REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-684/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Kmet, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 1. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja ČU uz punomoćnika Krešimira Kmeta, odvjetnika u Slavonskom Brodu i punomoćnika tuženika Stjepana Šprajca, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri, Zagreb, nakon javne objave presude 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu koji je ovjeren pod br. OV-17281/2008 kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna u Slavonskom Brodu, broj br. 3213625247, broj kreditne partije 7104234390 sklopljenog između tužitelja i tuženika od dana 18. lipnja 2008., sadržana u članku 2 zadnjem pasusu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, isplatiti tužitelju ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 339,67 eura (tri stotine trideset devet eura šezdeset sedam centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. lipnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatska narodna banka koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, naknaditi tužitelju ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 517,14 eura (pet stotina sedamnaest eura četrnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude 14. svibnja 2026. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 6,63 eura (šest eura šezdeset tri centi) kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura (pet stotina eura) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. listopada 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate. U tužbi navodi da je dana 18. lipnja 2008. s tuženikom u njegovoj poslovnici u Slavonskom Brodu sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3213625247, broj kreditne partije 7104234390 koji je ovjeren pod brojem OV-17281/2008 kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna u Slavonskom Brodu, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 50.400,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na otplatni rok od 30 godina.

1.2. Tužitelj navodi kako mu je tuženik naplatio na ime obrade kreditnog zahtjeva iznos od 2.559,39 kuna što prema fiksnom tečaju konverzije (1,00 euro =7,53450 kuna) iznosi 339,67 eura. Tužitelj smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 2 Ugovora o namjenskom kreditu, te da se naloži tuženiku da mu isplati predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena, odnosno od 24. lipnja 2008.

1.3. U tužbi navodi kako ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već da nije bio niti informiran na što se konkretno ta naknada odnosi i kako je formulirana njezina visina, obzirom su ti standardni ugovori bili unaprijed sastavljeni, te je u njima već bila sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu s jednostranom odlukom banke.

1.4. Dalje navodi kako odredba čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navodi kako je temeljem istog propisa još i navodi da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

1.5. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, već iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj formulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i to u visini prema vlastitoj odluci banke. Navodi da su prema odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ , broj: 155/23., dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom da se o takvim odredbama dakle po prirodi stvari niti ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo niti u ovom konkretnom slučaju.

1.6. Tužitelj navodi kako se ugovori o kreditu često nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tuženik je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužitelju uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženikovih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje. Navodi kako okolnosti da tužitelju banka nije prezentirala niti obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz čl. 96. ZPP/07, i ništetna prema odredbi čl 102. st. 1. ZPP/07 koja glasi „Nepoštena ugovorna odredba je ništava“. Kao i prema odredbi čl. 296. st. 1. ZOO-a koja glasi: „Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača“.

1.7. Kako su ugovori o kreditu ništetni u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Tužitelj ističe kako sukladno čl. 323., a u svezi s čl. 322. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom od dana nezakonite naplate.

1.8. Slijedom navedenoga, tužitelj traži od suda da utvrditi ništetnom odredbu u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika na dan 18. lipnja 2008., kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi jer je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.500,00 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 339,67 eura te navodi kako je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena.

2.1. Tuženik navodi kako se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva treba cijeniti isključivo kao mjerodavno za određivanje vrijednosti predmeta spora visina kondemnatornog zahtjeva, navodi kako je o navedenom stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27 listopada 2008.: „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanost zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“. Tuženik upućuje i na odluku Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-286/2024-2 od dana 15. svibnja 2024. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 339,67 eura.

2.2. Dalje navodi da je odredba članka 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već da je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade.

2.3. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom dok ne spori visinu.

2.4. Osporava navode tužitelja da se navedena ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom odnosno ništetnom te navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa smatra da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine 19/22 dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.5. Navodi kako tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka te da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđivanja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se u utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača.

2.6. Tuženik navodi kako sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Također, navodi kako je čl. 4. st. 2 Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ili ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora niti na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

2.7. Dalje navodi kako je tužitelja i tijekom pregovora ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu, informirao o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza na plaćanje naknade za odobrenje kredita tužitelja, u slučaju odobrenja kredita. Navodi kako to znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može utvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanje naknade. Dodatno napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskih posljedicama ugovaranja kredita), a ista da je pokrivala troškove poput: operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, povezanih regulatornih troškova.

2.8. Poziva se na odgovor suda Sudu Europske unije na postavljeno pitanje treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i dr. naknada na teret potrošača, metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, a koja ne navodi koje konkretne usluge plaćaju ti troškovi; ili pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to odredbe usluge? Navodi da je Sud Europske unije dao odgovor kako treba tumačiti na način da zahtjev prema kojom ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Navodi kako zaključak Suda Europske unije je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zajmu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.

2.9. Zaključno ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja te navodi kako je naknada naplaćena 24. lipnja 2008. te da je proteklo više od 17 godina zbog čega je potraživanje u zastari. Navodi i kako je odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78., 39/85., 46/85.m 57/89., „Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Navodi kako je sukladno mišljenju Građanskog odijela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.10. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj: 9017082737 te potvrdu banke o naplaćenoj naknadi u iznosu od 2.559,39 kn po kreditnoj partiji 7104234.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., 146/2025., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu broj: br. 9017082737 od 18. lipnja 2008. (str. 5-11 spisa), potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi (str. 12) te je saslušan tužitelj ČU kao stranka u svrhu dokazivanja (str.94-95). Dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem nije izveden jer je tužitelj na ročištu za glavnu raspravu održanom 1. travnja 2026. odustao od ovog dokaza nakon što je punomoćnik tuženika izjavio da tuženik ne osporava visinu naplaćene naknade.

4.1. Daljnje dokaze sud nije provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke. Punomoćnici parničnih stranaka su na ročištu za glavnu raspravu održanom 1. travnja 2025. naveli da nemaju drugih dokaznih prijedloga te su predložili zaključiti glavnu raspravu.

4.2. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 9017082737 sklopljenog 18. lipnja 2008. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade u iznosu 2.559,39 kuna, što odgovara iznosu 339,67 eura te zahtjev za isplatu navedenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija te da nije sporno da su parnične stranke dana 18. lipnja 2008. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 9017082737 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 50.400,00 eura na otplatni rok od 30 godina.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku tzv. "ulaznu naknadu", zatim da je naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 2.559,39 kuna što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 339,67 eura.

6.2. Nije sporno niti da je tužitelj predmetnu naknadu tuženiku platio, dakle nije sporna visina postavljenog (kondemnatornog) tužbenog zahtjeva.

6.3. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu. Iz članka 6. Ugovora je vidljivo da se radi o namjenskom kreditu, odnosno kreditu čija je namjena kupnja stana, što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru.

7. Sporna je osnovanost deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva, pitanje zastare utuženog potraživanja te status potrošača tužitelja.

7.1. Između parničnih stranaka bila je sporna i vrijednost predmeta spora (dalje: vps) budući da je tužitelj u tužbi naznačio vps u iznosu 1.500,00 eura, a tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio ovako naznačenoj vps smatrajući da je tužitelj vps suviše visoko naznačio jer tužbom potražuje isplatu iznosa od 339,67 eura. Tuženik je ukazao na stajalište koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci posl. broja Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008. te je predložio sudu postupiti u skladu sa odredbom članka 40. stavka 3. ZPP te rješenjem odrediti vps u iznosu od 339,67 eura.

7.2. Rješenjem od 3. veljače 2026. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 339,67 eura u skladu sa odredbom članka 40. stavka 3. ZPP jer deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi isključivo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu pa se ne uzima u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 199,66 eura (jednako i VSRH Revr 475/08-2 od 27.10.2008., VSRH Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., VSRH Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu, Gž- 286/2024-2 od 15. svibnja 2024., Županijski sud Zagrebu, Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024.).

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.2. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

8.3. Jednako tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je podigao stambeni kredit 2008. godine, u roku 10 minuta je kredit bio odobren te s bankom nije pregovarao o ugovornim odredbama. Kredit mu je bio ponuđen pod određenim uvjetima te je on na njih samo pristao, a pregovaranje nije bilo opcija. Navodi kako nije znao da će mu biti naplaćena ulaza naknada te misli kako mu je naknada naplaćena prilikom naplate prve rate kredita. Za naknadu mu nisu ništa objašnjavali, ponudili su mu kredit na određeni rok, a njemu je bilo bitno da to traje što duže da mu rate bude što manja. Nije mu objašnjeno od strane djelatnika banke u čemu se sastoji naknada za obradu kredita, bilo je govora samo o stambenom kreditu i taj kredit mu je prezentiran kao najpovoljniji. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 2. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 96. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (18. lipnja 2008.), koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.2. Tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo.

9.3. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetne ugovorne odredbe te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

10. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. 10.1. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

10.2. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju navedene naknade.

11. Visina naplaćene naknade vidljiva je iz potvrde tuženika na str.12 spisa, a iznos naplaćene naknade nije bio sporan u postupku.

11.2. Iz potvrde tuženika na str.12 spisa proizlazi da je tužitelju 24. lipnja 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.559,39 kuna što je kunska protuvrijednost iznosa 339,67 eura.

12. Slijedom svega naprijed navedenoga, proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da nije znao da će mu biti naplaćena ulaza naknada, da mu nije ništa objašnjeno vezano za naknadu od strane djelatnika banke kao niti u čemu se sastoji naknada za obradu kredita) sa sadržajem članka 2. Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Prema mišljenju ovoga suda sporna odredba članka 2 Ugovora ništetna je u smislu odredbi članka 96. i članka 102. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

14.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. "ulaznoj naknadi" odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

14.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100 ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.7. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "ulazne naknade" odnosno naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

14.8. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 5. ožujka 2004. jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO.

15. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako je odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

15.3. Stopa zatezne kamate je za razdoblje od 25. lipnja 2008. do 31. srpnja 2015. propisana odredbom 29. stavka 2. ZOO i obračunava se po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

15.4. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 339,67 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str.97/98).

16.2. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu na kojemu je zaključena glavna rasprava popisao trošak u ukupnom iznosu od 470,68 eura uvećano za sudsku pristojbu na presudu koja iznosi 53,09 eura.

16.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 25 bodova), za sastav obrazloženog podneska zaprimljenog 14. svibnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr.8.1. Tarife, 25 bodova), za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom 3. veljače 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr.9.1 Tarife), za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu 1. travnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife) te pristup ročištu za objavu presude 15. svibnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife) što ukupno iznosi 350,00 eura, uvećano za pripadajući PDV (Tbr.46) od 87,50 eura, iznosi 437,50 eura.

16.4. Navedenom iznosu od 437,50 eura treba dodati zatraženi trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura (str.30) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 53,09 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 517,14 eura.

16.5. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu 6,63 eura odbijen je kao neosnovan jer je previsoko postavljen, odnosno pogrešno j obračunat PDV na iznos od 350,00 eura kada je zatražen PDV u iznosu 94,13 eura premda PDV iznosi 87,50 eura pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

16.6. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP tužitelju je dosuđena zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude 14. svibnja 2026. do isplate.

17. Tuženik također zastupan po punomoćniku, odvjetniku, popisao je trošak postupka u iznosu od 500,00 eura. S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti i sa osnovom i sa visinom tužbenog zahtjeva to je tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u točki III. izreke presude naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 490,60 eura, dok je zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki V. izreke presude.

Slavonski Brod, 14. svibnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku). Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelju po punomoćniku Krešimiru Kmetu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, 2. Tuženiku po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri, Zagreb.