godine, te je stoga sud od 2.3.2007. i dosudio zakonske zatezne kamate na iznos od 147,81 EUR, pa nadalje do isplate. Naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelju je naplaćena 30.1.2012. godine, pa mu je stoga od 31.1.2012. sud dosudio zakonske zatezne kamate na iznos od 99,62 EUR.
17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 28.1.2025. u iznosu od 50,00 eura, te troškove zastupanja na ročištima od 17.2.2026. i 14.4.2026. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura ili ukupno 225,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 56,25 eura te troškove sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 eura i na presudu u istom iznosu, odnosno sveukupno 307,79 EUR. Zatraženi trošak dopisa od 10.6.2024. godine punomoćniku tužitelja nije priznat jer takav trošak nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki V izreke ove presude.
Beli Manastir, 14.5.2026.
S u d a c :
Suzana Nađ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.
Dostaviti:
1. Tužitelju putem punomoćnika
2. Tuženiku putem punomoćnika
