REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-4110/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Heleni Frigo Bomeštar, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. travnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 14. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 da plati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićieva 3 svotu od 11.780,53 eur sa zateznom kamatom koja teče od 21.6.2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 8. srpnja 2024. godine navodi da je osiguranik tužitelja ZJ stradao dana 24.11.2017. u prometnoj nesreći koju je skrivila osiguranica tuženika EJ upravljajući osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika po broju police [broj police], a za što je ista osuđena u kaznenom postupku pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zlataru br. K-185/2018 od 7. rujna 2018. godine. Rješenjem tužitelja br. 931104 od 13.12.2018. i 17.9.2019. osiguraniku je priznato pravo na invalidsku mirovinu čijom isplatom tužitelj trpi štetu, a uzrok nastale invalidnosti je 100% ozljeda izvan rada kao posljedica prometne nesreće u kojoj je stradao. Za razdoblje od 1.7.2021. do 31.5.2024. tužitelj je isplatio na ime invalidske mirovine ukupna iznos od 11.780,53 eur, koji iznos predstavlja štetu za tužitelja. Navedeno razdoblje isplaćenih mirovina za koje tužitelj traži od tuženika naknadu štete nije prvo. Tuženik je za prvo traženo razdoblje tužitelju namirio štetu u mirnom postupku dok se za prethodno vodi sudski spor. Za predmetno razdoblje tužitelj je odbio postupiti po odštetnom zahtjevu, o čemu se očitovao dopisom od 21.6.2024.pa tužitelj od tog dana potražuje i kamate. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev pobliže označen u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu podneskom od 25. rujna 2024. godine tuženik ne osporava pasivnu legitimaciju, osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Protivi se pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Naime, tuženikov pravni položaj kao osiguratelja temelji se na sklopljenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti te se u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalnog zakona. Dakle, tuženik kao osiguratelj bi bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike. Podredno, sve i da se u konkretnom predmetu imaju primijeniti odredbe ZOMO-a , tuženik ukazuje da je osiguranik tužitelja rođen je **.**.1954. godine te bi isti 19.01.2014. navršio 65. godinu života. Prema odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZOMO) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (st. 2. toč. 1.). Po shvaćanju tuženika i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci VSRH Rev 1235/2021-2 od 22.2.2022., sukladno navedenim odredbama, tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete. Prihodi mirovinskog osiguranja između ostalog su doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose (čl. 151. t. 1. ZOMO), dok su rashodi mirovinskog osiguranja, između ostalog, mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskoga osiguranja na temelju stečenih prava (čl. 152. t. 1. ZOMO). Naime, tužitelj bi kad navrši 65 godina života svog osiguranika bio u obvezi isplaćivati istom starosnu mirovinu, čiji iznos bi bio veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Naime, tužitelj bi starosnu mirovinu svom osiguraniku bio dužan isplaćivati bez obzira na razlog njegovog prestanka sudjelovanja na tržištu rada. Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne. Dakle, u takvoj situaciji stvarnu štetu koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine, nakon stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja. Slijedom navedenoga predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio dokaz uvidom u spis HZMO-a na listu 3 do 4 spisa, u obavijest na listu 5 spis, u presudu Općinskog suda u Zlataru na listu 6 do 10 spisa, u rješenja HZMO na listu 12 do 17 spisa i dokaz uvidom u svu ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, brižljivom i savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju cjelokupnog postupka dokazivanja, a temeljem odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/01, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - nastavno ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Predmet spora je naknada štete koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku VJ u periodu od 1.7.2021. do 31.5.2024. godine.

6. Među strankama nije sporna činjenica vođenja kaznenog postupka pod posl. br. K- 185/18 pred Općinskim sudom u Zlataru, a što je i od strane suda utvrđeno uvidom u dostavljenu presliku presude koja prileži spisu.

6.1. Isto tako nije sporna pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja i odgovornost osiguranika tuženika.

7. U konkretnom slučaju sporna je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i mjerodavno materijalno pravo, odnosno da li se u konkretnom slučaju kao specijalni propis primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) ili Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, dalje: ZOMO/13).

8. Prvenstveno valja napomenuti kako je u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povratka izdataka za isplate invalidske mirovine na temelju odredbe čl. 161. ZOMO-a mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020.).

9. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a također važećim u trenutku isplate invalidske mirovine, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili socijalnog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

9.1. Iz naprijed citirane odredbe iz čl. 27. st. 1 ZOOP-a proizlazi da je društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obavezno nadoknaditi zavodu (ovdje tužitelju) svaku stvarnu štetu koju zavod pretrpi bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 206/22-2 od 23. ožujka 2022., Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/19-2 od 16. lipnja 2020. i dr.).

10. Također valja istaći da je na tužitelju teret dokaza koji bi to eventualni razmjerni iznos razlike između visine invalidske mirovine i visine starosne mirovine bio u obvezi isplatiti tuženik (čl. 27 st.3 ZOOP-a).

10.1. Naime, teret dokazivanja je dužnost određenog procesnog subjekta pružiti sudu obavještenja o dokaznim sredstvima pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost određene tvrdnje. U konkretnom slučaju, a kao i što je već rečeno, teret dokaza leži na tužitelju, stoga s obzirom da isti nije dostavio, odnosno iznio činjenična i dokazna sredstva prikladna da sud uvjere u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva ista obvezuje sud da se navedena tvrdnja uzme kao nedokazana.

10.2. Tužitelj radi utvrđenja spornog nije imao nikakvih dokaznih prijedloga već je samo naveo da isti trpi štetu isplatom mirovine.

10.3 Također valja dodati da je tužitelj na ročištu održanom dana 15. travnja 2026. godine izričito naveo da u konkretnom slučaju nema potrebe za provođenjem financijskog vještačenja i izračuna mirovine po čl.27 ZOOP-a iz razloga jer tužitelj ne osporava da bi po takvom izračunu proizašlo da tužitelj ne trpi štetu te se zbog navedenog predloženo vještačenje ukazuje bespredmetnim isto kao i priklop spisa HZMO-a. Tužitelj je opetovano naveo da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl.161 ZOMO-a temeljem kojeg je i postavio tužbeni zahtjev i priložio obračun.

11. Slijedom svega navedenog uz primjenu odredbe čl. 221 a ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

12. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. svibnja 2026.

Sudac:

Helena Frigo Bomeštar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa :

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku