REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-1079/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], Đ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađarić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti /isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14.4.2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 14.5.2026.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-4236965 sklopljenog dana 05.07.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 18.07.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OV-23750/07, u dijelu odredbe koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II/. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 314,82 EUR ( slovima: tristo četrnaest eura i osamdeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 21.07.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 9. st.2. Ugovora o kreditu br. 528-50-4236965 sklopljenog dana 05.07.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 18.07.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OV-23750/07,, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV/. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 149,73 EUR ( slovima: sto četrdeset devet eura i sedamdeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 01.06.2012. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V/. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 642,13 EUR ( slovima: šesto četrdeset dva eura i trinaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14.5.2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je dana 5.7.2007. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 528-50-4236965, potvrđen dana 18.07.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OV-23750/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 16.370,41 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 20.07.2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.371,98 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 314,82 eura. Odredbom čl. 9. st. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik je dana 31.05.2012. g. naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.128,15 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 149,73 EUR. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga punomoćnik tužitelja predlaže da sud donese odluku kao u izreci ove presude.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika osporava tužbeni zahtjev tužitelja kao očito neosnovan. Smatra da ugovorne odredbe koje se odnose na jednokratnu ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita nisu nepoštene, pa niti ništetne, da ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da su izrijekom dopuštene pozitivnim propisima i da su transparentne, te da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare smatrajući da tražbine zastarijevaju za pet godina. Stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz obvezivanje tužitelja da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u potvrdu RBA od 26.7.2024. ( list 6 spisa), u Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 5.7.2007. ( list 7-10 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 24-143 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 18.2.2026. ( list 145 spisa), te uvidom u dostavu podataka od 10. lipnja 2024. ( list 148 spisa), te saslušanjem tužitelja na ročištu za glavnu raspravu održanom 14.4.2026. ( list 149-150 spisa).

4. Uvidom u potvrdu RBA od 26.7.2024. ( list 6 spisa), sud je utvrdio da je tuženik potvrdio da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ( ulazna naknada ) u iznosu od 2.371,98 HRK za predmetni Ugovor o kreditu ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita. Dana 31.5.2012. godine naplaćena je naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.128,15 HRK, sukladno tada važećoj tarifi naknada.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 5.7.2007. ( list 7-10 spisa), sud je utvrdio da je odredbom članka 3. predmetnog Ugovora propisano da se naplaćuje naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita. Odredbom čl. 9. st. 2. propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

6. Na pripremnom ročištu održanom dana 18.2.2026. ( list 145 spisa) punomoćnik tuženika je istakao da ne osporava visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva, ali prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora te predlaže da sud vrijednost predmeta spora utvrdi na iznos od 464,55 eura. Odlučujući o prigovoru punomoćnika tuženika sud je procesnim rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora na iznos od 464,55 eura jer su deklaratorni zahtjevi istaknuti u tužbi trebali poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

7. Saslušanjem tužitelja ĐZ na ročištu za glavnu raspravu održanom 14.4.2026. ( list 149-150 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj tijekom 2007. godine odlučio kupiti osobni automobil marke Chevrolet te je prvo otišao u Auto kuću u [adresa], a iz Auto kuće u banku. Prethodno je pribavio potrebnu dokumentaciju za ishođenje kredita. U banci ga je dočekao već unaprijed pripremljeni i napisani ugovor o kreditu koji je pročitao kao laik i slabo je razumio ugovorne odredbe. Djelatnik banke mu ništa posebno nije objašnjavao. Tužitelju je bilo bitno da se Ugovor sklapa s rokom otplate od sedam godina i da ga može otplaćivati svakomjesečno. Ugovor o kreditu je sklopljen u CHF valuti. Sjeća se da mu je prva rata bila oko 900,00 kuna, a nitko ga nije upozorio da će doći do povećanja rata, tako da mu je rata došla i do 2.000,00 kuna, te je stoga tužitelj prijevremeno otplatio kredit. Nije znao da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a znao je da plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je bio zaposlen u Beljskim vinogradima, nije u to vrijeme imao otvoren OPG, niti obrt, a niti je bio član uprave nekog poduzeća ili trgovačkog društva. Pred ovim sudom tužitelj je vodio parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te radi povrata preplaćenih iznosa. Postupak je pravomoćno okončan i banka je izvršila isplatu po pravomoćnoj presudi zajedno sa kamatama i troškovima. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj nije razumio pojam ulazne i izlazne naknade. Dodatna pojašnjenja nije tražio. Ne sjeća se da li je tražio kredit bez tih naknada. Nije prigovarao na iznose naknada, niti je pokušavao pregovarati o ugovornim odredbama, a nije niti imao mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama jer ga je u banci dočekao već unaprijed pripremljeni i napisani ugovor. Tužitelj je automobil kupovao za vlastite osobne potrebe.

8. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom. Stoga je tužitelj imao svojstvo potrošača prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

10. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

11. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

12. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, kao i kod prijevremene otplate kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao niti o uvjetima prijevremene otplate kredita, već su mu te odredbe ponuđene u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknade nisu ugovorene u dobroj vjeri te su prouzročile neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporne odredbe, iako jasne i uočljive, bile su unaprijed formulirane od strane banke te na njih tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa su stoga takve odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovale su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknada. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024), odnosno iz iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita. Stoga su takve odredbe ništetne te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporna visina te naknade u iznosu od 314,82 EUR. Također ima pravo na povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita u nespornom iznosu od 149,73 EUR. Sud je prilikom donošenja odluke imao u vidu i činjenicu da je tužitelj već vodio sudski postupak pred ovim sudom radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te radi isplate preplaćenih iznosa po predmetnom ugovoru o kreditu te je taj postupak pravomoćno okončan na način da je tužitelj uspio u sporu pa mu je banka isplatila preplaćene iznose, zajedno sa kamatama i troškovima, a temeljem pravomoćne presude.

15. U zajedničkoj presudi posl.br. U-III-3231/22 i dr. Ustavni sud presudio je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke. Takva naknada zabranjena je, kako Zakonom o obveznim odnosima, tako i Direktivama 2008/48 i 2014/17 o ugovorima o potrošačkim kreditima, odnosno o stambenim potrošačkim kreditima koje se ističu u presudama Suda EU broj C-383/18 i C-555/21, gdje se nedvojbeno utvrđuje da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita. Banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu, odnosno buduću nedospjeli dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno. Svaki potrošač, korisnik kredita koji je platio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita ima nedvojbeno pravo utvrditi ništetnost tako ugovorene naknade, te svaki korisnik kredita kojem je ta naknada naplaćena ima pravo na vraćanje cijelog iznosa te naknade, ali i na obračun pripadajućih zateznih kamata od dana naplate naknade sve do dana isplate obeštećenja, jer je vjerovnik u tom slučaju nepošteni stjecatelj. Zastare potraživanja za te naplaćene naknade nema, jer zastara temeljem pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti u svakoj pojedinačnoj presudi. Stoga je sud odlučio kao u točki I, II, III I IV izreke ove presude.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužitelju je jednokratna naknada za obradu kredita naplaćena prilikom isplate kredita dana 20.7.2007. godine, te je stoga sud od 21.7.2007. i dosudio zakonske zatezne kamate na iznos od 314,82 EUR, pa nadalje do isplate. Naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelju je naplaćena 31.5.2012. godine, pa mu je stoga od 1.6.2012. sud dosudio zakonske zatezne kamate na iznos od 149,73 EUR.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura, trošak sastava podneska od 17.12.2024. u iznosu od 100,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 18.2.2026. i 14.4.2026. u pojedinačnom iznosu od 100,00 eura, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura ili ukupno 450,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 112,50 eura, odnosno sveukupno 562,50 eura. Sud punomoćniku tužitelja nije priznao trošak sastava dopisa od 10.6.2024. s obzirom da takav dopis nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka. Nadalje, tužitelju su priznati troškovi sudskih pristojbi i to na tužbu u iznosu od 53,09 eura, a na presudu u iznosu od 26,54 eura, a što sveukupno iznosi 642,13 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki V izreke ove presude.

Beli Manastir, 14.5.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika